(od Hininog dopisnika Branka Merlina)
BEIJING, 4. studenoga (Hina) - Ističući ovih dana u razgovoru s jednim
od visokih inozemnih gostiju uvjerenje da će kinesko gospodarstvo i
ubuduće zadržati "brz, zdrav i trajan" rast, potpredsjednik vlade Zhu
Rongji dodao je, prema pisanju agencije Xinhua, i tvrdnju da je
"rukovodstvo Kineske komunističke partije, okupljeno oko predsjednika
Jiang Zemina, u stanju držati pod nadzorom opću situaciju u zemlji".
Rečeno je to u kontekstu Zhuova predstavljanja kineskih gospodarskih
planova (a nacrt petogodišnjeg i srednjoročnog plana formulirani su u
partijskome vrhu), no vicepremijerova izjava posredan je odgovor i na
pitanje koje se u inozemstvu nerijetko postavlja, a vezano je uz
kineski razvoj u postdengovskom razdoblju.
Iako je u Beijingu jasno rečeno da je cjelokupna vlast u rukama novog
pokoljenja čelnika, dok je Deng Xiaoping tek povučeni umirovljenik na
čije se ideje o izgradnji socijalizma s kineskim značajkama
rukovodstvo stalno poziva, u inozemstvu se nerijetko postavlja pitanje
o tome ide li sve baš tako kako je on to u svom hrabrom otvaranju
prema svijetu zamislio. Nadalje, koliko se u planovima za razdoblje do
kraja stoljeća te sve do godine 2010. već eventualno primjećuju
otkloni od Dengovih ideja (i u kom pravcu); kolika je vjerojatnost da
razvojni planovi pridonesu rješavanju problema neravnomjernog kineskog
regionalnog razvoja; ne izaziva li živ gospodarski rast promjene u
društvu koje, u zbiru, mogu djelovati na politički sustav - i tome
slično. Radi se o ozbiljnim pitanjima, svrha kojih je pokušati
zaviriti u budućnost pa definirati stajališta prema sutrašnjoj Kini,
već danas gospodarski sve važnijoj i međunarodno sve utjecajnijoj.
U svjetlu zacrtanih ambicija da se u idućem stoljeću Kina izjednači s
gospodarski srednje razvijenim zemljama, razumljivo je zašto Zhu
Rongji naglašava da su za Kinu novi petogodišnji i srednjoročni plan
gospodarskog i društvenog razvoja "od vitalnog značenja". Jednako je
tako razumljivo da se od objavljivanja nacrta razvojnih dokumenata do
danas učestalo ponavlja kako treba težiti odgovarajućoj stopi
planiranog gospodarskog rasta (8 ili više posto u idućih petnaest
godina), da inflaciju sada treba obuzdati na manje od deset posto, da
treba dalje graditi tržišne mehanizme te, u skladu sa zahtjevima
međunarodne prakse, otvarati strancima domaće tržište, zatim
reformirati porezni sustav... Istodobno, uz diskusije o nacrtima
razvojnih planova (a riječ je o materijalima s partijskog plenuma koji
se, kao takvi, prorađuju na svim razinama vlasti), tisak svakodnevno
objašnjava pojedine elemente planova, a sa svojim se viđenjem budućeg
gospodarskog razvitka javljaju i stručnjaci i znanstvenici.
Uz mnogobrojna upozorenja začinjena s obvezatnim "treba" i "mora se",
rasprave o budućem razvoju ukazuju i na još neriješena pitanja,
postavljena tijekom procesa reformi. Jedno je od njih, primjerice,
utvrđivanje titulara vlasništva u srednjim i malim poduzećima. Kako se
ističe, uloga ovih poduzeća u nacionalnom gospodarstvu značajna je i
po proizvodnji koju ostvaruju, ali i po mogućnosti apsorbiranja radne
snage, što u zemlji koja godišnje treba do deset milijuna novih radnih
mjesta nije nevažno. Osim toga, brojna srednja i mala poduzeća nastaju
u gradićima u ruranim sredinama, gdje često imaju i ulogu poticanja
općeg gospodarskog razvoja te - što je jednako važno - zapošljavaju i
viškove seoske radne snage. Njihovo širenje, tehnološko
osuvremenjavanje, poslovanje te uvođenje modernih oblika rukovođenja u
njima bilo bi moguće uz definirano pitanje vlasništva, tvrde
stručnjaci. Ovako, nominalno u vlasništvu gradića ili sela, dok njima
upravlja država, nemaju šanse za razvoj. Zato, uz prijedlog da
ovlaštene agencije procijene njihovu imovinu te da se jasno zna da li
je riječ o državnom, kolektivnom ili privatnome vlasništvu, ide i
prijedlog da se upravljanje poduzećima osamostali u odnosu na državu.
Iako teškoće srednjih i malih poduzeća nisu ni srednje ni male, tek
rješavanje problema velikih državnih poduzeća traži ulaganje golemog
znanja i energije. U visokom postotku opterećena dugovima i viškom
radnika, državna poduzeća (čija privatizacija ne dolazi u obzir, kažu)
također su dio "opće situacije" koju valja držati pod nadzorom.
Posebno tamo gdje minimalne plaće kasne, dok inflacija čini svoje, a
troškovi života i socijalne razlike u društvu rastu. Sve su to
problemi kojima se bave petogodišnji i srednjoročni plan te rasprave o
njima koje su, zapravo, tek započele.
(Hina) mer br
040640 MET nov 95
(Hina) mer br