ZAGREB, 8. travnja (Hina) - O životu i djelima trojice hrvatskih
nobelovaca, kemičara Lavoslava Ružičke i Vladimira Preloga, te
književnika Ive Andrića razgovaralo se na današnjem znanstvenom skupu
'Hrvatski nobelovci' priređenom u zagrebačkoj Starogradskoj vijećnici
u organizaciji Družbe 'Braće Hrvatskoga zmaja'.
Lavoslav Ružička rođen je 1887. godine u Vukovaru, a kao profesor na
Visokoj tehnološkoj školi u Zurichu, Nobelovu nagradu za kemiju dobio
je 1939. godine za sintezu seksualnih hormona. Po riječima dr. Đure
Deželića, veleposlanika Reepublike Hrvatske u danskoj, Ružička je
proučavajući fenomen života, otvorio vrata susretu kemije s teorijom
evolucije. Cijelog je života, napominje Deželić, isticao svoje
hrvatsko podrijetlo. Baveći se organskom kemijom, Ružička je tijekom
60 godina znanstvenog rada objavio 582 znanstvena članka, a njegove
metode, i nakon više od pola stoljeća otkako su otkrivene, citiraju se
i danas. Bio je oličenje stare škole kemije, ali je mnogim mladim
znanstvenicima, među kojima i Vladimiru Prelogu, omogućio da nastave
gdje je on stao, istaknuo je govoreći o znanstvenom radu Lavoslava
Ružičke, dr. Dionis Sunko.
Dr. Vitomir Šunjić, govoreći o životu i znanstvenom radu Vladimira
Preloga, jednog od nasljednika Lavoslava Ružičke na Visokoj
tehnološkoj školi u Zurichu, od njegova rođenja 1906. godine u
Sarajevu, školovanja u Zagrebu, Pragu, do dodjele Nobelove nagrade
1975. godine, istaknuo je Prelogove napore da "gradi mostove" i
prenosi svoja znanja mladim hrvatskim kemičarima koji su ostali u
Hrvatskoj.
Drugi dio skupa bio je posvećen književniku Ivi Andriću, rođenom
1898. godine u Travniku, i dobitniku Nobelove nagrade za književnost
1961. godine. Promatrajući utjecaj geopolitičke okoline na Andrićevo
djelo tijekom triju povijesnih razdoblja, dr. Zdravko Sančević
ustvrdio je da se Andrić do 1924. godine, odnosno do svoje 32. godine
života, razvijao u hrvatskom, katoličko-franjevačkom miljeu, naginjući
u jednom razdoblju pravaško-frankovskim idejama. Obrazujući se u
takvoj sredini i pišući hrvatskim jezikom, on je sazrio kao
književnik, drži Sančević.
Ivo Andrić jasno je vidio surovu bosansku stvarnost, u kojoj je
prisilno nastajala isprepletenost muslimansko-katoličko-pravoslavnoga
kruga, ali je pojedine stvari prikazivao oprezno i pretenciozno, drži
dr. Nedjeljko Mihanović. Zbog svoje birokratsko-konformističke
svijeti, pretvorio se u jugoslavenskog konformista koji je služio
velikosrpskoj politici, bazirajući svoje književno djelo na nedostatku
osjećaja za život, gradeći ga na mitu, legendi i povijesti, drži
Mihanović.
Upozoravajući na mnoga proturječja vezane uz Andrićev život, akademik
Dubravko Jelčić kazao je da je Ivo Andrić, osim bavljenja
književnošću, imao i diplomatske ambicije. Znajući da kao Hrvat ne
može uspjeti u diplomaciji, udaljuje se od hrvatskog jezika i potkraj
20-ih godina počinje pisati ekavicom. Unatoč tomu, pomno iščitavanje
njegova djela pokazuje da je cijeloga života zadržao hrvatsku svijest.
Stoga, na pitanje čiji je Andrić književnik, on zaključuje: Andrić je
pripadnik i hrvatske i srpske književnosti, on je Hrvat koji je
djelovao u srpskoj književnosti, kao što je i Vladan Desnica dio
hrvatske književnosti.
(Hina) mt sp
081901 MET apr 94
081901 MET apr 94
(Hina) mt sp