GROZNI, 11. prosinca (Hina/Reuter) - Dvije godine nakon što su napali pobunjenu Čečeniju u operaciji koja je trebala brzo slomiti šačicu "bandita" ruska vojska se sada povlači nakon jednog od najšokantnijih poraza u novijoj vojnoj
povijesti.
GROZNI, 11. prosinca (Hina/Reuter) - Dvije godine nakon što su napali
pobunjenu Čečeniju u operaciji koja je trebala brzo slomiti šačicu
"bandita" ruska vojska se sada povlači nakon jednog od najšokantnijih
poraza u novijoj vojnoj povijesti. #L#
Tisuće ruskih vojnika sručilo se na ovaj muslimanski teritorij 11.
prosinca 1994. kako bi zbacili trogodišnju vlast pokojnog Džohara
Dudajeva usmjerenu na neovisnost Čečenije.
Moskva je tada izjavljivala da će se operacija "uspostave ustavnog
poretka" završiti za nekoliko dana ili tjedana.
Umjesto toga ruska vojska je zaglibila u brutalnom sukobu u kojem
nikada nije imala nadmoć. Desetine tisuća ljudi ubijeno je u ovom
razornom ratu.
Vojska sada napušta Čečeniju istim onim putovima kojima je u nju i
ušla na stotinama tenkova i oklopljenih vozila dovedena u ponižavajući
položaj da moli za čečensku pratnju kako bi imala sigurnost na
odlasku.
Vojnici su zadovoljni da se vraćaju doma nakon što je vlada konačno
prekinula 21-mjesečni rat ali mnogi krive Moskvu što ih je uopće
poslala u Čečeniju a neki tvrde da su mogli potući pobunjenike samo da
su imali pravu potporu.
"Obavili smo svoju dužnost i nemamo se čega stidjeti", kaže
zapovjednik voda Ivan Aleksejevič koji hoće reći samo svoje i očevo
ime. "Naši vojnici samo hoće ići doma. Jedino se o tome govori", rekao
je on ponavljajući riječi uobičajene među vojnicima.
Veličina poniženja koje je Moskva pretrpjela od sklepanih boraca
malenoga područja čiju samoproglašenu neovisnost nije nitko priznao,
vidljiv je na nadzornoj točki koju pomažu voditi Ivanovi ljudi na
glavnoj čečenskoj cesti.
Samo nekoliko tjedana prije samo su ruski vojnici čuvali stražu na
ovom mjestu. Nakon mirovnog sporazuma potpisanog u kolovozu to je
postala zajednička nadzorna točka i skupina čečenskih boraca se
pridružila.
No, nema nikakve sumnje tko je glavni.
Čečeni, odjeveni u kamuflažne odore, samo prije nekoliko tjedana nazivani
banditima i zločincima, glasno se šale dok provjeravaju vozila dok se
Rusi ponizno gomilaju iza njih u blatnim bunkerima usuđujući se izaći
samo kad moraju.
Golema zelena čečenska zastava vijori se nad cijelim prizorom.
"Kako bismo se trebali osjećati? Nismo se na svoju ruku odlučili doći
ovamo, poslali su nas političari. Sada oni (Čečeni) stoje nad nama",
kaže Ivan kivno.
Neuspjeh Rusije da porazi Čečeniju, planinski pojas duž njene južne
granice s manje od jednog postotka njezina stanovništva, povukao je za
sobom dalekosežna pitanja o vojnoj spremnosti bivše supersile.
Suočena s teškim gubicima i nezadovoljstvom u zemlji, Moskva se
odlučila povući u zamjenu za umjereni ustupak separatista da za pet
godina odgode raspravu o ustavnom statusu ove naftom bogate regije.
Moskva kaže da će svi njezini vojnici napustiti Čečeniju do 25.
siječnja uoči predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji će sasvim
sigurno ojačati vlast separatista.
Mnogi odbijaju priznati da se vojska jadno pokazala ponavljajući
popularnu ali mutnu teoriju zavjere prema kojoj su vodeći političari i
časnici započeli i izgubili rat iz čisto financijskih razloga.
"Mislite li da je mala Čečenija stvarno porazila veliku Rusiju", kaže
Vitalij, 23-godišnji vojnik ministarstva unutarnjih poslova. "Imali
smo više nego dovoljno vatrene moći da ovo mjesto pretvorimo u pepeo
za dva dana, ali su svi bili previše zauzeti punjenjem džepova".
Boris, njegov trbušasti 40-godišnji kolega, kaže da nije
upotrijebljeno dovoljno sile da bi se suzbilo visokomotivirane
pobunjenike.
"Trebali smo upotrijebiti staru dobru rusku silu. Trebali smo pobiti
sve što se pomoli a ne brinuti više za žene i djecu nego za naše
vlastite živote", kaže on.
Ruski ratni zrakoplovi i topništvo su, međutim, nekad cvatući glavni
grad Grozni bombama pretvorili u ruševine prije konačnog osvajanja u
veljači 1995. Ubili su tisuće ljudi. Sela su također teško
bombardirana iz zraka i granatirana sa zemlje a da pobunjenici nisu
bili istjerani.
Čečeni, držeći rat samo još jednom bitkom u 300-godišnjoj borbi za
zbacivanje ruskog kolonijalnog jarma, borili su se često poput
kamikaza izazivajući zaprepaštenost promatrača.
Čak su prepravljali protuzračno oružje iz ostataka oborenih ruskih
helikoptera i teške topove iz uništenih tenkova koristeći ih umjesto
uobičajenog oružja.
Mnogi ruski vojnici podsmjehuju se službenom broju gubitaka od oko
4.000 mrtvih i 1.900 nestalih.
"Ovdje je za jednu godinu ubijeno više vojnika nego za 10 godina u
Afganistanu", rekao je 38-godišnji satnik Saša imajući na umu
katastrofalnu intervenciju Sovjetskog Saveza u Afganistanu od 1979. do
1989.
Džohar Dudajev, bivši sovjetski zrakoplovni general koji se vratio u
Čečeniju kako bi poveo pokret za neovisnost, jedan je od poginulih. A
ipak se on posljednji smije.
Nakoliko dana nakon što su Rusi ušli u njegovu republiku, ruska
državna TV prikazala je snimku razgovora Dudajeva s jednim od njegovih
najviših zapovjednika htijući pokazati kako je živahni čečenski vođa
zapravo lud.
"Napadaj! Povlači se! Napadaj! Povlači se!, sve dok Rusi u strahu ne
pobjegnu", vikao je on.
Dudajev je međutim također predvidio da će Moskva na kraju moliti za
koridor kojim će njezine snage otići.
(Hina) sl sv
111458 MET dec 96
(Hina) sl sv