ZAGREB, 9. listopada (Hina) - "Koliko doista poznajemo noviju hrvatsku povijest?", pita Željko Krušelj u uvodu redovne kolumne 'Hrvatski koloplet', a povod je skup o hrvatskome narodu u Drugom svjetskom ratu, što ga je organizirao
Institut za suvremenu povijest.
ZAGREB, 9. listopada (Hina) - "Koliko doista poznajemo noviju hrvatsku
povijest?", pita Željko Krušelj u uvodu redovne kolumne 'Hrvatski
koloplet', a povod je skup o hrvatskome narodu u Drugom svjetskom
ratu, što ga je organizirao Institut za suvremenu povijest. #L#
Krušelj u članku piše o "'peglanju' povijesti po vlastitoj mjeri", za
što kao najlukaviji primjer navodi potpunu identifikaciju
komunističkog pokreta s antifašizmom, identifikaciju koja je u
hrvatskom slučaju proizvela "odbojnost jednog dijela Hrvata prema
antifašističkim tekovinama, što i danas u nekim međunarodnim krugovima
potiče sumnju u motive hrvatske državotvornosti". Dodaje tome i
mitologiju političke emigracije "koja je polazila od fatalističke teze
da se 'sve moralo dogoditi upravo onako kako se dogodilo'", kao i
iluziju ustaškoga pokreta "da se Poglavnik ponašao u skladu s izrazito
nepovoljnim međunarodnim okolnostima, odnosno da bi na njegovu mjestu
isto, ili slično, morali činiti i drugi politički lideri". Krušelj
pritom prepričava teze što ih je iznio dr. Jere Jareb koji je upozorio
kako je krajnje vrijeme da se hrvatska historiografija suoči s takvim
političkim mitologizacijama. "Pritom je upozorio na nekoliko tipičnih
primjera iz kratkotrajne opstojnosti NDH, koji nikada nisu u cijelosti
istraženi, ili su, pak, svjesno zataškavani", navodi Krušelj i
nastavlja:
"Prije svega, smatra Jareb, pogrešno je ono široko uvriježeno
mišljenje kako je Pavelić pao na vanjskopolitičkim odnosima, a da su
unutarnji problemi bili samo logičan odraz tih zavrzlama. Tijek
povijesti nije, kaže, bio tako neumoljiv kao što se to danas smatra,
jer je ustašku državu razorila loša Pavelićeva unutarnja politika,
koja je onemogućila da Hrvati krajem rata ozbiljno pregovaraju s
antifašističkom koalicijom oko ključnih državotvornih pitanja. To,
dakako, ne znači da bi opstala država koja je promovirana Hitlerovim i
Mussolinijevim tenkovima, ali Hrvati, zasigurno ne bi kolektivno
krenuli na krvavi bleiburški put.
Jareb je u tom kontekstu određeniji, nabrajajući slučajeve u kojima se
dokazivala Pavelićeva politička kratkovidnost. Nije, primjera radi,
bilo razloga da se Srbi 'kolektivno demoniziraju i protjeruju sa
svojih ognjišta'. Da se tu pokazala državnička mudrost, u prvu
godinu-dvije rata 'Srbi ne bi činili okosnicu i partizanskog i
četničkog pokreta'. Štoviše, napominje taj povjesničar, Nijemci su se
oštro protivili represivnoj politici, dok su je Talijani lukavo
koristili upravo za antihrvatske ciljeve. Isti je slučaj s
komunistima, jer je kerestinečka tragedija odvela nemali dio Hrvata u
bratoubilački sukob. Golema je bila zabluda zabraniti i djelovanje
HSS-a, političke stranke koja je jedina imala demokratski identitet.
Realno su najteži Pavelićev problem bili Židovi, s obzirom na to da su
Nijemci upravo tu bili najradikalniji, ali ipak se nije smjelo
dogoditi da razmjeri stradanja budu tako masovni.
Nije točno, nastavlja Jareb, ni to da se Rimski ugovori o prepuštanju
Dalmacije Italiji nisu mogli izbjeći, ili barem osjetno reducirati,
budući da je Hitler još potkraj travnja 1941. poslao, preko poslanika
u Berlinu Branka Benzona, hitnu poruku da je glede toga spreman stati
na hrvatsku stranu. Pavelić je tada samo rezignirano zaključio da je
'sve već dogovoreno'. Mistificirana je, tvrdi Jareb, i priča o
njemačkom inzistiranju gušenju puča Vokić-Lorković, jer je tu 'ključ'
ipak bila borba za ostanak na vlasti, a nije posve istraženo ni
Pavelićevo kontaktiranje sa Staljinom, koje je od rujna 1994. do
ožujka 1945. povjereno Slavku Cihlaru, s obzirom na to da su se i tu
nazirale mogućnosti za spašavanje hrvatskih pozicija.
Hrvatska povijest, čini se, tek čeka svoje istraživače", zaključuje
Krušelj.
(Hina) dp mć
090759 MET oct 95
(Hina) dp mć