ZAGREB, 25. travnja (Hina) -
Ideju o nekakvoj južnoslavenskoj konfederaciji, "u koju bi se ugurale
Bosna i Hrvatska i kojoj bi, dakako, pripale Srbija i Crna Gora", a
što ju predlaže međunarodna zajednica koja se želi izvući iz slijepe
ulice u kojoj se našla u Bosni, komentira Nenad Ivanković.
Ivanković napominje kako je ta ideja apsurdna "već zbog toga jer
hrvatskom narodu nameće rješenje koje se protivi njegovim vitalnim
nacionalnim interesima i koje nema šanse, niti bi na ovim prostorima
donijelo trajan i stabilan mir". Kao drugu činjenicu zbog koje ta
ideja nije održiva Ivanković navodi to "da za Bosnu nema izlaza ako
velike sile, ili neke među njima, i dalje budu inzistirale na njezinoj
cjelovitosti i teritorijalnom integritetu. Bosna kao cjelovita država
odavno više ne postoji. Nju su razbile srpska agresija i politika
muslimanskog vodstva", piše Ivanković i dalje obrazlaže: "Muslimani
su, to treba jednom otvoreno i javno reći, svojim inzistiranjem na
građanskoj (a time i na unitarnoj) Bosni u biti pokušali učiniti isto
ono što je s Jugoslavijom htio učiniti Milošević. Samo s tom razlikom
što su vojno bili slabiji od Srba, pa su izgubili rat". Kao treću,
Ivanković izdvaja činjenicu - koju je povijest pokazala - "da u Bosni
ne može biti ni mira, ni reda ako njome ne vlada netko četvrti: Turci,
Austrijanci ili Beograd. Zbog toga je Bosna po definiciji neodrživa
kao samostalna država jer implicira konsenzus triju naroda koji nije
moguć i za koji ne postoje nikakve interesne postavke", smatra
Ivanković. Četvrtom važnom postavkom navodi politiku koju u Bosni vode
velike sile, a koja "cijeli taj problem još više zaoštrava i pridonosi
libanonizaciji te države", i u nastavku piše:
"Osim toga, neriješeni bosanski problem onemogućava i rješenje
hrvatskog pitanja. Bez povijesnog sporazuma Hrvatske i Srbije neće
biti trajnog mira na ovim prostorima, ni bilo kakvog rješenja. Njegova
je alternativa jedino veliki srpsko-hrvatski rat sa svim posljedicama.
Zbog toga je važno osloboditi se iluzija: ili velike sile moraju vojno
disciplinirati Srbe (a to znači potući ih do nogu), što očito nitko ne
želi, ili moraju prihvatiti podjelu Bosne na hrvatsko-muslimansku
federaciju, koja bi konfederirala s Hrvatskom, i na srpski dio, koji
bi se priključio Srbiji. S jasnom linijom razgraničenja, koja bi
morala voditi računa o kompaktnosti teritorija, što znači da bi se
moralo računati i s preseljenjem stanovništva, pa i zamjenom većih
gradova (primjerice, Banja Luke za Tuzlu)". Ivanković drži da bi se na
istoj osnovi vjerojatno našlo i rješenje za hrvatska okupirana
područja i potom zaključuje: "Sve to, naravno, nije ni elegantno, a
ni posve čisto, no svakako nije povijesni presedan. Prednost takvog
rješenja jest u tome što vodi računa o geopolitičkoj logici, što
omogućava rješenje hrvatsko-srpskog spora, što vodi računa i o srpskim
interesima, ma kako se to nekome činilo strašnim, i što Muslimanima
jamči sigurnu egzistenciju i zapadnu opciju.
Sve drugo zbog stvorenih okolnosti i ponašanja međunarodne zajednice,
vodi u neku vrst 30-godišnjeg rata i opasnost da na ovim prostorima
dođe s vremenom do takve kolizije interesa velikih sila što bi i
ovakvo rješenje učinilo nerješivim".
(Hina) dd
250805 MET apr 95
(Hina) dd