DNEVNI PREGLED 221 13. STUDENOGA 1996.

GLAS AMERIKE - VOA 12. XI. 1996. U slučaju Blaškić ispred Haaškog suda obrana ima pravo uvida u sve dokaze tužilaštva, a Sudsko je vijeće odlučilo da dva svjedoka budu zaštićena potpunom anonimnošću. Izvješćuje Lada Stipić Niseteo. "Dva svjedoka optužbe u slučaju Blaškić biti će zaštićeni potpunom anonimnošću i davati će iskaze in camere - iza zatvorenih vrata. Ovo je odlučilo Sudsko vijeće Haaškog suda za ratne zločine u sklopu priprema za proces Tihomiru Blaškiću. Početak procesa zakazan je za siječanj, ali vjerojatno da će kasniti budući da su se promijenili tužitelj i vođa obrambenog tima. Tužiteljstvo zastupa Amerikanac Mark Hammond, a obranu vodi zagrebački odvjetnik Anto Nobilo. Tužiteljstvo suda tražilo je da se dio dokaznog materijala ne predoči Blaškićevoj obrani, pravdajući zahtjev strahom za sigurnost svjedoka. Neki od svjedoka su također odbili davati iskaze ukoliko im se objave osobni podatci. Blaškićeva je obrana uložila prigovor koga je Sudsko vijeće prihvatilo, držeći da je osnovni princip poštenog procesa jednakovrijedan položaj optužbe i obrane. Isto tako, kažu sudci, obrana ima pravo na sve činjenice, ali svjedocima treba način da ih se zaštiti od eventualnih većih problema. Tužiteljstvo se ponovno žalilo da je konačna odluka Sudskog vijeća da dva svjedoka odsada znana kao svjedok B i svjedok C budu u potpunosti skrivenog identiteta. Sudci su zabranili svako objavljivanje podataka o svjedocima naglašavajući da se potpuna anonimnost jamči u iznimnim slučajevima. Blaškićeva je obrana sa svoje strane obvezatna da tijekom unakrsnog ispitivanja ne učini ništa što bi dovelo u pitanje anonimnost svjedoka. Tko su svjedoci? Optužba tvrdi da su to dva bosanska Muslimana, civila koji su svojim iskazima potvrdila sve navode optužnice... utvrđen je i rok do 15. studenog da tužiteljstvo podastre dodatne dokaze, njihovom značenju za tužitelja, njihove kompletirane izjave iz kojih će biti izbačeni osobni podatci ili činjenice što navode na njihov identitet, te potvrda o vjerodostojnosti svjedoka. Sud inzistira baš na vjerodostojnosti nakon nedavnog slučaja s još jednim svjedokom koji je davao iskaze iza zatvorenih vrata u slučaju Tadić, ali se ispostavilo da je lažno svjedočio."(VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 12. XI. 1996. Pregled tiska Veleposlanici NATO saveza na jučerašnjem sastanku u Bruxellesu složili su se da sve države koje sudjluju u snagama IFOR-a, uključujući Ameriku, trebaju ostati u Bosni i nakon isteka njegovoga mandata, piše jutros The Guardianov novinar David Fairhall. Nakon izlaganja generala George Joulwana, vrhovnog zapovjednika NATO-ovih snaga u Bosni, veleposlanici su odlučili odbaciti prijedlog za koji su se ranije zalagali Amerikanci, da situaciju u BiH nakon IFOR-a nadgledaju snage za brzo djelovanje, smještene u Madžarskoj ili pak na brodovima u Jadranskom moru. Očekuje se da će sljedećega ponedjeljka general Joulwan dobiti podrobne upute da pripremi operativni plan za multinacionalne snage od oko 30 tisuća vojnika, kao i za snage za brzo djelovanje u kojima bi bilo pet tisuća vojnika koji će biti smješteni izvan regije. Deset tisuća vojnika od ukupno šezdeset tisuća koliko je bilo u sastavu IFOR-a već se povuklo iz Bosne i Hercegovine, a do 20. prosinca povući će se još dvadeset tisuća. Tako će u Republici ostati tridesetak tisuća vojnika što se podudara s planovima o nasljednicima IFOR-a, piše The Guardian. Isti list izvijestio je o smjenjivanju osamdesetak časnika vojske bosanskih Srba na čelu s generalom Ratkom Mladićem. Julian Borger piše kako general Mladić i još nekolicina časnika odbijaju prihvatiti smjenjivanje po naređunju svojih političkih čelnika te da su zapovjednicima IFOR-a kazali kako ostaju na položaju. Predsjednica bosanskih Srba Biljana Plavšić imenovala je na mjesto zapovjednika vojske malo poznatog generala Peru Čolića koji je tijekom rata služio u zapadnoj Bosni. No Mladićev zamjenik general Zdravko Tolimir kazao je jučer visokim časnicima IFOR-a da njegov pretpostavljeni i dalje ostaje na položaju, dok su agenciji AP istu izjavu dala još trojica smijenjenih. General Milan Gvero je kazao kako nijedna jedinica armije bosanskih Srba te niti jedan njezin časnik ne podupire odluku Biljane Plavšić. On je dodao da je sastavljena paralelna komanda te da je odluka o smjenjivanju vrlo opasna jer može izazvati neslogu među Srbima. Rascjep u vojsci bosanskih Srba stavio je pripadnike IFOR-a u vrlo neugodan položaj. Otkako su došli u Bosnu prije nešto manje od godine dana oni odbijaju priznati autoritet generala Mladića jer je optužen za ratne zločine, ali su često hvalili generala Tolimira zbog spremnosti na poštivanje Daytonskoga sporazuma. Sada su izrazili zabrinutost da bi ova podjela u vojsci bosanskih Srba mogla izazvati probleme sa stegom, izvješćuje Julian Borger. Izvješćujući o istoj temi Robert Fox u The Daily Telegraphu veli kako je između političkog i vojnog vodstva bosanskih Srba u jeku borba za vlast. Odluku o smjenjivanju generala Mladića i dvojice njegovih zamjenika kao i još osamdesetak časnika objavila je televizija bosanskih Srba koja je kao razlog navela nepodnošljivi pritisak međunarodne zajednice. Međutim, čini se da ovim masovnim smjenjivanjem Biljana Plavšić i njezina vlada sređuju neke stare račune s vojnim vodstvom bosanskih Srba, piše The Daily Telegraph. The Financial Times osvrće se na protekle izbore u Sloveniji. Dopisnik lista Jack Grimston na početku piše kako stranke desno od centra tvrde da su pobijedile te da su ih samo izborne neregularnosti spriječile da osvoje apsolutnu većinu. Međutim, jučer objavljeni nepotpuni rezultati omogućili su premijeru Janezu Drnovšeku da ustvrdi kako ima mandat za osnivanje nove vlade. Njegova liberalno-demokratska stranka lijevo od centra bila je u vodstvu s osvojenih 27,8% glasova, ali koalicija triju stranaka desno od centra pod nazivom Slovensko proljeće osvojit će izgleda 44 od ukupno 90 mjesta u republičkom parlamentu. U svome priopćenju čelnici stranaka Slovenskog proljeća su ustvrdili da je na izborima bilo ozbiljnih prekršaja. Oni među ostalim vele kako je u izbornom okrugu Divača blizu talijanske granice zajedno s listićima za glasovanje bio podijeljen i propagandni materijal Ujedinjene liste socijaldemokrata, odnosno bivših komunista. Također, čelnici dodaju kako Slovenci u inozemstvu nisu imali dovoljno vremena da pošalju svoje glasove. Službena potvrda izbornih rezultata očekuje se 15. studenoga, a nakon toga predsjednik Kučan zatražit će od čelnika jedne stranke da osnuje vladu. Premijer Drnovšek je u nedjelju navečer požurio proglasiti pobjedu i na televiziji je kazao kako bi bilo normalno da vladu sastavi njegova stranka koja je osvojila najviše glasova. Međutim, očekuje se da će njegovi liberali dobiti samo 26 mjesta u parlamentu, pa će mu zato biti potrebna pomoć barem jedne stranke iz Slovenskog proljeća. Ali njihovi čelnici su kazali kako im je prioritet stvoriti koaliciju uz pomoć još jedne manje stranke ako to bude prijeko potrebno, piše The Financial Times. Istaknuto mjesto u današnjem britanskom tisku zauzima novi spor Britanije s Europskom unijom. Premijer John Major zaprijetio je da će zapriječiti rad unije sve dok se ostale članice ne budu složile s njegovim zahtjevom da Britanija ima pravo izuzeća iz odredbe o obveznom 48 satnom radnom tjednu. Očekuje se da će europski sud pravde danas odbaciti žalbu Britanije na uredbu koja propisuje da radni tjedan može imati najviše 48 sati. Sinoć je na jednom banketu u Londonu Major kazao kako Britanija neće dopustiti Bruxellesu da ugrozi njezin gospodarski uspjeh. On je jasno stavio na znanje da će tražiti izmjenu ugovora iz Maastrichta kako bi osigurao izuzeće Britanije ako današnja presuda bude protiv njega. The Daily Telegraph objavljuje danas izvještaj u kojemu tvrdi da su prijevare i birokracija u Europskoj uniji prošle godine porezne obveznike stajale više od tri milijarde funti. List navodi da će danas biti objavljen izvještaj neovisnih revizora iz kojega je vidljivo da su prijevare i nenamjenska potrošnja još uvijek vrlo raširena pojava unutar administracije EU. Mnogi listovi također su objavili da je prvi konvoj humanitarne pomoći stigao u Zair. Novinar The Daily Telegrapha koji se nalazi u mjestu Goma u istočnom Zairu navodi kako pobunjenici koji kontroliraju to područje prigovaraju da pomoć nije dostatna. U međuvremenu je The Timesov dopisnik javio kako je među humanitarnim agencijama došlo do neslaganja o tome kome je najpotrebnija hrana i u kojim dijelovima zemlje. *** Sutra u Parizu počinje međunarodna konferencija o Bosni nakon Daytona, na kojoj uz međunarodne organizatore i posrednike sudjeluju i zemlje potpisnice Daytonskoga sporazuma Hrvatska, Jugoslavije i Bosna i Hercegovina. U sklopu hrvatskog izaslanstva je i pomoćnik ministra vanjskih poslova Hido Bišćević kojega smo upitali što Hrvatska očekuje od konferencije. = Hrvatsko izaslanstvo od konferencije u Parizu prije svega očekuje da postavi temelje za jedan manje, više politički, diplomatski već usuglašeni koncept dvogodišnje konsolidacije mirovnog procesa u Bosni i Hercegovini, što praktično znači potvrđivanje i reafirmaciju principa Daytonskog sporazuma, zatim dogovor o aktivnostima i pomoći međunarodne zajednice u učvršćenju poslijeizborne strukture izvršne, zakonodavne i sudske vlasti u BIH i u entitetima sukladno Daytonskom sporazumu i cijeli niz vrlo konkretnih dogovora o daljnjim operativnim i drugim aktivnostima ureda visokog povjerenika, obavezama susjednih zemalja u tom procesu itd. - Postoje li za hrvatsku delegaciju područja od posebnog značenja na kojima će nastojati inzistirati da se čuje njezin glas? = Pa nama je u svakom slučaju od posebnog interesa i tu smo suglasni s glavnom strujom međunarodne zajednice da se naglasi nezamjenjivost i nepromjenjivost Daytonskih sporazuma. Naglašavam to zbog toga što povremeno, kao što se i vidjelo unazad nekoliko mjeseci, pojavljuju određene ideje, inicijative, razmišljanja, izjavo o tome da je Daytonski mirovni sporazum potrebno u nekim elementima modificirati itd. Ono što je za Hrvatsku od ključnog značenja da se naglasi u Parizu jeste daytonski model za Bosnu i Hercegovinu kao model koji nema alternative u ovoj fazi, a to znači uspostava ustanova središnje vlasti u onim razmjerima i u onom volumenu u kojim je predviđena Daytonskim sporazumom i jedan usporedni proces razvijanja ustanova entiteta. - Ima li nekih naznaka da bi se na konferenciji mogle pokušati iznijeti inicijative, naime vi već spominjete neke dvojbene incijative, koje se Hrvatskoj ne sviđaju obzirom na mogućnost prije svega u odnosu na mogućnosti regionalnog povezivanja na Balkanu o čemu se u posljednje vrijeme čuje dosta glasovi? = Pa na neki način, svjesno ili ne, da li postoji određena politička priprema i pozadina to bi bilo teško i nezahvalno i moguće kontraproduktivno špekulirati. Ali činjenica jest da je teško ne izvući određeni paralelizam između nastojanja da se u tom dvogodišnjem konsolidacijskom razdoblju upravo Hrvatska i Jugoslavija i Bosna i Hercegovina povežu kao tri strane koje su supotpisnice Daytonskog sporazuma i da se one obvezuju da u tom konsolidacijskom procesu u sljedećem razdoblju budu aktivni sudionici i istodobno uvođenje regionalnog pristupa od strane Europske zajednice. Ono što mi želimo, sa stajališta Hrvatske u Parizu naglasiti da smo prvo svjesni odgovornosti Hrvatske za pridržavanje Daytonskog sporazuma, to jest nezamjenjiv interes Hrvatske da aktivno sudjeluje u primjeni sporazuma i u konačnom rješavanju krize u Bosni i Hercegovini, prije svega zbog hrvatskih nacionalnih i državnih interesa, a zatim i zbog realnog interesa za jačanje federacije i njenog oslanjanja, povezivanja na Republiku Hrvatsku. Ali da ta vrsta odgovornosti ako bi se preko određenih realnih granica pretočila u nametanje jednog trojnog povezivanja da bi onda mogla biti kontraproduktivna upravo za postizanje mirovnog riješenja u Bosni i Hercegovini i još više za trajnu stabilnost regije.(BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 12. XI. 1996. Iz Zagreba se izviješćem javio Marinko Čulić. "Prošlog tjedna najavljen je početak, a ovog tjedna vjerojatno će biti nastavljena dosad najveća politička kampanja koju je pokrenuo vladajući HDZ. Riječ je o javnom prozivanju većeg broja političara iz vladajuće stranke te iz oporbe za kršenje zakona oko kupovine dionica. Dosad je suspendirano 20-tak javnosti nepoznatih dužnosnika HDZ-a, a za još sedmoricu poznatijih pokrenut je tzv. stegovni postupak s mogućnošću da i oni budu uklonjeni s stranačkog vrha. Riječ je uostalom o sadašnjoj imenovanoj gradonačelnici Zagreba Marini Matulović-Dropulić, bivšem gradonačelniku grada Branku Mikši, utjecajnom bankaru Martinu Katičiću, pomoćniku ministra obrane Josipu Jurasu i drugima. Veći dio njih s iznenađenjem je primio vijest da su na listi ali se s tim pomirio, a samo manji dio odbija takvu odluku predsjedništva HDZ-a. To je učinio Josip Juras koji ipak izražava lojalnost Tuđmanu, dok šef riječke policije Zlatko Lenac izjavljuje da ne želi biti žrtveni jarac nikome, pa ni Predsjedniku Republike. Nema nikakve dvojbe da je kampanja protiv kriminala koja zahvaća samo neznatni dio pronevjera i pljački smišljen kao početak predizborne kampanje HDZ-a i samog Tuđmana jer se do ljeta iduće godine moraju raspisati predsjednički izbori. Kampanja daje HDZ-u stanovite mogućnosti da spere sa sebe ljagu lopovske stranke, ali donosi i ne mali rizik. HDZ je, naime, prvi puta javno priznao da u njegovim redovima ima lopovluka i ako sada ne zaore dovoljno duboko, cijela akcija može mu se još razbiti i o glavu. U javnosti vlada atmosfera očekivanja što će se dogoditi o čemu govore i prva istraživanja javnog mišljenja. Splitski dnevnik Slobodna Dalmacija objavio je prvo takvo istraživanje u kome 58 posto ispitanika pozdravlja takvu akciju, ali samo nešto manje 53 posto smatra da je riječ o običnom propagandnom manevru Tuđmanove stranke. Dobar dio ispitanih ne slaže se ni što tu akciju vode stranačka i državna, a ne pravosudna tijela. To govori da javnost ipak ostavlja da sud o ovoj kampanji zauzme ne na njenom početku nego tek kada se vidi kakve će rezultate donijeti."(RFI) NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 8. XI. 1996. Ima još puno komunista "U jedom mjuziklu što se ovaj mjesec daje u zagrebačkoj "Komediji" na pozornici sjedi Srbin Milan Stojadinović koji je tridesetih godina bio predsjednik vlade kraljevine Jugoslavije. Isti telefonira s redarstvenim časnikom koji ga izvješćuje da je jedna tražena osoba pobjegla jednom podčinjenom. 'Iščupaj mu jetru!' viče Srbin Stojadinović u brzoglas. Gledatelji su izvan sebe od oduševljenja. Uživaju i u prizoru kojega pružaju kraljevski jugosrpski časnici koji nespretno tumaraju okolo, vode glupe razgovore i piju samo iz boce. Ne sjete li se pritom gledatelji kako su srpski osvajači u razdoblju između 1991. i 1995. godine u Hrvatskoj i Bosni desetine tisuća ljudi izmasakrirali? Upravo je ove jeseni kod Vukovara otvoreno nekoliko masovnih grobnica. Ali većina stanovnika Zagreba ovaj je rat promatralo tek s distance. Prognanika i izbjeglica u glavnom gradu ima napretek, međutim su oni uglavnom siromašni i najmanje ih je u kazalištu. A oni i pokušavaju zaboraviti strahote rata i mučeništva. Srbiju u Zagrebu nitko ne voli. Ali sada je svijet priznao beogradsku državu Srba i Crnogoraca, a i Hrvatska se morala s njom složiti. Tako se događaji razvijaju, kažu i mnogi Hrvati. Podrugljivi smijeh ipak više godi nego užasnuto spuštanje pogleda. Aktualne brige dolaze u prvi plan. U zemlji kojoj je rat gospodarski jako naštetio neki slojevi sve više osiromašuju, umirovljenici prije svih, nezaposleni, zaposleni s malim primanjima. Vojska radnika i činovnika s nižom do srednje spreme bori se mjesecima za opstanak. Svi oni znaju da je rat gospodarski uništio Hrvatsku. Ali mnogi Vladi i vladajućoj stranci HDZ-u predbacuju što odugovlači s privatizacijom nekad 'socijalnističkog' vlasništva, te da krivo vođenom gospodarskom politikom, nepotizmom, korupcijom bijedu čini još većom. Pritom se navode primjeri i iznosi koji zvuče pustolovno. Pristaše vladajuće stranke priznaju neke pogrješke i neke afere, ali uglavnom govore o podlom pretjerivanju. Proširena je pritužba da se nigdje ne može doći do svog prava jer svugdje sjede oni koji sabotiraju ostvarivanje prava. Jedna žena po peti put sa svojim zahtjevom dolazi u mjerodavnu općinsku službu gdje je tamošnja djelatnica ponovno bez obrazloženja odbija. Rukovoditelj s kojim smo razgovarali objašnjava da takvih djelatnika ima puno. Loše se ponašaju prema strankama koje zatim pomisle: 'nekada kod komunista bilo je bolje.' To što ga ljudi ne vole takvom je djelatniku svejedno, tako je navikao od prije. Katolički se roditelji žale što se komunistički učitelji od prije još uvijek nalaze u školama, bez partijske knjižice ili s novom. I danas oni muče djecu njima ideološki suprotstavljenih roditelja, samo malo opreznije. Ravnatelj škole je doduše smjenjen, ali novi ravnatelj školsku svakodnevicu ne može puno promijeniti. Vladajućoj stranci osim toga se zamjera što je 1990. godine primila tako puno komunista kojih je nemali broj postavila na visoke i utjecajne položaje. Vodstvo HDZ-a na to odgovara da je za mladu hrvatsku državu bilo presudno stvoriti nacionalno jedinstvo antikomunista, komunista i bivših komunista, samo se tako Hrvatska mogla suprotstaviti jugosrpskoj agresiji. Političko čišćenje, međutim razbilo bi naciju za tren. To zvuči prihvatljivo, a uostalom osim u HDZ-u i u drugim je strankama pokoji komunist posljednjeg lenjinističkog sata našao dobro mjesto. Međutim, kako objasniti da su - vrlo osumnjičeni - počinitelji komunističkih državnih nedjela do danas ostali netaknuti? Jakov Blažević primjerice, koji je nakon Drugog svjetskog rata bio vrhovni državni odvjetnik u Hrvatkoj, tužitelj u javnom sudskom postupku protiv zagrebačkog kardinala Stepinca u jeseni 1946. godine nije čak niti spomenut u niti jednom istražnom postupku. S jednim samopouzdanjem koje mnoge žrtve komunističkog terora u Hrvatskoj teško podnose on danas živi u glavnom gradu Hrvatske. Među Hrvatima koji svoju aktualnu povijest gledaju otvorenim očima nepobitno je da je današnji predsjednik Tuđman 1989. godine još za vrijeme vladavine boljševističkog jednopartijskog ustava, kada je osnovao HDZ (Hrvatsku demokratsku zajednicu) sa zastupnicima propalog komunističkog režima u Zagrebu sklopio sporazum, i to da se komunisti mirno povuku s vlasti, a hrvatska ih država neće pozvati na odgovornost. Moguće je da je to bio ponuđeni put k slobodi i nezavisnosti, mnoge stvari govore tome u korist. Je li to jamstvo uključivalo i ubojice, čak i masovne ubojice vjerojatno se nikada sa sigurnošću neće moći utvrditi. Međutim, sigurno je da današnju hrvatsku državu niti jedno obećanje ne spriječava da barem otkrije komunistička masovna ubojstva nakon Drugog svjetskog rata, da potraži masovne grobnice, da se dostojnim spomenicima prisjeti žrtava. Takve spomenike danas se u zemlji mora dugo tražiti, gotovo isključiv tu su samo partizanski spomenici od prije," piše Johann Georg Reissmueller. SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 12. XI. 1996. Novi svijet velesila i velikih tržišta "Traži se namještenik: državni tajnik. Plaća: 148.400 dolara. Dodatne povlastice: tri tjedna godišnjeg odmora, ako Irak opet u kolovozu ne napadne Kuvajt. Vlastiti Boeing 707 (iz 1960.), pilot i posada uključeni. Crna limuzina s vozačem. Ured s pogledom na Potomac i s pokućstvom od hrastovine. Mora uživati u putovanjima u inozemstvo, posebno u Siriju. Mora uživati u druženju s Jesseijem Helmsom. Mora znati izvješćivati novinare o 'pozadini', 'dubokoj pozadini', 'najdubljoj pozadini' i 'službeno', i sve to u istom razgovoru, po mogućnosti rečenici. Uspješni kandidat shvatit će koliko se svijet, a tako i ovaj posao, promijenio otkako je završio hladni rat. S povjesnog gledišta postoje dvije vrste vanjskih poslova: komercijalni vanjski poslovi koje vode ministri trgovine i financija (vodeći trgovačke misije i baveći se dolarom) i oni kojima je zadaća rješavanje sukoba, a koje vodi državni tajnik - pregovarajući o svemu od kontorle oružja s Rusijom i Kinom do mira između Arapa i Izraelaca. Razlika između te dvije vrste vanjskih poslova više ne vrijedi. Iz svijeta u kojem dominiraju velesile prešli smo u svijet u kojem dominiraju velesile i 'veletržišta'. U tom novom svijetu burza u Wall Streetu, Tokiju, Singapuru, Šangaju, Parizu, Londonu, Frankfurtu, Zuerichu i Hong Kongu može biti jednako utjecajna u oblikovanju ponašanja pojedinih država koliko i tradicionalni pokretači vanjske politike, poput pograničnih ratova, nacinalizma i etničkih sukoba. Zemlje koje žele napredovati moraju promijeniti svoju politiku, otvoriti svoje gospodarstvo i ustrojiti svoje zakonodavne sustave u skladu sa zahtijevima koje diktiraju veletržišta i ulagači. Zemlje koje ustroje svoju politiku i gospodarstvo kako treba od veletržišta kao nagradu dobivaju kapital koji im je potreban za razvoj, a one koje to ne učine ostaju napuštene na globalnoj autocesti. (...) Uspješan američki državni tajnik razumjet će da će jedan od njegovih najvećih izazova biti pružanje pomoći zemljama poput Rusije, Meksika, Kine, Egipta, Turske, Južne Afrike ili čak Španjolske kako bi izišle iz svojega sadašnjeg stanja i postale potpuno samostalni članovi ovoga globalnoga gospodarstva ne destabilizirajući se pod pritiskom. Na ponašanje tih zemalja u inozemstvu utjecat će to koliko dobro svladaju tranziciju i to kakve će kulturne, gospodarske i etničke reakcije ta tranzicija izazvati kod onih koji se žele oduprijeti globalizaciji (sindikati, fundamentalisti, tradicionalisti i drugi). Ne uspije li novi državni tajnik ući pod krov tih zemalja i pridonijeti njihovu usmjeravanju iznutra, on ili ona nikad neće utjecati na njihovo usmjeravanje izvana. Da bi to učinio ili učinila, mora znati misliti trodimenzionalno - ne samo razumijeti politikčke, vojne i tržišne pritiske koje moraju podnostiti zemlje, nego mora, da bi služio američkoj diplomaciji, tim pritiscima znati i manipulirati. Nemoguće je, napokon, danas utjecati na Kinu bez mobiliziranja resursa i pritisaka američkih poslovnih i investicijskih zajednica, koje donose milijarde dolara u Kinu i koje sad tamo imaju veći utjecaj nego State Department. A jedini je način poboljšanja ljudskih prava u inozemstvu slanje američkih korporacija. Moraju shvatiti da su poslovna i ljudska prava samo dvije strane iste medalje: vladavine zakona. (...) A državni tajnik koji ne razumije politiku naftovoda nikad neće biti uspješan u pregovorima s Turskom, Rusijom, Iranom ili Afganistanom. Što je danas Bosni potrebno da bi se stabilizirala? Bosna treba velike tankove, velike ceste i Big Maca. Tankovi joj trebaju za razdvajanje vojski, ceste za zbližavanje civila, a McDonald's - to jest gospodarski magnet - da bi se ljude navelo da krenu tim cestama. Novi državni tajnik mora znati spretno krstariti državama i između njih, mora se osjećati jednako udobno u taxiju i u zrakoplovu, mora znati jednako vješto manipulirati ravnotežom snaga i ravnotežom aktovki", piše Thomas Friedman. 10. XI. 1996. Razmišljanja o sljedećem koraku u Bosni "Sljedeći mjesec u Londonu će se održati konferencija 50 zemalja o provedbi mirovnog plana za Bosnu. Taj će se sastanak, zakazan za 4. i 5. prosinac, održati u sjeni planiranog povlačenja 60 tisuća zapadnih vojnika koji su sada na dužnosti u Bosni. Ovaj je tjedan britanski ministar vanjskih poslova Malcolm Rifkind razgovarao s Erikom Ipsenom iz International Herald Tribunea. -Hoće li se provedbene snage vratiti kući ove zime? =Mislim da postoje poprilično uvjerljivi razlozi da ne bi bilo mudro jednostavno presjeći međunarodnu vojnu nazočnost bez snaga koje bi ih naslijedile. To je pitanje o kojem ćemo raspravljati na londonskoj konferenciji o provedbi mirovnog plana sljedeći mjesec. -Je li planirano povlačenje u siječnju sada pitanje o kojem se više neće raspravljati? =To je opcija koja još nije isključena. Ono što želim reći jest da je sve uvjerljivije gledište da to ne bi bilo mudro. Za preporod Bosne još je uvijek potreban neki oblik potpore. -Kakav će biti stav vaše vlade o tom pitanju na konferenciji? =Naše će stajalište biti da postoje dobri razlozi za nastavak vojne nazočnosti, ali samo na ograničeno vrijeme, i samo ako postoje posebni ciljevi koji bi omogućili da i nasljedne snage IFOR-a budu postepeno ukinute u nekom ograničenom razdoblju. Također smatramo da te nasljedne snage moraju uključivati i američke i europske elemente. -Zašto ste toliko zapeli da američke snage ostanu u Bosni? =Nismo 'zapeli'. To nije samo entuzijazam. To je osnovni preduvjet. Svi moramo naučiti lekciju iz Bosne. Za vrijeme kada su europske snage bile na kopnu, a američke u zraku, bilo je neophodno imati dvojni ključni sustav zapovjedništva i nadzora. Taj je sustav uzrokovao veliku napetost, trzavice i neslaganja među saveznicima. Moramo naučiti lekcije iz povijesti ako ih ne želimo ponavljati. -Što je s razmišljanjima o isključivo europskim snagama koje bi se bavile europskim problemima? =Ta mogućnost uvijek postoji, ali nije praktična. Svi se slažu da je NATO bio način na koji je postignut napredak u Bosni, a kad nešto djeluje, onda to ne treba popravljati. -Nije li je to razdraživanje sve većih težnji mnogih u Europskoj uniji za većim utjecajem na svjetskoj pozornici? =Europljani su zainteresirani za razvijanje europskog obrambenog identiteta, ali na način da on nadopunjava NATO, a ne kao alternativa NATO-u. Bosna je ključni primjer kako je u svijetu nakon hladnog rata NATO ostvario ključni doprinos miru i stabilnosti u sukobu koji se vodio na značajnom dijelu europskog kontinenta. -Govorili ste o uspjehu IFOR-a da drži razdvojene sukobljene strane u Bosni, ali ne bi li to bio glavni zadatak koji bi se prenio na nasljednike IFOR-a? -Ne slažem se nužno s time. Ne govorimo o stanju kakvo je na Cipru gdje UN mora držati razdvojenima dvije strane. To se događa zbog toga što nema političkog dogovora na Cipru i nema zajedničkih političkih ustanova. U Bosni postoji politički dogovor, Daytonski sporazum, a sada postoje i zajedničke političke ustanove kao rezulatat izbora koji su održani prije nekoliko tjedana. Također, vojno govoreći, prije godinu dana bilo je dobrih razloga biti zabrinut oko toga da li je rat u Bosni zaista završio. Ono s čime sada možemo biti zadovoljni je cijela godina bez ijednog sukoba." THE NEW YORK TIMES 13. XI. 1996. Sukobi u Bosni dok se prognanici vraćaju kući "Nekoliko tisuća Muslimana nahrupilo je danas u jedno selo kako bi zatražili pravo na kuće u kojima su prije živjeli Muslimani na području koje sada drže bosanski Srbi, što je dovelo do pucnjave. Teško naoružani američki i ruski mirotvorci dojurili su kako bi obuzdali sukob, i neki međunarodni dužnosnici kažu da ova epizoda ocrtava pogibelj smanjivanja broja stranih snaga u Bosni", piše Mike O'Connor, te nastavlja: "Mirotvorci su žurno stigli na područje u blizini Koraja u sjeveroistočnoj Bosni kad je započela pucnjava. Dok su redarstveni časnici bosanskih Srba naoružani automatskim oružjem viđeni kako se kreću prema Muslimanima, američki napadajni helikopteri bili su ovlašteni pucati ako je to potrebno da bi ih zadržali. Nema izvješća da su mirotvorne snage ispalile hitce. (...) Pitanje prava izbjeglica da se vrate kućama na područjka Bosne koje nadziru druge etničke skupine postalo je eksplozivno. Tijekom ljeta, uglavnom uz zone pod nadzorom NATO-a koje razdvajaju muslimanske i srpske dijelove Bosne, muslimanski izbjeglice pokušavaju ponovno zauzeti kuće iz kojih su bili prisiljeni bježati tijekom tri i pol godine rata. Iako je pravo povratka zajamčeno Daytonskim mirovnim sporazumom prije godinu dana, vlasti bosanskih Srba ne pokoravaju se sporazumu i ne dopuštaju povratak. Dužnosnici zaduženi za izbjeglice kažu da je današnja epizoda odraz razočaranja koji se stvara već mjesecima. Do nasilja je došlo u trenutku kad su američke snage na tom području smanjene na nekih 7500 vojnika, što je najava kraja NATO-vog jednogodišnjeg mirotvornog angažmana 20. prosinca. Veličina i odgovornosti zamjenskih snaga još nisu objavljene. Američki dužnosnici pokušali su odgovoriti na kritike da smanjenje nije mudar potez rekavši da bi snage spremne za borbu mogle biti smještene u obližnjim zemljama. Ali jedan američki časnik koji je bio na mjestu današnjeg nasilja rekao je da bi za reagiranje na sličan problem s vojnicima smještenim u drugoj zemlji bilo potrebno toliko mnogo vremena da bi se dotle nasilje vjerojatno i proširilo. (...) Nedavno su bosanski Srbi počeli dizati u zrak kuće nakon što su Muslimani najavili da bi se mogli vratiti i tražiti pravo na njih, što je povećalo razočaranje i neprijateljstvo Muslimana. Diplomati kažu da vlasti bosanskih Srba daju naredbe da se te kuće unište kako bi preplašili izbjeglice i obeshrabrili njihov povratak. U posljednja dva mjeseca, uništeno je više od 200 kuća koje su prije bile vlasništvo Muslimana. Tijekom vikenda uništeno ih je još 15. Nekoliko ih je dignuto u zrak u obližnjem selu dok je pokraj njega prolazila jedna jedinica američke vojske. (...) Dok muslimanski vođe ohrabruju izbjeglice da se vrate kućama i inzistiraju na tome da samo pokušavaju ponovno osnovati multietničku državu previđenu mirovnim sporazumom, mnogi diplomati kažu da Muslimani koriste izbjeglice kao sredstvo za proširenje svojih područja kontrole na srpski teritorij. Postoje neki dokazi koji potkrepljuju ovo gledište. Neka područja, na kojima su izbjeglice bili najuporniji u svojim pokušajima da se vrate, NATO dužnosnici opisuju kao vojne strateške točke. Današnji sukob dogodio se u blizini uskog koridora koji povezuje istočnu i zapadnu stranu teritorija bosanskih Srba gdje bi slobodan prolaz za Srbe mogao biti ugrožen ako bi muslimanske vlasti ponovno uspjele naseliti to područje velikim brojem ljudi (...)", piše Mike O'Connor. ITALIJA LA REPUBBLICA 12. XI. 1996. 'Tako mafija novači povratnike iz rata' "Lenjinov prospekt, broj jedan: ovdje bi se trebalo nalaziti sjedište Invalida Afganistanskog rata, ustanove koja je pogođena nedjeljnjim pokoljem na groblju. Najkrvavijem pokolju ruskog divljeg zapada ovih godina: trinaest mrtvih (dvojica su bili novinari), dvadeset ranjenih, najteže jedan dječak u bolnici sa zgnječenim mozgom. No na broju 1 Lenjinovog prospekta, u središtu Moskve, na dva koraka od najvećeg preostalog Lenjinovog kipa, nalazi se hotel, Hotel Akademija; kojemu valjda ne ide dobro kada prizemlje iznajmljuje jednom samoposluživanju, a dobar dio soba tvrtkama tajanstvenih oznaka izvješenih po zidovima na ulazu. Od pločice koja bi naznačivala postojanje zaklade invalida, niti traga. Međutim, upravo je ovo pravi naslov: ' Afgantsi su gore, na šestom katu, obavješćuje jedan kršni čovjek u odori, sa samokresom za pojasom, koji čuva samoposluživanje. To je uobičajeno, u novoj Rusiji se naoružani čuvari nalaze posvuda. Da bi našli mjesto u dizalu guraju se vjerojatni klijenti hotela, sjevernovijetnamci i Afrikanci, natovareni torbama, koji ostavljaju više dojam trgovačkih putnika nego putničara. Na šestom katu ništa ne ukazuje na Glavni stožer afganistanskih invalida. No u dnu mračnog hodnika, tri mišićava mladića s talkie-walkijima potvrđuju da je to, cijeli kat hotela, zapravo sjedište Zaklade. Dvojica su u građanskim odijelima, a jedan u kozačkoj odori iz devetnaestog stoljeća: jahaće hlače, vojna jakna, krznena kapa. 'Imamo upute da ništa ne govorimo' odrješit je onaj koji se ponaša kao glavni. Više sliči na tajno društvo nego na dobrotvornu ustanovu. Kozaku se, međutim, brblja. Spušta se u prizemlje i razvezuje jezik: zove se Igor, ima trideset godina, služi u 'kozačkoj vojsci' iz Orenburga, u središnjoj Rusiji, no unazad tri mjeseca radi kao 'čuvar' u Zakladi invalida. Kako to da afganistanski veterani trebaju Kozake za čuvare? 'Jer je danas u Rusiji moguće kupiti sve i svakoga, osim kozačke riječi. Mi smo čuveno nepodmitljivi. Ako sam se zakleo na vjernost, ne izdajem'. Vjeran jest, ali ne skriva svoje mišljenje o pokolju. 'Pitanje novaca. Mnogo novaca. Jedne velike svote koja je bila na računu udruge, a koju si je netko želio staviti u džep'. Koliko je velika bila svota, Igor zanemaruje, no Ministrstvo unutarnjih poslova smatra da poslovi Zaklade invalida vrijede 180 milijardi lira godišnje. Da pojasnimo, koliko i račun jedne srednje talijanske tvrtke. Gdje je završio sav taj novac? Netko optužuje pukovnika Radičkova, jednog veterana padobranca bez nogu, koji bez obzira na to i dalje skače padobranom, vodi jednu suparničku Zakladu, i prošle je godine za dlaku izbjegao atentat. Netko drugi optužuje vladu, dopredsjednika koji je namjeravao raspustiti Zakladu, međusobno zavaditi veterane, i zamesti trag novcu. Uobičajena, nerješiva ruska tajna. Da li je bilo prijetnji? 'Prije naznaka, nego otvorenih prijetnji', odgovara Kozak. 'U ovim krugovima se stvari ne trebaju dva puta govoriti'. Niste poduzimali sigurnosne mjere? 'Inače postoji jedan strogi nadzorni sustav, nitko ovdje ne ulazi a da ga se ne pretraži od glave do pete. No čelnici nisu očekivali atentat na groblju'. Jeljcin obećava da će naći krivce ... . 'U to slabo vjerujem. Istrage o ubojstvima poznatih ljudi poput Kolodova i Listeva (novinara ubijenih 94. i 95., op.ur.) nisu nikuda dovele. A Trikhanov, naš predsjednik ubijen bombom, nije bio niti poznata osoba.' Dodaje kako su među trinaestero žrtava krvoprolića, trojica bili Kozaci poput njega. Ganut, vojnički pozdravlja i vraća se na šesti kat. Na drugoj strani Lenjinovog prospekta je postaja podzemne željznice, i unutar postaje našao se Viktor, jedan prosjak u maskirnoj odori, i invalidskim kolicima. Odora mu dopire do bedara, ostatak nogu mu je odnijela mina u Afganistanu. Od 1984. do 1988. zapovijedao je jednom bojnom, a sada traži milostinju 'ljeti na otvorenom, a zimi u metrou, ako ne, onda mi se smrznu batrljci'. Invalidska mirovina mu nije dovoljna, da bi živio potrebni su mu i privatni milodari. Utemeljena na kraju 1991. dok je propadao SSSR, Udruga invalida službeno za svrhu ima pomaganje bivšim bojovnicima, i stoga je od vlade dobila izuzeće od poreznih i carinskih obveza, što joj omogućuje da uvozi i preprodaje robu bez plaćanja poreza i carine. No od zarade Udruge invalida Viktor nije baš mnogo vidio: 'Šalju mi jedan paket za Novu godinu. Prošle je godine u njemu bila jedna boca votke, šteka cigareta, dvije kutije tijesta i konzerva graška. Gdje završava sav novac koji zarađuju udruge veterana ne znam. No mogu si zamisliti.' Prekida da bi se zahvalio jednom prolazniku koji u njegov šešir na tlu stavlja jednu novčanicu od 5 tisuća rublji (1500 lira), i potom objašnjava. 'Kada neko poduzeće uživa izuzeće od carinskih davanja, znači da na carini bez provjere može prevesti sve, također i kamion s tovarom oružja ili droge. A mafija se time, prirodno, okorišćuje. Znate li kako se u Rusiji kaže kada trebate nešto nezakonito uvesti? 'Obrati se slijepima i gluhima'. Odnosno dobrotvornim ustanovama. Poput udruga afganistanskih veterana koje se spore oko komada kolača u trgovini, jedne protiv drugih, a sada i bombama vode rat. Ne događa li se isto i među obiteljima Cose Nostre?' Novi prekid, 'spasiba', hvala, kaže Viktor još jednom velikodušnom prolazniku, i nastavlja. 'Tako su svi zadovoljni. Država koja više ne mora davati dodatni novac za povratnike. Upravitelji udruga, koji postaju milijarderi. Mafija koja ima savršeno sredstvo za svoj uvoz-izvoz. Veterani s još cijelim udovima, koji putem udruga nalaze zaposlenje kao tjelesni čuvari. A vjerojatno bi i mi invalidi trebali biti zadovoljni poklonjenim paketom za Novu godinu'", piše Enrico Franceschini. RUSIJA KRASNAJA ZVEZDA 12. XI. 19996. Dok su trajale sankcije svijet je otišao daleko naprijed "Danas treba priznati: uspostavom gospodarske i političke blokade SRJ u svibnju 1992. svjetska zajednica nije dobila one rezultate koje je očekivala - beogradsko je vodstvo i dalje radilo po svojim političkim planovima i nije osjećalo pritisak iznutra. A smisao je sankcija bio upravo u tome da se narodne mase prisili da utječu na politiku svojih vođa i zatraže od njih prekid rata. Što više, kako su pokazala tadašnja sociološka istraživanja, dvije petine anketiranih građana nisu uopće shvatili zbog čega je bila kažnjena zemlja koja ni s kim formalno nije ratovala. No sada je sve to iza nas. Čak i uza sve dodatne zahtjeve i dopune koje sadrži rezolucija No. 1074 o ukidanju gospodarskih sankcija protiv SRJ i Republike Srpske koju je 1. X. prihvatilo Vijeće sigurnosti UN-a, Beograd i Pale s razlogom mogu taj dan smatrati povijesnim. Srbi i Crnogorci ponovno su mogli održavati normalne gospodarske i trgovinske odnose s ostalim svijetom. No taj proces najvjerojatnije neće biti lak i brz. Prema procjeni beogradskih gospodarstvenika, Srbija i Crna Gora će tek 2011. godine moći dostići onu razinu gospodarskog razvitka kakvu su imale u sastavu bivše Jugoslavije. Izravna šteta koju je SRJ pretrpjela za četiri i pol godine gospodarske i političke blokade procjenjuje se na 60 milijardi dolara, a neizravna premašuje 100 milijardi. Ne računajući one gubitke koji se uopće ne mogu izračunati, kao što je masovni odlazak znanstvenika i stručnjaka iz zemlje. Jugoslavija je po tom tužnom pokazatelju izbila na prvo mjesto u Europi. Ako uspije povratiti zamrznuta sredstva u zapadnim bankama, SRJ će u 1997. g. vjerojatno moći dostići 70 posto veleobrtne proizvodnje koju su Srbija i Crna Gora imale 1989. - kaže srbijanski ministar veleobrta Oskar Fodor. Preostalih 30 posto, po njegovu mišljenju, neće se moći nadoknaditi bez ozbiljnih strukturnih promjena u veleobrtu. Najveće poteškoće očekuju one koji će morati potpuno promijeniti proizvodni program, a to su ponajprije vojna veleobrt, strojogradnja i prijevoz. Prema svemu sudeći neće biti jednostavan ni povratak SRJ u međunarodne novčarske ustanove, bez čega ne treba ni pomišljati na brzu obnovu gospodarstva koje je upropašteno sankcijama. Govoreći o tome koja je od susjednih zemalja imala najviše štete od prekida trgovinsko-gospodarskih odnosa sa SRJ, Oskar Fodor je rekao da je to Rumunjska s kojom je SRJ puno surađivala na području lučbene, vojne i teške industrije. Puno su izgubile one države za koje su bili zatvoreni povozni putovi kroz blokiranu Jugoslaviju, ponajprije Mađarska, Austrija, Turska, Grčka. Kada je riječ o Rusiji, u vrijeme embarga robni je promet između naših zemalja ustvari pao na razinu dobrotvorne pomoći. Razumije se da su uslijed toga goleme gubitke imale obje strane - kaže voditelj trgovinskoga zastupstva Ruske Federacije u Beogradu Lav Antoščenkov. Posebno je velika šteta nanesena poduzećima za proizvodnju automobila, traktora, obuće i pokućstva koji su dobivali dijelove iz republika bivše Jugoslavije. Drugi su potpuno ili djelomično ostajali bez jugoslavenskog tržišta za svoje proizvode. No Rusija sada ima sve izglede ubrojiti među one zemlje koje bi u razmjerno kratkom vremenu mogle obnoviti trgovinske i gospodarske veze sa SRJ na mnogim područjima. Razlog za optimizam jest činjenica da su tijekom blokade Moskva i Beograd jako radili na stvaranju pravne osnove koja bi trebala osigurati civilizirane i punovrijedne uvjete za zajednički rad na tržištima dviju zemalja. Rusija i Jugoslavija potpisale su sporazum o trgovinsko-gospodarskoj suradnji, ukidanju dvostrukog oporezivanja i zaštiti ulaganja, preko snivanja Međuvladinog odbora za trgovinsko-gospodarsku i znanstveno-tehničku suradnju. Rusija i Jugoslavija su zemlje koje u međusobnom trgovanju imaju najveće olakšice. Lav Antoščenkov također je istaknuo da Rusija želi sudjelovati u obnovi ključnih područja jugoslavenskog gospodarstva kao što je energetika, obojena metalurgija, ogrjevni veleobrt, a ponajprije onih poduzeća koja su projektirana i izgrađena uz sudjelovanje naših stručnjaka. ... Dakle, SRJ se riješila potpune političke i gospodarske blokade. Ostao je samo tzv. vanjski zid sankcija: skup zahtjeva koje Beograd i Pale (privremeno upravno središte bosanskih Srba) moraju ispuniti u cilju konačnog povratka u svjetsku zajednicu. Mora se završiti međusobno priznanje bivših jugoslavenskih republika, uspostaviti tijesna suradnja s Međunarodnim haaškim sudom i stvoriti potrebni uvjeti za politički pluralizam i rješavanje pitanja kosovskih Albanaca. Prema mišljenju istaknutog beogradskog politologa, glavnog urednika lista 'Međunarodna politika' Ranka Petkovića, svi ti zahtjevi nemaju čvrstu osnovu sa stajališta međunarodnog prava jer su rezultat političke volje pojedinih država. No, hoćeš-nećeš, oni će se morati ispuniti. U suprotnom Beogradu će se teško otvoriti vrata međunarodnih i europskih udruga bez čije pomoći Srbija i Crna Gora ne mogu računati na brzo ozdravljenje", kaže se u napisu Nikolaja Paskina. FRANCUSKA LE MONDE 12. XI. 1996. Bosanski Srbi imaju novo vojno zapovjedništvo "General Ratko Mladić, srpski nacionalistički junak iz Bosne i Hercegovine i dalje šuti. Smijenili su ga ljudi koji imaju političku vlast na Palama, zajedno s njegovim pomoćnicima, a Ratko Mladić još nije otkrio što sada namjerava. Nije to prvi put da oni s Pala pokušavaju poslati u mirovinu čovjeka koji je provodio etničko čišćenje i ostao vjeran Srbiji i predsjedniku Slobodanu Miloševiću. Prije godinu dana general Mladić odbio je otići s položaja i zadržao je nadzor nad vojskom i povjerenje svojih vojnika. Sada je stanje drugačije. Potpisan je Daytonski mirovni sporazum. Na Palama više ne razmišljaju ni o svijetu ni o Slobodanu Miloševiću koji se sada nastoji prikazati mirovnjakom, a izgleda da je opet stavio pod svoj nadzor i srpske separatiste u Bosni. Tako da stanje u vojsci generala Mladića postaje vrlo čudno, a njezina neovisnost od Pala nije više nužna. Sada, kad Beograd opet nadzire Pale, više nema ni opasnosti ako ta vojska bude pod nadzorom Pala. Nasljednik Ratka Mladića zove se Pero Čolić, a službeno je stupio na dužnost 10. studenog, dva dana nakon što ga je na tu dužnost imenovala predsjednica Republike srpske Biljana Plavšić. Svečanost je održana na Palama, političkom središtu bosanskih Srba. Za to vrijeme smijenjeni vrhovni stožer bio je na sastanku u Han Pijesku. U nedjelju navečer nije još bilo nikakvih službenih priopćenja, i nitko nije mogao potvrditi da su Ratko Mladić i njegova ekipa pristali otići sa zapovjednih mjesta u vojsci. Na Palama su svečano objavili da sjedište vrhovnog stožera više neće biti u Han Pijesku. Ipak, treba pričekati još nekoliko dana da bi se vidjelo da li će ta odluka zaista stupiti na snagu. General Čulić i njegovi pomoćnici sada se nalaze u ministarstvu obrane na Palama, ali strateški, to nema nikakvog smisla, budući da se zapovjedna mjesta i komunikacijski centar nalaze u Han Pijesku. 'General Mladić mora procijeniti kakvi su mu izgledi za opstanak', smatra jedan zapadni diplomat. 'Ako je primio jasan znak da ga Beograd napušta, neće se opirati. Ako i najmanje sumnja u nekakvu nejasnu situaciju u Miloševićevom okruženju, mogao bi izvesti državni udar'. Takva je mogućnost ipak malo vjerojatna, budući da Milošević savršeno dobro nadzire smjene ljudi na vlasti među bosanskim Srbima. Vjerojatnije je da je Ratku Mladiću bilo najavljeno smjenjivanje prije nego je javno objavljeno te da ga je prihvatio i pripremio se za budućnost. Zapadni časnici i mirovni posrednici još ne znaju tko će biti njihovi sugovornici na srpskoj strani. Francuski general Bertrand de la Presle, vojni savjetnik visokog povjerenika Carla Bildta, susreo se u subotu s generalom Perom Čolićem. 'Potvrđeno mu je smjenjivanje generala Mladića, ali nije jasno kakvo je stanje u ostalim zapovjedništvima oružanih snaga', komentirao je Carl Bildt. U NATO-u je jedan časnik izjavio da se moraju uspostaviti veze s oba zapovjedništva vojske bosanskih Srba, kako bi se pokušalo saznati da li je odluka s Pala prihvaćena i u Han Pijesku. U Mladićevom vrhovnom stožeru optužili su one s Pala da su 'vojnici uvezeni iz Beograda i salonski časnici'. Tvrde i da su se oni 'dokazali na bojnom polju' te da zato 'predstavljaju pravu vojsku Republike srpske'. Pa ipak, general Čolić posve je nepoznat. Izgleda da je Ratko Mladić zaprijetio da će ga smijeniti već 1995. godine, kad je Čolićeva brigada bez borbe uzmaknula pred navalom hrvatsko-bošnjačkih snaga. Izgleda i da je Čolić oduvijek bio bliži ultranacionalističkom vodstvu na Palama i Radovanu Karadžiću, kojega isto kao i Mladića traži Međunarodni sud u Haagu. A Ratko Mladić je oduvijek mrzio političke vođe bosanskih Srba i rado im je govorio da su korumpirani te da rat koriste za osobno bogaćenje. Priča neće biti završena tako dugo dok general Mladić i njegovi časnici ne reagiraju na odluku s Pala. 'Ovo smjenjivanje očekujemo već od izbora, 14. rujna', govori nam jedan diplomat u Sarajevu. Kakva će, dakle, biti budućnost generala Mladića? Naravno, srpska vlast bi ga morala predati Međunarodnom sudu u Haagu, ali Srbi odbijaju izručenje svojih državljana. Ratko Mladić mora pronaći neki izlaz iz te situacije. A taj je srpski zapovjednik uvijek govorio da voli samo pobjede ili poraze. U vrijeme potpisivanja Daytonskog sporazuma, izjavljivao je da 'je prava tragedija to što Srbi rat nisu ni dobili ni izgubili'. Čovjek koji tvrdi da 'su se granice oduvijek ucrtavale u krvi i da su države uvijek omeđene grobovima', sada mora promisliti. Takav administrativni kraj vjerojatno je jedna od njegovih najvećih noćnih mora. Ratko Mladić više ne prkosi cijelom svijetu, a izgleda da više ne prkosi ni toj političko-mafijaškoj vladi koju je toliko mrzio", piše dopisnik lista Remy Ourdan. SRBIJA POLITIKA 11. XI. 1996. Republika Srpska Krajina "Zahvaljujući potpori mnogih srpskih donatora, objavljena je ovih dana reprezentativna monografija 'Republika Srpska Krajina', neka vrsta posthumnog obilježja nastanka i nestanka ove srpske enklave u Hrvatskoj. (...) 'Monografija obuhvaća prikazbu i raščlambu povijesti srpskog naroda u Krajini. Posebno je u tom sklopu obrađena politička povijest Krajine, s težištem na oblikovanju države i utvrđivanju međunarodnog položaja Srpske krajine. ... osobito je mjesto našlo državno i povijesno pravo Hrvatske, kao korijen zla i sukoba sa Srbima, kao i pitanje priznavanja i nepriznavanja Srba i Krajine u Hrvatskoj, tijekom povijesti...', rekao je Borivoj Rašuo, predsjednik redakcijskog odbora. (Autori knjige su Kosta Čavoški, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, Pavle Ivić, Jovan Radulović, episkop šumadijski Sava, Smilja Avramov...) DNEVNI TELEGRAF 11. XI. 1996. Hrvatska hoće po Mariji Tereziji "'Granični spor SRJ i Hrvatske, oko razgraničenja na Dunavu, postoji i uskoro će biti razmatran na visokoj razini', potvrdio je za 'DT' izvor MIP SRJ, koji je inzistirao da ostane anoniman. (...) 'Hrvatska pretendira na dijelove jugoslavenskog teritorija između Batine i Bačkog Brega, potom na obalu kod Apatina i Vukovara'. (...) Hrvati se pritom pozivaju na srpsko-hrvatsko razgraničenje s kraja 19. stoljeća, kada je u vrijeme Marije Terezije, 1889. godine povučena granica na tom dijelu. (...) Kad se ima u vidu bit čitavog spora i sadašnje političko stanje vjerojatno je da će Hrvatska, uz malo zatezanja, ipak pristati da se konačna granica između SRJ i Hrvatske odredi na sredini Dunava, jer je to rješenje najfunkcionalnije..." SVEDOK 12. XI. 1996. Rascjep u vojsci pogibelj po državu Novinar lista i nekadšnji razglasnik Glavnog stožera Vojske Jugoslavije Ljubodrag Stojadinović, piše: "Protivno očekivanjima i zdravoj pameti - SR Jugoslavija održava prisnije odnose s Alijinom oligarhijom nego s vlastitim narodom. Prijeti velika pogibelj da Republika Srpska, eventualnim gubitkom koridora kod Brčkog, postane obična enklava, koju je kasnije relativno lako drobiti i razbijati. Problem, koji se već sigurno pretvorio u vojno-političku krizu Republike Srpske, krajnje je protuslovan. S jedne strane, skupina časnika u Mladićevom stožeru pod snažnim je utjecajem ideologije JUL-a i SPS. Rodonačelnik te struje je general Gvero, kojeg je Mladić sačuvao iz načelnih razloga, jer je član postave koju je sam stvarao. Druga strana problema, također je ideološka, jer su u jednom trenutku svi bivši pripadnici JNA bili proskribirani kao 'komunjare', i u takvome odnosu njihov ratni polet prilično je poljuljan. Za navedeni potez (smjenjivanje Mladića i njegovih suradnika) Biljana Plavšić mogla je imati dva ključna razloga: jedan je svakako imperativ preustroja vojske. Taj se posao, međutim, nikako nije mogao obaviti bez Ratka Mladića i Manojla Milovanovića, niti protivno njima. Oni su živi spomenici te vojske, i vojno-politička kriza krupnih razmjera je najmanje što se može očekivati. U narodu general Mladić ima povoljniji rejting od većine političkih prvaka, uključujući i Biljanu Plavšić. Drugi razlog je pritisak tzv. međunarodne zajednice, i moguća pogodba: nećemo dirati Mladića, samo ga sklonite! Ne zna se što je bilo potrebnije, ali sve što se dogodilo itekako će imati nepoželjne posljedice. Radikalni kadrovski rezovi u vojsci mogu dovesti do burnih podjela unutar nje same, ali budući da je država praktički još uvijek u ratu, i do podjele unutar RS". HRVATSKA VJESNIK 13. XI. 1996. Šverc oružjem: Muslimani stvaraju zalihe? Pozivajući se na pisanje 'The New York Timesa' (koji se poziva na neimenovanog dužnosnika u NATO-u) o švercu oružja u BiH, Josip Vričko piše: "Američki dnevnik nabavu neprijavljenog oružja - od bilo koje od tri etničke strane - smatra kršenjem Daytonskog mirovnog sporazuma. Iz činjenice da je ovaj put uhićen muslimanski šverc ovaj list izvodi zaključak da su tvrdnje kako bosanski Muslimani pokušavaju stvoriti snažnu, dobro opremljenu vojsku izvan njihove Federacije s bosanskim Hrvatima - vjerodostojne. Podsjeća se također da su SAD obećale omogućiti dodatno teško naoružanje za Federaciju - i to slijedom svojih nastojanja da, u dogovorenim granicama, stvore ravnotežu s bolje noružanim bosanskim Srbima. No, dužnosnici NATO-a strahuju da Muslimani pkušavaju stvoriti zalihe, odnosno višak oružja u odnosu na ono što im je zagarantirano sporazumom - a dalo bi im potencijalnu prednost na bojnom polju ako ponovno dođe do rata u Bosni. Smatra se, naime, da muslimansko vodstvo neće odustati od nakane da ponovno ujedini zemlju". (...) Komu je u SRJ sporna dunavska granica s Hrvatskom? "Beogradski 'Dnevni telegraf' i nadalje prilično uporno nastoji aktualizirati - 'sporne međudržavne grance na Dunavu', makar je i uredništvu toga lista savršeno jasno da će jednog dana, kad se tim pitanjem pozabave eksperti, srpska strana najvjerojatnije izgubiti. Da primarni cilj dizanja prašine nije stvarna rasprava o granici, već bacanje zanimljive medijske udice hrvatskim listovima, koji bi se trebali upecati na trenutno drugorazredni problem i pritom zanemariti najaktualnije, reintegraciju Podunavlja i povratak proganika - vidi se i iz potpuno pogrešno iznesenih podataka i pogrešnog pristupa temi", piše Davor Verković. Iznoseći osnovne pogreške u pisanju beogradskih novina izdvaja spornih 90 kilometara riječne (dunavske) granice i piše kako je zanimljivo "da i sami priznaju da je 80 kilometara unutar teritorije SRJ, dok je samo 10 kilometara na hrvatskome području, tako da je i s te strane upitna stvarna želja za rješenjem problema. Ono što su potpuno promašili", piše dalje Verković, je "podatak po kojem bi se - 'međudržavna granica trebala poklopiti s granicom koja je nakon 2. svjetskog rata određena kao granica između tadašnjih dviju republika. Granica između Srbije i Hrvatske povučena je sredinom toka Dunava, ali je tijekom desetljeća došlo do promjene riječnog toka, pa se tako dio granice danas našao na suhom', piše Telegraf, zanemarujući poneku činjenicu. Naime živahnost rijeka nije tako intenzivna da bi polučila znatnije rezultate u povijesno skromnih pedesetak godina. Dakle, veliki se Dunav nije tako spektakularno poigrao katastrom i državnim granicama. Promjena riječnog toka je zanemariva, baš kao i dijelovi granice koji su se našli na suhom", komentira Verković. U nastavku izdvaja i izjave koje su u povodu pisanja beogradskog tiska dali Ivica Vrkić, predstojnik Vladine Uprave za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, te Hrvoje Kačić, predstojnik Ureda za granice. Vrkić "ne želi potencirati pitanje granice na Dunavu", navodi novinar i prenosi Vrkićevu ocjenu kako 'nitko osim Sabora ne može i ne smije potezati to pitanje', te da 'to i nije najvažniji problem u ovom trenutku', odnosno da je važnije 'potpuno zatvoriti, odnosno kontrolirati postojeće granice da bi nam se prognanici mogli vratiti'. "S njim se potpuno slaže Hrvoje Kačić, predstojnik Ureda za granice koji također primarni naglasak stavlja na započetu reintegraciju i povratak prognanika na područje Podunavlja ", piše dalje novinar i navodi kako Kačić smatra da će se to jednoga dana, kad za to dođe vrijeme, korektno riješiti. VEČERNJI LIST 13. XI. 1996. Pouka s Malte O Porezu na dodanu vrijenost (PDV) piše Miodrag Šajatović iznijevši u uvodu primjer Malte gdje je vlast na nedavanim izborima osvojila stranka koja je najavila da će, ukoliko pobijedi, ukinuti 16-postotni porez na dodanu vrijednost. "Takav ishod..., još je jedan dokaz kakave sve opasnosti krije porezna reforma zasnovana na specifičnoj vrsti poreza koji je teško izbjeći (pa onda i ne prebaciti na krajnjeg potrošača)", upozorava Šajatović. Komentirajući sva događanja i probleme vezane uz PDV u Hrvatskoj, u kontekstu najavljenog (još jednog) odgađanja "početka velikoga poreznog praska ('big banga')", novinar piše: "Prije svega treba reći kako sam sistem poreza na dodanu vrijednost ne treba dovoditi u pitanje. Nema idealnog poreznog sistema, ali ako je to jedan od uvjeta bržeg prilaska Europskoj uniji, određenu cijenu treba platiti. Drugo je, međutim, pitanje visine PDV-a (određene apetitima neelastičnoga državnog proračuna), te procjene treba li ići s efikasnijom i lakše provedivom jedinstvenom stopom ili uzeti u obzir socijalno-političku komponentu pa napraviti kompromis s dvije stope, od kojih bi se niža odnosila na 'potrošačku košaru'. Odabrana je 'tvrda' varijanta s jednom i to prilično visokom stopom PDV-a". Šajatović smatra da će, ukoliko dođe do ponovne odgode primjene PDV-a, ona biti "posljedica i svojevrsnog 'sindroma prepotentnosti' državne administracije prema dijelu stručne javnosti koji nije angažiran u izradi određenoga sistemskog zakona". Objašnjavajući svoju tvrdnju, piše kako je "taktika vođenja tekuće ekonomske politike uredbama i brzo napravljenim zakonima", primijenjena na "zaokruživanje tržišnoga sistemskog okvira", prije ili kasnije morala pokazati i loše strane. "Kreatori zakona o porezu na dodanu vrijednost mjesecima su se arogantno odnosili prema tada još usamljenim protivnicima iz stručnih krugova. Možda oponenti kakav je prof. dr. Božidar Jelčić i nisu u pravu u svojim zahtjevima. Ali je nužno da im se onda na vrijeme i argumentirano odgovori", smatra Šajatović i na kraju uspoređuju stanje s PDV-om i probleme pretvorbe i privatizacije. "Slučaj PDV-a ima i zajednički nazivnik s drugim, danas isto tako 'vrućim krumpirom' - zakonima o pretvorbi i privatizaciji. I u slučaju tih bitnih sistemskih zakona, naručitelji i pisci zakonskih tekstova bježali su od otvorenih stručnih testova (nakon 1991. godine u Hrvatskoj nije bilo relevantnoga stručnog skupa o pretvorbi i privatizaciji). To je povećalo brzinu provođenja, ali se sada, kada se javila potreba otkrivanja kriminala, pokazuje da su mnoge zakonske odredbe 'šuplje' poput švicarskog sira", uspoređuje Šajatović i zaključuje: "Treba se, dakle, nadati da će sve nezgodnija iskustva iz pretvorbe i pokušaja uvođenja PDV-a ipak promijeniti prilaz pripremi i izvođenju zakonskih operacija". 130943 MET nov 96