WASHINGTON, 8. svibnja (Hina/AFP) - Ovotjedni američko-ruski sastanak
na vrhu u Moskvi odvijat će se u ozračju rastuće konfrontacije koja je
u godinu dana okončala početni optimizam Clintonove administracije,
uništavajući viziju idilične suradnje s Rusijom oslobođenom komunizma.
Od Bosne do Irana, preko proširenja NATO-a, politika Moskve glede
država nastalih iz bivšeg SSSR-a, represija u Čečeniji i sve veći broj
pitanja oko kojih postoje neslaganja, pokazali su Amerikancima da,
unatoč nestanku sovjetskog sustava i završetku hladnog rata, Rusija
često ima interese suprotne njihovima.
"Prije dvije ili tri godine u Sjedinjenim Državama je vladao osjećaj
da će Rusija biti novi partner, potpuno demokratski i duboko
miroljubiv", kaže profesor Alexander Motyl, zamjenik direktora
Instituta Harriman u New Yorku, koji te nade ocjenjuje "naivnim".
Predsjednik Bill Clinton tada je stalno govorio o "strateškom
partnerstvu" između te dvije zemlje. Prvi sastanak na vrhu Clintona i
njegovog ruskog kolege Borisa Jeljcina u travnju 1993. godine u
Vancouveru očitovao je tu prividnu slogu dviju zemalja.
Clinton je velikim dijelom tek preuzeo politiku svog prethodnika
Georgea Busha. U lipnju 1992. godine, osvojen načinom kojim je Jeljcin
prepriječio konzervativni puč u kolovozu 1991. godine, Kongres mu je
priredio pobjedonosni doček, kakav se priređuje prijateljima i
saveznicima Sjedinjenih Država.
Ali suprotno demokratskoj administraciji, Republikanci su brzo
promijenili mišljenje.
Prekomjeran optimizam Clintonove administracije glede Rusije se
očitovao u veljači 1994. godine u Washingtonu tijekom uhićenja
"krtice" u okrilju CIA-e (američka obavještajna služba), Aldricha
Amesa, koji je od 1985. godine špijunirao za Moskvu.
Ozlojeđena i bijesna reakcija američkih čelnika očitovala je
nevjericu prema ideji da je Jeljcinova Rusija, s kojom je Washington
postupao prijateljski, mogla špijunirati Sjedinjene Države, kao što je
činilo Sovjetski Savez.
"Cijela Amerika bila je bijesna na Rusiju", izjavio je nedavno u
intervjuu "Washington Postu" bivši visoki predstavnik KGB-a Boris
Solomatin, koji je podsjećao na "bijesne govore u Kongresu i prijetnje
smanjenjem američke pomoći".
Ta špijunska afera, banalan događaj u međudržavnim odnosima,
predstavljao je jednu vrstu psihološkog otponca za američke
dužnosnike. U istom trenutku Moskva je postala usamljeni jahač u
Bosni u zaštiti svojih srpskih saveznika, otvoreno se opirući
američkim inicijativama.
Tome se pridružilo sve veće opiranje Moskve načelu otvaranja NATO-a
prema zemaljama središnje Europe, čiji je vrhunac bio Jeljcinov
prijeteći govor 5. prosinca u Budimpešti, kada je podsjetio na
mogućnost "hladnog mira" između Rusije i Sjedinjenih Država.
Gomilanje tih neslaganja - uslijedila je Jeljcinova odluka o gušenju
u krvi zahtjeva za nezavisnošću u Čečeniji, zatim odbijanje Moskve da
odustane od prodaje svojih dviju nuklearnih centrala Iranu - otvorili
su oči Clintonu i njegovim savjetnicima, koji izgleda sada vide Rusiju
kakva jest, a ne onakvom kakvom bi ju željeli vidjeti.
Američki čelnici su "skeptičniji, kritičniji i realističniji", smatra
profesor Motyl. "Oni su se to prihvatili, ali još uvijek ne znaju što
im je činiti", dodaje on, ocjenjujući da Washington mora brzo poduzeti
"duboku preinaku" svojih odnosa s Moskvom.
Negirajući da je administracija na početku pokazala svoju naivnost,
jedan američki dužnosnik je nevoljko rezimirao promjenu izjavljujući
da Washington ostaje "optimističan" glede mogućnosti "normalnog
odnosa" s Moskvom. "Strateško partnerstvo" je daleko.
(Hina) tm br
081203 MET may 95
081203 MET may 95
(Hina) tm br