Eseji su podijeljeni u četiri cjeline "Slikar na sceni", "Triptih o Murtiću", "Slikar u zavičaju" i "Sretno jedinstvo svijeta",
Povjesničar umjetnosti Tonko Maroević je rekao da Selem u knjizi eseja o likovnim temama piše "s izvjesnom slobodom" jer u njima sjedinjuje kazalište, osobito scenografiju. Knjiga upućuje na njegov velik redateljski opus, struku arheologa, posebice egiptologa, te ukorijenjenost u mediteransku zavičajnost i univerzalnost, dodao je.
To se osjeća u prvim esejima o djelu Ljube Babića, velikog slikara i scenografa, te o djelu Božidara Rašice i Matka Trebotića, istaknuo je Maroević. Selem će dio eseja posvetiti Edi Murtiću o njegovu dubrovačkom triptihu, što Mareović smatra autorovim darom ranjenu Dubrovniku.
Selem je u esejima sklon i drugim velikim južnohrvatskim slikarima - Botteriju, Veži, Keziću, Dulčiću i Pulitici, istaknuo je Mareović.
Igor Zidić u Selemovim esejima vidi izravnu vezu sa zavičajnim, mediteranskim s jedne strane, i onog što je zalog njegove univerzalnosti s druge strane. To u knjizi potvrđuje boravkom u Parizu, pišući o Slavku Kopaču koji je u francuskoj metropoli stvorio svoj veliki opus, francuskom slikaru i scenografu iz 18.st. Antoineu Watteau i američkom slikaru Edwardu Hopperu, velikom zaljubljeniku u kazalište.
Zidić je upozorio na visoku Selemovu literarnost i humanističku tradiciju koja se prepozanje u esejima Josipa Horvata ili Ive Hergešića.
O knjizi je govorio i likovni kritičar Milan Bešlić.