Nadnaslov:Dvadeseta godišnjica smrti velikog 'Vojvode' jazza
Naslov: Duke Ellington - glazbenik koji se pamti
Podnaslov:Ovih se dana navršava 20 godina od smrti jednog od najvećih
jazz glazbenika ovog stoljeća. Svoj prvi orkestar Ellington
osniva 1926. godine, a njegovi veliki trenuci obuhvaćaju
razdoblje drugog svjetskog rata, dok od sredine 50-ih
međunarodno priznati glazbenik organizira glazbene susrete
sa svim velikanima jazza: Ellom Fitzgerald, Mahaliom
Jackson, Louisom Armstrongom, Count Baisem...
Piše: Didier SALTRON, AFP
PARIZ - Prije 20 godina, 24. svibnja 1974. godine u New Yorku je u
dobi od 75 godina umro jedan od najvećih jazz glazbenika ovog
stoljeća, Duke Ellington, za kojeg je ta glazba tijekom njegovih
pedeset godina karijere bila najviše sredstvo univerzalnog
komuniciranja.
Rođen u washingtonskoj građanskoj obitelji, Edmond Kennedy Ellington
je uz sviranje klavira polazio školu primijenjene umjetnosti, što ga
je dovelo do prvog zaposlenja kao crtača reklama u dobi od 17 godina.
Godine 1926. on osniva svoj prvi veliki orkestar. Polazna točka
njegove karijere je slavni "Cotton Club", Meka noći u Harlemu. Duke
Ellington je bio animator slavnog kluba do 1931. godine. Njegove prve
grupe zvale su se Duke's Serenaders, The Washingtonians, i zatim
sasvim jednostavno, Duke Ellington and his famous orchestra. Orkestar
slavan i u Europi, gdje se po prvi puta pojavio 1933. godine u Londonu
i Parizu.
Tijekom svojih prvih godina, između 1924. i 1933. "Duke" unosi novine
lansirajući jedan stil, "jungle style", gdje bitno mjesto zauzima
blues. Tijekom cijele svoje karijere, glazbenik je pazio da ne izgubi
iz vida afričko porijeklo jazza.
Veliki Dukeovi trenuci obuhvaćaju godine drugog svjetskog rata,
između 1939. i 1945. godine. Posebno plodno razdoblje s triom koji je
vrlo bitan za njegov život: aranžerom Billyem Strayhornom,
kontrabasistom Jimmyem Blantonom i tenorom Benom Websterom.
Tih godina on je stvorio "Take the A Train" (1941.), "Perdido"
(1942.), teme koje su obogatile već bogati katalog: "The mooche"
(1928.), "Mood indigo" (1930), "Creole love call", "Black and tan
fantasy" (1927), "Black beauty" (1928), "Caravan" (1937)...
Međunaslov: "Postoje samo dvije vrste glazbe: dobra i loša"
Nakon rata šef orkestra prepušta se istraživanjima, koketira s
klasičnom glazbom, komponira brojne koncertne suite: "Perfume suite"
(1945), "Liberian suite", koju je naručila vlada Librije (1947.).
Arturo Toscanini, talijanski dirigent, pozvao ga je da komponira jednu
kompoziciju za njegov simfonijski orkestar.
Od sredine 50-ih godina, međunarodno priznati glazbenik, "Duke"
organizira glazbene susrete s većinom onih koji vladaju jazzom: Ellom
Fitzgerald (1956., 1965.), Mahaliom Jackson (1958.), Louisom
Armstrongom, Count Basiem (1961.), Charlesom Mingusom, Maxom Roachom,
Johnom Coltraneom (1962.).
Godine 1956. on trijumfira na Newport Festivalu, zatim malo napušta
svoj orkestar od 15 glazbenika kako bi našao novu osnovu u triju.
Tražen je na svim pozornicama svijeta i do svojih posljednjih dana
neće prestati biti pobornik te glazbe za koju je govorio: "It don't
mean a thing if that ain't got swing" ('Ništa ne vrijedi bez swinga').
Ipak Duke Ellington se kolebao kada je trebalo upotrijebiti izraz
"jazz" kako bi se odredila njegova glazba. Nije bio toliko kritičarski
raspoložen kao Miles Davis koji je tijekom 80-ih godina osudio taj
termin ocijenjujući da se radi o riječi "koju su bijelci posebno
izmislili kako bi bolje mogli učvrstiti svoju dominaciju nad crnim
glazbenicima".
Ali Duke je izrazio svoje ograde: "Ono što se sviralo tijekom 20-ih
godina, to je bila crna glazba, ali 'jazz' je jednostavan izraz, svi
su ga upotrebljavali i mi smo ga prihvatili".
Danas se ime Ellington i dalje pojavljuje na plakatima velikih
koncerata: ali radi se o sinu kojeg je dobio s 20 godina, Merceru
Ellingtonu. Međutim, sin nikada nije mogao usprediti svoj talent s
talentom čovjeka za kojeg su postojale samo dvije vrste glazbe: "Dobra
i loša".
(Hina) tm br
251407 MET may 94
25HHMM MET may 94
(Hina) tm br