KOREJSKI MODEL

Od posebnog izvjestitelja Hine SEUL, 10. prosinca (Hina - Damir HAINSKI) - Prešavši u samo tri desetljeća put od jedne od najsiromašnijih zemalja Azije, do današnje 11. gospodarske sile svijeta i članice Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD), Južna Koreja je postala uzor zemljama u razvitku, a "korejski model" primjer na koji nerijetko s divljenjem ukazuju Svjetska banka i druge međunarodne financijske institucije. Stopom realnog rasta koja se u prvim desetljećima kretala na oko 10 posto, da bi se zadnjih godina stabilizirala na oko 8,5 posto, Južna Koreja je s prihoda od 100 dolara per capita početkom 60-ih, danas stigla do 8500 dolara po stanovniku odnosno oko 400 milijardi dolara bruto nacionalnog proizvoda, a njezine četiri divovske korporacije Samsung, Daewoo, Hyndai i EG (Lucky Gold Star) u svojim su djelatnostima među vodećima u svijetu. Sam "korejski model", na koji u zemlji gledaju s nešto manje zadovoljstva nego u inozemstvu, u stvari ima velike sličnosti s japanskim. Poput Japana u razdoblju njegova ubrzanog rasta od 1950. do 1980. Južna Koreja je potpuno usredotočena na izvoz, a praktično zatvorena za uvoz potrošačkih proizvoda. Postupnom otvaranju svog financijskog tržišta Seul je pristupio tek nedavno, primoran uvjetima za primanje u OECD. Poput Japana, Južna Koreja je sve usredotočila na postizanje svjetske razine u industrijskog proizvodnji, dok su poljoprivreda i usluge ostali daleko iza toga. Korejska je vlada daleko više od japanske rukovodila razvitkom, upućujući tvrtke na određenu proizvodnju i držeći cijene pod strogim nadzorom. Južnokorejski primjer dokaz je za one ekonomiste koji tvrde da za razvitak tržište ne mora biti otvoreno, niti cijene slobodne, odnosno da razvitak nije posao za nevidljive sile već je dovoljna odlučna vlada. On je također dokaz da manjak prirodnih bogatstava ne predstavlja nikakvu smetnju za razvoj u zemlji. Čvrstine i odlučnosti u Seulu nije nikada nedostajalo. Park Chung Hee, general koji se nalazio na čelu zemlje od 1961. do 1979. obrazovan je na japanskim vojnim akademijama. Gospodarstvo koje je izgradio zajedno sa svojim prijateljima, školovanim u Japanu, ustrojeno je prema japanskom modelu, uz određene prednosti svojstvene samo autoritarnim režimima. Po jednoj strani od radnika je traženo sve više rada, a po drugoj štednja stanovništva je obezvređivana realno negativnim kamatama i poreznom politikom prelijevana u subvencije za nova ulaganja. Pod režimom Park Chung Heea kao i za vrijeme njegova nasljednika, još jednog generala-predsjednika, Chun Doo Hwana (1979-1987), radnički su štrajkovi i nemiri su najčešće rješavani vojskom, suzavcem i policijskim palicama. Autoritarnost i obrazovni sustav koji su služili potrebama industrije, osigurali su gospodarstvo zemlje, stalan priljev školovane, marljive i poslušne radne snage. Istodobno je pritisak na ušteđevine poticao nova ulaganja. Tako je primjerice 1972. kada mnoge tvrtke nisu mogle ispuniti obveze prema stranim vjerovnicima, Park Chung Hee ukazom uskratio domaćim kreditorima isplatu glavnice i kamata na tri godine. Model razvitka koji je stvorio general Park temeljio se u velikoj mjeri na žrtvovanju, odnosno non-stop radu uz obezvređivanje ušteđevina, što je 1987. rezultiralo nizom nasilnih štrajkova i pobuna koje su prisilile generale da popuste narodnim zahtjevima za demokracijom i raspišu izbore. To je dovelo do prekretnice i u gospodarstvu zemlje. Demokracija je dovela sindikate koji su izborili veće plaće i skraćeno radno vrijeme. Mogućnost iznošenja novca preko granice, značila je da Koreanci više neće biti izloženi konfiskaciji svoje štednje. U zadnje vrijeme rast sve više zavisi od podizanja produktivnosti, a ne od čiste akumulacije inputa na koju je po ocjenama Svjetske banke od 1960-89. otpadalo dvije trećine rasta, a po ocjenama nekih zapadnih ekonomista i do sto posto. Sve to objašnjava zašto sami Koreanci nisu uvijek dijelili oduševljenje stranaca za gospodarske rezultate njihove zemlje. Korejski model glasovit u inozemstvu počeo je gubiti podršku kod kuće kao i japanski prije njega. Brojni pesimisti u seulskim "think-tank" udruženjima ukazuju na veliku ranjivost primijenjenog razvojnog modela. Zabrinutost je pojačana od ulaska u OECD u listopadu vezano za obvezno otvaranje domaćih tržišta kapitala, povećanje udjela stranog vlasništva i posebno zbog sposobnosti vraćanja stranog duga koji u visini od 37,3 milijardi dolara Južnu Koreju svrstava na četvrto mjesto među najzaduženije zemlje svijeta. Vezano uz ulazak u OECD i vraćanje stranog duga najčešće se spominje mogućnost ponavljanja krize koja je potresla Meksiko 1994. nakon njegova ulaska u OECD. No, unatoč promijenjenim okolnostima, pristupanja reformi gospodarstva i tržišta rada i kapitala, vrtoglavi gospodarski rast ostaje konstanta Republike Koreje. U 1995. ostvaren je gospodarski rast od 9,1 posto uz 24 posto porasta izvoza i 16-postotni rast ulaganja u industriju, porast prednosti WON-a, nacionalne valute u 96-oj smanjio je rast izvoza na 14 posto. Povećanje BNP za 1996. predviđa se u visini od osam posto, a za 97. od 8,5 posto. Inflacija u 95. iznosila je 4,5 posto, 96. 5,1 posto, a za sljedeću godinu predviđa se 4,8 posto. Usprkos izuzetnoj dinamičnosti i snazi gospodarstvu Južne Koreje potrebne su značajne gospodarske reforme i liberalizacija, koje je u određenoj mjeri poduzeo predsjednik Kim Joung Sam. Programi za liberalizaciju trgovine i financijskog sektora, koji su nedavno najavljeni, SAD i druge zapadne zemlje ocijenile su neodovoljnim. Snažna državna intervencija stvorila je neke gospodarske nelogičnosti kao što su financijski sektor pod vrlo strogim nadzorom vlade koji je omogućio rast velikih korporacija, a otežava poslovanje malim i srednjim poduzećima. Smanjivanje trgovinskog protekcionizma donijelo bi prijetnju velikim tvrtkama jer se njihove zarade u velikoj mjeri oslanjaju na zaštićeno domaće tržište. Otvaranje gospodarstva za uvoz stranih automobila, elektronike i drugih roba u velikoj bi mjeri utjecalo na industrijski sektor zemlje. Proces ekonomske liberalizacije zbog toga teče vrlo usporeno. On će zahtijevati da prilagođavanje ekonomske politike novim zahtjevima među kojima se predviđa poboljšanje infrastrukture i proširenje programa socijalne skrbi. (Hina) dh sv 101349 MET dec 96