DNEVNI PREGLED BR. 215 - 5. STUDENOGA 1996.

BRITANSKI RADIO - BBC 4. XI. 1996. Pregled tiska Građani Jugoslavije, Rumunjske i Bugarske jučer su izišli na glasačka mjesta kako bi dali svoju ocjenu nekim od najtrajnih komunističkih režima u istočnoj Europi. No izgledi da sljedećih dana dođe do nekih korjenitijih promjena u tom vrlo nestalnom kutu svijeta daleko su od sigurnih, smatra Julian Borger, pišući za The Guardian. U SRJ čini se kako će Socijalistička partija Srbije koju predvodi najapsolutističniji vladar Balkana Slobodan Milošević pobijediti fragmentirani savez liberala i nacionalista nakon kampanje u kojoj su državni mediji praktički ignorirali oporbu. (...) Širom Balkana bivši su komunisti od svoje dugovječnosti na vlasti učinili vrlinu, predstavljajući se kao čuvari stabilnosti. Predsjednik Milošević naglašava svoju ulogu u prošlogodišnjem bosanskom mirovnom dogovoru kojim je završen četverogodišnji sukob. Sasvim u skladu s očekivanjima, nastavlja Julian Borger, gospodin Milošević nije spomenuo svoj znatan utjecaj u pokretanju samoga sukoba. Siguran sam da su izbori od iznimnoga značenja za stabilnost cijele regije, izjavio je srbijanski Predsjednik nakon glasovanja jučer u Beogradu. Odlučna pobjeda njegove Socijalističke partije pripremila bi teren da Milošević s položaja predsjednika Srbije skoči na položaj predsjednika SRJ. Stoga goruće pitanje jučer u Beogradu nije bilo hoće li Socijalistička partija pobijediti već hoće li dobiti dovoljno mjesta u saveznom parlamentu da se ustavno štap saveznoga predsjednika pretvori u položaj s pravom snagom. Julian Borger, također u The Guardianu, osvrće se na rat supruga koji je bjesnio beogradskim tiskom prije održavanja izbora - zaboravite na rasprave o nacionalnom identitetu i gospodarstvu. Najogorčeniji duel tijekom jugoslavenskih izbora ticao se mentalne stabilnosti, plodnosti i osobne higijene. Sudionice u dvoboju su dvije istaknute političke supruge. U dvoboju koji je proizveo uvrede, do sada neviđene složenosti i opakosti u skorijoj europskoj političkoj povijesti. Mirjana Mira Marković, supruga Slobodana Miloševića, i Danica Dana Drašković nasrnule su jedna na drugu na stranicama beogradskoga tiska. Primjerice Mira o Danici: žena koja je malo što postigla i koja ima navade goniča poludivlje stoke i bandita koji čeka putnike u zasjedi da im otme prtljagu i djecu. Danica je odgovorila još nižim udarcima: Predsjednikova je supruga rođena u šumi kao bastardan plod partizanskih šumskih orgija. Unutar ovih vrlo eksplozivnih uvreda nalaze se vrlo pomno zašiljeni šrapneli kojima je svrha nanijeti što dublje osobne rane, analizira dalje Julian Borger. Gospođa Milošević je doista partizansko dijete čiju je majku Komunistička partija proglasila izdajicom i osudila na smrt te je Miru odgajao stric Draža Marković. Mirino spominjanje djece u napadaju na Danicu nipošto nije slučajno. U braku Draškovićevih nema djece, a tu činjenicu Mira pripisuje očito Daničinoj neplodnosti. Česte aluzije oporbe nevoljama sklonoga potomka Miloševićevih, Mira opisuje kao patološku želju za osvetom. To je pak Danicu uistinu razbjesnilo te je ona u svom odgovoru komentare svoje suparnice ocijenila kao proizvod bolesnoga uma mongoloidne epileptičarke, završava Julian Borger u The Guardianu. (...) *** U Beogradu se čuje da će mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan posjetiti Hrvatsku i razgovarati s predsjednikom Tuđmanom. Ni u vjerskim ni političkim krugovima, ni u Beogradu ni u Zagrebu, nije zasad niti potvrđena niti demantirana ta informacija, no čak i ako se susret ostvari, odnosi Pravoslavne crkve s hrvatskom državom, odnosno pitanje položaja katoličkih svećenika iz Hrvatske u Srbiji, očito ovise o širim odnosima dviju zemalja, a problemi o kojima oni ovise rješavat će se dulje vremena, javlja iz Beograda Duško Mandić. "U Beogradu nitko ne može potvrditi niti opovrgnuti sve češće informacije da će mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije gospodin Jovan, inače član Svetog Sinoda Srpske pravoslavne crkve, ovih dana doputovati u Zagreb na pregovore s hrvatskim predsjednikom Tuđmanom. Prema pisanju nekih listova u Beogradu, razgovarat će se o obnovi pravoslavnih crkava i manastira u Hrvatskoj, o obnovi pravoslavne bogoslovije u manastiru Krka, kao i o povratku srpskog svećenstva u Hrvatsku. Današnji beogradski listovi tu vijest prenose iz zagrebačkog Večernjeg lista, ali je beogradska nezavisna Naša Borba prva, još u subotu 2. studenoga, donijela tu informaciju iz, kako tvrdi, izvora bliskih Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Tu se kaže da će mitropolit Jovan putovati u Zagreb skupa s episkopom šumadijskim gospodinom Savom, te se precizira da će to biti u utorak 5. studenog, dakle sutra. Pokušaj BBC-eva dopisnika da se o tome informira u patrijaršiji u Beogradu nije dao rezultate budući da mu je u tajništvu Svetog Sinoda rečeno da oni o tome ne mogu govoriti te da se obratimo hrvatskom veleposlanstvu u Beogradu. Tajnik Sinoda nije međutim ni demantirao informacije Naše Borbe. U hrvatskom veleposlanstvu nismo uspjeli doći u kontakt s glasnogovornikom hrvatske ambasade, ni nakon nekoliko pokušaja, pa ni danas, i tako se krug zatvorio. Postoji međutim nešto drugo što strane i domaće novinare navodi na zaključak da vijest nije bez temelja. Prije tjedan dana, u ponedjeljak 29. listopada, Beograd je posjetio biskup đakovačko-srijemski dr. Ćiril Kos kojega je primio ministar vjera u vladi Republike Srbije Dragan Dragojlović. Tom se prigodom monsinjor Kos posebice zanimao za mogućnost popune upražnjenih mjesta svećenika u katoličkim župama u Srbiji mladim svećenicima iz Hrvatske. Ministar Dragojlović mu je rekao, kako je pisalo u službenom priopćenju, da svećenici i sada mogu doći ukoliko dobiju vize u jugoslavenskoj ambasadi u Zagrebu. Ali konačno rješavanje tog pitanja vezano je za stupanj normalizacije cjelokupnih odnosa Beograda i Zagreba te spremnosti hrvatske strane da brže i efikasnije rješava pitanje Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. A prije toga, na jednom zasjedanju vrha Srpske pravoslavne crkve koja je tada razmatrala ta pitanja rečeno je da bez povratka iseljenog stanovništva srpske narodnosti u Hrvatsku nema smisla slati svećenike, pa upućeni drže da je riječ o složenijoj diplomatskoj operaciji nego se to na prvi pogled čini." (BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 4. XI. 1996. Prilog dopisnika iz Beograda Uroša Komlenovića. "Iako će službeni rezultati jučerašnjih izbora za saveznu skupštinu i lokalne organe vlasti biti priopćeni, kako je rečeno, u tijeku ovog tjedna, već sada se može odgovoriti na najvažnija pitanja. Crnogorski socijalisti proglasili su pobjedu, a i kada je o Srbiji riječ koalicija ljevice vladat će i u sljedećem razdoblju. Iznenađujuće veliki broj ljudi, između 15 i 20 posto, glasovao je za Šešeljeve radikale. Zbog prirode izbornog sustava koji trećeplasiranu stranku praktički gura na marginu, radikali u parlamentu neće imati adekvatan broj zastupničkih mjesta, ali je to ipak slaba utjeha za one koji su povjerovali da su u Srbiji prošla vremena masovne potpore ekstremnom nacionalizmu. Oporbena koalicija Zajedno prošla je slabije nego što su se pesimisti među njezinim simpatizerima nadali. Stranke okupljene u ovu koaliciju dobile su manje glasova nego na prijašnjim izborima na kojima su sudjelovali samostalno. Uzroke za takav rezultat treba prije svega tražiti u činjenici da je medijski prostor za oporbu bio zatvoreniji nego ikad prije. Dovoljno je npr. navesti podatak da je u najgledanijoj informativnoj emisiji na državnoj televiziji u tijeku jedne predizborne nedjelje o vladajućem bloku emitiram 71 prilog u trajanju 79 minuta, a o koaliciji Zajedno šest priloga u trajanju tri minute i četrdeset sekundi. Osim toga očito je da se povlačenje bivšeg guvernera Narodne banke Dragoslava Avramovića s čela liste koalicije Zajedno u sredini kampanje i te kako ogledalo na izborne rezultate (...) Inače, malobrojni međunarodni promatrači požurili su da izjave kako je sve bilo u redu, pa je teško oteti se dojmu da su došli samo da bi potvrdili legitimitet izbora. Trudeći se sakriti svoje razočaranje, oporbeni lideri podsjećaju na drugi krug glasovanja za lokalne organe vlasti najavljene za 17. studeni i najavljuju pobjedu u Beogradu, Nišu, Čačku i još nekim većim gradovima Srbije." *** Prilog iz Podgorice Milke Tadić: "Na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori trijumfirala je Demokratska stranka socijalista. Po neslužbenim rezultatima na temelju 98 posto prebrojanih glasova, Bulatovićevi socijalisti osvojili su 45 od ukupno 71 mjesta u parlamentu. Najveća oporbena grupa - koalicija Narodna sloga, koju su činili Liberalni savez i Narodna stranka, ima samo 19 zastupnika. Tri mandata osvojila je stranka Demokratske akcije za Crnu Goru, a po dva Demokratska unija Albanaca i Demokratski savez. Na izborima je došlo, da upotrijebimo izraz predsjednika Bulatovića, do okrupnjavanje izbornoga tijela i podjele na dva velika bloka DPS i Narodnu slogu. Socijaldemokratska stranka koja je prošlih godina imala svoje predstavnika u republičkom parlamentu ostala je bez mandata. To se dogodilo i srpskom bloku predvođenom Šešeljem i Arkanom. Konačni rezultati izbora bit će poznati u srijedu. Dosadašnji ishod komentirali su samo čelnici pobjedničke stranke, koji su bili nešto umjereniji nego tijekom izborne kampanje kada su prijetili hapšenjima. Veliko je pitanje kako će opozicija reagirati na rezultate glasovanja. U izbornom štabu Narodne sloge kasno sinoć govorilo se čak i o bojkotu parlamenta zbog brojnih neregularnosti na izbornim mjestima. No, bez obzira na moguće primjedbe oporbe, ovdje je pobijedila autoritarna politička svijest i potvrdilo se pravilo da Crnogorci po tradiciji glasuju za vlast." *** U Dossieru Stanko Cerović govori o porazu oporbe na izborima u Srbiji i Crnoj Gori: "Prošli su dakle još jedni izbori u SR Jugoslaviji, prvi poslijeratni, bez iznenađenja. I baš zato je iz njih teško izvući jasne zaključke. Pobjeda vladajuće koalicije socijalista JUL-a, okupljene oko bračnog para Milošević, očekivala se na saveznoj razini dok su prognoze u Crnoj Gori za republički parlament bile malo zamršenije zbog uspješne kampanje opozicije. Na kraju, ni u Crnoj Gori nije došlo ni do kakve promjene. Opozicija će dovoditi u pitanje regularnost izbora, bit će sigurno puno dokaza o nekim nepravilnostima, ali neće biti dokaza koji bi doveli u pitanje odnos realnih snaga vlasti i opozicije. Ili barem ti dokazi neće imati političkog utjecaja, režim ih može ignorirati. Već u prvim izvješćima agencija o prebrojenim glasovima uočljivo je da su rezultati previše lijepi za vlast. Skoro kao da su ljudi glasovali točno onako kako je idealno za tu vlast. Većina je apsolutna, poraz opozicije totalan, ali ipak opozicija kao da nastavlja postojati toliko da ostavlja dojam regularne demokratske borbe. U Srbiji su ekstremisti koji podupiru Šešeljevu Radikalnu stranku dobili isto toliko glasova kao opozicija Zajedno, što je opet idealan odnos za vlast u Beogradu. S jedne strane, podcrtana je opasnost od ekstremista pa se društvo može okrenuti Slobodanu Miloševiću kao jedinoj zaštiti od fašizma, s druge strane ponižena je demokratska opozicija koja ostaje skoro isto tako beznačajna kao i ekstremisti. Kako takvi rezultati idealno odgovaraju vlastima, to može značiti da izbori nisu bili potpuno regularni jer se obično stvari ne događaju ni za jednu vlast tako dobro, osim u planovima policijskih komiteta. Ali je moguće i da je narod u savršenoj simbiozi s vlastima pa osjeća što joj treba ili instinktivno nađe način da ugodi vlastima. Slično se dogodilo i s vlastima u Crnoj Gori. Održana je opozicija toliko jakom da daje privid demokratskog sustava, ali ni jedna parcela vlasti nije nigdje ugrožena. Šteta što u Srbiji i Crnoj Gori nije moguće provesti podrobne i objektivne sociološke analize o stavovima ljudi, evoluciji njihova mišljenja u posljednjih nekoliko godina jer bi to dalo dragocjene spoznaje o društvu koje je u prošlom desetljeću prošlo kroz jedan od najdramatičnijih i najtragičnijih razdoblja svoje povijesti, uvijek pod istim vlastima. Toliko su se situacije mijenjale u ovom razdoblju, toliko je vlast pravila radikalni zaokret, toliko se život svakog pojedinca i društva totalno promijenio, uglavnom na gore, da se ne može istaknuti skoro ni jedna stalna ideja, ništa stabilno u tom razvoju, osim činjenice koju potvrđuju ovi izbori. Da ogromna većina ljudi uvijek, bez obzira na zaokrete, podržava istu vlast. Može se reći za koga su ljudi glasovali, ali teško da bi se itko usudio danas kazati za što su ljudi glasovali. Da li za mirovnu politiku vlasti, kako je ista većina ranije podržavala ekstremnu ratnu politiku iste vlast. Da li za uspostavljanjem odnosa sa svijetom, vraćanjem u međunarodnu zajednicu jer je međunarodna diplomacija podržala Miloševićevu stranku, ali tada opet to je ista većina koja je vrlo vatreno podržavala kidanje svih veza s tim istim svijetom koji je predstavljan godinama kao masa zakletih neprijatelja srpskog naroda. Da li se glasovalo protiv nacionalizma koji osuđuje par Miloševićevih ili za nacionalizam koji su oni bolje nego itko predstavljali u najgorim ratnim godinama. I koji slojevi stanovništva su glasovali za njih? Da li radnici koje je njihova politika dovela na rub gladi, seljaci koji su u goroj situaciji nego u vrijeme komunizma? Na kraju moglo bi se reći da Miloševićeva karizma zrači kao u prvim godinama njegove vlasti kad je palio mase naroda, ali opet sva svjedočanstva se slažu da je on postao izrazito nepopularan čovjek u Srbiji.(...) Pa ipak i u jednoj i drugoj federalnoj jedinici u ovako burnim lomovima, iza tako prevrtljivih vlasti za koje bi se očekivalo da u raznim zaokretima izgube svoje pristaše, većina ostaje stabilna, ukoliko se pretpostavi da su izbori uglavnom korektni. Situacija u kojoj je ovako teško izvući zaključke o tome zašto su ljudi glasovali glasujući tako vrlo je pogodna za najrazličitija nagađanja. Bit će tako dubokih procjena o tako dubokoj krizi društva koje je izgubilo svaku sposobnost orijentacije poslije dugotrajnog pražnjenja mozgova, ratnih strahota, izolacije ili o tome da je srpski narod sad nesposoban da se suoči s realnosti svoje i tuđe tragedije, ali bi trebalo očekivati da se nakon poraza opozicije na prvim poslijeratnim izborima postavi i pitanje koje je lakše analizirati jer je konkretno: o greškama i slabostima opozicije. Činjenica je da ljudi nisu mogli znati za što glasuju ni ako glasuju za opoziciju mnogo više nego što ne znaju za što glasuju kada glasaju za vlast. Koalicija Zajedno je bila skup potpuno različitih ideja i sukobljenih karijera, a nije drugačije ni u Crnoj Gori, s koalicijom Narodna sloga. Pravilo je u glasanjima i na Zapadu da ljudi po inerciji glasuju za postojeću vlast, ukoliko opozicija nije vrlo izrazito profilirana kao alternativa. Druga primjedba svakoj opoziciji u Srbiji i Crnoj Gori je ozbiljnija i kritičari je ponavljaju već godinama. To je primjedba zašto uopće prihvaća da iziđe na izbore u kojima nema nikakvih izgleda i na kojima nisu osigurani ni najmanji uvjeti za ravnopravno odmjeravanje snaga. Oporbene stranke potpuno bez razloga, ako nisu izmanipulirani od strane vlasti i njoj služe, prihvaćaju da sudjeluju u prividu višestranačkog sustava i obavljanja ovih izbornih rituala, iako i lideri oporbe upozoravaju da je riječ o jednostranačkoj diktaturi u kojoj nema prostora za djelovanje političkih stranaka(...). U Srbiji se ne glasuje o promjenama stranaka na vlasti unatoč prividu već o radikalnoj promjeni sustava kao što je bilo u drugim državama na istoku Europe, samo u vrijeme pada komunizma. U Srbiji nisu u igri karijere političara i vlast stranaka već je riječ o životu i smrti ljudi koji su odgovorni za drame prošlog razdoblja. Smjena nikad ne bi mogla biti bezbolna. Ulog je mnogo veći nego bilo gdje drugdje u istočnoj Europi zato opozicija nema ni približne izglede kao u istočnoj Europi. Moguće da je zato narod i privrženiji vlasti jer promjena vlasti podrazumijeva velike rizike i sukobe, to svatko u Srbiji osjeća. Miloševićev režim predstavlja kakav-takav red. Odlazeći izazvao bi veliki nered i u Srbiji i na Balkanu. To je bar jedan od razloga zašto ga danas podržava i Zapad i možda zašto za njega glasuje većina građana." (RFI) SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 4. XI. 1996. Bez obzira na izbore, Milošević namjerava vladati u Jugoslaviji "Predsjednik Slobodan Milošević, kojega Zapad drži najodgovornijim za raspad Jugoslavije i balkanski sukob, danas je započeo pažljivo koreografiran politički ples koji će vjerojatno završiti njegovim imenovanjem jugoslavenskim vođom za predstojeće godine. Jugoslavija, u kojoj su sad samo Srbija i Crna Gora, danas je održala izbore za federalni parlament, koji gotovo svi smatraju nebitnim tijelom koje rutinski odobrava odluke. Međutim, parlament, kao i nedjelotvorne dužnosti saveznoga predsjednika i premijera, drže sljedećom stepenicom u Miloševićevu nastojanju da zadrži nadzor nad zemljom kojom je zapravo vladao posljednjih devet godina. 'Budući da se ne može opet sljedeće godine natjecati za mjesto predsjednika Srbije', kaže oporbeni kolumnist Stojan Cerović, 'on jednostavno odlazi na drugi položaj. Ime položaja koji sad ima, ili onoga koje će imati za godinu dana, nije bitno. Bez obzira na to što se dogodilo, ili koju titulu on dobio, Milošević namjerava vladati Jugoslavijom'. G. Milošević se danas ne natječe za dužnost, a njegov drugi i posljednji mandat predsjednika Srbije istječe potkraj 1997. No, zapadni diplomati kažu da će, zadrži li njegova koalicija, koju predvodi Socijalistička partija Srbije, nadzor u oba doma parlamenta, njegovi bi pristaše mogli donijeti ustavne promjene koje bi mu omogućile da prenese svoju vlast na mjesto saveznoga predsjednika Jugoslavije. Ili bi ga federalni predsjednik mogao postaviti na mjesto federalnoga premijera pa bi na taj način mogao sačuvati vlast, kažu diplomati. Kako god bilo, oni koji kritiziraju g. Miloševića kažu da ga se ustavna pravila ne tiču. Primjerice, kažu, on diktira vanjsku politiku, iako po ustavu predsjednik Srbije nema pravo glasa u vanjskim poslovima. Predizborna je kampanja bila čudna mješavina neumjerenih optužba i rušenja ugleda klevetama čime su se uglavnom bavile žena g. Miloševća Mirjana Marković, vođa stranke udružene sa socijalistima i Danica Drašković, žena jednoga od pet glavnih oporbenih čelnika, Vuka Draškovića. (...) Verbalni dvoboj dviju žena bio je jedina nepromišljenost u kampanji koja je bila toliko nepokretna i bez ikakvih javnih rasprava da čak ni glasači koji danas dolaze na glasačka mjesta nisu mogli objasniti što je posrijedi. (...) Oporbena koalicija nazvana Zajedno, koja je imala teškoća u artikuliranju koherentne poruke, rekla je da joj je najveća nada osvajanje beogradske vijećnice na lokalnim izborima. Opća prenapučenost, nezaposlenost i neisplaćene plaće okrenuli su mnoge stanovnike grada protiv vlade. Mnoge je promatrače zapanjilo to kako su državni mediji, koji su praktički ignorirali oporbenu koaliciju pet stranaka, uspjeli g. Miloševića, koji je na vlast došao kao gorljivi nacionalist koji je čvrsto odlučio stvoriti veliku Srbiju, pretvoriti u tolerantnoga mirotvorca i međunarodno štovanog državnika. 'Ova je kampanja bila pravi rat, koji su vodili državni mediji, protiv našeg sjećanja', rekao je g. Cerović. 'A država pobjeđuje'. Četverogodišnje krvoproliće rijetko se spominje, iako se zbog njega raspala Jugoslavija, uništeno je njezino gospodarstvo, slomljena je Bosna, prognani su milijuni osoba, uključujući i mnoge Srbe, a još je četvrt milijuna poginulo. Nacionalistički pristaše čvrste linije, koji su nekad stajali na pozornicama s predsjednikom Miloševićem pozivajući mlade ljude da krenu u Bosnu u borbu protiv Muslimana i Hrvata, bez ceremonija su izbačeni iz vlasti i prepušteni bizarnim raspravama o uroti koje vode u starim komunističkim sastajalištima poput beogradskoga kluba književnika. G. Milošević, čija je tajna policija stvorila, financirala i upravljala ljudima poput vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića, sad javno traži etničku toleranciju i poštivanje. A on i njegova stranka nazivaju vodstvo bosanskih Srba 'ratnim profiterima' i 'lopovima'. Djeca u školama, koja su nekad pisala testove o pojedinostima iz Titova djetinjstva i života, sad čitaju školske knjige koje za rat optužuju mračne 'međunarodne sile' koje su se 'urotile' kako bi uništile Jugoslaviju. G. Milošević je, piše u štivima, junački intervenirao kako bi spasio Srbe od uništenja. G. Milošević, koji se rijetko pojavljuje u javnosti, nekako je čak uspio izbjeći i krivnju za gospodarsko pogoršanje zbog kojega je životni standard potonuo. Financijski propala i nedjelotvorna državna poduzeća proizvode robu koju kupuje nekoliko zemalja i često služe jedino za bogaćenje Miloševićevih političkih pristaša. No, krivnja za gospodarsku propast pripisuje se sankcijama koje je nametnuo Zapad. (...) Ukidanje sankcija poslije Miloševićeva potpisa Daytonskoga sporazuma prošle godine, državni mediji prikazuju kao zakašnjelo priznanje Zapada Miloševićevim stalnim pozivima na mir i suradnju. G. Milošević, koji sve više vlada Jugoslavijom, u paru sa svojom ženom, što jako podsjeća na vlast Elene i Nicolaea Ceausescua u komunističkoj Rumunjskoj, čini se koristi izbore kako bi zamijenio ili spojio svoju Socijalističku stranku sa strankom svoje žene. Ovih su dana mnogi politički čelnici otišli iz Socijalističke stranke u stranku gđe. Marković osnovanu prije dvije godine. Poslovni ljudi kažu da su prisiljeni plaćati velike pristojbe dužnosnicima njezine stranke, Jugoslavenske ujedinjene ljevice, kako bi zadržali dozvole za uvoz i izvoz", piše među ostalim Chris Hedges. THE WASHINGTON POST 4. XI. 1996. Miloševićeva koalicija u prednosti na jugoslavenskim izborima "Stanovnici Jugoslavije glasovali su danas na prvim izborima nakon što je Daytonski mirovni sporazum utišao puške na Balkanu prošle godine", piše John Pomfret te nastavlja: "Politički analitičari i diplomati predvidjeli su da će koalicija koju predvodi srpski predsjednik Slobodan Milošević, kojeg uvelike optužuju da je započeo rat u Bosni i Hrvatskoj, pobijediti i proširiti svoju kontrolu nad ovom osiromašenom zemljom. Glasovanje označava važan korak za ponovno oživljavanje Miloševićeve reputacije. Iako su ga američki dužnosnici 1992. javno izložili ruglu kao 'balkanskog mesara', Clintonova vlada sada tretira srpskog Predsjednika kao ključnog igrača. Tijekom jugoslavenske predizborne kampanje, američki poslanici posjetili su tvornice pod državnom upravom i susreli su se s visokim dužnosnicima Miloševićeve Srpske socijalističke partije, ostavljajući snažan dojam da Washington podržava socijaliste. Vođe pro-zapadne oporbe koji nemaju vlasti žalili su se protiv navodnog naginjanja Washingtona na Miloševićevu stranu, pretvarajući to u jednu od predizbornih tema. Zapadni diplomati kažu da očekivana pobjeda Miloševićeve stranke uspješno jamči da će dvije republike koje čine Jugoslaviju - Srbija s 10 milijuna stanovnika i Crna Gora sa 600 tisuća - nastaviti živjeti s gospodarstvima koja se temelje na teorijama komunističke državne kontrole i pod režimima gdje se različito mišljenje ne tolerira. (...) Smatra se da su izbori važni Miloševiću jer ako njegova koalicija dobije dvotrećinsku većinu u donjem domu, srpski Predsjednik će biti u snažnoj poziciji da ponovno piše jugoslavenski ustav i dodijeli više vlasti središnjoj vladi na račun dvije konstitutivne republike. To bi omogućilo Miloševiću da se sljedeće godine ponovno kandidira za predsjednika ili premijera Jugoslavije. Milošević je već odslužio dva mandata kao predsjednik, što je ustavna granica. Zapadni diplomati kažu da izgleda da je Milošević već poduzeo prve korake u preusmjeravanju vlasti s dvije jugoslavenske republike na središnju vladu. Prošli je tjedan Radmilo Bogdanović, socijalist blizak Miloševiću, objavio da se pripremaju nacrti zakona koji bi prebacili odgovornost za vrlo utjecajnu tajnu službu, koja je djelovala pod srpskom vladom, na središnju jugoslavensku vladu. Miloševićeva sposobnost da jaši na valovima političke sreće zapanjuje diplomate. Pod njegovim vodstvom, Jugoslavija se smanjila sa šest republika na dvije. Stotine tisuća Srba protjerano je iz domova njihovih predaka u Hrvatskoj i sada jedva sastavljaju kraj s krajem u Srbiji. Srpski snovi o stvaranju vlastite države u Bosni su također propali. Jedan od troje ljudi u Jugoslaviji živi u siromaštvu, a prihodi po glavi stanovnika smanjili su se s tisuću dolara mjesečno prije rata na oko sto dolara. (...) Faktor koji uzrokuje zabrinutost među jugoslavenskom oporbom je Miloševićev partner na izborima. Socijalisti su se kandidirali u koaliciji s mutnom organizacijom nazvanom Jugoslavenska ujedinjena ljevica, koju predvodi Miloševićeva supruga Mirjana Marković. Sastoji se od poslovnih ljudi koji su postali nevjerojatno bogati za vrijeme rata krijumčarenjem na crnom tržištu koje je stvoreno nakon nametanja međunarodnih gospodarskih sankcija 1992. zbog Miloševićeve potpore srpskoj agresiji na Muslimane u Bosni. Sankcije su ukinute prošle godine prema Daytonskom dogovoru. Bivša profesorica marksizma, Markovićeva je izrazila svoju potporu čvrstorukaškim kineskim gospodarskim teorijama i jednopartijskoj državi u svom dnevniku iz kojeg objavljuje ulomke u jednom časopisu. U Srbiji je koalicija četiri oporbene stranke prvi put stvorila savez koji će se suprotstaviti Miloševiću i Markovićki. U susjednoj Crnoj Gori, stranke koje održavaju bliskije veze sa Srbijom i one koje se tome protive osnovale su neobično savezništvo protiv vladajuće elite bivših komunista bliskih Miloševiću. (...) Prošli mjesec je vođa najveće jugoslavenske oporbene stranke Vuk Drašković napisao otvoreno pismo američkom veleposlanstvu, optužujući Richarda Milesa, šefa misije, da je skrojio dogovor s Miloševićem koji bi omogućio srpskom predsjedniku da vara na izborima. Veleposlanstvo je poreklo te optužbe. Drašković i drugi oporbeni vođe također su kritizirali Milesa i druge dužnosnike veleposlanstva zbog njihovih posjeta tvornicama koje je prenosila televizija za vrijeme izborne kampanje. Optužili su da su Washington i europski saveznici više zainteresirani da pridobiju Miloševića da surađuje s Daytonskim sporazumom u Bosni nego za demokratizaciju i gospodarsku obnovu mnogo veće Jugoslavije", piše John Pomfret. AUSTRIJA DIE PRESSE 4. XI. 1996. Oružanom silom "Vijest bi skoro prošla nezapaženo između jugoslavenskih izbora i navodne smrti srpskog vojnog vođe Mladića: bosanska vlada je otpustila svojeg doministra obrane pod pritiskom Sjedinjenih Država koje ga optužuju za veze s Iranom pa su njegovim odlaskom uvjetovali dostavu oružja Sarajevu. Pa zna se da bi Washington svoj osjećaj za pravdu nametnuo cijelom svijetu - Helms-Burtonov zakon koji bi trebao uništiti strane ulagače na Kubi nije prvi primjer; zna se i to da SAD (s pravom) u aktivnostima Teherana vide prijetnju zapadnom svijetu. Ucjena Bosne ipak je sasvim osobita drskost: Washington je pokrenuo sve kako bi svoje miješanje u bosanski rat okrunio demokratskim izborima (i to pravodobno, prije američkih izbora). I zatim se bez raznišljanja miješa u suverenost države stvorene u Daytonu time što se žali na nemilog političara. Oružanom silom, u prenesenom smislu. Zanimljivo razumijevanje demokracije i suverenosti" - drži Andreas Schwarz. PROFIL 4. XI. 1996. 'Nije neprijatelj u krevetu' "Valjevo je mali grad 90 kilometara južno od Beograda. Plakate oporbenog saveza Zajedno strgnuli su nepoznati. Dvije tisuće ljudi okupilo se na pljusku ispred doma kulture, uljudni, mirni, urbanih lica. Samo kad jedan od govornika spomene ime srpskog predsjednika Miloševića, zaori zviždački koncert. Valjevo je u gospodarski propaloj Srbiji jedna od malobrojnih dobrostojećih općina. U zaleđu glavnoga grada Beograda desetljećima se dobro živjelo od stočarstva i trgovine mesom. Mlađa je generacija spadala među prve poduzetnike. Poslovni ljudi u Valjevu osnovali su novokapitalističku stranku - Nova demokracija. Tek što su 1993. izabrani u srpski parlament, dopustili su da ih Milošević kupi i zaključili su koaliciju s njegovom Socijalističkom strankom Srbije (SPS). Poslovni ljudi koji ne pripadaju povlaštenoj kliki i dalje su simpatizirali oporbu. 'U ovom režimu nema perspektive', kaže 37-godišnji Rade Živanović nakon zbora. On je doduše zaposlen, ali mora prehraniti dvoje djece i ne može 'obnoviti ni istrošeni djelić za svoj dvadeset godina stari Fiat'. Lokalni šef SPS-a, naprotiv, kao liječnik socijalnog osiguranja dobiva tri tisuće njemačkih maraka ako zdravog radnika pošalje u raniju mirovinu. Izbori u nedjelju, 3. studenog, poslužili su Miloševićevom režimu kao prvi oprezan test nakon mira u Daytonu. Ostatak Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) birao je savezni parlament, Crna Gora svoj republički parlament, a Beograd svoje općinsko vijeće. Glasovi će biti prebrojeni ovaj tjedan. Tu je favorit Miloševićev SPS unatoč ohrabrujućim anketama u korist oporbe. Izbori nisu bili puno više nego li malo bolja anketa i test političke mašinerije u poludemokraciji. Jugoslavenski savezni organi ionako žive u sjeni. U Srbiji koja ima 95 posto gospodarske snage savezne države, vlada Milošević s posebnim predsjedničkim ovlastima. Njegova karijera je karijera političkog kameleona. Milošević se počeo uspinjati 1987. kao stjegonoša srpskog nacionalizma. Kad je postalo jasno da međunarodna zajednica neće prihvatiti nikakvu veliku Srbiju, obratio se i prekinuo sa svojim sljedbenikom Radovanom Karadžićem u Bosni. Poslije uspjeha Hrvata i Muslimana Milošević se koncem 1995. podredio diktatu mira iz Daytona. Veliki dio srpskih osvajanja opet je bio izgubljen, ostale su izbjeglička bijeda, goaspodarska kriza i neriješeno pitanje Albanaca. Gospodarski embargo UN-a od 1992. do 1995. je djelovao. Prosječna mjesečna plaća pala je s preračunato 14 tisuća na 1700 šilinga. U oronulim mamutskim državnim poduzećima plaće se često mjesecima ne isplaćuju. Čak je i tvornica oružja Zastava u Kragujevcu tjednima štrajkala. Kad više nisu imali što jesti, radnici su započeli štrajk glađu: 'Odbijamo jesti jer za jesti nemamo ništa.' U ratu je država svojim građanima više puta otela ušteđevine, počevši od 1990. s faktičnom zapljenom deviznih računa jugoslavenskih gastarbajtera. 1991. su se pojavile privatne banke koje su obećavale visoke kamate - i na vrijeme propadale. Direktori su s novcem nestajali u inozemstvu. 1993. je počela galopirati inflacija i do siječnja 1994. postigla je svjetski rekord: 313 milijuna posto. Bolnice su ostale bez grijanja kao i stanovi. Beogradska djeca pokazivala su znakove podhranjenosti. No u mnogim gradovima Srbije skoro svaka je obitelj imala krijumčarski vrt u zelenilu, preživljavali su u nuždi. Osobito je teško za dva milijuna Albanaca u južnoj srpskoj pokrajini Kosovu. Svaki treći je nazaposlen. Milošević je doduše s 1. rujnom priznao njihovo dotad ilegalno školstvo, no Albanci su unatoč tomu bojkotirali izbore. Još u travnju je bilo atentata na srpske policajce na Kosovu. Pretprošlog vikenda opet su ustrijeljena dva srpska policijska službenika u svojem automobilu. Srpska je oporba zbog novog izbornog zakona bila prisiljena sklopiti savez. Zajedno ujedinjuje borce za ljudska prava, demokrate i dugokosog nacionalnog romantičara Vuka Draškovića. Lukavi oportunist Zoran Đinđić koji želi postati gradonačelnikom Beograda, pokazao je spremnost 'odazvati se nacionalnim osjećajima stanovništva'. Beogradski profesor psihologije Žarko Korać sklopio je ruke iznad glave: 'Sada kad je nacionalizam napokon diskreditiran, preuzima ga oporba! Time uništava vlastitu budućnost.' Kao majstor taktike predsjednik Milošević je u ljetu reformirao izborni zakon u svoju korist. Njegova stranka može dobiti većinu čak sa samo 30 posto glasova. Ovoga puta u koaliciji sa svojom ženom Mirom Marković. Profesorica sociologije koja je ostala vjerna svojim starokomunističkim uvjerenjima, osnovala je 1994. Jugoslavensku ljevicu (JUL). Tamo se okupljaju menadžeri državnih poduzeća koji žele polaganiju privatizaciju iz koje su stranci isključeni. Kao glasnogovornik JUL-a Aleksandar Vulin sjedi na 13. katu bivše zgrade jugoslavenskog CK u Novom Beogradu. 25-godišnji student s kosom do ramena djeluje poput zakašnjelog hipija. Poster Che Guevare i Lenjinove slike kao i poprsje Karla Marxa krase njegov ured. U vitrini blista 40 Lenjinovih knjiga. Njegova stranka, tvrdi Vulin, također drži da 'nije sasvim u redu' što državni mediji cenzuriraju oporbu. No da je JUL zajamčeno 'bez imalo nacionalizma.' Čak su tiskani plakati na jezicima manjina, albanskom i mađarskom. Vulin ne vidi političkih problema sa strankom Predsjednika. Gospođa Marković svojem suprugu Miloševiću nikada nije bila 'neprijatelj u krevetu.' I zapadne su sile podupirale Miloševića u izbornoj borbi jer im on jamči mir u Bosni i pridržavanje Daytonskog mirovnog sporazuma. Hulja je više proračunat od oporbe koja se ideološki još nije pronašla, mogao je pomisliti britanski veleposlanik Ivor Roberts kad je demonstrativno nastupio na godišnjoj proslavi jednog privatnog sveučilišta koje pripada Predsjednikovim poslovnim prijateljima. Dok je supruga Mirjana Predsjedniku potpora, njegov mu sin Marko, 22 godine, radi samo poteškoće. Mladi vlasnik diskoteke lud za revolverima želi postati vozač autoutrka. Dosad njegov put resi 19 totalnih šteta i poneka ozljeda. O-Ton Marko u jednom interviewu: 'Zbog prvih 15 uništenih auta tata je bio mrzovoljan. Sad mu je već svejedno.' Jedan je beogradski vozač taksija mrmljao u poslijepodnevnom zastoju: 'Ovi će još svršiti kao i Ceausescui.' Vladarski par Rumunjske smaknut je tijekom revolucije 1989., njihov potomak Nicu umro je nedavno u Beču od ciroze jetre" - piše Gregor Mayer. FRANCUSKA LIBERATION 3. XI. 1996. Izbori kušnje u Beogradu "Godinu dana nakon početka Daytonskih pregovora kojima je uspostavljen mir u Bosni, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i njegova Socijalistička partija Srbije (SPS) moraju se u nedjelju prvi put suočiti s izborima. Ovi su izbori sami po sebi tek jedna kušnja: birači u SRJ (Srbija i Crna Gora) trebaju izabrati 138 zastupnika u federalnu Skupštinu, ustanovu bez prave vlasti jer se ova gotovo isključivo nalazi u rukama predsjednika i, u manjoj mjeri, u rukama srbijanske Skupštine. Međutim u toj prvoj utrci ništa nije bilo prepušteno slučaju. Televizijske postaje - sve u službi vlasti - pjevaju hvalospjeve velikom 'mirotvorcu' kojega 'cijeni međunarodna zajednica'. Naprotiv svako miješanje liberalne oporbe, raznorodnog saveza 'Zajedno', prešućuje se ili čak iskrivljuje. Kako bi uspješno obavio svoj zadatak, predsjednik Milošević je našao saveznika u svojoj ženi. Miri Marković koja vodi Jugoslavensku ujedinjenu ljevicu (JUL). Iako ova stranka teži za većom političkom ulogom, ona je ipak prava zagonetka. Osnovana u ljeto 1994. u trenutku kada je Milošević raskinuo veze s bosanskim Srbima, JUL je došao na mjesto Saveza komunista - Pokreta za Jugoslaviju, malog pokreta kojega su činili stari generali koji je u potpunosti slijedio Titovu stranku. Izravno prenošen na televiziji u srijedu, posljednji je predizborni skup JUL-a bio neobičan. U prepunoj dvorani Kongresne palače oko pet tisuća zastupnika ganuti pjevaju himnu bivše Jugoslavije 'Hej, Slaveni' nakon čega pjevaju 'Internacionalu'. (...) Na prvi pogled čini se da si na skupu nostalgičara za titoizmom koji pozivaju na jednakost među narodima, pristojno plješčući mađarskom zastupniku iz Vojvodine koji počinje svoj govor na materinskom jeziku. No dojam ne odolijeva dužem ispitivanju nazočnih. Tu se gura izabrano društvo: direktori poduzeća, ugledni umjetnici, ministri i čelnici SPS-a, stranke Slobodana Miloševića, koji sjede između dvije stolice. (...) 'Pojava JUL-a je očitovanje otpora modernizaciji', smatra psiholog Žarko Korać. Još jedan djelić u onome što on naziva 'velikom amnezijom', 'nesposobnošću političke klase da se suoči sa svojom nedavnom prošlošću, ratom. Nitko ne postavlja pitanje njezine odgovornosti ni valjanosti nacionalističkog plana koji je bio osnova sukoba'. Liberalna oporba vidi u pojavi JUL-a prije svega pokušaj vlasti da nadzire mali sloj poslovnih ljudi koji su se obogatili zahvaljujući ratu i privatizaciji. 'Režim se boji da bi se oni mogli politički emancipirati', objašnjava gospodarstvenik i demokrat Dušan Bajec. Još treba vidjeti kakav će za SPS, stranku Slobodana Miloševića, biti izborni učinak saveza s pokretom kojega predvodi njegova žena. Općenito je lik 'Gospođe Milošević', 54-godišnje profesorice sociologije koja sladunjavo govori, negativan. Sve su češće usporedbe s Elenom Ceausescu - ženom rumunjskog diktatora. Iako Slobodan Milošević pokazuje pouzdanu sigurnost, režim je pokazao znake razdražljivosti u socijalnom ozračju koje se pogoršava. Ukidanje sankcija nije dovelo ni do kakvog poboljšanja, zemlji su još uvijek uskraćeni izvori vanjskog financiranja. Osim toga čini se da je vlast umiješana u odlazak u mirovinu Dragoslava Avramovića koji je na čelu koalicijske liste 'Zajedno' i koji je napustio utrku 'službeno zbog zdravstvenih razloga'. Nakon što je zaustavio hiperinflaciju i prošli mjesec stao na čelo štrajkaškog pokreta, ovaj bivši guverner Centralne banke je najpopularniji čovjek u zemlji. 'S njime bi dobili izbore', uzdiše službeni predstavnik Srpske demokratske partije (SDP), Milorad Jovanović. Otkako se on povukao, posljednja ispitivanja pokazuju da u stvari 45 posto glasača namjerava glasovati za pristaše Slobodana Miloševića, a oko 30 posto za savez 'Zajedno', iako su bili bok uz bok. 'Avramović je uzmaknuo pred unutarnjim, ali i vanjskim pritiscima', nastavlja službeni predstavnik SDP-a. 'U prvom redu od strane SAD-a koje ne žele promjenu vlade u Srbiji. Za njih je Milošević jamac krhkih mirovnih sporazuma o Bosni koje je potpisao'. Česti gosti bosanskosrpskih čelnika na Palama, oporbeni su vođe zacijelo manje uvjerljivi kada je riječ o tome. Iako niječu da su nacionalisti, prvaci 'Zajedno' dali su na posljednjem predizbornom skupu u Beogradu potporu Biljani Plavšić, novoj bosanskosrpskoj predsjednici", piše Helene Despić - Popović. RUSIJA ROSSIJSKAJA GAZETA 2. XI. 1996. Bosnu polako naoružavaju "Prema priopćenju BBC-a ovih je dana u jednu hrvatsku luku stigao brod s američkim oružjem. 45 tenkova, 80 oklopnih transportera i preko 800 protutenkovskih uređaja predviđenih za vojsku hrvatsko-muslimanske Federacije, jedne od dviju teritorijalnih tvorevina u BiH. Nova pošiljka oružja nipošto nije prva a nije, na žalost, ni posljednja. Njemačka, Turska, SAD i niz drugih zemalja i dalje nastavljaju 'pumpati' bivšu jugoslavensku republiku suvremenim sredstvima uništavanja. Zašto? Prema objašnjenju zapadnih političara i vojnih dužnosnika - radi naoružavanja vojske hrvatsko-muslimanske Federacije. Njima tobože prijete bosanski Srbi koji žive u susjednoj republici srpskoj (druga teritorijalna tvorevina u BiH). No ne treba zaboraviti da je rat na Balkanu zaustavljen uz goleme napore, desetke tisuća života i milijune osakaćenih sudbina. K tome uz djelatno sudjelovanje Rusije. Čini se da se nastavak dostave oružja na Balkan može objasniti samo neodgovornošću i nepoznavanjem situacije. Ima li smisla da naša zemlja političkim i diplomatskim sredstvima pokuša spriječiti takvu praksu? Međutim i dalje je aktualno pitanje boravka vojnih jedinica iz sastava Snaga za provedbu Daytonskih sporazuma u BiH. Svi znamo da je inozemni vojni kontingent trebao imati odlučujuću ulogu u procesu normalizacije stanja na Balkanu. No još nisu utvrđena stajališta glede njihove brojnosti i vremena boravka. Ta bi pitanja u najskorije vrijeme trebalo razmatrati Vijeće sigurnosti UN-a, Kontaktna skupina za BiH i druge međunarodne udruge", piše Mihail Ovčarenko. VEČERNJI LIST 5. XI. 1996. Kome gori (Degenova) svijeća? Hrvatsku stranačku scenu, posebice oporbenu, analizira Mate Piškor. Izdvaja činjenicu o prekomjernoj brojnosti stranaka i nemogućnosti njihova međusobnog dogovora, jer kako objašnjava, "dosta je čudno da udruge oporbenih stranaka koje su ostvarile zapaženi izborni rezultat i pokazale kako se može zatomiti posebnost i sakriti razlike nakon izbora ne uspijevaju nastaviti u istom tonu". Analizirajući zašto nema volje za suradnjom i kompromisa i tko je krivac za takvo stanje, Piškor piše: "Je li, govoreći na primjeru Zagreba, HDZ krivac za neuspjehe i neslogu oporbe i sve očitije razlike? Jedan od 'krivaca' sigurno jest, no to je razumljivo jer je riječ o političkoj borbi suprotstavljenih političkih tabora. Stoga je važnije i zanimljivije pitanje kakvu ulogu u širenju krize unutar zagrebačke udruge šestorice imaju nerealne ambicije lidera malih stranaka, koje bez potpore udruge nikada ne bi osvojile ni mandat, a ti lideri, sada svjesni svoje umjetno stvorene važnosti, ucjenjuju veće stranke - članice udruge. Iako se znalo da dobar dio razloga nesloge u zagrebačkoj udruzi i kratkog trajanja ostalih oporbenih udruga treba tražiti baš u liderskim ambicijama čelnika malih stranaka, javno je o tome progovoreno tek nedavno". Kao primjere pritom navodi; ocjene HSS-ovih čelnika koji "ističu da ne žele biti taoci takve neuspješne (i neprincipijelne) politike"; ocjenu Dražena Budiše koji je svojedobno tražio "da politika razgovora i pregovora, pa i kompromisa, mora imati prednost u odnosu na politiku diktata i ukapanja u uske stranačke rovove"; inicijativu trešnjevačkih članova Gradske skupštine Zagreba (Manolićeva inicijativa) "da glasuju za prijedlog koji ima šanse stvar pokrenuti s mrtve točke". Iz svega zaključuje: "Godina je dana zagrebačke krize. Oporba nije uspjela naplatiti broj glasova koji je dobila, nego je produbila razlike između stranaka udruge i pokrenula svađe. Tako se može dogoditi da Degenova rođendanska svijeća jednogodišnjem trajanju zagrebačke krize postane ukopna svijeća podjednako zagrebačoj oporbenoj udruzi kao i (do)sadašnjem načinu oporbenog udruživanja i djelovanja. S obzirom na rezultate, teško da imamo razloga za čim žaliti". Nema pregovora o promjeni granica Ima li kakvih pomaka, promjena ili problema u određivanju granica s našim susjedima za list objašnjava prof. dr. Hrvoje Kačić, predsjednik Državne komisije za granice. Govoreći o situaciju na granici sa SRJ, Kačić napominje: "Stanje je takvo da se većim dijelom istočna granica proteže Dunavom, iako ima slučajeva da hrvatska granica ide i s istočne strane Dunava, a i obratno kada se Srbija proteže i zapadno od njega. To se ne odnosi na sadašnju situaciju s iločkim mostom. UNTAES je samo privremeno tu i njihove pozicije svakako ne mogu određivati granicu". Kačić tu situaciju ne smatra incidentnom i objašnjava: "Srbija je zastupala stajalište da su između republika bivše Jugoslavije administrativne granice i da ne mogu biti prihvaćene kao međudržavne. Ali, Badinterova je komisija o bivšoj Jugoslaviji utvrdila suprotno - te granice prerastaju u međudržavne. Kod toga su se pozvali na dva argumenta. Jedan je iz međunarodnog prava u smislu pojma uti possidetis (činjenica posjedovanja), a drugi je još značajniji jer govori o tome da je Ustav bivše države iz 1974. godine utvrdio da se granice mogu mijenjati samo sporazumom između republika. Ta su načela afirmirana u svim međunarodnim dokumentima - počev od Povelje UN-a, Pariške povelje, Konferencije o bivšoj Jugoslaviji - a ratificirana su i od Vijeća sigurnosti UN-a. Jasno, tolerirao bi se sporazum između tih država. No, takve odluke spadaju u nadležnost Sabora, a saborska je odluka iz '91. godine jasna. Nitko nema ovlaštenja da pregovara o promjeni granica". Komentirajući posljednje istupe Momira Bulatovića, Kačić napominje kako je crnogorska skupština još '91. godine "zauzela stav da Crna Gora nema teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj, a da su granice na kopnu između Hrvatske i Crne Gore već 'postojeće granice'. Svjestan toga da su sve međunarodne organizacije - od Badinterove komisije do Vijeća sigurnosti UN-a - za takve postojeće kopnene granice utvrdile da imaju karakter međudržavne granice. To je nesporna činjenica i zapravo već ima značaj presuđene stvari (res iudicata)", napominje Kačić i potom komentira Bulatovićev istup u SAD-u i njegovo lansiranje tzv. aide memorie za Prevlaku. "Aide memorie je samo u funkciji spašavanja obraza na unutarnjopolitičkom planu u Crnoj Gori u ovo predizborno vrijeme. Taj je materijal inače toliko kontradiktoran da nema šanse da bude ozbiljno tretiran. Na jednu stvar na ovoj južnoj granici treba upozoriti. U agresiji na Hrvatsku, žarišta su bila vojarne ili pak područja gdje su u većem broju živjeli Srbi. Oni su započinjali s terorističkim aktima. Na hrvatskom jugu nije bilo ni vojarni, izuzev na samom rtu Oštrom, niti srpske narodnosne skupine koji bi poslužili kao povod za uporabu sile. Zbog toga je JNA doslovno izrežirala pucnjavu svojih postrojbi prema brdima iznad Vitaljine i Herceg Novog, i to su upotrijebili kao predtekst da su ih 'ustaše' napale i da Crnogorci moraju ići u obranu svojih teritorija. Slično je Hitler inscenirao napad na Poljsku 1939. a što je bio početak Drugoga svjetskog rata. Tako da su tobože poljski vojnici pucali na njemački teritorij", napominje Kačić. Na kraju Kačić iznosi svoje viđenje tzv. regionalnog pristupa jugoistočnom dijelu Europe što ga priprema EU, odnosno mogućnosti stvaranja neke nove Jugoslavije, i kaže: "Svaka ideja o bilo kakvoj novoj Jugoslaviji, pa i pod imenom koje bi bilo drukčije, jest mrtva. Nema nikakvih šansi da se nametne na ovim prostorima neka nova paradržavna tvorevina. To su i Europa i SAD shvatile. Međutim, mi moramo prethodno identificirati kakvi se odnosi žele ustrojiti između novih država na prostoru bivše Jugoslavije. Hrvatska mora težiti da uđe u krug zemalja zapadne i srednje Europe, u prvom redu putem ulaska u CEFTA-u. Time će svojim bogatstvom, slično kao i Italija, koja je mediteranska zemlja, pridonijeti i raznolikosti. Jer, mi smo vrt s bogatom, divnom obalom. Već i sam Daytonski sporazum utvrdio je da je Hrvatska, s jedne strane, oslonac za Federaciju BiH, a, s druge strane, drugom su entitetu dopuštene i posebne gospodarske veze sa Srbijom. Kada se ostaje na pozicijama BiH kao suverene države triju ravnopravnih naroda, a to je još uvijek vrlo izgledno - u Daytonskom je sporazumu ugrađen i nukleus tih gospodarskih veza. Ali, mi taj realitet ne smijemo podcjenjivati niti zanemarivati. Ja jesam protiv bilo kakvih asocijacija s Jugoslavijom. Mislim da i Sporazum o normalizaciji sa SRJ može tek kroz jedno dulje vremensko razdoblje biti primijenjen u praksi zbog bolnih i tužnih iskustava. Ali, mene osobno ne bi ništa smetalo da se oni (bes)carinski uvjeti koji bi vrijedili za uvoz BMW-a ili 'Opela' ili 'Fiata' u Hrvatskoj, primjenjuju također i za uvoz 'Zastavinih' vozila iz Kragujevca. Hrvatska ne treba zazirati od takvog režima", ocjenjuje Kačić. VJESNIK 5. XI. 1996. Matešina godina "Zlatko Mateša je, evo, napunio godinu dana na kormilu hrvatske Vlade. Od prvog dana shvaćen u dijelu javnosti kao 'privremeno rješenje' ili barem kao nedovoljno jamstvo za opstanak ministara na svojim mjestima, ipak se zajedno s ostalim nositeljima izvršne vlasti zadržao 'u sedlu'", piše Vedran Kukavica i u nastavku procjenjuje čime se Mateša može pohvaliti, a što mu imamo pravo predbaciti. Pritom uspoređuje pozicije na kojima je bio prijašnji premijer Valentić s Matešinim i piše: "Stabilizacija (makro)ekonomskih prilika Valentiću je bila cilj, Mateši pak polazište za (ne)postignut razvoj. Bivšem je premijeru privatizacija imperativ, sadašnjem izvor svekolikih sumnji. Prvome su strani krediti bili tek 'sanak pusti', drugome izvor opasnosti od prezaduženosti i kušnja naše sposobnosti da ih iskoristimo kako valja. Mateši su sindikati partner (kojima ipak može više obećati nego ispuniti), a Valentiću tek 'podizaći makroekonomskih sidara' s kojima je baratao više na ideološkoj nego na numeričkoj razini". Napomenuvši kako je rat iza nas, a s njim i "posljednje obrazloženje činjenice da većina Hrvata živi blizu egzistencijalnog praga", Kukavica upozorava: "Socijalni jaz će (napet, doduše, i egalitističkim utvarama iz novije povijesti) raspirivati i dalje hrvatski socijalni kontekst, te će se pitanja sve češće usmjeravati prema Mateši i njegovoj ministarskoj postavi". Opisujući to konkretnim primjerima, novinar navodi: "Likvidnost bankarskog sustava i pad kamata rezultat je za kabinetsku analizu, no to bi se za običnog čovjeka trebalo zvati: jeftini, dugoročni i svima dostupni krediti. Isto tako, siguran put prema kreditnom rejtingu Hrvatske hvalevrijedna je stvar, ali nacija svejedno hoće vidjeti i čuti kako teški strojevi tutnje na opsežnim javnim infrastrukturnim gradilištima. Umjesto slobodnog odlaska u šoping preko mađarske ili austrijske granice, Hrvat hoće kupovati u najbližoj trgovini, a umjesto nejasnoga frontalnog sumnjičenja poduzetništva, nacija bi da netko uđe u trag korupciji u državnoj administraciji koju, uostalom, plaćaju porezni obveznici". Na kraju Kukavica ocjenjuje: "Dok su se njegovi prethodnici mogli izvlačiti onim što su uspjeli postići, Mateši će se od zbroja postignuća odbijati ono što je propustio učiniti. Dolazi vrijeme kad očekivanja rastu i kad će minuli rad predstavljati i minuo, neprikladan način opravdavanja pred javnošću. Iza 365 dana Matešine vlade dolazi 366..." SLOBODNA DALMACIJA 5. XI. 1996. Cjenovni udar tjera goste? "Odavno početak primjene nekog novog zakona nije među turističkim i ugostiteljskim djelatnicima izazvao toliko jednodušnog protivljenja kao što je to posljednjih mjeseci slučaj sa Zakonom o porezu na dodanu vrijednost, koji bi se na prijedlog Vlade RH, a odlukom Sabora RH trebao početi primjenivati od prvog dana siječnja iduće godine", piše Ružica Mikačić i navodi neke konkretne posljedice novoga zakona. "Dakle, jedinstvena stopa poreza na dodanu vrijednost od 22 posto primijenit će se i na sve turističke i ugostiteljske usluge od iduće godine, bez obzira na to koliko to sami turistički djelatnici smatrali nametom koji im ruši konkurentnost na Sredozemlju. Štoviše, gotovo jednoglasno će se složiti u tome da će promjenom novog poreza cijene nužno morati porasti, a da će to, u konačnici, pasti na leđa ili samih hotelijera (koji će povećanje cijene morati na međunarodnom tržištu pravdati kvalitetom?) ili potrošača, odnosno turista koji zbog takvih cijena - neće doći! Bez obzira na to koja od te dvije mogućnosti se u praksi pokazala prisutnom, jasno je već sada da će primjena PDV-a u najboljem slučaju žestoko uzdrmati nejako turističko gospodarstvo i to u, po mnogočemu, presudnoj turističkoj 1997. godini, u kojoj se s gostima i uslugom u hrvatskom turizmu nitko ne bi smio - kockati!!", napominje novinarka. Upozorivši u nastavku članka kako zbog novih poreznih stopa vaga na europskom tržištu "neće pokazivati u našu korist", novinarka donosi usporednu analizu hrvatskih poreznih stopa i stopa drugih sredozemnih zemalja te piše: "Naime, početkom 1991. godine porez na dodanu vrijednost primjenjivan je u 55 država, a samo u 21 od njih korištena je jedinstvena porezna stopa. No, turističke zemlje, koje u tom sektoru grade svoju budućnost, za sve usluge vezane za tu djelatnost primjenjuju smanjenu poreznu stopu. Tako je ona doslovno u svim nama konkurentnim zemljam (Grčka, Španjolska, Italija, Portugal, Turska...) upola manja za hotelske ili ugostiteljske usluge. Primjera radi, Francuska ima standardnu poreznu stopu od 20,6 posto, ali hotelski smještaj, zabavne parkove, muzeje i kazališta oporezuje po povlaštenoj turističkoj stopi od samo 5,5 posto! Slično je i u Grčkoj (8 posto), Italiji (10 posto), Španjolskoj (7 posto). Jedina europska zemlja u kojoj je porez na turističku djelatnost veći od 10 posto jest Turska koja hotelski smještaj oporezuje sa 15 posto. Međutim, tamo je cjelokupna turistička usluga - od prijevoza do restorana i kazališta - oporezovana po povlaštenoj stopi. Primjera zemalja koje su izrazito turističke, pa time i tom sektoru daju povlašten status unutar poreznih obveznika, cijeli je niz. Hrvatska, međutim, nije među njima". 050027 MET nov 96