ZAGREB, 16. siječnja (Hina) - Sabor Hrvata srednje Bosne u čijem su
radu sudjelovali predstavnici svih srednjobosanskih općina završen je
večeras u Zagrebu prihvaćanjem Deklaracije te izborom Izvršnog odbora
Sabora.
Saboru je bio nazočan i Mile Akmadžić, ministar za međurepubličke
odnose i međunarodnu suradnju u Vladi Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Ministar Akmadžić izvijestio je sudjelovatelje Sabora o dosadašnjem
tijeku mirovnih pregovora te glavnim pitanjima o kojima se trenutačno
raspravalja.
Tekst Deklaracije koju su sabornici prihvatili jednoglasno donosimo
u cjelosti:
"Mi, Hrvati srednje Bosne, okupljeni na svom saboru u Zagrebu 16.
siječnja 1994. godine na kojemu sudjeluju predstavnici svih općina (
Sarajevo, Kiseljak, Kreševo, Fojnica, Busovača, Vitez, Travnik, Novi
Travnik, Bugojno, Gornji Vakuf, Donji Vakuf, Konjic, Prozor,
Tomislavgrad, Livno, Kupres, Jajce, Kotor Varoš, Zenica, Kakanj,
Visoko, Vareš, Breza, Olovo, Žepče, Zavidovići, Maglaj, Tešanj,
Teslić) sa čvrstim htijenjem da sami izrazimo svoju političku volju o
svom položaju u okviru državne cjelovitosti Bosne i Hercegovine,
donosimo slijedeću deklaraciju:
Prvo, srednja Bosna je jedinstven povijesni, zemljopisni, kulturni i
politički prostor u okviru državne cjelovitosti Bosne i Hercegovine,
na kojemu Hrvati obitavaju stoljećima.
Sabor smatra da je i u sadašnjim povijesnim i političkim zbivanjima
neophodno potrebno očuvati i potvrditi takav položaj srednje Bosne.
Svako dijeljenje prostora srednje Bosne po etničko-teritorijalnom
načelu neprihvatljivo je i izaziva tragediju nesagledivih razmjera u
životu ljudi i naroda koji obitavaju na njemu, kako to jasno pokazuje
sadašnji krvavi rat.
Drugo, životni interes Hrvata srednje Bosne nije sukob i rat s bilo
kojim narodom na tom prostoru - ni s Muslimanima, ni sa Srbima - nego
stvarni mir i suživot u pravedno uređenim međusobnim odnosima i uz
osiguranje istinske slobode za svakoga čovjeka i svaki narod.
Rat, koji je prouzročen velikosrpskom agresijom na srednju Bosnu kao
i na cijelu Bosnu i Hercegovinu, a koji se potom, kao posljedica toga,
pretvorio u tragični sukob između samih žrtava te agresije, Hrvata i
Muslimana, treba odmah prestati, treba odmah zajedničkim snagama
pokopati sve ratne sjekire, osloboditi se od mržnje i neprijateljstva,
prekovati mačeve u srpove i kompjutore, te strpljivim dijalogom
postići mir u slobodi za svakoga čovjeka i narod u ovome kraju kao i
cijeloj Bosni i Hercegovini.
Treće, postizanje toga cilja, koji je sada najpreča politička
potreba, može se postići osiguranjem ravnopravnosti i državotvornosti
hrvatskoga naroda, kao i druga dva naroda na svakom dijelu državne
cjelovitosti Bosne i Hercegovine.
Sabor smatra da je to nemoguće postići teritorijalnom podjelom, kakva
se sada nameće u obliku stvaranja samostalnih država u nekoj
provizornoj uniji Bosne i Hercegovine, što konačno vodi diobi i
rušenju ove zemlje i zločinu nad ljudima i narodima u njoj, nego
jedino paritetnim sudjelovanjem svakog od tri državotvorna naroda u
političkom životu i vlasti ove zemlje, na načelima suvremene
demokracije i temeljnih prava ljudi i naroda.
Četvrto, ovaj rat je donio i svakodnevno donosi neizrecivu patnju i
ogroman broj ljudskih žrtava.
Sabor izražava duboki pijetet prema tim žrtvama, osuđuje sve
počinitelje zlodjela bez obzira na naciju i vjeru, te zahtijeva
njihovo neizostavno izvođenje pred međunarodni sud.
Istodobno Sabor izražava svoju zahvalnost prema braniteljima
hrvatskoga naroda na njegovim ognjištima.
Peto, iz mnogih mjesta srednje Bosne Hrvati su posve ili djelomice
protjerani iz svojih kuća i sa svoje zemlje, na kojoj su živjeli kao
starosjedioci od pamtivijeka, te nasilno raseljeni u druge krajeve i
države.
Sabor traži i zahtijeva povratak svih prognanih i raseljenih ljudi i
naroda iz srednje Bosne i iz cijele Bosne i Hercegovine na svoja
vjekovna ognjišta i poništavanje svih scenarija o njihovom etničkom
čišćenju ili tzv. "humanom preseljenju" u druge krajeve ili države, te
najstrožiju osudu tih zlodjela i njihovih nositelja.
Šesto, u srednjoj Bosni je neprocjenjiva kulturna i povijesna baština
hrvatskoga naroda, istodobno veoma značajna za državu Bosnu i
Hercegovinu, koja je u povijesno-političkom smislu jednako autentična
i samosvojna kao i susjedne: Hrvatska, Srbija ili Crna Gora.
Sabor traži da se sačuva i obnovi sva povijesna i kulturna baština
hrvatskoga naroda u srednjoj Bosni kao i cijeloj Bosni i Hercegovini.
Sedmo, Sabor Hrvata bosanske Posavine, održan 18. prosinca 1993.
godine u Slavonskome Brodu, među ostalim je potaknuo također
održavanje Općeg sabora Hrvata Bosne i Hercegovine.
Sabor Hrvata srednje Bosne prihvaća taj prijedlog i zalaže se za što
skorije održavanje takvoga Sabora na odgovarajućem mjestu u Bosni i
Hercegovini.
Osmo, Sabor izabire svoje Izvršno tijelo koje će imati zadaću i
dužnost da provodi u djelo odluke i smjernice ovoga Sabora. Isto tako,
Sabor određuje dva svoja predstavnika na međunarodnoj konferenciji u
Ženevi i na drugim konferencijama o statusu Hrvata srednje bosne u
Bosni i Hercegovini, te ih ovlašćuje da tu službu mogu vršiti samo u
duhu odluka ovoga Sabora.
Sabor traži da nitko ne smije potpisati podjelu Bosne i Hercegovine u
kojoj će biti oštećeni Hrvati i Muslimani. To će se smatrati
nevaljanim činom.
U Izvršni odbor Sabora izabrani su: dr. Vjeko Barać, Petar Jozelić,
prof. Marinko Pejić, Pejo Spajić, književnik Ivan Lovrenović, dr. Božo
Matić, dr. Berislav Topić, dr. Franjo Topić i dr. fra Luka Markešić.
Sabor opunomoćuje i obvezuje Izvršni odbor da u skladu s odlukama
Deklaracije sudjeluje u pregovorima o političkom rješavanju krize u
Bosni i Hercegovini i šalje svoje predstavnike na sve odgovarajuće
konferencije o tome".
(Hina) gk
162229 MET jan 94
1685
(Hina) gk