DNEVNI PREGLED BR. 216 - 6. STUDENOGA 1996.

BRITANSKI RADIO - BBC 5. XI. 1996. Pregled tiska The Independent naglašava da iako vanjska politika nije igrala odlučnu ulogu u izbornoj kampanji Billa Clintona i Boba Dolea, predstoje važne odluke o Bosni, proširenju NATO-a, srednjoistočnom mirovnom procesu, izboru glavnoga tajnika UN-a, u kojima Europa može odigrati važnu ulogu, ali je još uvijek nužno vodstvo Washingtona. Iako američki birači pokazuju slab interes za vanjsku politiku, mi želimo da SAD i dalje ostanu uključene u međunarodnu politiku. Bill Clinton je bio nesiguran vođa jedine preostale supersile. Njegova je vanjska politika često bila oportunistička, no sve u svemu svijet bi zaokružio njegovo ime. Republikanska desnica sa svojim mračnim mržnjama i izolacionističkim tikovima nije partner kojeg bi svijet izabrao. Mi će mo glasovati za Billa, piše The Independent. (...) The Independent najavljuje pozivajući se na diplomatske izvore da bi se britanske snage mogle pridružiti francuskim vojnicima u pokušaju rješavanja krize u Zairu. List navodi da je francuski šef diplomacije Herve de Charette izjavio kako bi međunarodna operacija bila privremena te da bi cilj bio omogućiti Hutu izbjeglicama da se vrate u izbjegličke kampove, a seljacima da se vrate kućama. I britansko ministarstvo vanjskih poslova i ministarstvo obrane su prioćili kako piše The Independent da UN nisu zatražili vojnu potporu, no da će Britanija s Francuskom raspraviti njezine prijedloge za intervenciju prije no što se ovoga tjedna u Francuskoj sastanu premijer Major i predsjednik Chirac. Britanski dnevnici donose izvješća i komentare o rezultatima izbora u Rumunjskoj, Bugarskoj i SRJ te su suglasni kako se trendu svrgavanja bivših komunista odupire jedino režim srbijanskoga predsjednika Slobodana Miloševića... Rezultati izbora u Jugoslaviji i dalje ostaju misterijom. Milošević je uništio srpsko gospodarstvo neuspješno pokušavajući stvoriti veliku Srbiju što mu je donijelo samo sankcije i svjetsku sramotu, piše The Daily Telegraph. List navodi da iako se Miloševićev uspjeh djelomično pripisuje kombinaciji izbornih prijevara, manipulaciji medija i zastrašivanja rascjepkane oporbe ostaje činjenica da Srbi u velikom broju glasuju za režim koji je u šest godina jednu od najbogatijih istočnoeuropskih zemalja pretvorio u jednu vjerojatno najsiromašnijih. (...) Tony Barber u The Independentu pod naslovom 'Vjetrovi promjena na istoku' analizira rezultate i uvjete održavanja izbora u Rumunjskoj, Bugarskoj, Albaniji, BiH, Litvi, Češkoj, Poljskoj, Madžarskoj i Jugoslaviji te zaključuje da će političke promjene i mirnim putem, odnosno izborima, postati uobičajene u regiji. (...) *** Izaslanstvo Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve na čelu s vladikom Savom šumadijskim, mitropolitom Jovanom zagrebačko-ljubljanskim i cijele Italije te parohom zagrebačkim Milenkom Popovićem danas se sastalo u Zagrebu s Franjom Tuđmanom i njegovim najbližim suradnicima. Razgovoru je bio nazočan i Milorad Pupavac, saborski zastupnik i predstavnik Srba u Hrvatskoj. Rosa Grce ga je najprije upitala o čemu se razgovaralo. = Razgovaralo se o nekoliko stvari. Prije svega o povratku episkopa i svećenika srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, kao prvoj pretpostavci obnove vjerskog života među pravoslavnim Srbima u Hrvatskoj. Zatim se razgovaralo o pitanjima statusa crkve u imovinskom smislu te u javnosti, i toleranciji prema pravoslavnim vjernicima. Na kraju razgovaralo se naravno i o normalizaciji odnosa između dviju država, dvaju naroda te, dakako, između dviju crkava i o ulozi crkve u normalizaciji tih odnosa. - Recite, predsjednik Tuđman je nazvao taj susret povijesnim. Slažete li se vi s takvom ocjenom i zašto bi se ona mogla eventualno tako nazvati? = Ovo je prvi susret tako visoke delegacije Svetog arkijerejskog sabora na tako visokoj razini nakon uspostavljanja hrvatske države, njezinog međunarodnog priznanja, nakon pet godina tragičnoga rata, u velikoj mjeri hrvatsko-srpskoga rata, i ovo je susret u kojem između vodećeg čovjeka hrvatske politike i vodećih ljudi unutar srpske Pravoslavne crkve dolazi do razmjenjivanja zajedničkih poruka o potrebi mira, o potrebi međusobnog poštivanja i o potrebi obnavljanja normalnih veza, komunikacija, tolerancije prema vjerskim manjinama i prema vjerskim razlikama. - Da li je bilo riječi i o povratku srpskih izbjeglica iz Hrvatske natrag u Hrvatsku? = Bilo je riječi, ja sam inzistirao na tom momentu u svojem razgovoru s Predsjednikom i bilo je riječi u prvom redu o tome kako da se 20 tisuća izbjeglica koji u ovom trenutku čekaju na odobrenje vlade Republike Hrvatske kako da dobiju to odobrenje što je moguće prije i da se po principu humanitarnog stanja obitelji i po principu pojedinačnog povratka razriješi to jer nema nikakvog razloga, nikakvog valjanih i opravdanih razloga da se to ne dogodi tijekom sljedećih mjeseci. - Po čemu bi ovaj susret mogao pomoći? Da li Pravoslavna crkva može tu nešto utjecati? = Apsolutno da. Pravoslavna crkva i povratak episkopa u eparhije kao što je dalmatinska, karlovačka, slavonska, sigurno da njegov povratak može stvoriti pozitivnu klimu i pozitivne pretpostavke za povratak ljudi. - U kolikoj mjeri mislite da će ovaj susret utjecati na buduće odnose između SR Jugoslavije i Republike Hrvatske? = Prije svega nakon političkog i diplomatskog normaliziranja odnosa u elementarnim koracima te normalizacije ovo je prvi značajan politički i duhovni korak prema normalizaciji u kojem se Srpska pravoslavna crkva pridružuje političkim predstavnicima SR Jugoslavije i u istom pravcu podržava normalizaciju odnosa između dviju država i dva naroda, u tom smislu jest događaj vrijedan povijesnog bilježenja." (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 5. XI. 1996. Komentar suradnika iz Beograda Georga von Hibeneta povodom ishoda parlamentarnih izbora u Jugoslaviji održanih u nedjelju. "Slobodan Milošević dobio je izbore, istina još nije dobio i utrku, premda mu je preostalo samo malo do cilja. Naime za nekoliko mjeseci istječe mu drugi mandat na položaju predsjednika Srbije. Po ustavu, treći put ne može biti biran. Milošević sada mora pronaći nov položaj za političko djelovanje, i to je bio pravi cilj njegove predizborne kampanje. On želi preuzeti položaj predsjednika Jugoslavije i za to potrebna mu je dvotrećinska većina u vijeću građana i apsolutna većina u vijeću republika skupštine Jugoslavije. S dvotrećinskom većinom Milošević može izmijeniti ustav i pilagoditi ga svojim pretenzijama neospornog autoriteta u zemlji i da prema inozemstvu legalizira jugoslavensku politiku koju je dosad vodio kao predsjednik Srbije. Novi ustav mogao bi pokazati kakvi su politički planovi Miloševića kada je riječ o osiguravanju prava manjina, posebno na Kosovu i u Vojvodini i Sandžaku. Rezultat koji je na izborima postigla tzv. lijeva koalicija pogoduje ostvarenju tih Miloševićevih planova. Naime, Milošević je osigurao sigurnu većinu u vijeću građana, zajedno s crnogorskim socijalistima tamošnjeg predsjednika Momira Bulatovića imat će dvotrećinsku većinu u vijeću građana. To što će možda nedostajati glas ili dva nije nikakav problem jer je uobičajeno da se kupuju zastupnički glasovi koji nedostaju. Naravno, pretpostavka za tako nešto jest da se održi dosadašnja interesna zajednica bivših srpskih i crnogorskih komunista. Milošević i Bulatović tijesno surađuju već gotovo deset godina. Ni sada, barem teoretski, nema nikakva razloga za razlaz Beograda i Podgorice. Naime, socijalisti ove republike na pragu su totalne vlasti uz pomoć demokratskih sredstava. Ove stranke odnosno koalicije ljevice imaju i apsolutnu većinu u vijeću republika kao i u republičkim skupštinama, a bez suglasnosti tih tijela nemoguće je donijeti bilo koju odluku u parlamentarnom životu Jugoslavije. Slabi rezultat oporbene koalicije Zajedno nije iznenađenje. Samo desetak dana prije izbora šefovi stranaka okupljeni u koaliciji svađali su se, kao uostalom i tijekom prijašnjih sedam godina. Da profesoru Dragoslavu Avramoviiću nije uspjelo natjerati četiri velike oporbene stranke da se zajedno nađu na koalicionoj listi pod njegovim imenom nekih od njih danas ne bi bilo. Naime, neke ne bi osvojile minimalan broj glasova potreban za ulazak u skupštinu. To što je koalicija Zajedno postigla nešto bolji rezultate na komunalnim izborima koji su također održani u nedjelju mala je utjeha. Marš kroz crvene kabinete pristaša režima ne može promijeniti sustav, a teško da netko osjeća želju poslije tek završenog rata da kreće u krvavu revoluciju. Raspad koalicije Zajedno na tri male stranke na saveznoj razini sada je još samo pitanje vremena. U tom kontekstu pažnju zaslužuje izborni rezultat Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Na ovim izborima dobro organizirani radikali, inače nacionalisti, osvojili su 30 posto glasova više nego na prijašnjim. Na taj način oni su postali politička snaga koja ugrožava koaliciju Zajedno već uzdrmanu Miloševićevom pobjedom. Osim toga radikali bi uskoro mogli zadavati brige i Miloševićevim socijalistima. Socijalisti tijekom predizborne kampanje nisu spominjali posljedice izgubljenog rata, a vlastita se odgovornost za trenutačnu situaciju gurnula pod otirač. Međutim tzv. srpsko nacionalno pitanje imalo je značajno mjesto u Šešeljevoj predizbornoj kampanji. Tako Miloševiću uskoro predstoji rasprava o nedavnoj prošlosti, rasprava koju je tako savjesno izbjegavao tijekom predizborne kampanje." *** Izbore u SR Jugoslaviji danas podrobno komentira i njemački tisak. Dio komentara iz lista Neue Osnabruecker Zeitung.'Dok je na izborima u Bugarskoj i Rumunjskoj zabilježena promjena raspoloženja jer tamo stanovništvo očigledno više ne želi katastrofalno stanje u gospodarstvu niti pasivnost socijalista u provođenju reformi, u Jugoslaviji stvari stoje drukčije. Koalicija ljevice srpskog predsjednika Slobodana Miloševića i njegove supruge Mirjane Marković ima i dalje apsolutnu većinu, premda se s obzirom na politički pritisak koji tamo vlada kao i na apsolutnu kontrolu medija visoko kotira i činjenica da je oporba dobila četvrtinu glasova.' I list Westfaelische Nachrichten osvrće se na događaje u Jugoslaviji. 'Nema sumnje u Jugoslaviji se uoči izbora nije dogodilo ono što se inače događa u desničarskim državama. Međutim onaj napon koji su oporbene stranke pokazale u vrijeme kulminacije rata na Balkanu odavno je popustio. Svijet se mora pomiriti s činjenicom da je većina Srba lojalna svom predsjedniku i njegovoj stranci.' (RDW) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 5. XI. 1996. Prilog suradnika Fehima Redžepija s kosovskih izbora: "Na nedjeljnim izborima vladajući SPS je na Kosovu dobio gotovo sve što se moglo dobiti. Podatci još nisu konačni, ali SPS je osigurao 11 od ukupno 13 zastupničkih mjesta u saveznom parlamentu. Za preostala dva mjesta u prištinskoj izbornoj jedinici bore se i Srpska radikalna stranka i Srpski pokret otpora. Na ovim izborima Srpska radikalna stranaka Vojislava Šešelja potvrdila se kao druga srpska politička sila na Kosovu. Ma koliko gorak za neke stranke, ovo je ipak logičan rezultat stanja i svega što se događalo u prijašnjih nekoliko tjedana. SPS ovdje ima apsolutnu vlast, Milošević je i ovdje potvrdio svoje mirotvorstvo time što je kao predsjednik Srbije potpisao s građaninom Rugovom dogovor o normalizaciji albanskoga školstva, ali u srpskoj javnosti mnogo više je dobio time što je taj dogovor barem do sada odbijao provesti. Glasove za mirotvorstvo, razvoj i zajedništvo dobio je Milošević, a glasove ratobornih dobili su šešeljevci. Koalicija Zajedno i lokalni Srpski pokret otpora naginjali su ratobornosti, ali u tome nisu mogli biti bolji i uvjerljiviji od srpskih radikala. Albanci su gotovo potpuno bojkotirali izbore. Lokalna srpska televizija jedva je uspjela predstaviti nekoliko pojedinaca koji su do neukusa veličali Miloševića, mir i bratstvo i jedinstvo u naprednoj i demokratskoj Jugoslaviji. Prema nepotpunim podatcima o apsolutnom broju glasača ne bi se reklo da je bilo nekih velikih zloupotreba s popunjavanjem listića albanskih glasača, kao što su tvrdili stožeri nekih stranaka u Beogradu. Zasada izgleda da je manjih zahvata u tom smislu bilo u Đakovici, Dečanu i Prištini. Pobjeda SPS-a na Kosovu bila je očekivana, veliki uspjeh na razini SRJ neslužbeno se ocjenjuje kao potvrda dosadašnje politike koja je Kosovo dovela do sadašnjeg stanja ni rata ni mira s potpuno upropaštenim gospodarstvom. Kao gotova stvar uzima se da će se Albanci još mnogo godina suočavati s Miloševićem koji će, ovdje se uopće ne sumnja, sljedeće godine postati vođa srpsko-crnogorske federacije. Procjenjuje se da će suočavanje s njim donijeti možda manje zla nego eventualno suočavanje s raštimanom koalicijom Zajedno i Šešeljom. Ovdje se također drži da je visoka pobjeda ostvarena i uz neposrednu ili posrednu pomoć stranih činitelja što će, ako se ima u vidu i teška gospodarska situacija, Miloševića učiniti još osjetljivijim na međunarodne pritiske. Inače se kao najapsurdnija stvar ovih izbora uzima to što je Milošević postigao tako visoku, relativno čistu pobjedu kao čovjek koji se borio za mir na balkanskim prostorima i koji jamči mir u budućnosti." (RFI) NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 5. XI. 1996. Jaki čovjek "Vjerojatno je bilo državne prijevare na izborima za parlament 'Savezne republike Jugoslavije' koja se sastoji od Srbije i Crne Gore. U Srbiji još ni jedni izbori nisu prošli u redu. Takve tradicije ne prolaze brzo. No da je Milošević dobio savezne izbore u Srbiji (a posredno i u Crnoj Gori) nema dvojbe. Jasna većina Srba i Crnogoraca koji su izišli na birališta, glasovali su za njega. Što misle ti birači, što se u njima događa? Milošević je vodio brutalan napadački rat, najprije protiv Hrvatske, zatim protiv Bosne i Hercegovine. No to očito ne odbija većinu njegova naroda. Ona je nekad slavila rat, sve dok je donosio teritorijalne dobitke. Mala manjina nije željela rat. Šutjela je; da je govorila, ne bi joj zamjerila samo državna vlast nego i narod. Glasni se prosvjed čuo tek kad je rat zapeo i donosio sve više gubitaka. Na svršetku je ratni dobitak bio mali. Osvojeno u Hrvatskoj gubljeno je jedno za drugim; zadnje će izgubiti sljedeće godine. Ostala je samo polovica Bosne: to je doduše veliki komad zemlje, ali većinom siromašan, pust. Mnogi su Srbi zamjerili Miloševiću što velikosrpski pohod nije više donio. Iz tog su tabora došli glasovi za oporbenu 'Radikalnu stranku'. Oni koji su glasovali za Miloševića, čini se da mu uzimaju u obzir što je Srbija kao i Crna Gora ostala pošteđena ratnih razaranja. Ali ona je gospodarski, općenito civilizacijski, sasvim na dnu. No ne uživa li Milošević veliki ugled u zapadnom svijetu koji bi tu mogao pomoći? Nije li najkasnije od Daytonskog sporazuma Miloševićeva vlast priznata kao regionalni čimbenik mira i reda? Takvoj državi zapadne vlade i novčarske ustanove neće uskratiti potrebna sredstva. Među oporbenim vođama u Beogradu danas očito nema nijednog kojeg narod voli. Narod ni Miloševiću nije sasvim privržen. No mnogi mu Srbi priznaju da je vražji dečko koji naglim obratima zna pronaći izlaz iz najgoreg položaja i pretvoriti ga u prednost. Tako se ponekad pribavlja ponos na jakog čovjeka" - drži komentator lista Rm. Srpski socijalisti proglašavaju se pobjednicima "Objava pobjede došla je brzo i u skladu s očekivanjima. Već u ponedjeljak u jutro, jedva 12 sati nakon zatvaranja birališta u Saveznoj republici Jugoslaviji (SRJ) mladenačko-ružičasti glasnogovornik Socijalističke stranke Srbije (SPS) Dačić priopćio je da je prednost lijevog bloka predvođenog SPS-om ispred oporbenog saveza 'Zajedno' uvjerljiva. Nakon prebrojavanja 10 do 15 posto glasova lijevi blok ima 52 posto, 'Zajedno' 21 posto i ekstremna nacionalistička Srpska radikalna stranka (SRS) četničkog vođe Šešelja 16 posto. Istodobno je Dačić priznao da lijevi blok ipak neće postići dvotrećinsku većinu u oba doma parlamenta SRJ. I oporbeni savez 'Zajedno' objavio je svoje uspjehe u nekim dijelovima zemlje ali je izrazio zabrinutost zbog nekih nepravilnosti. Iz manje republike Crne Gore jedan je glasnogovornik također javio o pobjedi Demokratske stranke socijalista (DPS) crnogorskog predsjednika Bulatovića. Po njemu je DPS, sestrinska stranka SPS-a predsjednika Srbije Miloševića dobila više od 50 posto glasova prebrojanih do ponedjeljka u jutro. O rezultatima crnogorskog oporbenog saveza zasad se ništa ne zna. Sa službenog mjesta, iz središnjice izborne komisije u Beogradu do ponedjeljka u podne nije se ništa moglo saznati. U prvom su javljanju sudjelovali samo službeni statističari s podacima o sudjelovanju na izborima. Po njima je od 7,6 milijuna s pravom glasa glasovalo oko 61 posto. U Srbiji je na izborima sudjelovalo 59 posto, u Crnoj Gori 67 posto. Na prethodnim parlamentarnim izborima u prosincu 1992. glasovalo je 70,7 posto birača. Službeni rezultati izbora za savezni parlament ne očekuju se prije četvrtka. Bez obzira kako izgledao sastav novog zastupničkog doma SRJ koja se sastoji od republika Srbije i Crne Gore, neće biti zastupljeni svi narodi koji žive u SRJ. SRJ je višenacionalna država. O broju stanovnika i etničkom sastavu stanovništva mogu postojati samo približni podaci. Zadnji popis stanovništva u međuvremenu propale Jugoslavije napravljen je 1991. godine. Otad je prošlo pet godina tijekom kojih su se zbog rata i progona u Jugoslaviji pokrenule najveće rijeke izbjeglica od svršetka Drugog svjetskog rata. I iako obje republike nove SRJ rat nije neposredno dotaknuo, njihova se demografska struktura izmijenila. Srbija je bila najveća i najbrojnija, Crna Gora najmanja republika u bivšoj Jugoslaviji s najmanje stanovnika. Od stanovnika sadašnje SRJ oko 94 posto živi u Srbiji, samo oko šest posto u Crnoj Gori. Od ukupno 7,6 milijuna stanovnika s pravom glasa na izborima za parlament SRJ samo je 500 tisuća birača iz Crne Gore. Crna Gora svejedno šalje 30 zastupnika u zastupnički dom saveznog parlamenta u Beogradu. To je 22 posto svih mandata. Drugi dom parlamenta, dom republika, čak paritetno čine po dvadeset zastupnika iz Srbije i Crne Gore. Snažno formalno pravo Crne Gore na riječ cijena je za strategijski povoljan položaj male republike: Crna Gora osigurava Srbiji pristup Jadranu, u luci Kotor je jugoslavenska mornarica. Zastupnike za dom republika daju parlamenti republika. Period legislature srpskog parlamenta u Beogradu svršava tek u prosincu 1997; dotad zastupnici iz Srbije zadržavaju svoja mjesta u domu republika. Novi zastupnici iz Crne Gore moraju biti imenovani u roku od 30 dana od konstituiranja crnogorskog republičkog parlamenta u Podgorici koji je također biran u nedjelju. Sestrinske stranke SPS i DPS mogu zadržati svoju komotnu većinu u domu republika. Za razliku od jako zastupljenih Crnogoraca, drugi manjinski narodi u SRJ u oba su doma parlamenta preslabo zastupljeni. To jednako vrijedi za oko 1,8 milijuna etničkih Albanaca na Kosovu kao i za oko 350 tisuća Mađara u Vojvodini. Obje nekada autonomne pokrajine pripadaju Srbiji i njima zapravo vlada Beograd. Vojvodini pripada 26 mjesta u zastupničkom domu parlamenta SRJ, Kosovu 22 mjesta. Preslabo je zastupljeno i oko 300 tisuća Muslimana u regiji Sandžak od koje polovica pripada Srbiji a polovica Crnoj Gori. Sandžački Muslimani se poput svojih zemljaka u susjednoj Bosni i Hercegovini izjašnjavaju kao pripadnici nacije Bošnjaka. Vođa Stranke demokratske akcije (SDA) Sandžaka Sulejman Ugljanin koji se nedavno iz egzila u Turskoj vratio u Novi Pazar, uspio je dobiti jedan mandat. No iz prosvjeda zbog navodnog brisanja s biračkog spiska Sandžaka skoro polovice Muslimana s pravom glasa, započeo je u ponedjeljak štrajk glađu. U Vojvodini gdje je biran i pokrajinski parlament, dvije su suparničke stranke Mađara (VMDK i VMSZ) konkurirale jedna drugoj i međusobno si osporile glasove etničkih Mađara. Osim toga je SPS uspio kao kandidate pridobiti mađarske liječnike, odvjetnike ili direktore tvornica koji su skeptični glede zahtjeva VMDK-a i VMSZ-a za autonomijom. Albanci na Kosovu su naposljetku bojkotirali izbore i olakšali srpskim kandidatima - ponajprije SPS-u - da samo s nekoliko glasova dobiju 22 mjesta koja pripadaju Kosovu" - izvješćuje Matthias Rueb. DIE WELT 5. XI. 1996. Klatno se vraća "Nekadašnji komunisti istočne Europe prije dvije godine slavili su kao socijalisti spektakularan povratak. Od Poljske do Bugarske na vlast ih je vratilo razočaranje naroda pogođenog gospodarskim promjenama. Sada se klatno ponovno ljulja u drugom smjeru. U Bugarskoj su predsjednički izbori pokazali da su socijalisti za samo dvije godine pali s 50 na ispod 40 posto. Novi predsjednik države bit će liberalni odvjetnik Petar Stojanov. U Rumunjskoj je stranka socijalnih demokrata, proizašla iz KP, prvi put nakon pada Ceausescua izgubila vlast. Došla je na svega 22 do 25 posto. Njoj bliski šef države Ion Iliescu, nekada Ceausescuov ministar propagande, natučen ulazi u uži izbor. U utrci za predsjednika izjednačen je s Emilom Constantinescuom iz Demokratske konvencije; no čini se da je Iliescuov potencijal glasova s nešto preko 30 posto već gotovo izlicitiran. U okrnjenoj Jugoslaviji biran je savezni parlament Srbije i Crne Gore. Predsjednik Milošević čiji zadnji mandat srpskog poglavara po ustavu istječe koncem sljedeće godine, morao je najviše izvući iz tih izbora. Dvotrećinska većina njegovih socijalista i njihovih saveznika omogućila bi mu da dalje vlada kao jugoslavenski šef države. No i njemu vjetar puše u lice. Socijalistima su trebala dva partnera da bi uspjeli. Zajedno su, prema prvim rezultatima, postigli komotnih 50 posto što bi s obzirom na većinski izborni sustav i s također pobjedničkim crnogorskim socijalistima u saveznom parlamentu bilo dosta za izmjenu ustava kako bi se dosad reprezentativna dužnost predsjednika nanovo definirala. Milošević bi tada krajem siječnja mogao krenuti Titovim stopama. U sve tri zemlje socijalisti su godinama zlorabili narod kao sredstvo održavanja vlasti. Čini se da su sad birači bar u Rumunjskoj i Bugarskoj shvatili da okrutnosti reformske politike barem omogućavaju bolju budućnost dočim je dosad vladavina socijalista povezivala gospodarsku bijedu sa siromaštvom perspektiva. U Bugarskoj su socijalisti od 1992. do 1994. sprječavali svaku dosljednu privatizacijsku politiku; manjinska vlada oko premijera Berova nije ništa mogla provesti. Kad su se na vlast vratili obraćeni komunisti oko šefa vlade Šana Vidova, privatizirali su nevoljko - prozirno i često u korist starih veza kojima je više bilo stalo do pljačke državnog sektora nego do sanacije umirućih tvornica. Zbog nekompetentne politike, kapital je pobjegao, banke su propale, inflacija je galopirala. Sad su birači za to socijalistima podnijeli račun. Rumunjska je osim bivše Jugoslavije jedina zemlja istočne srednje Europe gdje komunisti pod drugim imenom bez prekida vladaju do danas. Usred meteža revolucije u prosincu 1989. jedna je klika Moskvi odanih komunista oko Ceausescuova nekadašnjeg 'princa nasljednika' Iliescua zgrabila vlast. Da bi je učvrstili, mobilizirali su triput u prve dvije godine razbijače protiv demokratske oporbe i dvaput pobijedili na parlamentarnim izborima. Povezali su se s lijevim i desnim ekstremnim strankama, dali zemlji ustav bez jamstva imovine, a mađarsku manjinu uokvirili kao sliku. Gospodarske reforme su sporo napredovale, masovna privatizacija počela je polako pet godina nakon preokreta. Rezultat: potencijalno drugo najveće tržište u regiji (iza Poljske) propadalo je dok su susjedne zemlje poput Mađarske hitale naprijed. Sada su zreliji birači odlučili da zemlji ne treba takvo vodstvo. Iliescu je spoznao tu promjenu mišljenja i u izbornoj se borbi gradio borcem predvodnikom za tržišno gospodarstvo i najboljim prijateljem Mađara i istodobno se grubo odvojio od novokomunista i nacionalista. Prekasno. Preostaje mu samo bilanca kočničara kojeg se narod prekasno riješio. Njemu ili barem snagama oko njega vlastita je moć uvijek bila važnija od dobrobiti ljudi. To se odnosi i na Miloševića. Rat je Srbiji dao 250 tisuća izbjeglica, propast gospodarstva, bez povećanja teritorija. Srbi su pali dublje od Bugara i Rumunja jer im je 1989. išlo bolje nego drugim narodima u regiji. Prosječna zarada je tada bila oko tisuću njemačkih maraka, danas je 300. Nakon ukidanja sankcija beogradsko je vodstvo moralo nastojati ponovno izgraditi gospodarstvo. No plan sanacije sposobnog predsjednika središnje banke Avramovića je napušten jer je predviđao opću liberalizaciju; Milošević je prije izbora htio spriječiti socijalne nepravde do kojih bi došlo. U gospodarskim reformama Beograd sada zaostaje šest godina dočim je Hrvatska na najboljem putu u ekonomiju koja dobro funkcionira. No Milošević je među virtuozima na klavijaturi manipuliranja narodom ipak najspretniji. No svejedno hoće li biti jugoslavenski šef države ili će sljedeće godine mijenjati ustav da bi si omogućio treći mandat - jednog će dana i njemu Srbi podnijeti račun" - piše Boris Kalnoky. FRANKFURTER RUNDSCHAU 5. XI. 1996. Kolektivna amnezija "Srbija nakon parlamentarnih izbora izgleda nadrealistički. Nakon svojeg - ponajprije za druge - smrtonosnog eksperimenta s nacionalizmom, pobjednički se vraća socijalizam. Kao da je rat bio samo ružan san. Jugoslavija je, bar se tako grade pobjednici iz Miloševićeve stranke, još uvijek tu; iako ponešto okrnjena zbog oružanog pohoda. Neka je. U tom ostatku Jugoslavije Srbi (i Crnogorci) bi opet trebali mirno živjeti s etničkim Albancima na Kosovu, Muslimanima u Sandžaku i Mađarima u Vojvodini. Time je oportunizam srpskog predsjednika Slobodana Miloševića nakon njegova drugog političkog obrata opet došao na početak. Od komunističkog aparatčika do šovinističkog ratnog huškača i zatim do anđela mira u Daytonu; čovjek drži vlast i neće je ispustiti u dogledno vrijeme. Jer mu većina njegovih socijalista u jugoslavenskom parlamentu daje mogućnost da ga u ljetu sada imenovani zastupnici izaberu za državnog poglavara Jugoslavije. Čini se da to odgovara narodu na selu, miljenicima sustava u gradu i ratnim profiterima posvuda. Oporba se može žaliti na prijevaru: čak i Zapadu je draži Milošević kao tobožnji jamac dvojbene stabilnosti. Tako se širi kolektivna amnezija: od srpskog sela preko Bonna do Washingtona" - piše komentator lista paa. ITALIJA IL PICCOLO 5. XI. 1996. Vascon: 'Zaboravljena je imovina optanata' "Marucci Vascon, regionalna koordinatorica stranke Forza Italia, pozvala je nacionalnu upravu Movimenta Azzura da postavi pitanje u skupštini u svezi sa sporazumom o zaštiti manjina koji se danas potpisuje između Italije i Hrvatske. U sadržaju Vascon otkriva 'da bi, po onome koliko je stavljeno na znanje, sporazum u cijelosti ignorirao problem povrata imovine istarskih i dalmatinskih Talijana, koju je nacionalizirao komunistički Titov režim, koji su zbog toga i ostalih poratnih nasilja, što su dostigli vrhunac s fojbama, bili prisiljeni napustiti rodnu zemlju i skloniti se u Italiju kao optanti.' Svako odgađanje rješavanja ovoga problema, između ostaloga kaže Vascon, znači 'varati talijanske državljane, što optanti jesu', i davati još vremena Hrvatskoj 'da rasproda, kao što je već počela činiti, ostavštinu Talijana koji su izbjegli. O toj je rasprodaji Farnesina dobro obaviještena budući da je, bez učinka, ona sama poslala jedno upozorenje i Ljubljani i Zagrebu.' 'Italija ne treba biti sudionica', dodaje Vascon, 'još jednog nasilja prema optantima, pomažući Hrvatskoj dok ih želi postaviti pred svršen čin i kazati: Ničeg više nema!'. Bivša zastupnica u istom priopćenju objavljuje kako je 'krajnje ozbiljno pitanje, to što je, u svezi s tim problemima, na čelu talijanskog skupštinskog izaslanstva, u Vijeću Europe i Zapadnoeuropske Unije, senator PDS-a Darko Bratina, predstavnik slovenske manjine u Italiji koji je oduvijek posebice pozoran i osjetljiv pri zastupanju interesa Slovenije i Hrvatske.' 'Nije jasno', još piše u priopćenju, 'kako jedan zagovornik drugih zemalja može istovremeno zagovarati stajališta talijanske strane, a da se ne nađe u makroskopskom i očitom sukobu interesa'." ŠVICARSKA TRIBUNE DE GENEVE 5. XI. 1996. Ion Iliescu gubi Rumunjsku, ali Miloševiću ostaje Jugoslavija "Ankete nisu lagale. Sedam godina nakon revolucije iz 1989. Rumunjska se sjajno odužila bivšim komunistima koji su bili na vlasti. Prema prvim rezultatima nedjeljnih parlamentarnih izbora, Stranka socijalne demokracije (SSD) morat će se zadovoljiti sa 22 posto glasova. Za oporbu se glasovalo plebiscitarno. Demokratska konvencija koja okuplja petnaestak skupina desnog centra dobila je 30 posto glasova. Socijaldemokratski savez 13 posto i mađarska manjina 6 posto. 'Predviđanja su premašena', uzvikuje oduševljeni Bukureštanac. Zanos koji je u nedjeljnoj noći već doveo tisuću mladih na Sveučilišni trg tim je veći što se čini da je ugrožen čak i predsjednik Ion Iliescu. Kandidat SSD-a (38 posto glasova) u drugom će se krugu 17. XI. suočiti s kandidatom Konvencije Emilom Constantinescuom (28 posto glasova) koji ne samo da mu je za petama, već može računati i na prijelaz socijaldemokrata Petrea Romana (21 posto). Svaki se drugi savez čini malo vjerojatnim usprkos pozivima Iona Iliescua koji bi rado vidio desnicu u potrazi za stabilnom većinom s bivšim komunistima. 'Tri četvrtine pučanstva glasovalo je za promjene. Demokratska konvencija ne može zanemariti volju birača', kaže Dumitru Tinu, glavni urednik dnevnika 'Adevarul'. Lopta je dakle na strani pobjedničke oporbe. Bliski krugovi Emila Constantinescua jako su nepovjerljivi prema Petreu Romanu, bivšem Iliescuovu premijeru koji je smijenjen 1991. zbog reformizma. No pridružujući se Socijaldemokratskom savezu, Demokratska bi konvencija mogla nametnuti svoj otvoreni program, program ubrzane privatizacije i otvorenosti stranim ulaganjima. Nakon što su Rumunjima umornim od siromaštva, nepokretnosti i korupcije vlasti obećale bolju budućnost, dvije skupine vjerojatno neće imati previše snage da prihvate izazov koji stoji pred vladom: zima u kojoj će možda nedostajati energije, nastojanja oko obnavljanja veza s Međunarodnim monetarnim fondom. Druga balkanska zemlja, susjedna Jugoslavije daleko je od takvih profinjenih napora. U Srbiji i Crnoj Gori socijalisti (bivši komunisti) na dobrom su putu da u federalnoj Skupštini dobiju apsolutnu većinu sa svojim saveznicima: ujedinjenom ljevicom (JUL, neokomunisti) Mire Marković, supruge srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića i malom strankom pod nazivom Nova demokracija. Djelomično prebrojavanja glasova daje im 48 posto glasova, nasuprot 23 posto za oporbeni savez 'Zajedno' i 18 posto za ultranacionaliste. U Beogradu, kao i u Bukureštu, protivnici vlasti upozoravaju na besramno bogaćenje gospodarstvenika, nasuprot siromašenju pučanstva koje je pojačano zbog dugotrajnog međunarodnog embarga. No dok predsjednik Milošević pravi od sebe mirotvorca kojega podupire inozemstvo, oporba ima muke da se nametne. Zatočenica svojih podjela i nacionalističkog govora, osjetljiva na povlastice, iako upozorava na korupciju i zauzima se za privatizaciju, čini se, ne uživa veliko povjerenje. Za razliku od Rumunjske gdje cvjetaju nezavisne tv i novine, srbijanska glasila i dalje nadzire vlast koja nema razumijevanja za drukčija mišljenja. Slobodan Milošević koji želi nadzirati dvije trećine parlamenta kako bi sljedeće godine došao na čelo srbijansko-crnogorske federacije, učvršćuje svoj položaj sve dok ne postigne svoj cilj. Još samo treba doznati kojega će susjeda slijediti treća balkanska zemlja koja je u nedjelju pristupila izborima, Bugarska koja je uspješno izabrala kandidata desnice. Nakon što su je do sloma doveli bivši komunisti, neprijatelji reforma okruženi mračnim gospodarskim skupinama, ona bi, prema jednom politologu, mogla biti izložena djelovanju rumunjskih promjena i u proljeće provesti prijevremene izbore. No većina, koja je poput Srba još uvijek okrenuta Moskvi, ne pretvara se više kao njihove vođe da želi ispustiti vlast iz ruku", piše V. P. VELIKA BRITANIJA THE FINANCIAL TIMES 5. XI. 1996. Jugoslavenska oporba tvrdi da vodi na lokalnim izborima "Vladajući socijalisti srpskog predsjednika Slobodana Miloševića i njegovi komunistički saveznici jučer su nazdravljali lakoj pobjedi za jugoslavensku federalnu skuštinu. Međutim, oporbena koalicija tvrdi da, prema prvim rezultatima, ima veliku prednost na izborima za gradske skupštine", javlja Laura Silber iz Beograda, te nastavlja: "Ako se ovakav trend odrazi u konačnim rezultatima, socijalisti bi čak mogli izgubiti vlast u srpskim gradovima, među kojima je i glavni grad Beograd. U nedjelju navečer socijalistima nije trebalo dugo da proglase 'nadmoćnu pobjedu' svoje ljevičarske koalicije na izborima u Srbiji i Crnoj Gori - jedinim preostalim dijelovima jugoslavenske federacije - za zajednički federalni parlament, gradska vijeća i republička zakonodavna tijela Crne Gore. Socijalisti, koji su se udružili s komunističkom Jugoslavenskom ujedinjenom ljevicom (JUL) gospođe Mire Marković, Miloševićeve supruge, dobili su dvije trećine mjesta dodijeljenih Srbiji u federalnom parlamentu, prema navodima glasnogovornika JUL-a. (...) Na gradskoj razini, međutim, oporbene stranke tvrde da imaju dovoljno glasova da uđu u odlučujuću utrku s ljevičarskim kandidatima u nekoliko srpskih gradova u drugoj rundi izbora sazvanih za dva tjedna. (...) Oporbeni vođe strahuju da bi njihove šanse u kamapanji konačne utrke mogle biti ugrožene neprijateljskim izvještavanjem u medijima koji su pod kontrolom države, a koji su do sada gotovo ignorirali njihovu koaliciju, osim što su ih osobno napadali. Socijalisti su odbacili optužbe o varanju na izborima i nepoštenoj kampanji. Samo je šačica stranih promatrača nadgledala glasovanje. Međutim, prigovori oporbe pojačali su se nakon jučerašnje izjave američkog veleposlanstva u Beogradu u kojoj se kaže da su promatrači primijetili nedostatke u popisima birača, osiguranju i ograničenjima za predstavnike oporbenih stranaka i promatrače u izbornim komisijama i na glasačkim mjestima. Milošević nije bio kandidat na ovim izborima, ali on mora zadržati većinu u federalnom parlamentu kako bi mogao progurati promjene ustava koje želi. Vjerojatno će tražiti više vlasti za mjesto federalnog jugoslavenskog predsjednika, koje je trenutno samo ceremonijalno, prije nego što on sam zauzme to mjesto", piše Laura Silber. SRBIJA BLIC 5. XI. 1996. Zaboravljeni "U ovom 'novom dobu' na Srbe iz nekadašnje srpske krajine u Srbiji se više ne računa. Njima je dana apsolutna sloboda da sami izaberu hoće li pristati na hrvatski 'sustav', isplivati ili potonuti u još jednom egzodusu. (...) Ovi Srbi efikasno su eliminirani iz političkog i javnog života novih ovosrpskih mirotvoraca, potpisivanjem Daytonskog i Erdutskog sporazuma... Uzalud, izgleda, Srbi u oblasti još njeguju nadu da je potpisnik sa srpske strane Erdutskog sporazuma osigurao makar slamku za koju bi se zakvačila autonomija..." Tuđman odlikovao ustaše "(...) Poslije prošlotjednog pokopa uz vojne počasti, posmrtnih ostataka ustaša u Omišu, ovo je drugi primjer u kratkom roku rehabilitacije ustaštva u Hrvatskoj koja, unatoč takvim manifestacijama 'demokracije', idućeg mjeseca treba biti primljena u Vijeće Europe..." SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 4. XI. 1996. Clintonova sramotna igra riječi o Bosni "Krenimo odmah od najbitnijega: Clintonova vlada nije bila iskrena prema američkom narodu u pogledu svojih namjera u Bosni. Igrala je najgoru igru riječi. I bit će jako, jako sretna, ako je te smicalice ne budu progonile", piše Thomas Friedman. "Kad je poslao postrojbe u Bosnu, u prosincu prošle godine kako bi poduprle daytonski mirovni sporazum, predsjednik Clinton rekao je da će one tamo ostati 'oko godinu dana'. Prilikom posjeta Bosni prošlog proljeća, primijetio sam da moja novinarska iskaznica koju mi je izdao NATO vrijedi do 20. prosinca 1996. Prije nekoliko tjedana ministar obrane William Perry produljio je taj rok od 'oko godinu dana' do 15. ožujka, kazavši da je za postupno povlačenje potrebno još nekoliko mjeseci. Tijekom proteklih godinu dana, međutim, makar je postajalo sve jasnije da se bosanski mir nije dovoljno ukorijenio da bi Srbi, Muslimani i Hrvati ostali prepušteni sami sebi, većina se najviših američkih dužnosnika jako trudila uvjeriti javnost da niti jedan američki vojnik neće ostati u Bosni nakon predsjednikova roka od 'oko godinu dana'. Tako je bilo djelomice zato da točno određen rok prisili bosanske strane na suradnju, ali djelomice i zato da se izbjegne politička šteta od onoga za što su dužnosnici odavno znali da je neizbježno: neki će američki vojnici još dugo ostati u Bosni, bez obzira na to kakve oznake nosili. Bijela je kuća svima u vladi zabranila govoriti o širenju američke vojne nazočnosti u Bosni prije američkih izbora. Zbog toga bi se mogli izgubiti glasovi". Friedman zatim navodi izjave američkih dužnosnika u kojima tvrde da misija američkih vojnika u Bosni neće biti produljena, ističući da je "tehnički točno da NATO još nije dao svoju 'službenu' preporuku za postrojbe pa onda nije donesena ni 'službena' odluka. Pukom slučajnošću NATO bi morao započeti razmatrati opcije za svoje snage 6. studenog - dan nakon izbora. Kakva podudarnost! Činjenica je da su američki dužnosnici mjesecima znali da će NATO morati ostati u Bosni te da će Europljani ostati jedino ako SAD ostanu s njima. (...) Pripazite. Pobijede li u utorak demokrati, bit će mnogo ljutih republikanaca koji bi baš mogli poželjeti osvetiti se Predsjedniku služeći se njegovim riječima kako bi blokirali njegovu neizbježnu odluku o produljenju američke mirovne misije u Bosni. Da bi to izbjegao, Predsjednik je tijekom kampanje samo morao reći da će, bude li ponovno izabran, vjerojatno zatražiti svojevrsnu ograničenu, ali produljenu američku vojnu nazočnost jer je mir u Bosni, koji su stvorile SAD, počeo djelovati. Takva bi izjava prije izbora naglasila Predsjednikovu vjerodostojnost i svakako mu olakšala da poslije u pogledu Bosne učini što god bude htio. No, Clintonova je ekipa odlučila - ne zavaravajte se, oni su o tome razmišljali - izabrati neiskrenost. Umjesto da američkom narodu objasni stvarne mogućnosti u Bosni, odlučili su iskoristiti njihovo neznanje. Možda prođu bez posljedica. No, ne prođu li, počnu li ih piliti u Kongresu i počnu li mediji vladi uzvraćati njezinim riječima, Clintonovi će ljudi moći optuživati samo sebe". ŠPANJOLSKA LA VANGUARDIA 30. X. 1996. Snažan američki pritisak na Hrvatsku kako bi odustala od Slavonije "Sjedinjene Američke Države nisu spremne poduprijeti Hrvatsku koja svim sredstvima želi postići reintegraciju istočne Slavonije, sada pod srpskim nadzorom. Prema informacijama koje je vaš dopisnik dobio kod pouzdanih i dobro obaviještenih izvora, Hrvatska se sada nalazi pod jakim američkim pritiskom. SAD traži da Hrvatska za taj pojas svojeg teritorija u istočnoj Slavoniji uz granicu sa Srbijom prihvati status 'ničije zemlje'. A takav status zapravo je isto što i odustajanje od suvereniteta nad tim područjem. Američka vlada i Pentagon Hrvate su vojno i politički poduprli 1995. godine u tri ofenzive koje su slijedile jedna za drugom i omogućile s jedne strane reintegraciju zapadne Slavonije i hrvatske krajine u okvire hrvatske države, a s druge strane omogućile su i Hrvatima nadzor nad zapadnom Bosnom što je - uz NATO-ovu pomoć i nakon nekoliko ofenziva Bošnjačke vojske - smanjilo srpski teritorij u Bosni na 49 posto, a to je opet omogućilo potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma. Prema informacijama do kojih je došao vaš dopisnik, taj novi status istočne Slavonije pružio bi Hrvatskoj samo formalni suverenitet nad teritorijem koji se sada nalazi pod okupacijom, a predstavlja oko 6 posto državnog teritorija. Taj plan podupiru američki veleposlanik u Zagrebu Peter Galbraith i posebni UN-ov izaslanik za istočnu Slavoniju, bivši američki general i diplomat Jacques Klein. Sredstva za ostvarivanje pritiska su vojna (prekid sadašnje vojne suradnje Hrvatske i SAD-a), gospodarska i politička (zamrzavanje procesa pristupanja Hrvatske u europske i atlantske ustanove). Cilj američkog plana jest da o novom statusu tog područja brinu OESS i UN", stoji u nepotpisanom članku dopisnika iz Beča. VJESNIK 6. XI. 1996. Hrvatska i Europa U povodu službenog primanja Hrvatske u Vijeće Europe, Nenad Ivanković piše kako je to dobra stvar i za Hrvatsku i za Europu, ali da je loše to što je "naša zemlja predugo držana na ledu". Smatra kako je Europa odugovlačenjem dovela u pitanje "principijelnost svoje najstarije demokratske institucije", a za motive takvog ponašanja VE piše da su bili "isključivo interesno-politički". Navodi tu ustupke i garancije vezane uz Bosnu, hrvatsko Podunavlje te odnose s Beogradom, što ih je Hrvatska morala dati i komentira: "To ne potvrđuju samo izjave poput one ministra Kinkela - kako sada, nakon izbora u Bosni, nema više nikakvog razloga da se Hrvatsku ne primi u Vijeće Europe - nego i činjenica da je posljednja odgoda formalnog prijama potekla iz NATO-a, a onda na Ministarskom vijeću Europske unije i sankcionirana (u svibnju). A čime se jasno 'razotkrilo' kako Vijeće Europe u konačnici, ako zatreba, može postati i stanoviti instrument Europske unije, odnosno njenih ključnih sila". Ivanković dodaje kako je odugovlačenje, kad je riječ o Hrvatskoj, bilo loše "jer su kojekakvi zlonamjernici cijelu tu priču interpretirali i interpretiraju isključivo i jedino u kontekstu tobožnje 'hrvatske krivnje', njene demokratske i ine nezrelosti za instituciju". Na kraju Ivanković piše: "Kad se sve to ima na umu onda se današnja ceremonija prijama u Vijeće Europe može smatrati uspjehom, a ne neuspjehom naše vanjske politike. Ali on je i stanoviti memento. I to u smislu spoznaje da našu zemlju iz istih ili sličnih razloga i dalje očekuju teški trenuci i slične blokade na putu njena učlanjenja u druge europske i euroatlantske integracije kojima, dakako, težimo, i u kojima ćemo svakako jednog dana i biti. Ali i opomena da nas čeka i trnovit put u otklanjanju sličnih ucjena i pritisaka, samo ovog puta formuliranih kao regionalni pristup (dakle jugo-balkanska integracija). Najsnažnije oružje koje u tom predstojećem hrvanju možemo imati, nesumnjivo je nacionalno jedinstvo i politička i socijalna stabilnost zemlje". Wiesenthalove predrasude "Voditelj Židovskoga dokumentacijskog centra u Beču Simon Wiesenthal u pismu hrvatskoj Vladi prosvjeduje protiv ponovnog izdavanja spisa 'Protokoli sionskih mudraca'. Wiesenthal u pismu, uz ostalo, ocjenjuje da još jedno izdanje 'Protokola' promiče mržnju protiv židovske zajednice u Hrvatskoj. Podsjeća na to da je knjiga krivotvorina ruske tajne službe, stvorena radi diskriminacije Židova, objavljena prvi put 1903. godine i trebala je dokazati njihovu težnju za svjetskom vladavinom. Nakon što je Židovska zajednica u Švicarskoj podnijela tužbu, pojašnjava Wiesenthal, neovisna komisija znanstvenika označila je 'Protokole' kao čistu izmišljotinu", piše Dražen Ćurić. Novinar piše kako "nije jasno koji su motivi nagnali Wiesenthala da pismo adresira na hrvatsku Vladu", jer je knjigu izdalo privatno poduzeće 'Croatia knjiga' i da se hrvatska Vlada (ured Predsjednika) "jasno ogradila od izdavača, ističući da nema nikakve veze s tim izdanjem". Upitavši je li Vlada onda trebala zabraniti knjigu, Ćurić ističe kako takav "zahtjev nije došao od onih za koje se Wiesenthal najviše brine - Židovske zajednice u Hrvatskoj". Novinar napominje kao su to odbili i Slavko Goldstein, nekadašnji predsjednik Židovske općine i Ognjen Kraus, sadašnji predsjednik. "No, bez obzira na sve, pismo je vrlo neugodno", piše dalje Ćurić ocjenjujući kako ono - ne iznenađuje. "Hrvatska je - blago rečeno - navikla na pretjerana sumnjičenja i optužbe od Simona Wiesenthala, gotovo od početka svoje samostalnosti", podsjeća Ćurić i potkrepljuje svoju ocjenu Wiesenthalovim izjavama o nepovjerenju u Hrvatsku državu zbog njezine uloge u Drugom svjetskom ratu, ocjenama o živom antisemitizmu u Hrvatskoj i tvrdnjom kako je Hrvatska pogreška svijeta. "Stoga i ovo pismo treba gledati kao nastavak predrasuda prema Hrvatskoj i Hrvatima koje kod Wiesenthala - na žalost - traju više od 50 godina", zaključuje Ćurić. Prešućivanjem činjenica do željene slike Ivan Šabić analizira trenutačnu situaciju u BiH vraćajući se na početke rata i tada izrečenu tvrdnju kako "u bosanskohercegovačkom ratu nevinih više nema". Šabić smatra kako "uloge nikad nisu usklađene s tom konstatacijom, nego su 'razrezane' po nekim drugim kriterijima, određenim interesima zemalja koje su u to vrijeme imale glavnu riječ u nadziranju razvoja događaja u BiH. Već se u vrijeme relativno čestog korištenja danas uglavnom zaboravljene krilatice o nepostojanju nevinih pokazalo da, primjerice, stupovi dima koji su se dizali iz hrvatskih sela ne izazivaju istu pozornost kao dimovi iz bošnjačkih kuća, a ako bi kakva strana televizijska postaja zabilježila neku sliku stradanja hrvatskoga pučanstva, ona bi svejedno bila 'kratkog daha'. U komentarima, kako novinarskim, tako i onima što su ih izgovarali dužnosnici međunarodne zajednice i vodećih zemalja svijeta, prevladala bi poznata shema prema kojoj u BiH postoji prvi agresor (Srbi), drugi (nešto manji) agresor (Hrvati) i Bošnjaci kao žrtve", navodi Šabić i u nastavku dokazuje kako se ni danas - "zahvaljući prvenstveno 'dorađivanju' činjenica koje oslikavaju stvarno stanje u BiH" - ništa nije promijenilo. "Kako vrijeme odmiče, tj. kako slabi sjećanje na početak rata, nastojanja za izjednačavanjem srpske i hrvatske uloge u BiH sve su jasnija. Premda se (bivše) pripadnike HVO-a na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu optužuje i za granatiranje naseljenih mjesta, što je logika slijedom koje bi praktično svaki sudionik u ratu morao izaći pred sud, a samo jedan bivši pripadnik vojske bosanskih Srba pred tim sudom svjedoči o ubojstvu 1 200 zarobljenika, u novinskim izvješćima o nastojanjima Haaškog suda da pred nj stanu i druge optužene osobe Hrvatska se ponegdje navodi ispred Srbije. Uz to, sami dužnosnici Međunarodnog suda, ali i neki diplomati angažirani na tome, spominju četiri imena - Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Darija Kordića i Ivicu Rajića - praveći na taj način balans između Hrvata i Srba. Stvari su otišle dotle da međunarodni posrednici, koji neprekidno sumnjiče Hrvatsku za nečasne namjere prema BiH, puku činjenicu da su se SR Jugoslavija i BiH međusobno formalno priznale drže, poput Christiana Schwartza Schillinga, jasnim signalom Republici Srpskoj da 'ideja o odcjepljenju od BiH nema čvrste temelje, nema nikakvo uporište'", objašnjava Šabić i zaključuje: "Pri svemu ovome ne treba gubiti iz vida da je legalizacijom srpskih osvajanja, proglašavanjem Republike Srpske jednim od dvaju entiteta daytonske BiH, drugom po brojnosti narodu u BiH dodijeljeno pola BiH, dok se dva preostala konstitutivna naroda koji su zajedno gotovo dvostruko brojniji od Srba, moraju stisnuti na preostaloj polovici, pa je jasno da će tako stiješnjeni voditi grčevitu borbu za svako naselje i svaku političku funkciju. Te okolnosti, koje inače imaju dosta zajedničkog s jednim od uzroka hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1993., zajedno s navedenom raspodjelom uloga, okvir su prilika u kojima se odvija 'zidanje' nove BiH i definiranje pozicija njezinih konstitutivnih naroda. A ako je to tako, onda je, što se interesa hrvatskoga naroda u BiH tiče, inzistiranje na dosljednoj provedbi potpisanih mirovnih sporazuma i odupiranje njihovoj reviziji na štetu Hrvata, jedini mogući izbor". Kriminal iz računa "Čini se da je dugo najavljivani obračun s pretvorbenim kriminalom u državnim strukturama napokon krenuo. Pojavila su se imena nekolicine osoba iz vladajuće stranke za koje se drži da su postupali na način koji nije prihvatljiv za državne dužnosnike", piše u uvodu osvrta Marko Barišić i u nastavku komentira činjenicu da je listu 'spornih' dužnosnika izbacilo računalo Fonda za privatizaciju. Objašnjavajući razlog zbog kojeg upozorava na tu činjenicu, Barišić piše: "Javnost je s relativnim zadovoljstvom prihvatila činjenicu da se određenim moćnicima iz vlasti počinju 'skidati' glave. Psihološki je to objašnjivo već dugo prisutnim zahtjevom javnog mnijenja da se očiti primjeri kriminalnog ponašanja konačno počnu sankcionirati. No, je li računalo Fonda za privatizaciju najpogodniji medij za tako sveobuhvatnu akciju. Naime, na Fondovoj listi nalaze se imena onih koji su kupovali dionice s popustom iznad dopuštenog cenzusa, no, za razliku od nekih drugih hrvatskih gospodarstvenika, oni su tako kupljene dionice i otplaćivali. Drugi su, pak, prema nekim zasad bojažljivim tumačenjima, preskakali tu formalnost dolazeći u posjed novca (čitaj novčanih sredstava kojima je teško utvrditi podrijetlo) mimo Fondova računala. Dakle, jer nisu na listi, zasad im nije ugrožena ni državna dužnost (ako je obnašaju) kao ni poslovni imperij. No, neovisno o mogućnosti različitih tumačenja, valja naglasiti kako je u ovom trenutku najvažnije da se napokon krenulo u (ipak ćemo upotrijebiti tu riječ) obračun s kriminalom i nezakonitim postupcima. Najprije Državna revizija, a potom i računalo Fonda za privatizaciju započeli su, dakle, proces koji nikada ne bi trebao postati kampanjom nego uobičajenom kontrolom financijskog poslovanja državnih struktura. Tako se, naime, stvaraju uvjeti da se pogled uputi i prema nekim drugim 'računalima' u kojima, prema nekim pokazateljima, ima još zanimljivih informacija", zaključuje Barišić. VEČERNJI LIST 6. XI. 1996. Nezadovoljni smo potezima oporbene Udruge Stjepan Radić, potpredsjednik Zastupničkog doma Sabora i potpredsjednik HSS-a, objašnjava zašto njegova stranka nije glasovala za normalizaciju odnosa sa SRJ i zakon o denacionalizaciji te iznosi svoje mišljenje o stanju u oporbenoj udruzi u Zagrebu. "Nismo mi protiv mira, što nam se spočitava, jer bi to bilo suprotno našemu mirotvorstvu. Ali smo protiv priznavanja Jugoslavije dok nije riješen problem istočne Slavonije. Jer ja sam, baš kao i moji prijatelji iz HSS-a, jako skeptičan glede načina rješenja mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja. Mogli smo, ako se to od nas tražilo, priznati Jugoslaviju diplomatskom notom, a ne sporazumom koji mnogo toga dodiruje. Poput priznavanja nekakvoga kontinuiteta Jugoslaviji, poput navođenja Prevlake kao spornog područja, poput potpunog zaboravljanja pitanja naknade ratne štete", komentira Radić neslaganje njegove stranke s normalizacijom odnosa sa SRJ, a o Prevlaci još dodaje: "Mi kažemo - sporno sigurnosno, Srbi - sporno teritorijalno. Zar mislite da će u svijetu, kada pročitaju da je Prevlaka sporno područje, razmišljati je li teritorijalno ili sigurnosno sporno?!" Drži da se nisu smjele ni privremeno ukinuti sankcije Srbiji i kaže kako adekvatnog primjera - "da je država zbog koje su uvedene sankcije drugoj državi, bila prva koja je ukinula sankcije toj državi" - u povijesti nema. Negativan stav ima i prema zakonu o oprostu i objašnjava: "Došli smo do apsurda da bi mogao prije mirovinu dobiti Srbin koji je razarao Vukovar i ubijao Hrvate, nego hrvatski ratni veteran i pripadnik Hvidre koji moraju javno prosvjedovati da bi ostvarili svoja prava". Objašnjavajući neslaganje stranke s denacionalizacijom, Radić kaže kako ima dojam da je vladajuća stranka činila štetu jednima da bi se zaštitilo druge. Smatra kako se vladajuća stranka vodila principom brojeva i na primjeru stanova procijenila da ima više stanara nego vlasnika i donijela propis kakav njima odgovara. Na upit novinara znači li to da taj zakon smatra predizbornim zakonom, Radić odgovara: "Apsolutno. Kupuju glasove stanara. I još ću jednom ponoviti, ako dođemo na vlast ili budemo participirali u vlasti, mi ćemo nastojati da se ti nepravedni zakoni ponište. Jer čine nepravde i jer je u njima previše 'ako'. Piše: vratit će se zemlja ako; vratit će se šume ako, i slično". Na upit novinara kako bi njegova stranka to riješila, s obzirom na to da država nema novca podmiriti sve nepravde prošlih sustava, Radić odgovara: "Nije to teško. Moglo se reći: sve što je oduzeto vraćamo, ali ne sada nego kada stvorimo takvu materijalnu bazu da možemo nadoknaditi oteto i oduzeto. Mislim da bi bilo puno pravednije i da bi to vlasnici prihvatili". Komentirajući zagrebačku krizu i teške riječi izrečene između čelnika stranaka u oporbenoj udruzi, te ocjene kako su posljednji istupi HSS-a radikalni, Radić kaže: "Nije riječ o radikalizmu, nego o poštivanju principa. Zastupamo stajalište da treba poštivati rezultate izbora i krajnje smo nezadovoljni načinom na koji se vodi iz oporbene udruge zagrebačka kriza. Da pojednostavim: odmah nakon što je predsjednik Tuđman odbio potvrditi Gorana Granića kao zagrebačkog gradonačelnika, morali smo donijeti odluku o samoraspuštanju. Tu smo ostali usamljeni". 060130 MET nov 96