ZAGREB, 29. prosinca (Hina) - "Iako neki, valjda iz svojih dnevnopolitičkih kalkulacija, uporno tvrde da je službena hrvatska politika 'paranoična' glede regionalnih integracija, stalno stižu nove potvrde da taj problem nije nimalo
bezazlen", piše u sutrašnjem broju Večernjeg lista Željko Krušelj u uvodu osvrta na "pozadinu prijedloga Europske unije o 'zajedničkom tržištu Hrvatske, SR Jugoslavije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Albanije', kao i američke izjave "o ciljevima 'Inicijative za suradnju u jugoistočnoj Europi'".
ZAGREB, 29. prosinca (Hina) - "Iako neki, valjda iz svojih
dnevnopolitičkih kalkulacija, uporno tvrde da je službena hrvatska
politika 'paranoična' glede regionalnih integracija, stalno stižu nove
potvrde da taj problem nije nimalo bezazlen", piše u sutrašnjem broju
Večernjeg lista Željko Krušelj u uvodu osvrta na "pozadinu prijedloga
Europske unije o 'zajedničkom tržištu Hrvatske, SR Jugoslavije, Bosne
i Hercegovine, Makedonije i Albanije', kao i američke izjave "o
ciljevima 'Inicijative za suradnju u jugoistočnoj Europi'". #L#
Krušelj prvo napominje kako je službeni Zagreb oba prijedloga odbio,
"prvi čak i s povišenim tonovima, jer bi Hrvatskoj time dugoročno bila
zatvorena vrata u Europsku uniju, ali i u razne srednjoeuropske
integracije, što je njen primarni interes", a za drugi ostavio
mogućnost naknadnih pregovora, "budući da zapravo i nije jasno što se
njime želi postići".
U nastavku novinar ističe kako sami detalji obiju verzija 'regionalnog
pristupa' nisu toliko intrigantni, koliko su to metode "da se Hrvatska
uvuče u njih". Pojašnjavajući o čemu je riječ, Krušelj piše:
"Inicijatori obje diplomatske inicijative su Njemačka i SAD, zemlje
koje su Hrvatskoj strateški partneri. Poznato je da su Nijemci unutar
Europske unije odavno 'pretplaćeni' na Hrvatsku, dok je razgranata
vojna suradnja Zagreba i Washingtona činjenica s kojom svi moraju
računati. Dakle, Hrvatsku za nova, točnije obnovljena, regionalna
rješenja trebaju 'preparirati' zemlje u koje, što je i razumljivo, ima
najviše povjerenja, ali i najmanje manevarskog prostora, budući da je
s njima vezana mnogim oblicima bilateralne suradnje. To samo potvrđuje
prastaru tezu kako države ne vezuju vječna prijateljstva, nego
konkretni interesi. Kako je globalni interes Zapada da se na sve
načine 'pacificira' i gospodarski integrira ozloglašenu balkansku
'barutanu', jasno je da je Hrvatska u tome najpogodnije sredstvo za
lakše ostvarivanje tih planova.
No, isto je tako poznato da je 'mrkva' uvijek efikasnija od 'batine',
pa se Hrvatsku želi privući nuđenjem svojevrsne liderske pozicije u
toj regiji. Posebno se to odnosi na plan Europske unije gdje bi Zagreb
preuzeo ulogu koju je dugo imao Beograd, čak i u razdoblju prije
stvaranja jugoslavenske države. Hrvatska je zamišljena kao svojevrsna
'kralježnica' te regije, što se zasniva na racionalnim argumentima, od
najstabilnijeg političkog sustava, privrženosti zapadnim
civilizacijskim vrijednostima, raznovrsnih gospodarskih prednosti i
kompatibilnosti sa susjednim zemljama, pa do kopnenih i morskih
spojnica između jugoistočnih i zapadnih dijelova kontinenta. Europskoj
bi uniji, sve u svemu, Zagreb bio polazna stanica za sve poslove i
inicijative s tom regijom. Ne bi bilo presudno slažu li se ostale
države s tom idejom, jer bi one, s jedne strane, imale još manje
izbora, a ionako bi im, s druge, Hrvatska predstavljala najkraći put
prema Zapadu".
Iz svega, Krušelj zaključuje: "Liderski je mamac uvijek zgodan za
kratkovidne političare, kojima bi u nizu pogodnosti takvog regionalnog
'bratimljenja' promakla činjenica da se Hrvatska ipak udaljuje od svog
željenog političkog i gospodarskog okružja".
(Hina) mc
292309 MET dec 96
(Hina) mc