ZAGREB, 10. siječnja (Hina) - Zavod za školstvo i Ministarstvo kulture
i prosvjete izradili su prijedlog opće koncepcije novog sustava
školstava u Republici Hrvatskoj "Nova hrvatska škola".
U izradi opće koncepcije iskorištene su, uz ostale, analize mnogih
europskih i izvaneuropskih sustava te dijelovi pozitivno ocijenjenih
prijedloga pristiglih na natječaj Programskog savjeta Ministarstva
kulture i prosvjete iz 1991. godine. O prijedlogu koncepcije novog
sustava školstva raspravljat će nadležne školske institucije,
sindikati, kao i svi drugi zainteresirani, a potom hrvatski Sabor.
Ocjenjuje se da je za cjelovito ostvarivanje koncepcije potrebno
razdoblje od oko 10 godina.
Prema koncepciji, u predškolskom odgoju potrebno je uvođenje šireg
spektra alternativnih programa koji su u funkciji razvoja djeteta.
Valja podržati, stoji u tekstu, inicijative na ustrojavanju vrtića
utemeljenih na alternativnim modelima (Waldorfski, Montessori i
drugi), čime bi se ubrzao razvoj prosječne djece i djece s posebnim
potrebama, koji je najburniji upravo u tom životnom razdoblju.
Promjene koje se tiču osnovnog školstva, predviđaju da obavezna škola
započinje, u načelu, s navršenih šest godina djetetova života i
trajala bi devet godina. Od toga, osnovna škola (prvi stupanj obaveznog
obrazovanja) traje šest godina, a drugi stupanj obaveznog obrazovanja
traje tri godine (iznimno dvije za one koji žele što prije ući u
jednostavnija zanimanja). Drugi stupanj obavezne škole ne bi bio
jedinstven, već bi se nakon prvog, mogao birati jedan od programa
tog drugog stupnja u skladu sa sposobnostima i sklonostima učenika.
Opredjeljivalo bi se prema programima s naglaskom na društvenoj
skupini predmeta, na prirodnoj skupini predmeta, programu s naglaskom
na praktičnom sadržaju te u nižu gimnaziju. Učenici koji bi odabrali
program s naglaskom na praktičnom sadržaju mogli bi, ako žele, ući u
jednostavnija zanimanja, završiti obavezno školovanje za osam godina i
ući u pripremnu godinu srednjeg obrazovanja.
Promjene u srednjem školstvu sastoje se u grananju sustava,
koje treba omogućiti ostvarivanje njegovih osnovnih zadaća: pripremu
za daljnje obrazovanje na visokim učilištima te uključivanje u radni
proces, u skladu s sposobnostima i sklonostima učenika.
Gimanzije su općeobrazovne četverogodišnje škole, na kraju kojih
gimnazijalci polažu maturu. Ona će imati značenje državne mature, pa
će se polagati na jedinstveni, od strane Ministarstva uređeni način.
Gimnazijska matura omogućava upis na sve više i visoke škole bez
polaganja prijemnog ispita, osim na one na kojima zbog posebnih uvjeta
studiranja postoje i posebni uvjeti upisa.
Strukovne škole dijele se prema trajanju na četverogodišnje i
trogodišnje, a predviđaju se i petogodišnje (za struke s visokim
zahtjevima u tehničkim znanjima, primjerice, strojarstvo,
elektrotehnika, brodogradnja i druge). Na kraju školovanja učenici
tehničkih i ostalih četverogodišnjih škola (koje nisu gimnazije)
polažu završni ispit. Položeni ispit omogućuje zapošljavanje i
nastavak obrazovanja na srodnim višim i visokim školama te
fakultetima. Učenici srednjih strukovnih škola, ako polože državnu
maturu, mogli bi se upisati na bilo koje visoko učilište.
Obrazovanje u industrijskim i obrtničkim školama (trogodišnje
školovanje) završavalo bi završnim ispitom, kojim učenik dokazuje da je
stekao potrebna znanja i vještine. Nakon tog završnog ispita učenici
se mogu zaposliti, a kada godinu dana provedu u praksi mogu nastaviti
školovanje na tehničkim i srodnim školama, odnosno majstorskim školama.
Umjetničke škole traju četiri, odnosno, pet godina. Nakon završenog
obrazovanja učenici polažu završni ispit i mogu nastaviti školovanje
na srodnim fakultetima, a ako polože gimnazijsku maturu, mogu se, kao
i gimnazijalci, upisati na sve ostale fakultete.
Kada je riječ o obrazovanju učitelja, nastavnika i stručnih suradnika,
naglašava se da je potrebno posebice razmotriti pitanje stručnih
suradnika u školi i drugim neškolskim obrazovnim ustanovama a koje
predstvaljaju značajan dio razvojne infrastrukture odgojnog sustava.
Najbrojniji su pedagozi, dok je znatno manje psihologa, defektologa i
informatičara. Prema općoj prosudbi, navodi se, dugotrajno naučavanje
dogmatske pedagogije ostavilo je određene negativne posljedice i nije
dobra priprema za krupne promjene koje treba ostvariti u odgoju. Drugi
je problem, nastalja se, koncepcija stvaranja stručnjaka, specijalista
za razvoj obrazovanja. U svijetu prevladava praksa da se oni obrazuju
postdiplomskim specijalizacijama a ne na dodiplomskoj razini.
Postdiplomske specijalizacije (među kojima je upravljanje školom,
obrazovna administracija, obrazovna tehnologija i druge) odvijale bi
se na visokim učiteljskim školama (pedagoškim fakultetima) i bile bi
otvorene diplomiranim učiteljima i nastavnicima te svim diplomiranim
stručnjacima koji se žele posvetiti obrazovanju ili se njime već bave
u školskim i neškolskim ustanovama.
Koncepcija razmatra i pitanje višeg i visokog obrazovanja te
obrazovanja odraslih.
(Hina) ds
101133 MET jan 94
1070
(Hina) ds