IZ STRANOGA TISKA

AUSTRIJA DIE PRESSE 9. II. 1994. Kolektivni kukavičluk "Kršeći sve odredbe UN o bojkotu, Mađarska je odlučila normalizirati odnose s Miloševićevim režimom u Beogradu, izvješćuju diplomatski izvori u Beču, koje navodi "Washington Post". Američki list istodobno upozorava na moguće posljedice takva poteza: Rumunjska, Bugarska i Grčka vjerojatno će slijediti primjer Mađarske, razorno djelujući na djelotvornost sankcija UN. Valja pretpostaviti da spomenuta vijest sadrži i djelić istine. Čak i u međunarodnoj politici odnedavno ništa nije nemoguće - postoje tek različiti stadiji mogućeg. Vjerojatno je - čak vrlo vjerojatno - da će nakon potpunog neuspjeha vojnih prijetnji Srbima postupno oslabiti i gospodarski bojkot. To bi značilo da sintagma 'međunarodna zajednica' može, najblaže rečeno, izazivati tek grohotan smijeh. Takva zajednica jednostavno ne postoji - prerasla je u interesni savez koji slijedi jedino vlastiti interes: sama je sebi najvažnija. Posljedice takva razvoja događaja moguće je predvidjeti - takozvana zajednica država bit će preobražena u skupinu vigilanata - samo onaj tko se može sam obraniti ima izglede za opstanak. Je li riječ o prevelikom pesimizmu uoči rađanja nove Europe? Ni u kom slučaju - riječ je samo o posljedici niza očitovanja, izrečenih nakon ubojstava u Sarajevu i brutalnog minobacačkog napada Srba na prepunu tržnicu glavnog grada Bosne. Autori tih očitovanja bili su Ujedinjeni narodi, Europski savez, NATO. Autor ovog članka spreman je pod okladom ustvrditi da će zapadni vojni savez vrući kesten koji mu je dobacio glavni tajnik UN Boutros Ghali i ovaj put ispustiti iz ruku kao i dosada. Ponovit ću tezu, postavljenu u jednom od mojih komentara: da je 1939. Bill Clinton bio predsjednik SAD, Boutros Ghali glavni tajnik određenog međunarodnog tijela nalik na današnje UN, a John Major premijer Velike Britanije, čovječanstvo bi bilo pošteđeno drugog svjetskog rata, ali bi Adolf Hitler zavladao svijetom i nitko ga se ne bi usudio svrgnuti. Valja postaviti pitanje koja je od brojnih izlika, čiji je cilj sprečavanje bombardiranja srpskih opsjedatelja Sarajeva, najdosjetljivija. Teza o zaštiti plavih kaciga koje, eto, ipak dostavljaju humanitarnu pomoć? Kao da ta 'pomoć' nakon povorke leševa od prošle subote nije postala tek gorka šala. Ili možda tvrdnja da nije utvrđen strateški cilj? Kao da taktički cilj uklanjanja srpskih topničkih položaja nije dovoljan. Teza da te položaje uopće nije mogće napasti jer su ukopani ili pokretni? Taj argument koji su iznijeli navodno ozbiljni vojni stručnjaci utemeljen je na samovoljnoj procjeni. Svijet se navodno zgraža nad vivisekcijom nezavisne države (...), ali ni ne pomišlja angažirati sredstva koja bi i danas najdjelotvornije zaustavila ubijanje. Kako itko može imati hrabrosti da taj svijet nazove međunarodnom zajednicom? On to nije - povezuje ga samo kolektivni kukavičluk", ističe Thomas Chorherr na kraju svog komentara. FRANCUSKA LE MONDE 9. II. 1994. Sumnja "Nije jasno odakle dolaze glasine. Možemo zamisliti vojnika u bazi u Sarajevu koji, zadužen da napiše izvješće, piše oprezno, tonom zapisnika, da se 'prema sadašnjim informacijama, mjesto odakle je ispaljena' granata koja je na središnjoj tržnici ubila 68 ljudi i ranila više od dvije stotine, ne može 'jasno utvrditi'", piše francuski književnik Bernard-Henri Levy, ističući kako je čudan način na koji se "iznenada, i ludo, proširilo ono što je u početku bila samo prigodna formulacija, administrativni oprez koji je za nekoliko sati postao potpuna informacija. Potkraj dana zlo je učinjeno. Središnje pitanje više nije samo broj poginulih ili intervencija (za to je trebalo pričekati hipotetički sastanak ministara NATO-a). Pitanje je bilo tko je, zapravo, ispalio granatu - i jesu li ti vražji Bosanci mogli biti dovoljno machiavellisti, dovoljno zli da sami naoružaju ruku koja ih je masakrirala. To što u to nitko nije doista povjerovao, što je pretpostavka iznesena, zatim i proširena da bi bila potpuno odbačena nije, na žalost, promijenilo uvredu postupka". Bernard-Henri Levy ističe da je tih nekoliko sati napetosti u kojima nije identificiran krivac imalo strašne posljedice. "U najboljem slučaju, opsada Sarajeva ponovno je postala ona mračna zbrka u kojoj je čovjek čovjeku vuk i u kojoj svatko puca na svakoga - vječno opravdanje neintervencije i nemoći. U najgorem slučaju, Bosanci su se pojavili kao osumnjičeni. Što to govorim? Kao moćni zločinci, sposobni za najgore zločine jer nisu oklijevali, kako bi izazvali naše suosjećanje, pobiti sami sebe - novi razlog za izjednačavanje, čak i sada dok se povisuje ton, onih koje gospodin Juppe tvrdoglavo naziva 'zaraćenima'. Bilo kako bilo, sumnja je izazvana. Razdor je unesen u duhove. A spontana ljutnja, gađenje, jeza, podmuklo nametnuta sumnjom, kao da se po svaku cijenu mora izbjeći jasnoća i u situaciju, koja je čišća nego ikada, bez oklijevanja unijeti novu količinu mraka. Kakva je logika tog ponašanja? Odakle dolazi? Koliko je u takvom oklijevanju da se točno imenuje ubojica, nastranosti i nesavjesnosti? (...) Koliko je stvarne nostalgije za izjednačavanjem žrtve i krvnika - kako bi samo neintervencija bila lijepa kad bi Srbi i Bosanci bili jednako krivi? Budućnost će dati odgovore na ta pitanja. A možda će se, kad sve bude gotovo, morati pisati povijest tog podlog odustajanja kojega su naši mediji bili istodobno, ili naizmjence, pozornica i ulog. Sigurno je, za sada, da je poslije po obliku jasnog i naoko tehničkog pitanja - tko je, dakle, ispalio granatu - počela rasprava koja je, iako prešutna, novi zločin nad mrtvima i uvreda preživjelima - jednaka, u istim proporcijama, revizionizmu i pitanjima koja on prividno postavlja o plinskim komorama. Za tri tjedna, ili tri mjeseca, istražna komisija UN... podnijet će svoje izvješće. Sumnja će, dakle, biti uklonjena. Ali bit će prekasno. Mrtvi će se ohladiti. Ljutnja će splasnuti. A granata će, bez opasnosti, moći biti pripisana svom izvoru i dobiti svoje ime: srpsko", zaključuje Bernard-Henri Levy. ŠPANJOLSKA LA VANGUARDIA 9. II. 1994. Ostavka hrvatskog čelnika Bobana ne mijenja vojnu panoramu u Bosni i Hercegovini Dopisnik iz Beča Ricardo Estarriol izvješćuje o ostavci Mate Bobana: "Svoju je odluku objavio na posebnoj sjednici takozvanog 'Parlamenta Herceg-Bosne' održanoj u Livnu. Svoju je odluku Boban pojasnio eliptičnom formulacijom, ističući da je 'posljedica političke ideje'. Kako bi zbrka bila potpuna, Boban je objasnio samozvanim zastupnicima da 'odlazi, ali ostaje s njima'. Boban, nejasan dužnosnik u komunističko doba, postao je predsjednikom HDZ, bosanske podružnice vladajuće hrvatske stranke, nekoliko mjeseci poslije izbora u Bosni, još uvijek u sastavu Jugoslavije (prosinac 1990). Njegov prethodnik Stjepan Kljuić, jedan od dvojice hrvatskih predstavnika izabranih u bosansko predsjedništvo, morao je prepustiti predsjedničku dužnost Bobanu, a mjesto u predsjedništvu Miri Lasiću. Tuđman je u privatnim razgovorima govorio da je 'Mate Boban autentični Hrvat', iz čega se moglo razabrati da Hrvati koji su se poput Kljuića osjećali Bosancima, nisu autentični Hrvati. Tijekom Bobanova mandata međunarodna zajednica (posebno lord Owen i portugalski diplomat Cutilheiro) i predsjednik Tuđman, odbacujući početni hrvatsko-muslimanski obrambeni savez, počeli su voditi politiku diobe Bosne između Hrvatske i Srbije. Rezultat je sadašnji krvavi rat između Muslimana i Hrvata u srednjoj Bosni i na sjeveru Hercegovine. U Hercegovini je Boban okupio bosanske Hrvate pristaše pripajanja Hrvatskoj, dok su u Sarajevu - u predsjedništvu na čijem je čelu Musliman Alija Izetbegović - ostali Hrvati koji zagovaraju očuvanje Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države triju konstitutivnih naroda. Sadašnju promjenu, koja se pripremala mjesecima, nije izazvala prijetnja sankcijama. Novo 'predsjedništvo' Herceg-Bosne nije nova tvorevina: postoji od 10. prosinca prošle godine (tada se zvalo 'predsjedničko vijeće'), a u njemu su Pero Marković, Mile Akmadžić (bivši predsjednik bosanske vlade), Vladimir Pogačić (bivši Bobanov politički savjetnik), Krešimir Zubac, Jozo Martinović, Perica Jukić, Ante Roso (zapovjednik HVO) i Ivo Lozančić. Tada je skorašnja Bobanova ostavka bila javna tajna. Sam hrvatski ministar obrane Gojko Šušak prezrivo je govorio o Bobanu u jednom razgovoru s ovim dopisnikom. Hrvatski stožer morao je pasivno promatrati kako gubi položaje u Hercegovini, što nije bilo čudno, jer je posrijedi bila ne baš disciplinirana vojska bez političkih vođa", zaključuje Ricardo Estariol. BELGIJA LA LIBRE BELGIQUE 9. II. 1994. NATO priprema odgovor Michel Rosten ističe da sastanak NATO-a "neće biti rutinski jer će morati odgovoriti na zahtjev glavnoga tajnika UN da dopusti, u određenom slučaju, zračne napade... Osim toga, nikome neće izmaći da je vijeće ministara vanjskih poslova dvanaestorice službeno na NATO prenijelo rješavanje bosanskoga pitanja. Točno je da je NATO jedini kojemu se može obratiti bude li se moralo napasti ciljeve u Bosni. No, u sadašnjem kontekstu - velikoga pritiska javnosti poslije pokolja u Sarajevu - teško je oteti se dojmu da su središta donošenja političkih odluka, koji su uvijek pretendirali na rješavanje bosanskoga problema, vrlo zadovoljna što su se privremeno riješila 'vrućeg kestena' predajući ga NATO-u. Prema jednom visokom dužnosniku, na sastanku veleposlanika koji se formalno sastaju u srijedu... ne bi trebalo biti razmimoilaženja. Uklonjena su na pripremnim raspravama, tako da se očekuje pozitivan odgovor na zahtjev Boutrosa Ghalia. (...) Ne očekuje se, dakle, da će šesnaestorica odbiti zahtjev, ali, kako je napomenuo visoki diplomat, moraju se uzeti u obzir sve nijanse problema. Postoji, zapravo, velika razlika između prihvaćanja načela proglašavanja stanja pripravnosti - iako taj izraz ne postoji u žargonu NATO-a - i stvarnog napada. Dakle, to što mu je NATO pristao staviti na raspolaganje svoje snage, ne znači da će ih glavni tajnik UN i pozvati. Manevarski prostor između te dvije mogućnosti ostaje velik; a na to računaju saveznici, koji ostavljaju otvorena vrata za povlačenje iz neugodna položaja u koji ih je stavio sarajevski pokolj... Ukratko, odgovor glavnom tajniku UN - čiji je manevarski prostor smanjen mogućnošću ruskog veta - mogao bi biti tek nova prijelazna etapa u procesu koji je strpljivost pretvorio u najveću vrlinu. Zapad se nada da će neregularne srpske snage o tome voditi računa; osim toga, u krugovima NATO-a naglašava se da sastanak u srijedu kod nikoga ne izaziva osjećaj da se upleće u vojna pitanja", zaključuje Rosten. SLOVENIJA DELO 9. II. 1994. U odnosima s južnom susjedom mimo prvih hridi "Isto kao što je slovenska državna delegacija, koju je 6. veljače 1992. godine vodio predsjednik Predsjedništva Slovenije Milan Kučan, bila među prvim stranim delegacijama koju su pred Predsjedničkim dvorima u Zagrebu primili sa svim državničkim počastima, slovenska vladina delegacija bila je jučer prva kojoj su takav prijam pripremili pred Banskim dvorima u Zagrebu, gdje je sjedište hrvatske Vlade", ističe Peter Potočnik u uvodu izvješća o posjetu izaslanstva Vlade Republike Slovenije Republici Hrvatskoj i potpisivanju šest međudržavnih sporazuma. Pošto je iznio poznate pojedinosti sa susreta izaslanstava dviju vlada koje su vodili njihovi predsjednici Nikica Valentić i dr. Janez Drnovšek, Potočnik piše da su "i domaćini i gosti potpisivanje šest međudržavnih sporazuma popratili sličnim riječima kao što su 6. veljače prije dvije godine popratili potpisivanje sporazuma o gospodarsko-financijskoj suradnji čiju je ratifikaciju nakon toga Sabor odbio u klubu zastupnika HDZ-a s primjedbom da je Slovenija u njemu privilegirana tako kako je navodno već bila u bivšoj zajedničkoj državi. Ovoga su puta domaćini odlučno odbacili mogućnost ponavljanja epizode u Saboru, koja je u protekle dvije godine teško opterećivala hrvatsko-slovenske odnose, jer za nešto takvo, kako tvrdi hrvatski premijer Nikica Valentić, sada nema ni najmanje mogućnosti". 100649 MET feb 94 100649 MET feb 94