DNEVNI PREGLED 242 12. PROSINCA 1996.

GLAS AMERIKE - VOA 11. XII. 1996. Američkim medijima zavladao liberalizam. To je barem zaključak na koji navodi nedavna studija jedne utjecajne washingtonske skupine za praćenje medija i medijskih izvješćivanja. Koliki je u američkim medijima stvarni stupanj liberalnog u odnosu na konzervativno, tim se pitanjem pozabavio i novinar Glasa Amerike Andrew Barough. "Mnoge od vodećih američkih listova i krugovalnih i TV postaja naginju k liberalizmu i njihovo izvješćivanje pod utjecajem je njihovih političkih sklonosti, tako tvrdi washingtonski Center for Media and Public Affairs. Richard Noise ravnatelj je političkog odjela centra. = Ispitivanja su pokazala da su vodeći novinari češće i više za pravo na pobačaj, za prava manjinskoga ili crnačkog pučanstva, za građanska prava, za prava homoseksualaca više nego što je to američka javnost. Ona je manje tolerantna u tim pitanjima. Izvješćivanje o njima, po mom mišljenju, odražava elitno stajalište. Richard Noise kaže da ankete koje se zadnjih 20, 30 godina provode među američkim novinarima pokazuju da liberali nadmašuju konzervativce 1 : 3, dok je u američkoj javnosti konzervativaca daleko više, a liberala manje. Odnos je tu ponešto drukčiji 2:1 u korist konzervativaca. Prema jednoj drugoj anketi provedenoj među washingtonskim novinarima i urednicima te kongresnim izvjestiteljima, na izborima 1992. za Billa Clintona glasovalo je 89 posto, za Georga Busha 7, Rosa Perroa 3 posto. Liberalni trend među novinarima prati jedna druga washingtonska konzervativna organizacija Media Research Center. Njezin ravnatelj Brend Dolson kaže, u usporedbi s novinama i krugovalnim postajama iz postaja glavnih televizijskih mreža čuje se puno manje konzervativnih glasova. = Kad je riječ o kolumunistima konzervativaca je dovoljno za ravnotežu ... No kad nabrojite njihova imena - Ralf Lindon, Bill Butler, Bob Noel, Georg Will, svima su zajedničke dvije stvari: jedna je, svi su samo proglašeni konzervativcima i otvoreno to priznaju, drugo, svi su komentatori. A kad to niste onda ste kao prvo objektivan, kao drugo izvjestitelj. Jeff Cohen, ravnatelj liberalne njujorške organizacije za praćenje medija i medijskih izvješćivanja poznate pod imenom Točnost i objektivnost u izvještavanju, iznosi neke druge podatke kad kaže: Naša ispitivanja pokazuju da se novinari za informacije obraćaju i konzervativnim izvorima, čak puno češće. I to ilustrira sljedećim primjerom. = Tijekom prošle 1995. godine u medijima najčešće citirana mišljenja i izvodi bili su oni instituta i zavoda poput Right Wing Fundation, Brooklin Institution, American Enterprise Institution i Katon Institution, sve desničarske zaklade i instituti. Ljevičarske su se našle pri samom dnu popisa. Po mišljenju Jeffa Cohena američki tisak i krugoval i dalekovidnica već dugo naginju na desno i postaju sve konzervativniji zahvaljujući činjenici da su dobrim dijelom u rukama velikih korporacija, konglomerata poput kompanija Disney, General Electric ili Westighouse. S tim se ne slaže Brend Dolson iz Centra za ispitivanje medija i medijskoga izvješćivanja kad kaže: = Među nekima prevladava mišljenje da su mediji koji su u rukama velikih konzervativnih korporacija logično također konzervativni. Međutim tim korporacijama ne pada ni napamet da se miješaju u poslove novinara i izvijestitelja. Zašto? Zato što postoji nešto što se zove sloboda izražavanja, kaže Brend Dolson. Richard Noise pak kaže: = Nema načina da se osigura sloboda tiska sa slobodnom razmjenom ideja ako postoji sustav kvota koji odlučuje čije će se mišljenje ili čije ideje više i češće čuti. No industrija treba o tome voditi računa. Oni koji za nju misle i slično govore moraju težiti za ravnotežom kad izvješćuju o političkim idejama i političkim raspravama. Na kraju da kažem, dobri novinari liberalni ili konzervativni, profitirat će uvijek dobro novinarstvo.(VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 11. XII. 1996. The Daily Telegraph objavljuje jutros dulji izvještaj o sastanku ministara vanjskih poslova NATO saveza u Bruxellesu na kojem je među ostalim odlučeno da će novim mirovnim snagama za stabilizaciju mira u Bosni koje će naslijediti IFOR, zapovijedati njemački general Klaus Fruehaber. Tako je udovoljeno francuskim zahtjevima da načelnih stožera južnoga zapovjedništva NATO-a u Napulju bude iz europske zemlje, a ne kao i do sada Amerikanac. Imenovanje generala Fruehabera potvrđeno je na jučerašnjem sastanku unatoč protimbi Amerike koja smatra da bi i ubuduće trebala zadržati nadzor nad južnim zapovjedništvom NATO-a što obuhvaća i nadzor nad američkom VI. flotom koja se nalazi u Sredozemnom moru. Još prije dvije godine, nastavlja dalje The Daily Telegraph, imenovanje generala Fruehabera bilo bi nezamislivo. Njemački ustav branio je da njihove oružane snage sudjeluju u operacijama izvan područja NATO-saveza, a Balkan je pogotovo osjetljivo područje za Nijemce zbog zvjerstava koje su nacisti tamo počinili za vrijeme Drugog svjetskog rata. (...) Njemačka se postupno privikla da igra aktivniju ulogu na svjetskoj pozornici. Njezini generali bili su u iznimno nezavidnom položaju tijekom rata u Zaljevu kada su bili ostavljeni po strani. Ali od tada se sasvim promijenio stav njemačkih političara prema sudjelovanju u vojnim misijama izvan područja NATO-a jer sada i najveći pacifisti podupiru takve akcije u područjima kao što je Bosna i Hercegovina gdje postoji žurna humanitarna misija. General Klaus Fruehaber ima reputaciju da je vrlo oštar, a njemački ministar obrane Voelker Ruehe kazao je da je on oštar ko britva. General Fruehaber rođen je 1939. godine, a vojnu karijeru počeo je u pješaštvu te je zatim bio zapovjednik jedna oklopne brigade. Od 1990. do 1994. godine bio je pročelnik stožera njemačkoga vojnog zapovjedništva u Koblinzu zadužen za opskrbu i opremu, nakon čega je imenovan zapovjednikom V. tankovske divizije u Meinzu. Trenutno se u sastavu IFOR-a nalazi u Bosni na mjestu zamjenika zapovjednika za opskrbu i ujedno je i njemački vojni predstavnik u Sarajevu. On će preuzeti mjesto zapovjednika stožera za snage SFOR-a na proljeće sljedeće godine. Francuzi su prigovarali njegovom imenovanju tvrdeći da je na tom mjestu trebao biti postavljen njihov čovjek, piše na kraju izvješća The Daily Telegraph. U kraćem napisu svojeg urednika za obrambena pitanja Tima Butchera isti list objavljuje da su troškovi Britanije za sudjelovanje u snagama IFOR-a porasli za 10 posto na 337 milijuna funti. Smatra se da je do povećanja došlo uglavnom zbog toga što su britanski vojnici dulje zadržani u Bosni zbog teškoća s provedbom Daytonskog sporazuma. Britanski ministar za obranu Michael Portillo kazao je da će 220 milijuna funta biti pokriveno iz zaliha dok će se preostalih 117 milijuna morati podmiriti iz drugih izvora, najvjerojatnije iz proračuna za obranu koji ukupno iznosi 22 milijarde funta, čitamo u The Daily Telegraphu. Na jučerašnjem sastanku u Bruxellesu NATO je osudio odluku srpskih vlasti zbog poništenja rezultata lokalnih izvora. U priopćenju se među ostalim navodi da je NATO razočaran što srpske vlasti ignoriraju pozive međunarodne zajednice da poštuju međunarodno priznata demokratska načela i od njih traže da povuku odluku o poništavanju. Dodatnu snagu ovom priopćenju dao je američki državni tajnik Warren Christopher koji je kazao da pučanstvo Srbije zaslužuju sve ono što imaju njihovi susjedi u srednjoj Europi - poštene izbore, slobodu tiska i normalno tržišno gospodarstvo. Ako predsjednik Milošević želi vladati Srbijom kao diktator to će samo pojačati njegovu izolaciju i patnju srpskog naroda, dodao je gospodin Christopher. Francuski ministar vanjskih poslova Herve de Charette dodao je da NATO mora jasno staviti na znanje srpskoj vlasti da gušenjem oporbe zapravo krši ljudska prava. The Guardian danas objavljuje prijevod članka Stojana Cerovića iz beogradskog časopisa Vreme pod naslovom Posljednji tiranosaurus. Na početku toga komentara Cerović kaže: Ovo neće proći. Ili će se oporbi priznati da je osvojila to što je osvojila ili Milošević više nije predsjednik ničega nego notorni tiranin i uzurpator. Autor dalje primjećuje da je srpski predsjednik oduvijek bio tiranin, ali je uspjevao pred svijetom prikriti svoju prirodu i osigurati si izborni legitimitet. Na posljednjim izborima to mu prvi puta nije pošlo za rukom i sada je spreman ukinuti i poništiti sve što treba. No Miloševiću sada stižu jednako neugodne vijesti i izvana i iznutra. Ove demonstracije pokazuju da sada iza srpske oporbe stoji provjerena volja naroda koji se uzdržava od nasilja, a on je taj koji ruši ustavni poredak. Miloševićev štab sigurno je po svijetu slao tumačenja prema kojima se u Beogradu i Nišu gdje je pobijedila oporba napadnuti temelji Daytona i ugrožena stabilnost regije. Ali čini se da mu to nije prošlo i da je zapad nakon kraćeg oklijevanja uočio da Niš baš nema puno veze i sličnosti s Daytonom, prenosi The Guardian članak Stojana Cerovića iz beogradskog časopisa Vreme. Inače na naslovnim stranicama britanskih dnevnika velikog formata jutros je glavna tema priopćenje britanske vlade da će naložiti veliku istragu o tome postoji li doista sindrom Zaljevskog rata. Naime više od 2 tisuće britanskih vojnika koji su služili u ratu u Zaljevu žali se na misteriozne bolesti koje su ih pogodile nakon 1991. godine. The Guardian je članak na ovu temu naslovio Veterani prisilili na povlačenje, koji ukazuje da su pripadnici vojnih snaga nakon šest godina pritiska britansku vladu ipak uspjeli natjerati da promjeni stav i naredi opsežnu istragu o sindromu Zaljevskog rata. List također objavljuje fotografiju djeteta jednog od veterana s oštećenjem mozga, a njegov otac je uvjeren da je do te deformacije došlo jer je on tijekom službe u Zaljevu bio izložen kemikalijama. Travis napominje kako će istraga o sindromu Zaljevskog rata britansku vladu stajati 1,3 milijuna funti. List odaje kako državnim činovnicima koji su ministrima davali lažne informacije o upotrebi potencijalno opasnih pesticida tijekom rata, prijeti otkaz. Istodobno s najavom ove istrage britanski ministar za oružane snage Nicholas Soames objavio je da je već otpočela posebna istraga o postupcima tih državnih činovnika koji su ministrima više od dvije godine davali lažne informacije, piše The Times.(BBC) NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 10. XII. 1996. Nema straha od crvenih, zelenih i žutih vragova "Tito ima svoj mir u Kumrovcu. Snijegom pokriveni kip onoga koji je Jugoslaviju držao na okupu na suncu ispred seljačke kuće s kukuruzom koji se suši ispod strehe dobiva još jači profil. U umirujućoj zimskoj idili na hrvatsko-slovenskoj granici hodočaste mnogi kako bi u Titovoj rodnoj kući u knjigu gostiju upisali svoje divljenje, brige i čežnje. 'Možda možeš Ti, gdje god bio, jednoga dana iznova prosvijetliti razum i srca svojega naroda', izražava jedan 69-godišnjak svoju skromnu želju. Putokazi za prekrasno selo-muzej Kumrovec i nakon propasti Jugoslavije i dalje stoje usred hrvatskoga glavnoga grada Zagreba. No putokaza za blisku budućnost zemlje nema iako je sve više znakova promjene. Nedavni ispadi predsjednika Tuđmana protiv oporbenog pokreta djeluju samo kao nemoćni pokušaj kočenja i spašavanja. Režim autokrata poremećenih komunikacija koji se nije na vrijeme pobrinuo za nasljednika, kreće se prema svojem kraju. Titov oponašatelj je teško bolestan: rak. Unatoč uočljivim znakovima tjelesnoga propadanja 74-godišnjak se stalno pokazuje u političkom folkloru za jedno hercegovačko selo, na otvaranju dijela autoceste za Rijeku ili u istočnoslavonskom 'junačkom gradu' Vukovaru na čije konačno vraćanje Hrvatskoj još treba malo pričekati. Predsjednikova je bolest dugo poricana. Službeno na 'kratkom odmoru', nalazio se sredinom studenoga tajno na liječenju kod najboljih specijalista u SAD-u. Iz američkih izvora hrvatska je javnost ciljanom izravnošću upućena o stanju državnoga poglavara. Jedan od mnogih znakova promjene američke politike od začudne tolerancije u zahtjevnu čvrstoću prema Hrvatskoj u kojoj su mafiozna korupcija i kršenja ljudskih prava i slobode tiska još uvijek na dnevnom redu. Tuđmanovu bolest njegova administracija i stranka HDZ još uvijek prikazuju bezazlenom. 'Izaziva u njih strah', primijetio je oporbeni vođa Vlado Gotovac, 'jer Tuđman sve drži u svojim rukama, sve ovisi o njemu'. Gotovac, predsjednik socijalnoliberalnog HSLS-a i mnogi drugi intelektualci drže da je stabilnost sustava vezana na sadašnjeg predsjednika. 'Njegove metastaze su metafora stanja u zemlji', presuđuje izdavač Nenad Popović. 'Proživljavamo isto što i u tjednima prije Titove smrti', prisjeća se filozof Žarko Puhovski, 'iz psiholoških razloga nitko u HDZ-u nije u stanju otvoreno govoriti o Tuđmanu.' A niti s njim. Nitko ne želi biti prvi koji će se odvažiti izaći s pitanjem nasljednika i politički riskirati glavu. Već se odavno udomaćilo da nitko ne želi Predsjedniku donositi loše vijesti nego izbjeći uobičajenu ljutnju na glasnika nesreće. Tuđman je još jamac sklada odnosno nespojivih interesa pod krovom HDZ-a koji, po Puhovskom, nije u stanju nadživjeti svojeg šefa. HDZ-u nedostaje organizacijska struktura kojom bi se mogla pripremiti za sljedeće izazove: ponajprije za predsjedničke izbore predviđene za srpanj sljedeće godine. Je li Tuđman kadar još barem za kandidaturu? Ili je post Tuđmanovo doba već započelo kako misli Nenad Popović? Promjena se čini na dohvatu iako se ne prikazuje tako spektakularno kao u Beogradu. No i u Zagrebu su već stotine tisuća ljudi izašle na ulice kad je trebala biti oduzeta dozvola privatnom radiju 101. Dugotrajan, ustrajan štrajk željezničara, tradicionalnih predvodnika radničke klase svjedoči o sve većim socijalnim napetostima. Baš sada predsjednik vrhovnog suda, a time ujedno i nacionalne izborne komisije Krunislav Olujić treba biti otjeran s dužnosti zbog navodnih teških promašaja. Prije no što je stupio na dužnost i svojom maksimom učinio stranački neovisno pravosuđe bio je u najužem krugu HDZ-ovog vodstva. Ante Stamać, profesor književnosti na čelu Društva književnika kao i stranački pristaša i vatreni obožavatelj svojeg Predsjednika, prilično je zadovoljan prilikama u Hrvatskoj. Očiti Tuđmanov strah pojašnjava tako: 'U povijesti je uvijek tako da iskupitelj, junak, osloboditelj kasnije u normalnim okolnostima gubi vodeću ulogu.' Vrhovni Hrvat doista već godinama pokazuje strah da će se ono što je postigao poslije njega proigrati i da će 'jugonostalgičari' dobiti vlast. Njegovo nepovjerenje ne zaustavlja se samo na 'komunistima' (među njih spadaju i oporbenjaci raznih boja) nego se proteže i na vlastitu stranku i čini ga u njegovom povijesnom rijetkom visinskom zraku još osamljenijim. Rješenje nacionalnog pitanja ne rješava pitanja svakodnevice mnogih Hrvata kako namiriti svoj sve skuplji život. Mnogi uviđaju kako njihovoj zemlji zbog utjecaja ekstremnog krila HDZ-a kojim dominiraju Hercegovci unatoč nedavnom primitku u Vijeće Europe, prijeti međunarodna izolacija. To ministar vanjskih poslova Mate Granić doživljava svakodnevno. Sposoban ali pomalo bezbojam političar postao je nadom umjerenog krila HDZ-a. Njegova nominacija za kandidata na predsjedničkim izborima propala bi jamačno zbog nacionalističke desnice HDZ-a kojoj se radi i o jakim 'poslovnim' interesima. Njihov je predstavnik ministar obrane Gojko Šušak o kojem se također govori da boluje od raka i koji bi mogao predsjednika frakcije Vladimira Šeksa gurnuti u prvi plan. Stanje blokade u HDZ-u kojem prijeti propast ima kobno djelovanje na slab mirovni proces u Bosni i Hercegovini. Hoće li Hrvatska ne samo svečanim izjavama nego i de facto priznati da je Hercegovina inozemstvo? Desnica HDZ-a neskriveno računa na priključenje Hrvatskoj - iako bi to trebalo dugo trajati i napredovati puzajući putem gospodarske i monetarne suradnje. Tuđman, ovisan o Hercegovcima za očuvanje svoje vlasti, nema snage za pokret. Zazidava se, i 'inozemne trgovce' i 'političke diletante s potporom Zapada' drži svojim neprijateljima: da se oporba povezuje 's crvenim, zelenim i žutim vragovima koji žele staviti ruke na suverenost Hrvatske'. Izgleda kao da se mnogi Hrvati ne boje baš jako tih vragova: po najnovijim ispitivanjima odobravanje za HSLS (24 posto) se više nego udvostručilo. Zajedno s građanskom Seljačkom strankom (HSS) i socijaldemokratskim SDP-om, šef HSLS-a Gotovac vjeruje u svoju pobjedu na predsjedničkim izborima: 'Spreman sam samo za kandidaturu'. Uskoro bi trebalo biti jasno može li se oporba pribrati za zajedničkog kandidata" - piše Roman Arens. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 10. XII. 1996. Hrvatski predsjednik ponovno upozorava na urotu "Hrvatski predsjednik Tuđman prošlog je vikenda na sjednici glavnog odbora vladajuće stranke koju vodi, Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) teško optužio neovisne medije i organizacije za ljudska prava. To je bila druga sjednica novog vodstva HDZ-a nakon prvog sastanka u veljači ove godine. U gotovo jednosatnom govoru koji su vladi bliske hrvatske novine i službena izvještajna agencija Hina opširno dokumentirale, Tuđman je najprije istaknuo političke ali i sve vojne uspjehe svoje vlade. 'Kao politički vođe hravtskoga naroda možemo biti ponosni što smo postigli slobodu, demokraciju, neovisnost i samostalnost za republiku Hrvatsku', rekao je Tuđman. Njegova stranka HDZ nije bila monolitni blok s jednim vladajućim establishmentom nego stranka sredine koja se razvija. Njezino jedinstvo i zatvorenost jamac je čvrstoće demokratskog poretka u Hrvatskoj. Tuđman je pozvao sve snage bliske HDZ-u na jedinstvo protiv skrbništva i vođenja izvana. Hrvatska ne smije nikada postati predmetom politike neke strane sile. Tuđman se ponovno očitovao protiv svakog oblika stvaranja 'balkanske unije'. U drugom dijelu svojega govora Tuđman je kritizirao 'krugove u tuzemstvu i inozemstvu'. Da su njihovi zajednički napori usmjereni 'protiv hrvatske neovisnosti i samostalnosti' i da nastoje 'diskreditirarti i destabilizirati HDZ i državne autoritete'. Na koncu se radi o tome da ti 'krugovi' koji su 'zbili svoje redove i radikalizirali svoje namjere' žele srušiti sadašnju vlast i nadomjestiti ju novim vodstvom i novim osobama koje 'priznaju nevidljivi nalogodavci'. Tuđman je u svojoj filipici poimence naveo više neovisnih i prema vladi kritičkih intelektualaca, političara i ustanova. Posebno je istaknuo potpisnike otvorenog pisma iz rujna 1993. koji su zbog, po njihovom mišljenju kobne politike Hrvatske u Bosni, od odgovornog vodstva i samoga Tuđmana zahtijevali ostavke. Među njima su između ostalih bili Ivo Banac, Krsto Cviić, Slavko Goldstein, sadašnji oporbeni vođa Vlado Gotovac i Vesna Pusić. Kasnije su se te i druge osobe zalagale za 'vezu oporbe s inozemnim krugovima'. Prije svega da je politički program najveće oporbene stranke Hrvbatske socijalno-liberalne stranke (HSLS) izrađen u Londonu. Kasnije su ti 'krugovi' povjerili Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS) destabilizaciju i rušenje HDZ-a. Tuđman je opet za 'krizu u Zagrebu' okrivio oporbu. Glavni grad Hrvatske već više od godine dana nema gradonačelnika jer se Tuđman četiri puta okoristio svojim ustavnim pravom i odbio potvrditi političare HSLS-a odabrane od strane ujedinjene oporbe. Tuđman je oštro napao i zakladu mađarsko-američkog milijardera Sorosa. Prvobitno dopuštena kao humanitarna oprganizacija, Sorosova zaklada da pokušava tehničkim i novčanim pomaganjem mladih ljudi 'stvoriti pretpostavke za smjenu sadašnjih autoriteta' i 'zadobiti nadzor nad svim područjima života polazeći od medija i područja kulture'. Tuđman je u svezi s time spomenuo hrvartski helsinški odbor i tjednik 'Feral Tribune'" - izvješćuje novinar lista rueb. ITALIJA IL PICCOLO 11. XII. 1996. Hrvatska: desnica se diže protiv vanjskih lobbyija "Hrvatska desnica se udružuje. Neprijatelj protiv kojega se treba boriti jest neprijateljski Zapad: koga je sam Tuđman žestoko napao na plenumu HDZ-a. Rađa se hrvatski nacionlani blok (HNB). Njegov je programa jasan i pravocrtan: obrana nacionalnih vrijednosti i interesa, uz, sljedbeno, nemilosrdnu borbu protiv komunizma, socijalizma, socijal-demokracije, autonomaštva, jugo-regionalizma i svih ostalih jugo-opcija. Neka vrsta 'sedme konjaničke' Tuđmanu na raspolaganju, kako bi se pokrenula operacija 'čiste ruke' u hrvatskoj politici, u nacionalno narodnom smislu, i kako bi se uklonili vanjski neprijatelji, koji rade na uništenju Hrvatske. Neprijatelj broj jedan, u ovom trenutku u Zagrebu, izgleda da je 'Open Society', zaklada koju je stvorio i financira američki milijarder mađarskog podrijetla George Soros, koji je dao veliku pomoć nezavisnim hrvatskim medijima. I, dakle, dopustio da HDZ-ov režim ne ušutka neugodne glasove.(...) No stanje nije baš onakvo kakvim ga opisuje nomenklatura na valsti. Objašnjava to Karmen Bašić, odvažna odgovorna djelatnica 'Open Societyija' u Zagrebu; 'Mi ne financiramo niti hrvatsku podružnicu Helsinškog odbora (koja je također na popisu za progon koju je iznio Tuđman na plenumu svoje stranke), niti 'Feral Tribune' (splitske protuhadezeovske novine). Mi gospodarski pomažemo pojedinačne projekte koji nam se predlože.'(...)'U posljednjih pet godina smo u Hrvatskoj uložili oko 20 milijuna dolara. Država je od tog financiranja kulture zadržala petinu te svote', kaže Bašićka. Sve je, dakle, bjelodano. I poreznicima. Nema nikakvog finacijskog prekršaja od strane 'Open Societyija, niti nikakvog tajnog financiranja.(...) Mnogo ponuđenog novca, no malo hrvatstva u postupcima. Dakle, mogući rizik da mlade naraštaje 'zavede' zapadni neprijatelj koji želi uništiti Hrvatsku.(...) Hrvatska riskira da zatvori jedan dragocjeni izvor finaciranja koji bi nacionalnom društvenom sustavu u teškoj krizi koja ga raskida mogao pomoći da ponovno uspostavi stabilnost. Neka vrsta samoozlijeđivanja pod pokrićem sirena nacionalizma, kojega je u velikom stilu još jednom izvukao sam Tuđman kako bi pomogao, pomalo opadajućoj, sudbini njegove stranke, nakon što se potrošilo moćno ideološko 'gorivo' rata. Preveliko otvaranje prema zapadu, riskira da postane neka vrsta pogreba ... stranke, koja se, dakle, nakon sjednice od prošle subote, odlučila zatvoriti se poput ježa (...).", piše Mauro Manzin. CORRIERE DELLA SERA 10. XII. 1996. Italija 1944. - ničija zemlja "Studeni je 1944. godine. U Moskvi bivši sovjetski ministar vanjskih poslova, Maxim Litvinov, od Josifa Staljina postavljen u povjerenstvo za mirovne pregovore, predaje despotu, koji je već siguran pobjednik u Drugom svjetskom ratu, jedan plan poslijeratnoga uređenja u Europi. Tijekom prethodnih tjedana je Winston Churchill ruskom savezniku iznio podjelu kontinenta na dvije zone utjecaja, što će biti potvrđeno slijedeće veljače na Jalti. No Litvinov to ne zna. Bivši ministar Staljinu predlaže da kao 'svoju maksimalnu interesnu sferu' zatraži ne samo Poljsku i Čehoslovačku, već i, na sjeveru, Finsku i Švedsku, i na jugu, 'slavenske nacije na Balkanu, i Tursku'. I da između tog novog 'velikog SSSR-a' i zapadnih sila postavi 'neutralni pojas', odnosno prepreku od tampon država. Jedna od tampon država, možda i najvažnija, trebala je biti Italija. Bivši ministar je uvjeren da će Engleska i Amerika prihvatiti plan, i odgovara Staljina da se s njima sukobi u Njemačkoj, koju bi želio okupirati. 'Bila bi sretna okolnost', primjećuje 'kada bi Nijemci pokrenuli jednu proletersku revoluciju, jer bi to jamčilo našu sigurnost. No ako to neće biti moguće, u početku ćemo morati surađivati sa saveznicima kako bi je trajno neutralizirali'. Litvinov, međutim, smatra da se, oko skoroga sovjetskog carstva, ne smije odreći sanitarnoga kordona, neke vrste sjevernoga 'slobodnog pojasa', s Norveškom i Danskom, i središnjeg i južnog, s Austrijom i Italijom. U stvari je Staljin trebao zatražiti finlandizaciju naše zemlje, na koju Churchill, koji se već sprema preuzeti nadzor nad Grčkom, gleda kao na engleski, il anglo-engleski, nosač zrakoplova, odnosnu odskočnu dasku za bliski Istok (tiranin će postići samo finlandizaciju Austrije). Nije prvi put da Staljin daje prijedlog te vrste. Nekoliko mjeseci ranije, veleposlanik Ivan Maiski, pročelnik povjerenstva za ratnu odštetu, iznio je teoriju o neutralnosti država kao što su Finska, Njemačka, Grčka i, opet, Italija koje će se naći, objasnio je, 'na budućim sovjetskim granicama'. SSSR bi trebao poticati demokraciju 'narodnih frontova', kako bi postavio 'središte ravnoteže' srednjih i malih europskih sila, izolirajući Francusku i Englesku. Instrument te operacije biti će komunističke stranke, koje će se otvoriti i drugim političkim snagama. 'Tako će mirnim putem Europa postati socijalističkom, kroz trideset ili četrdeset godina', zaključuje Maiski. Svi u Moskvi izgleda da naslućuju kako je najviše što se, na novoj šahovskoj ploči Europe, može zatražiti u Londonu i Washingtonu, to da se Italija ostavi izvan dva suprotstavljena bloka. Ovi događaji iza pozornice prikazani su u knjizi 'Kremlj u hladnom ratu', zajedno s finlandizacijom naše zemlje, što je i njezina glavna novost, koju je izdao Harvard University Press. Autori, ruski povjesničari Vladislav Zubok, danas građanin Sjedinjenih Država, namještenik nacionalne pismohrane u Washingtonu, i Constatine Pleshakov, upravitelj moskovskog instituta za američke i kanadske studije, pribavili su mnogo, do sada, tajnih sovjetskih spisa. I tako su uspjeli baciti neočekivano svjetlo na strategiju 'strica Staljina', kako su ga Amerikanci zvali na kraju sukoba. Strategiju uvjeravanja i pregovaranja koja će djelomice propasti u roku od godine dana, i od 1946. potaknuti diktatora na jednostrane inicijative kojima će pripojiti cijelu istočnu Europu. Što je, čini se, isključivalo nacrte državnih udara i pripojenje Italije sovjetskom imperiju. Knjiga pobija američku tezu, koju su podupirali tajni dokumenti državnoga ureda, Pentagona i CIA-e, da bi SSSR gledao napojiti kozačke konje u rimskim fontanama. Staljin nije čovjek koji bi odbacio takvu mogućnost: on KPI-iju (talijanskoj Komunističkoj partiji op.p.) ne bi odrekao bilo kakvo oružje koje bi bio uporabio da osvoji vlast. I iz tog razloga neki povjesničari kritiziraju ova otkrića. Primjerice Stephen Kotkin, ugledan kremljolog sa sveučilišta Prnceton, prigovara da su dokumenti koje koriste Zubok i Pleshnikov ograničeni na sovjetsko ministarstvo vanjskih poslova, i da predstavljaju samo vrh ledenoga brijega, kao i da Rusija sakriva ključne dossiere Staljina i KPSS-a. No dvojica povjesničara smatraju da je, kojim slučajem, Tito zacrtavao jugoslavensko teritorijalno širenje silom na sjeveru Italije; Staljin bi se bio zadovoljio jednom našom 'jednakom distancom'. Prema Zubokovom i Pleshnikovom tumačenju Staljinova potpora Titu bila je instrumentalna: 'On je jednostavno želio kazniti Italiju, i iskoristiti je kao robu za razmjenu sa saveznicima kako bi ih naveo da prestanu s miješanjem u istočnoj Europi'. Tamo gdje se bio ocrtavao rizik sukoba s Engleskom i Sjedinjenim Državama strašni se Gruzijac pokazao vrlo opreznim: upozoren od Churchilla, dobro je pazio da ne podupre Tita u Grčkoj, i bio se odrekao Turske. Dva povjesničara su i mišljenja da je Togliatti zadržao određenu neovisnost od Kremlja: 'Staljin se bio iznenadio izlasku KPI-ja iz talijanske vlade 1947., i prijelazu francuskih komunista u oporbu'. SSSR je bio želio da oni nastave biti dio udruga na vlasti, uoči osvajanja Europe od strane komunista, za koje je bio odredio krajnje povoljne pretpostavke u sporazumima s Jalte i iz Potsdama. Zašto je sovjetski diktator s pregovora i kompromisa sa saveznicima prešao u hladan rat? Odgovor dvaju ruskih povjesničara je složen. Po njihovom sudu, Staljin je bolovao od carističkoga sindroma, i osjećao se kao Aleksandar I. pobjednik nad Napoleonom: 'Ako je Aleksandar bio došao u Pariz, ja mogu prijeći Berlin', bio je kazao. Staljin je bio vjerovao i da će se Amerika povući iz Europe, i da će se odijeliti od Engleske nakon sukoba interesa na Bliskom istoku. Kada se to nije bilo dogodilo, a Truman je bio usavršio atomsku bombu, uvjerio se da se nalazi u opasnosti. 9. veljače je napravio tragični zaokret u govoru u moskovskom Boljšoj teatru: 'Nemoguće je naše ciljeve ostvariti uz savezničku privolu, stoga moramo samostalno djelovati'. Sposobni američki veleposlanik George Kennan, otac doktrine obuzdavanja SSSR-a koja je potom u ožujku 1947. postala službena, obavijestio je Trumana. Iste 1946. u veljači u Foultonu, Missouri, Churchill je bio odgovorio na Staljinov izazov s objavom da se 'željezni zastor' spustio na Europu. Od tog trenutka, SSSR i Amerika više nisu mogle ići natrag. Italija, klasična zemljana posuda među željeznima, imala je sreću da se našla pod anglo-američkim utjecajem, i stoga na sigurnom. Zubok i Pleshakov tvrde da je Staljin bio dao potpunu prednost učvršćivanju svog imperija kojega je stjecao, prihvativši strategiju dvostrukoga kolosijeka u izostalim tampon državama, među kojima je i naša: uspon komunističkih stranaka u vlade, a, u slučaju neuspjeha, njihova destabilizacija. Dokumenti State Departmenta, Pentagona i CIA-e iz tog vremena pokazuju da je Amerika odmah reagirala: veliko financiranje europskih stranaka desnog centra, i stvaranje struktura 'Gladio'(1) protiv komunista. 'Kremlj u hladnom ratu' zadržava se i na mnogim drugim pozadinama dvogodišnjeg razdoblja od 1946. do '47. Jedna od najzanimljivijih je da se Staljin bojao da će Tito sovjetskom komunizmu napraviti 'slavensku alternativu' i izvan Balkana. A jedna od najčudnijih da je Staljin na Jalti bio povjerio Berijinom sinu zadaću da uhodi Roosevelta i Churchilla. Sovjetski 007, jedan don Huan koji se bio oženio za kćer velikog pisca Maksima Gorkog, to je tako dobro činio da je Staljinu svaki dan predavao snimke brzoglasnih razgovora dvojice statista. Diktator, koji se rado koristio prostotama, prokomentirao je: 'Opet smo im ga smjestili'.", piše Ennio Caretto. *** Opaska (1). Specijalne postrojbe koje je osnovala CIA za borbu protiv komunizma. U jednom dijelu talijanske javnosti prevladava mišljenje da su bile ustanovljene uglavnom za izvršavanje prljavih poslova, a neki ih optužuju i za podmetanje bombe u Bologni. 11. XII. 1996. Shalikashvili: otkucava sat 'pax atlantice' "John Shalikashvili nema dvojbi. NATO je u razvoju, predoređen je da se osnažuje i širi, da postane stup svjetske sigurnosti i stabilnosti. Pročelnik Glavnog stožera oružanih snaga Sjedinjenih Država mu nalazi ulogu u spasilačkim humanitarnim misijama, poput one u Ruandi, i vojnim intervencijama 'za obranu općih interesa', poput one u Perzijskom zaljevu. Već više nije upitno, objašnjava, da NATO treba djelovati i izvan svog područja, i bez da to kaže, doktrinu pax americane zamjenjuje onom pax atlantice. Dakako da njegovo zapovjedništvo ostaje na Sjedinjenim Državama. Smjenjivanje koje je u Napulju bila zatražila Francuska? 'Apsurdno s vojne točke gledišta. Ako spustimo ton, doći ćemo do kompromisa. Prevaladavali smo i mnogo teže prepreke'. 'Breakfast' u osam ujutro, u 'USA Today', sa Shalikashvilijem je prosvjećujući. Nasljednik crnoga generala Collina Powella je jedan sposoban političar i odlučno odgovara na pitanja male skupine novinara iz Europske Unije. On je intervencionist kao i nova državna tajnica Madeleine Albright, i to ne taji. 'Imamo sukladne životopise, oboje smo iz središnje Europe, djeca Drugog svjetskog rata. I vjerujemo da Amerika mora ostvariti svoje poglavarstvo'. Iz njegovih izjava se jasno vidi da se vanjska politika Sjedinjenih Država približava zaokretu. Pročelnik Glavnog stožera Ujedinjenim narodima ne pridaje mnogo prostora: buduća 'realpolitika' koju će odrediti predsjednik Clinton, oslanjat će se na odnose snaga. Protivi se tome da supersila postane 'međunarodni policajac' i u NATO-u vidi lijek za mnoga zla. 'Shalikashvilijeva misao' se može ovako sabrati. Bosna. 'Samo je NATO mogao uspjeti tamo vratiti mir. Kroz deset će dana završiti prvi čin. Drugi će trajati najviše 18 mjeseci, a svakih 6 će se ponovno ispitati stanje: ne isključujemo mogućnost ranijega prekida. Što bi se dogodilo kada bi ponovno izbili sukobi? Mi to ne predviđamo, no poslat ćemo još vojnika. Raspravljali smo o tome, i ne vjerujemo da bi se netko povukao. Priznajte nam golemi napredak ostvaren u manje od godinu dana.' Širenje NATO-a. 'Poštovat ćemo rokove, koji dolaze na pedesetu godišnjicu 1999.. Zemlje koje žele ući, kao Madžarska i Poljska, mogu misliti da je proces predug. No to nam daje vremena da postignemo sporazum s Rusijom: ona će shvatiti da NATO ne donosi rizik već sigurnost i stabilnost na njezinim granicama. Prosvjedi Kremlja? Nastaju iz nesporazuma po kojemu širimo i učvršćujemo NATO s proturuskim namjerama, no više nismo u razdoblju hladnoga rata. Radeći s američkim generalima u Bosni, oni ruski su shvatili da je moguće surađivati ili čak se i, na neki način, udruživati sa Savezom'. Izvan svog područja. 'Doći će dan kada će se NATO koristiti izvan svojih granica kako bi spriječio ili razriješio regionalne krize. On će moći poslužiti i za ostvarivannje mira na Bliskom istoku, uz potporu Rusije. Nisam o tome razgovarao sa saveznicima, no logično je da zemlje Atlantskog saveza zajedno svagdje čuvaju svoje interese. 'Izvan područja' nije više problem kao što je bio prije 5 ili 6 godina: tko bi nam odbio solidarnost? Ne bojim se novog rata na Bliskom istoku, on ne bi bio nikome u korist, pa ni Iranu koji se prema nama odnosi neprijateljski'. Irak. 'Više ne predstavlja opasnost. Vojno je prepolovljen u odonosu 1990.-91. Istina je da uz sadašnje obveze u Bosni, i drugdje, nećemo moći ponoviti operaciju Pustinjska oluja. No ipak imamo dovoljno sredstava da damo još jednu lekciju diktatoru.' Novi izazovi 2000. 'Terorizam i droga su najveći. No ja se protivim pribjegavanju vojnoj sili protiv njih. Naša uloga može biti samo u potpori. Posao je inteliligencea (op. ur. obavještajne službe) spriječiti terorizam, a redarstva da ukloni drogu'. Izolacionizam Kongresa. 'On se ne bi pojavio tamo gdje su u igri životni intersi Sjedinjenih Država: naša ih je zemlja uvijek branila, bez obzira na cijenu. Glede humanitarnih misija nas je Somalija mnogo toga naučila: izbjeći ćemo njezino opetovanje, i u Ruandu smo otišli dobro otvorenih očiju'. Nuklearno razoružanje.'(...) Prije započinjanja novih pregovora, međutim, treba da se ostvari cijeli Start 1, i da započnu rastavljanja oružja koje predviđa Start 2. Cilj je da se nuklearni arsenali smanje na najmanju mjeru'. Kina 'Dijalog je ponovno počeo, i on je nužan radi azijske sigurnosti i stabilnosti, i da se izbjegnu vojni izgredi među nama. Kineze smo upozorili da opskrba oružjem zemalja kao što su Pakistan i Iran znači destabilizaciju područja od čijeg mira svi, pa i oni, ovise radi opskrbe naftom'," piše Ennio Caretto. VELIKA BRITANIJA FINANCIAL TIMES 11. XII. 1996. Američki vojni glavar manje oprezan glede vojnika u inozemstvu "General John Shalikashvili jučer je izložio parametre za razmještaj američkih vojnika u inozemstvu koji izgledaju naglašeno drukčije od manje opreznoga pristupa generala Colina Powella, njegovoga prethodnika na mjestu čelnika združenoga stožera. Shalikashvili je naglasio da će Sjedinjene Države 'platiti bilo koju cijenu' kada su u opasnosti njihovi vitalni interesi. Ali dok je Powell odgovarao na stvarnosti 'bipolarnog' hladnog rata, nastavio je Shalikashvili, 'u današnjem svijetu moramo uzeti u obzir uporabu vojnih snaga u okolnostima kada su ugroženi drugi važni američki interese, kao što su gospodarski i humanitarni. Šire američko angažiranje trebat će biti 'selektivno' kako bi se izbjegli rizici 'iscrpljenosti, i u vojnom i u psihološkom pogledu', ali Sjedinjene Države trebaju biti 'sigurne da štite okolinu koja je od najveće pomoći našim ciljevima'. General Shalikashvili nije isključio intervenciju NATO-a, s punim sudjelovanjem Amerike, kako bi se ublažile humanitarne nesreće u 'zabačenim' zemljama kao što je Ruanda. Rekao je da je razgovarao o ovoj mogućnosti s glavnim tajnikom UN-a Boutrosom Boutrosom Ghalijem. (...) Potpuno je logično što NATO razmišlja o ulozi zapovjedništva i nadzoru u udaljenim humanitarnim operacijama. Isto tako, general Shalikashvili gotovo da ne sumnja da ako SFOR, manji nasljednik IFOR-a u Bosni, treba pojačanje, onda će političko vodstvo saveza izdati takvu naredbu. Ali vlade također trebaju osigurati da njihova javnost razumije rizike prekomorskih vojnih operacija. Naveo je Somaliju 1993. kao klasični primjer države koja je 'ostala zatečena' kad je američka misija krenula krivo, sa štetnim domaćim političkim posljedicama na vanjsku politiku. Njegov općeniti pristup bio je uvelike u skladu s razmišljenjem Madeleine Albright, koju je predsjednik Clinton prošli tjedan imenovao novim državnim tajnikom. Jedan od čimbenika bila je njihova zajednička pozadina, jer su oboje izbjeglice iz Istočne Europe, priznao je, te je izrazio poštovanje prema njezinoj snažnoj potpori za američku vojsku. Ali Shalikashvili je također postavio granice u tome što američka vojska može učiniti. Ne misli da se treba provoditi neku vrstu 'policijskog' posla koji je prikladniji u borbi s međunarodnim krijumčerenjem narkotika i organiziranim kriminalom, kao što je predložio Bob Dole, republikanski kandidat koji je izgubio na predsjedničkim izborima. Također se 'snažno protivi' stvaranju američkih kontingentskih snaga posebno uvježbanih za mirotvorstvo. 'Najbolje mirotvorne snage', rekao je, 'sačinjavaju najsposobniji vojnici' koji su sposobni suočiti se sa svakim vojnim stanjem. Obratan postupak doveo bi do mnogo većih rizika da se izgube američki životi", piše Jurek Martin. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 11. XII. 1996. NATO poduzima korake za proširenjem prema istočnoj Europi "NATO je poduzeo prvi službeni korak za proširenjem saveza u koji će se uključiti bivše komunističke države istočne Europe, a zatim je brzo reagirao kako bi ublažio strahovanja Rusije nudeći pregovore o sklapanju posebne povelje s Rusijom i povećanju vojne suradnje i kontakata", piše Steven Lee Myers, te nastavlja: "Ministri vanjskih poslova 16 država članica NATO-a, na sastanku u stožeru NATO-a u blizini Bruxellesa, također su pokušali uvjeriti Rusiju obećanjima da savez 'nema namjere, niti planova, niti razloga' premjestiti nuklearno oružje na područje bilo koje nove države članice. Ruski ministar vanjskih poslova Jevgenij Primakov stigao je večeras na razgovore sa svojim kolegama u NATO-u, ali nije dao izjavu za javnost nakon što se pojedinačno sastao s glavnim tjanikom NATO-a Javierom Solanom i državnim tajnikom Warrenom Christopherom. Primakov se treba pojaviti pred cijelim članstvom NATO-a i drugim državama istočne Europe u srijedu ujutro, i dužnosnici očekuju da će tada dati mišljenje o tom pitanju. 'Vrata NATO-a su otvorena', rekao je Christopher na tiskovnoj konferenciji prije sastanka s Primakovim koji je trajao sat i dvadeset minuta. 'Rusija kroz njih treba proći'. Posljednjih mjeseci Rusija je izrazila snažnu protimbu sklonosti NATO-a da primi nove članove, promatrajući proširenje NATO-a na istok kao obeshrabrujuće zadiranje vojnog saveza u dio Europe kojim je Rusija nekoć dominirala. U Moskvi je danas razglasnik predsjednika Borisa Jeljcina Sergej Jastržembski izjavio da ruska protimba ostaje 'odlučna i poprilično čvrsta', dodajući da će proširenje 'samo dovesti do negativnih posljedica'. Države članice NATO-a sastat će se u Madridu 8. i 9. srpnja kada će najaviti buduće nove članice. NATO danas nije spomenuo koje će zemlje biti pozvane da se priključe savezu ili koliko njih. Solana je objavio - kako je sam priznao, s nakanom neodređenošću - da će biti pozvana 'jedna ili više država'. NATO očekuje da će se novi članovi priključiti savezu do 1999., tj. do 50. godišnjice NATO-a. Glavni kandidati koji se najčešće spominju su Poljska, Madžarska i Češka Republika, ali drugi spominju i Rumunjsku i Sloveniju. Današnja najava daje prostora onome što će sigurno biti prevrtljivo političko i diplomatsko nadmudrivanje tijekom sljedećeih sedam mjeseci u kojima će države istočne Europe lobirati ne bi li se priključile savezu, a postojeće članice će promicati svoje kandidate. Clintonova vlada, kažu dužnosnici, vjeruje da će proširenje uključiti najmanje dvije države, Poljsku i Češku Republiku. Ali konačni broj ovisit će o mnogim čimbenicima, među kojima su cijene uklapanja novih vojski u savez kao i činjenica da svakog novog člana moraju potvrditi zakonodavna tijela svih 16 članica NATO-a. Čak i dok su požurivali proširenje, ministri vanjskih poslova pokušavali su ublažiti ruski strah da će proširenje ugroziti njihovu sigurnost. Istodobno, NATO je predložio razvijanje 'znatnijih odnosa' s Ukrajinom. (...) Viši dužnosnik NATO-a večeras je izjavio da je Primakov na svom sastanku sa Solanom signalizirao spremnost da raspravlja o boljim odnosima s NATO-m i izgledao je manje čvrst u ruskim zahtjevima da se spriječi proširenje. 'Više ne traže od nas da promijenimo politiku proširenja', rekao je taj dužnosnik. Ali Primakov je ostao suzdržan na sastanku s Christopherom, iako su ova dvojica vodila 'vrlo dobru i vrlo pozitivnu' raspravu o NATO-u i drugim pitanjima, izjavio je glasnogovornik State Departmenta Nicholas Burns. 'Na neki način, svatko drži svoje karte u rukama'. U službenom priopćenju nakon sastanka, NATO je ponudio svoja do sada najizravnija obećanja Rusiji objavljujući svoju predanost prema 'snažnom, stabilnom i trajnom partnerstvu'. NATO je također ovlastio glavnog tajnika da pregovara o nekim službenim sigurnosnim sporazumima, koja se ne odnose na rusko sudjelovanje u programu poznatijem kao Partnerstvo za mir. Na današnjem sastanku članice se nisu složile kakav će točno oblik sve to imati. Neki su zahtijevali da se potpiše sporazum, dok su se drugi zalagali za nešto manje službeno. Francuski ministar vanjskih poslova Herve de Charette rekao je da treba doći do 'konkretnih rezultata' nakon Solaninog razgovora s Rusijom. Njemačka je predložila stvaranje novog foruma izvan NATO-a koji bi Rusiji dao veće pravo glasa u poslovima saveza. Rusija se već sastaje s članicama NATO-a na sastancima poznatim kao 16 plus 1, ali NATO određuje dnevni red. (...) Christopher je, međutim, najavio protimbu toj ideji, rekavši da članice NATO-a trebaju za sebe ostaviti pravo donošenja odluka koje su u interesu saveza", piše Steven Lee Myers. Razilaženje SAD i Francuske zbog izbora glavnog tajnika UN Barbara Crossette piše kako se "poslije neformalnog glasovanja o novim afričkim kandidatima koji su ušli u utrku kad je Boutros Ghali prošlog tjedna zamrznuo svoju kandidaturu, nazire mogućnost sukoba Francuske i SAD zbog izbora novoga glavnog tajnika. Kad su završena dva komplicirana neslužbena glasovanja, vodila su dva kandidata - Kofi Annan iz Gane i Amara Essy iz Obale Slonovače. No, Francuska je najavila da će se usprotiviti g. Annanu, a Amerikanci i Britanci su jasno pokazali da su protiv svih ostalih, rekli su diplomati koji su pratili tajno glasovanje. Francuska, Britanija i SAD - kao i Kina i Rusija - imaju pravo na veto pa njihova protimba može biti kobna za kandidata tijekom formalnog glasovanja. Clintonova je vlada 19. kolovoza stavila formalni veto protiv Boutrosa Ghalija. Iako je on tehnički u utrci, njegovi izgledi da se ponovno pojavi kao kompromisan izbor svakim su danom sve manji. (...) Dvojica od četverice novih kandidata, Hamid Algabid iz Nigera i Ahmedou Ould Abdallah iz Mauritanije dobili su toliko malo glasova da mnogi računaju da su ispali. Tako ostaju u utrci g. Annan, koji je trenutačno zamjenik tajnika UN zadužen za mirovne operacije, i g. Essy, ministar vanjskih poslova Obale Slonovače i bivši predsjednik Glavne skupštine UN'. Preliminarno neslužbeno glasovanje bi petnaesterici članova Vijeća sigurnosti moralo dati osjećaj o snazi pojedinih kandidata, ali i o mogućim stupicama i budućim zastojima. Članovi vijeća glasuju na anonimnim glasačkim listićima kako bi 'ohrabrili' ili 'obeshrabrili' nečiju kandidaturu... U prvom krugu današnjeg glasovanja, g. Annan je dobio 12 'ohrabrujućih' glasova i dva obeshrabrujuća znaka; g. Essy je imao 11 glasova 'za' i 4 'protiv'. U drugom krugu, kad obeshrabrujući znak stiže na crvenom listiću od stalnih članova i na bijelom od privremenih članova, g. Annan je imao 10 glasova 'za' nasuprot 7 za g. Essyja. No, g. Annan je dobio i jedan crveni listić, a g. Essy dva, kao i svi drugi kandidati s francuskoga govornog područja. (...) Diplomati pretpostavljaju da francuska protimba g. Annanu, koji je očiti favorit, ima manje veze s kvalifikacijama, a više s činjenicom da je u pitanju američki kandidat. G. Annan govori francuski, što je za Francusku apsolutni preduvjet. Francuzi su pokušali uvjeriti g. Clintona da se predomisli i dopusti drugi mandat Boutrosu Ghaliju, Egipćaninu koji je doktorirao na Sorbonnei i koji prednost daje francuskom jeziku. (...) Drži se da je g. Annan mnogo bliži SAD, gdje se i školovao... Ta povezanost sa SAD-om i dobri odnosi s američkim dužnosnicima zabrinjavaju i Kineze, iako oni još nisu pokazali hoće li to biti dovoljan razlog za veto protiv njega. (...) Rusija nije javno pokazala svoje stajalište o bilo kojem kandidatu osim potpore koju je pružila Boutrosu Ghaliju u prvom krugu. Tako Francuska i SAD (uz pomoć Britanije) i dalje ostaju u pat poziciji, a takav bi sukob mogao ugroziti i Annanovu i Essyjevu kandidaturu. Diplomati kažu da se Francuzi aktivno zauzimaju za Essyja, koji engleski govori s poteškoćama. I francuski i američki predsjednik poslije glasovanja su ustrajno tvrdili da nema zastoja", piše Barbara Crossette. THE WASHINGTON POST 11. XII. 1996. Novi tabloid ocrnjuje Miloševićeve neprijatelje "Hoćete li doznati senzacionalnu vijest o tome tko doista prosvjeduje na beogradskim ulicama? Prerušeni muslimanski vojnici. Zanima vas prava istina o tome tko financira prosvjede? Kokainski karteli. Svakako biste htjeli doznati što je Danica Drašković doista radila one noći kad ju je navodno uhitila policija? Spavala je s ljubavnikom iz srednje škole. U najglupljem pokušaju napada na mirne prosvjede protiv srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića koji traju već 23 dana, njegova je vlada izbacila novi časopis 'Fleš', prepun senzacionalnih naslova i strašnih uvodnika. Kombinacija 'National Enquirera' i sovjetske 'Pravde', osam stranica Fleša prepuno je svega i svačega. Fleševi izvori kažu da oporbeni vođa Zoran Đinđić želi seks sa srpskom folk zvijezdom. Drugo ekskluzivno izvješće govori o tome kako jugoslavenski najpopularniji neovisni list Blic financira njemački kartel za pranje novca koji namjerava otvoriti nove koncentracijske logore i uništiti Jugoslaviju. Fleš ima čak i vidovnjakinju Sanu. Sigurno je jako dobra. Dobila je pisma prije nego što je uopće izišao prvi broj Fleša. A novine čak i ne objavljuju svoju adresu. Početak izlaženja Fleša najavljivan je proteklih pet dana na državnoj TV Srbiji prije i poslije večernjih vijesti. Reklamiranje tog lista na kanalu koji nadziru Milošević i njegova žena Mirjana Marković podcrtava službeno dopuštenje za izdavanje tabloida, kažu srbijanski dužnosnici. Na pitanje odakle dolazi Fleš i tko ga izdaje, predstavnik jugoslavenskoga ministarstva informiranja rekao je da ne zna. Fleš se tiska u tiskari državnog lista Borba, a distribuira ga Štampa, jedna od dvije državne tvrtke koje imaju kioske u Srbiji. Srbijanski su dužnosnici rekli da je tabloid Miloševićev odgovor na popularnost Blica, beogradskog dnevnika koji je počeo izlaziti u rujnu i sad ima tiražu od 200 tisuća. Od srbijanskih listova s velikom tiražom jedino je Blic objektivno i sa smislom pisao o prosvjedima. Fleš je jedan od mnogih pokušaja Miloševićeve vlade da diskreditira prosvjede, dosad najkontinuiraniji izazov njegovoj vladavini. Tijekom prošloga tjedna Miloševićev je promičbeni stroj proizvodio uvodnike, ekskluzivne priče i komentare kako bi oslabio pokret studenata, pripadnika srednje klase i dijela radnika koji prosvjeduju protiv njegove vladavine. Većinom medija u Jugoslaviji - koja se sad sastoji samo od Srbije i manje južne republike Crne Gore - upravlja država, a većina jugoslavenskih stanovnika, kojih je 11 milijuna, vijesti dobiva iz državnih medija. Državnu televiziju i krugovalne postaje nadziru osobe lojalne Miloševiću, kao i velike izdavačke kuće. Nekoliko listova nije cenzurirano, ali je njihova distribucija ograničena na Beograd i druge velike gradove. Mnogi studenti i stanovnici gradova imaju kratkovalne krugovalnike i slušaju vijesti na srpsko-hrvatskom koje emitiraju BBC, VOA i Radio slobodna Europa. 'Ako me zanima što se događa u Beogradu', kaže taksist Dušan Tubić, 'slušam London'. Tijekom prošle godine Miloševićev je režim zatvorio četiri od osam srbijanskih neovisnih krugovalnih postaja i preuzeo zadnju neovisnu televizijsku postaju beogradski Studio B. Prošlog se tjedna, za vrijeme beogradskih prosvjeda, Miloševićeva vlada obrušila na tri od zadnje četiri neovisne krugovalne postaje u Srbiji - Radio B-92 i Radio Indeks iz Beograda te Radio Boom iz Miloševićeva rodnog grada Požarevca. Dvije beogradske postaje bile su jedini elektronski mediji u gradu koji su izvješćivali o prosvjedu. Kad je čuo Radio Boom tijekom posjeta svojoj dači u gradu u središtu Srbije, Milošević ga je zatvorio. Pod snažnim zapadnim pritiskom, Milošević je dopustio emitiranje beogradskih postaja. Kad je to učinjeno, državna je televizija izvijestila da prestanak emitiranja B-92 nema nikakve veze s politikom. 'Zbog jake kiše... namočio se koaksijalni antenski kabel', rekli su na državnoj televiziji, 'prisiliviši krugoval na prestanak emitiranja'. Radio Boom je i dalje zatvoren. Čini se da je Miloševićeva taktika s krugovalnim postajama potaknula ministra informiranja Aleksandra Tijanića na ostavku. Tijanić je novinarima rekao da Miloševićev režim ne tolerira njegova 'liberalna' stajališta o medijima. Tijekom zadnjih tjedana, Miloševićev je medijski stroj izbacio nekoliko neobičnih objašnjenja vladareva ponašanja. Kad su dužnosnici Miloševićeve Socijalističke partije 2. prosinca odgodili otvaranje srbijanskoga parlamenta kako bi spriječili oporbu da ga iskoristi kao forum za izražavanje pritužbi, predsjednik parlamenta Dragan Tomić objasnio je da razlog nije politički. Tomić je rekao da je zgrada puna štakora i insekata te da je potrebna deratizacija. Demonstranti su sljedećeg dana nahrupili na stepenice parlamenta i posipali ih otrovom za štakore", piše John Pomfret. RUSIJA SEVODNJA 11. XII. 1996. NATO neće razmjestiti nuklearno oružje u Poljskoj, Češkoj i Madžarskoj "Organizacija Sjevernoatlantskog sporazuma (NATO) neće razmjestiti nuklearno oružje u Srednjoj i Istočnoj Europi. To je jučer na susretu ministara vanjskih poslova Saveza u Bruxellesu izjavio američki državni tajnik Warren Christopher. 'Danas u Europi - rekao je - NATO nema ni namjeru ni potrebu da na području bilo koje nove članice razmješta nuklearno oružje'. (...) Izjava o nuklearnom oružju odgovor je na optužbe i prijetnje Moskve, no potpuno je jasno da ona neće imati odgovarajući učinak. Moskva, kao i Bruxelles, dobro zna da NATO-ov nuklearni potencijal u Europi znatno zaostaje za ruskim, a isto tako zna da Savez nikada neće pristati da međunarodno i pravno jamči kako neće razmještati i rabiti nuklearno oružje, što Rusija uzaludno želi postići. U ruskom ministarstvu vanjskih poslova vole opetovati: namjere su promjenljiva veličina, a potencijal - stalna. No taj se aforizam izravno odnosi i na Rusiju, čija je nepredvidljivost očit čimbenik nestabilnosti u Europi. Bilo bi smiješno odbacivati činjenicu da Europljani u Rusiji vide izvor opasnosti, ako ne prijetnje. Na koncu to je naličje vječite ruske sumnjičavosti. Prije završetka sjednice Vijeće NATO-a dalo je izjavu u svezi s događajima u Jugoslaviji. Ministri Saveza pozvali su Slobodana Miloševića da preispita svoju odluku o poništenju rezultata lokalnih izbora od 17. XI. i da se uzdrži od primjene sile prema sudionicima prosvjeda. Državni tajnik SAD-a upozorio je Miloševića da će naići na međunarodnu izolaciju ako ne bude poštivao rezultate narodnog glasovanja. Christophera je podupro francuski ministar Herve de Charette. Podsjetimo da je Rusija na lisabonskom summitu blokirala prijedlog jugoslavenske rezolucije sličnog sadržaja. Također je, izvan svake logike, uzela pod svoju zaštitu bjeloruskog predsjednika Lukašenka i tako bila jedina zemlja koja je priznala rezultate lažnog referenduma. U Londonu se ruski ministar zauzeo za Miloševića koji je poništio rezultate glasovanja koji mu se nisu svidjeli. No zid se glavom ne razbija. Naravno, bez Rusije neće biti moguće ponovno uvesti sankcije protiv Srbije. No uskratiti Beogradu zajmove međunarodnih novčarskih ustanova i spriječiti primitak SRJ u UN i OESS, sasvim je moguće", piše Vladimir Abarinov. BELGIJA LE SOIR 11. XII. 1996. Unatoč pozivima, srpska radnička klasa oklijeva "Teško je održati istu razinu odaziva ljudi nakon više od tri tjedna svakodnevnih demonstracija na ulicama Beograda. Isto tako, teško je očuvati apsolutnu šutnju pred desetcima tisuća demonstranata koji vrebaju i najmanji pokazatelj otvaranja režima, pokazivanja njegove slabosti ili pojačavanja njegova pritiska. Paradoksalno, srpska vlast i oporba, unatoč svim temeljnim razlikama koje postoje između njih, danas su zajedno započele tražiti častan izlaz iz krize koja paralizira državu i još više škodi njezinom ugledu u inozemstvu. I jedni i drugi očigledno nastoje spriječiti daljnji gubitak obraza i pokušavaju za svoje račune iskoristiti sadašnju, sve krhkiju ravnotežu. Kako bi to uspjeli, i vlast i oporba se nadaju da će zavesti one društvene slojeve koji su sve to do sada samo neodlučno promatrali. Svi se pogledi odjednom usmjeravaju prema radništvu. Radnici i seljaci, koji čine većinu pučanstva, i dalje su izvan cijelog pokreta. Osim poziva koji prethodi štrajku, što ga je u srijedu uputio nezavisni sindikat 'Nezavisnost', s marginalnim odjekom, radništvo se uglavnom zadovoljava držanjem po strani sadašnjeg sukoba. Rijetke iznimke previše su bojažljive i ograničene, u svakom slučaju, nedovoljne da bi preokrenule odnos snaga i srušile vladu. 'Tvornice i sela dva su tradicionalna oslonca za socijaliste na vlasti', dijagnosticira Vladislav Marković, politolog na beogradskom sveučilištu. 'Mnogi su radnici i seljaci izgubili povjerenje u Miloševića i brine ih to što ima premalo vidljivih promjena nakon ukidanja UN-ovih sankcija. Ali oporba im ne nudi nikakvu vjerodostojnu alternativu, a oni se instinktivno boje buntovnih intelektualaca. I koji je rezultat? Čekaju i zbrajaju bodove u toj utakmici. Stanje u njihovu novčaniku mnogo im je važnije od velikih načela poput onoga o slobodi tiska ili o neovisnosti sudstva'. Ne govori se uzalud da poziv na narodnu pobunu vatrenog Vuka Draškovića - čiji radikalni stavovi, u suprotnosti sa suzdržanošću njegovih saveznika, izazivaju i pojavu prvih pukotina u koaliciji 'Zajedno? - podsjeća na primjer štrajka francuskih vozača kamiona i poljodjelaca. A nije slučajnost ni to da je vlast, u onim rijetkim ustupcima koje je spremna učiniti, naglasak stavila na zadovoljavanje konkretnih financijskih zahtjeva: isplaćivanje zaostalih plaća, mirovina, čak i hitnu novčanu pomoć ruralnim sredinama s velikim problemima, ili pak dodjeljivanje studentskih stipendija kandidatima koji ih već dugo čekaju. 'Umjesto da riješe temeljno pitanje krize i cijelu raspravu usmjere na problem demokratizacije, te vladine geste služe samo za dobivanje na vremenu, za izbjegavanje 'opasnosti od izgreda i za kanaliziranje srdžbe'. Ali, za koliko vremena?', pita se Rade, dopisnik nezavisnog tjednika 'Vreme'. Tu je još jedan relativni neuspjeh koalicije. Sumnjivo mirovanje Albanaca na Kosovu, u eksplozivnoj južnoj pokrajini. Vjerni svojoj staroj strategiji držanja podalje od svega što je u vezi s unutarnjim srpsko-srpskim rasprama, oni cijelu svađu samo promatraju iz daljine. Bojkotirali su nedavno održane parlamentarne izbore, pružajući tako Miloševićevim socijalistima, kao na tanjuru, priličan broj zastupničkih mjesta u saveznom parlamentu. Jedino pristaša 'dijaloga' Adem Demaci, dobitnik nagrade Saharov za borbu za ljudska prava i koji priželjkuje mjesto 'predsjednika' na kojemu se nalazi Ibrahim Rugova, javno je podupro beogradske demonstracije. Ali mnogi u Prištini i dalje smatraju da su Drašković i Đinđić 'lijek koji je gori od bolesti - od Miloševića', i pozivaju na oprez zbog javno izraženih nacionalističkih stavova nekih vođa koalicije tijekom ratova u Hrvatskoj i u Bosni. U igri blokiranoj na taj način, i na tako uskom manevarskom prostoru, jedino što pruža nekakvo zadovoljstvo jest to da nema izgreda i nasilja. Milošević ne popušta, ali kaže da se neće poslužiti silom tako dugo dok prosvjedi budu miroljubivi. Đinđić ustraje pri svojih zahtjevima, ali poziva na politički dijalog za okruglim stolom o budućnosti zemlje. Ukratko, svatko čvrsto ostaje pri svome, ali poštuje prešutni dogovor o nenapadanju. A ni to nije zanemarivo, na Balkanu..." - piše Edouarad van Velthem. FRANCUSKA LIBERATION 11. XII. 1996. NATO poziva Miloševića na red Jean Quatremer, dopisnik lista iz Bruxellesa izvješćuje: "Atlantski savez trči u pomoć srbijanskoj oporbi: šesnaestorica ministara vanjskih poslova ove organizacije na jučerašnjem su susretu u Bruxellesu 'duboko žalili zbog odluke srbijanske vlade da poništi rezultate izbora od 17. XI.' i pozvali posljednju da 'poštiva demokratsku volju naroda i da promijeni odluku'. NATO također 'poziva' predsjednika Slobodana Miloševića da se 'kloni uporabe sile protiv miroljubivih sudionika prosvjeda' koji već tri tjedna izazivaju vlast. Dakle, pritisak na beogradski režim raste. U prošli su petak ministri vanjskih poslova Europske unije 'osudili' poništenje lokalnih izbora i na brzinu odlučili da SRJ (Srbiji i Crnoj Gori) neće dati trgovinske olakšice, kojih su načela bila utvrđena u mjesecu studenom. Međutim, jučer je u Beogradu Federalni sud, kao i Vrhovni sud prije njega, potvrdio poništenje izbora i tako ga učinio konačnim, dok je 120 tisuća studenata u mimohodu išlo ulicom. Na američki poticaj Zapad je izgleda čvrsto odlučio da će ponovno razmotriti postupno ukidanje sankcija protiv SRJ i time njezin povratak na diplomatsku pozornicu. Američki državni tajnik Warren Christopher bio je jučer pun prijetnje: 'Ako predsjednik Milošević poštiva volju (naroda), Srbija će dobiti pomoć koja joj je potrebna. Ako misli upravljati Srbijom kao nereformirani diktator, to će samo pojačati njegovu izolaciju i patnje njegova naroda...' Ova odlučnost EU i NATO-a svakako je u jakoj opreci s nesposobnošću OESS-a, kojega je susret na vrhu prošli tjedan održan u Lisabonu, da osudi nasilje beogradskog režima zbog ruskog protivljenja. I dalje govoreći o bivšoj Jugoslaviji, Atlantski je savez formalno odlučio da IFOR ('provedbene snage'), čiji mandat istječe 20. XII., zamijeni SFOR-om ('snage za stabilizaciju'). (...) Za osamnaest mjeseci SFOR bi trebao 'pridonijeti uspostavi sigurnosti koja je potrebna za učvršćenje i stabilizaciju mira, sprječavajući obnovu neprijateljstava putem zastrašivanja ili, bude li potrebno, zaustavljajući sukobe'. (...) Iako je bio jednodušan i odlučan kada je riječ o bivšoj Jugoslaviji, Savez se ponovno prepirao oko preustroja NATO-a i, prema tome, oko njegova proširenja na bivše narodne demokracije i odnosa s Rusijom. Novi ustroj europske sigurnosti ne suprotstavlja samo Amerikance Europljanima: Francuzi zapravo igraju ulogu čangrizala, zahtijevajući veću podjelu odgovornosti između SAD-a koje smanjuju svoju nazočnost na Starom Kontinentu, i EU koja želi postati pravim sudionikom na svjetskoj pozornici. 'Logično je da se u obnovljenom NATO-u provede nova podjela odgovornosti između Europljana i Amerikanaca', opetovao je jučer Herve de Charette. Pariz posebno želi da se tri područna zapovjedništva NATO-a vrate Europljanima, a da Amerikanci zadrže samo strateška zapovjedništva. No čak i ako povuku vojsku, Amerikanci - posebice Pentagon - ne žele se u korist Europljana odreći dijela vlasti nad Južnom zonom koja uključuje Mediteran i VI. flotu: 'nismo voljni činiti ustupke' Francuskoj, ponavljao je jučer službeni predstavnik State Departmenta Nicholas Burns. U tom ogledavanju snaga Amerikanci mogu računati na sve veću slabost Europljana: čak i Njemačka koja je u početku podupirala Francusku, sada je suzdržljiva... U najboljem slučaju europski partneri Pariza smatraju da su njegovi zahtjevi 'neumjesni', posebice stoga što se još nije postigao sporazum s Rusijom glede njezine uloge u novom ustroju europske sigurnosti i budućeg proširenja NATO-a na istok. Kada je o tome riječ, Šesnaestorica su u svojoj završnoj izjavi potvrdila da u bivšim narodnim demokracijama neće biti nuklearnog oružja, samo da bi zadobili naklonost Moskve. Sljedeći susret na vrhu šefova država i vlada Atlantskog saveza koji će se održati 8. i 9. VII. u Madridu, trebao bi, u načelu, riješiti sva ova pitanja i sročiti listu prvih zemalja čije će se kandidature razmatrati." SRBIJA NEDELJNI TELEGRAF 11. XII. 1996. Kathy Marton: U Srbiji je u tijeku posljednja revolucija u Europi Beogradski tjednik objavljuje interview Dragana Šubarovića s predsjednicom američkoga Povjerenstva za zaštitu novinara Kathy Marton koja, uz ostalo, kaže: "Osim objave rata - što drugo Amerika može učiniti u Srbiji? Problem je osim pritisaka kakvi se već provode na predsjednika Srbije, ne preostaje puno. SAD nemaju trgovinskih odnosa sa Srbijom, nemamo ovdje svoga veleposlanika. Možemo podupirati slobodu medija, što je i razlog mog dolaska, i ohrabrivati oporbu. Trebamo se suočiti, ipak, s tim da je srpski narod taj koji se ovdje treba pitati". (...) "Mislim da je oporba u Srbiji od proljeća, kada sam imala prvi kontakt s njom, prešla dug put. Vi vjerojatno znate bolje od mene koliko je zrelija. Izgleda da ima mnogo ljudi koji je podupiru a to je dobar znak. Vrlo je teško oporbi u jednostranačkoj državi steći iskustvo. Treba vremena za to, a mislim da je vrijeme na njihovoj strani". "Rekla sam Miloševiću da na ulicama ima oko 150 tisuća demonstranata, a on je rekao da griješim i da ih nema više od tisuću. Rekla sam, potom, dobro, onda ih je 140 tisuća. On je rekao - manje od dvije tisuće. Našli smo se poslije nekog vremena na 70 tisuća". "Mislim da se američka politika vrlo kritički odnosi prema vladi Srbije, ali ne znam što bi to moglo biti radikalnije. SAD će nastaviti s inzistiranjem da se Slobodan Milošević ponaša u skladu s demokratskim načelima, a on je to i obećao još prije godinu dana. Očito to obećanje ne ispunjava. Upozorila sam ga na to, a mislim da je to već čuo od američkih dužnosnika." (...) Vesna Pešić ministar vanjskih poslova SRJ Beogradski tjednik u nepotpisanom članku piše: "Šef američke misije u Beogradu Richard Miles i veleposlanik Velike Britanije Ivor Roberts natječu se međusobno u posredničkoj misiji između vlasti i oporbe u Srbiji. Amerikanci zahtijevaju da koalicija 'Zajedno' sudjeluje u formiranju savezne vlade, ali nijednog trenutka ne otvaraju pitanje Miloševićevog odlaska s vlasti, odnosno njegove ostavke. Kao jedan od uvjeta za ulazak u saveznu vladu, Vuk Drašković je tražio i resor vanjskih poslova, na čijem bi čelu bila Vesna Pešić. Jedina Miloševićeva ponuda oporbi, kako doznaje 'NT' iz diplomatskih izvora u Beogradu, jest da se lokalni izbori ponove u proljeće, na što čelnici koalicije 'Zajedno' ne pristaju". HRVATSKA VJESNIK 12. XII. 1996. Zašto je hrvatski distributer Coca-Cole izgubio pravo prodaje u BiH "Hrvatski je distributer Coca-Cole izgubio pravo na prodaju tog osvježavajućeg pića u Bosni i Hercegovini. Zagrebačko poduzeće, Coca-Cola Amatil Hrvatska, je odlukom kompanije prepustilo tržište BiH, novoustanovljenom distributeru: Coca-Cola Amatil Bosna i Hercegovina", piše Vedran Kukavica uz napomenu kako je ovaj, "događaj naizgled banalan", u svom praktičnom dijelu "nešto zanimljiviji". Objašnjavajući u čemu je problem, Kukavica piše: "Dakle, ako ste poklonik mjehurićastog napitka biljke koke, i ako ste usput i državljanin BiH - put pod noge i u Sarajevo". Odnosno, Coca-Colu smijete kupiti samo od tog ovlaštenog distributera, objašnjava novinar pišući: "Smije li, primjerice, švicarski trgovac, koji živi uz austrijsku granicu istu prijeći te kupiti Coca-Colu od najbližeg prodavatelja? 'Nisam siguran, znam samo da postoji švicarski i austrijski distribucijski ogranak kompanije... osim toga, to ovisi i o propisima unutar Europske unije, kazao nam je Ivica Miličić, osoba zadužena za odnose s javnošću u zagrebačkom ogrnku Coca-Cole'", piše Kukavica uz završni komentar: "Ne opterećujući ovaj tekst razglabanjima o slobodi tržišta, brisanju trgovinskih barijera i 'globalizaciji', kojoj bi multinacionalka mogla biti zagovornikom, svejedno se čini kako je nova sarajevska podružnica Coca-Cole, evo na početku 'ravnoprvnija' od ostalih. Skroman doprinos 'federiranju', ali i snažan poticaj razvoju špedicije u BiH". Pale i Sarajevo imaju svoj Haag!? Kakav je odnos Sarajeva i Pala prema Međunarodnom sudu u Den Haagu, komentira Josip Vričko. Podsjetivši kako je Beograd još '93., prilikom formirnja Suda izjavio da on za "njih nema nikakve važnosti", novinar piše kako se u međuvremenu ništa nije promijenilo, a kao potvrdu ocjene navodi izjavu Momčila Krajišnika, nakon njegov povratka s konferencije u Londonu. "On je, naime, potvrdio da su Srbi glede Haaga čvrsto na pozicijama iz prvih ratnih godina. Iako je, bez sumnje, i ovaj put bio izložen pritiscima, Krajišnik je mirno odgovorio da ne može udovoljiti zahtjevima za izručenjem ratnih zločinaca . Još jednom promovirajući već čuveni paljanski parlamentarizam, ovaj bosanski i (daytonski) supredsjednik objasnio je ministrima okupljenim u britanskoj prijestolnici da je tako odlučila tamošnja Skupština i da protiv takve odluke nitko u Republici Srpskoj ne može učiniti ništa. Demokratskom voljom Srbi su odlučili da sami sude svojim zločincima i - po tvrđenju njihova čelnika - već su formirali sud koji će kroz pravnu i zakonodavnu proceduru skupiti i predstaviti sve dokaze protiv eventualnih (!?) krivaca iz ove paradržave". Vričko se osvrće i na ponašanje Miloševića u ovom slučaju i piše kako "on vjerojatno vjeruje da je slučaj Haag apsolvirao onog trenutka kada je kako-tako uspio uspokojiti dvojicu najtiražnijih optuženika za ratne zločine - Karadžića i Mladića. Dodaje tome i izjavu Zorana Đinđića, jednog od čelnika srbijanske oporbe, koji je izjavio "da on zapravo ne može odgovoriti na pitanje trebaju li optuženici - srpski prije svih - sjesti na haašku optuženičku klupu. 'Kada se točno definiraju kriteriji tko je ratni zločinac, tada ću vam moći odgovoriti', odgovara ovaj novi favorit Zapada", navodi Vričko uz komentar: "U ovim njegovim riječima teško je ne prepoznati tipični srpski cinizam. (...) Čak se može reći da je Krajišnik pošteniji (iako je, dakako, ovaj atribut s njegovim postupcima teško spojiv) kada jednostavno celom svetu kaže odlučno - ne (!), nego prvi srpski demokrat Đinđić". Na kraju Vričko, ustvrdivši kako Srbi o suradnji s Haaškim sudom "bez obzira na kojoj su strani Drine - misle isto", komentira ponašanje Sarajeva i piše: "Budući da svjetska diplomacija s brojnih skupova šalje poruke svim stranama u BiH da moraju surađivati sa Sudom - potrebno je napomenuti da su bošnjačke vlasti, gotovo bi se reklo tajno, pred Viši sud u Sarajevu izveli najbliže suradnike jednog tamošnjeg lokalnog zapovjednika koji se tijekom rata potpuno oteo Vrhovnoj komandi Armije BiH. Njihovo rujansko svjedočenje, do kojega je došao jedan hrvatski dnevnik, potvrđuje da su se u Sarajevu događali zločini nad civilima kojih se ne bi postidio ni Ratko Mladić. Sudska istraga utvrdila je da je nalogodavac i egzekutor svih zločina bio rečeni komandant kojega je krajem ljeta - pokopavši ga na sarajevskom šehidskom groblju uz vojničke počasti - praktički rehabilitirala i službena vlast. Sve je, kao što je poznato, prošlo bez reakcija iz svjetskih centara moći. Istih onih kojima ovih dana smeta čak i to što je hrvatski general, koji je dragovoljno stao pred lice pravde (a za čije optužbe ni poslije gotovo godinu dana ne postoje nikakvi dokazi), odlikovan zbog zasluga za obranu srednje Bosne. Sve rečeno samo svjedoči da u Haagu pitanje - politika ili pravo - sve više postaje retoričko". Komu smeta Blaškićevo odličje "Odlikovanje što ga je nedavno dobio general Tihomir (Tihofil) Blaškić, bivši načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane a danas zatočenik Međunarodnog suda za ratne zločine u Den Haagu, bio je povodom glasnogovorniku State Departmenta Glynu Davisu da konstatira kako je 'potpuno neprikladno dati vojno odličje osobi koja je pod optužnicom Suda'", piše Ivan Šabić i komentira: "Naravno, o odluci hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana da odlikuje Blaškića, ili koga drugoga, svatko može imati svoje mišljenje, ali je pitanje može li se činjenicu da je Blaškićeva supruga primila dotično odlikovanje držati dobrim povodom za tvrdnju da Hrvatska dovodi u pitanje 'predanost da surađuju sa Sudom', kako je to učinio Glyn Davis, pogotovo što je riječ o odlikovanju dodijeljenom osobi koja se sama, dragovoljno, stavila na raspolaganje Međunarodnom sudu. Osim toga na Međunarodnom sudu za ratne zločine, kao i na svim drugim sudovima ovoga svijeta, vrijedi pravilo da nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže", dodaje još Šabić osvrćući se u nastavku na rad samog suda u Haagu i ocjenivši kako "za dosadašnjeg svoga djelovanja Haaški sud jednostavno nije učinio mnogo toga što bi navodilo na zaključak da su oni koji mu se stave na raspolaganje dospjeli u dobre ruke". Na kraju Šabić izdvaja i ovo: "A što se samoga odlikovanja tiče, možda ne bi trebalo gubiti iz vida činjenicu da su svojevrsno priznanje Tihomiru Blaškiću prije nešto više od godinu dana odali i najviši dužnosnici američke administracije kada su (javno) konstatirali da su vojni uspjesi Hrvatske vojske, HVO-a i Armije BiH stvorili uvjete za postizanje mira u BiH". VEČERNJI LIST 12. XII. 1996. Crne kutije Na primjeru nesreće u tunelu ispod La Manchea, kada je netko "lijepo usmjeravo medije neka najprije kažu da se nešto dogodilo, pa neka kažu da se dogodilo nešto opasno, a da još ne kažu punu istinu", Mirko Galić u kolumni 'Na rubu Europe' piše o tome kako se štite interesi, osobito interesi kapitala. Prepričavajući događanja vezana uz nesreću, odnosno kako je teklo medijsko praćenje, i što je do sad objavljeno u javnosti, Galić pita: "Je li riječ o dvama mjerilima - jednom za zemlje koje nemaju demokratsko iskustvo, tj. za 'zemlje u prijelazu', a drugom za provjereno demokratske zemlje? Ili, jednostavno, o novcu koji ima svoje zakone, koji se štiti od opasnih pogleda svaki put kad je ugrožen?" Galić tu izdvaja još jedan primjer; rušenje aviona u zračnoj luci u Mulhouseu prije osam godina, a da se razlog još uvijek nije saznao. Na kraju članka, Galić piše: "Jedno je krivnja - o njoj odlučuje prvosuđe u svakoj pravnoj državi. Drugo su okolnosti - o njima mediji kažu svoje u svakoj slobodnoj i demokratskoj zemlji. Daleko od toga da Francuska nije pravna, slobodna i demokratska država, koja po mnogočemu može služiti kao uzor 'zemljama u prijelazu'. Ali, i države su, kao i ljudi, griješne, podložne kušnjama. Interesi, zapravo, vladaju zemljom - gospodarski, kako pokazuje primjer iz tunela La Manchea (ili iz Mulhousea), i politički, kako svjedoči jedan sasvim svježi potez Jacquesa Chirac. Sam je odredio kojoj će televiziji dati interview, koji će ga novinari ispitivati i o kojim temama. Mediji se čude: što je s neovisnošću televizije, što je s podjelom vlasti, kako funkcionira moderna demokracija? Ako ne mogu ništa promijeniti, mogu barem reći, što nije malo, ali ni mnogo u jednoj demokratskoj sredini. Nitko, dakle, nije savršen. Treb li zbog toga odustajati od težnje k savršenstvu?" 120343 MET dec 96