PARIZ, 14. srpnja(Hina/AP) - Do slijedeće nedjelje biti će poznati svi
rezultati ovogodišnjeg Tour de Francea, znati će se pobjednici i
gubitnici, zbrajati će se šteta nastala na slomljenin dijelovima
bicikala. Ali, zbrajati će se i slomljene kosti, ručni i nožni zglobovi,
zubi.
Jedan dan biciklisti se moraju popeti na vrh planine, drugi dan
voziti će 200 kilometara po nesnosnoj vrućini. Riskirajući ozljede od
eventualnog pada, postoji i latentna opasnost od deformacije kostiju
(tzv. "biciklistička grba").
Na ovogodišnjem Touru natjecatelji moraju izvesti 3.635 kilometara u
23 dana, izdržavajući ponekad nadljudske teškoće.
Da li sve ovo opravdava tvrdnje nekolicine stručnjaka da je biciklizam
najteži sport na svijetu?
" Nema opasnosti od toga da me "opali" Mike Tyson. Ne moram stati
ispred Shaquila O'Neilla i spriječiti ga postigne koš, ali njih
dvojica ovo sigurno ne bi izdržali," tvrdi američki biciklist Lance
Armstrong.
" Tour de France je najteža utrka na svijetu jer vas iskušava svaki
dan tijekom tri tjedna," riječi su pobjednika 1987., Stephena Rochea iz
Irske. " To je zaista svakodnevna tortura, ustajete se ujutro i idete
na "mrcvarenje", sutradan ponovno ustajanje i ponovno "mrcvarenje" i
tako 23 dana. Užas! "
Zvuči nevjerojatno, ali na Tour de Franceu je samo jedan dan određen
za odmor.
Uz sve to vozači se ponekad žale na smještaj, hranu, ali tko će se
buniti kada zna da mu je svaki sekund odmora bitan te da će mu svađa
samo odmoći.
Mnogi nemaju niti sreće kao npr. Britanac Chris Boardman, koji je ove godine
vozio tek nepuna 3 kilometra prologa, da bi (zahvaljujući olujnom i
kišovitom nevremenu) pao, te slomio nožni i ručni zglob.
U prosjeku, šest biciklista dnevno doživi teži pad, dok se oni
najgori dešavaju za vrijeme završnog sprinta. Tako je Talijanu Fabiu
Baldatu, koji je dobio prvi sprint na Touru, poslije nekoliko dana
bilo potrebno čak 12 šavova na licu kako bi izgledao koliko-toliko
nalik na čovjeka, nakon užasnog pada.
Prošle godine, Francuzu Laurentu Jalabertu, bila je potrebna rekonstruktivna
i estetska operacija na licu, nakon slične nesreće.
" Gotovo svaki vozač zanemariti će sebe i svoje tijelo radi par
trenutaka slave, " tvrdi je službeni liječnik Toura dr. Gerard Nicolet.
Kada je Rocha pobijedio 1987. malo tko je znao za njegove teške
trenutke tijekom utrke.
Njegov tadašnji konkurent Pedro Delgado pokušao je u jednoj brdskoj
etapi napasti i sustići Rochu. Irac je znao da je u pitanju žuta
majica i iako je već bio iscrpljen, pojačao je ritam dodavši posljednje
atome snage
Rocha se prisjetio tih trenutaka: " Iako više nisam mogao, govorio sam
sam sebi da pojačam, bez obzira što će se dogoditi."
Dogodilo se nešto što je bilo jezivo za gledati, a kamoli doživjeti.
Pri velikoj brzini Irac je shrvan umorom pao tako, da je taj moment svim
prisutnima zastao dah. Svi su se čudili nakon što se liječnik uvjerio da
nema prijeloma i da je živ. Rocha je čak nekoliko sekundi bio u nekoj vrsti
kome, brzo su mu dali kisik, a zatim provjeravali da nije možda progutao
jezik.
U svakom normalnom sportu njegov oporavak trajao bi danima, ako ne i
tjednima. U biciklizmu međutim, ustajete već slijedeći dan i ponovno
idetu u jurnjavu dugu stotinjak kilometara.
Čak i vožnja nizbrdo može biti izuzetno opasna.
Mnogi vozači izazivaju vraga i sreću vozeći nizbrdo bez kočenja kako
bi postigli što veću brzinu i što bolji rezultat.
Jedan Tour, onaj 1971. odlučen je zbog takve taktike.
Idući nizbrdo bez kočenja niz Col du Menthe po kišovitom vremenu, Luis
Ocana iz Španjolske, tada vodeći, pokušavao je povećati prednost nad
najbližim takmacem Francuzom Eddyem Merckxom. Umjesto toga sletio je
sa staze i zabio se u oštro stijenje. Njegova žuta majica postala je
crvena, natopivši se njegovom krvlju. Njegov san o osvajanju Toura
nije se ostvario.
Tour ne možete osvojiti u jednom danu, ali ga možete izgubiti u
sekundi.
Još jedna opasnost su dopinzi, koji se uzimaju više zbog psihičke nego
tjelesne stabilnosti.
Pojačana upotreba nedozvoljenih sredstava porasla je nakon smrti
Engleza Toma Simpsona, koji je preminuo na padinama Mont Ventouxa 1967.
Uzimanja dopinga ne libe se niti poznatiji vozači.
Belgijanac Michel Pollentier, 1978. godine uhvaćen je kako na
kontrolu predaje već otprije napunjenu vrećicu sa urinom koji je
naravno, bio čist. Pollentiera su diskvalificirali gotovo istog
momenta.
Gotovo brutalan, dugačak i težak, Tour je teško padao i takvim
veličinama kao što je Bernard Hinault. Žaleći se na preduge etape i
loš prijevoz, 1978. organizirao je štrajk.
"Zaista, za vrijeme utrke dožive se teški trenutci," kaže Hinault "jedan
dan ste pod suncem, drugi pod snijegom, treći pod kišom i vjetrom, ali imate
slobodu, a ne radno vrijeme od 9 do 15."
(Hina) zr zr
142050 MET jul 95
(Hina) zr zr