DNEVNI PREGLED 211 29. LISTOPADA 1996.

NJEMAČKI RADIO - RDW 28. X. 1996. Ministri vanjskih poslova Europske zajednice na današnjem sastanku imaju dugi dnevni red, a jedna od točaka posvećena je strategiji odnosa prema državama na području bivše Jugoslavije, posebno Bosni i Hercegovini. Izvještaj Heriberta Kortmachera. "Europa je dosada odvajala najviše novaca za pomoć zemljama nastalim n tlu bivše Jugoslavije dok su na političkom planu glavnu riječ vodili Amerikanci koji često ni sami nisu znali koja bi rješenja bila najbolja u tom smislu. Sada bi se ta situacija trebala promijeniti. Sada bi u ponašanju prema državama bivše Jugoslavije trebalo uvesti pravilo regionalnog pristupa. To je najavljeno još prije ljetne stanke, a iz dotičnih zemalja su se javili i prvi glasovi protesta. Slovenija je potpisala sporazum s Europskom zajednicom koju je upravo odobrio i Europski parlament, tako da se odnos prema toj zemlji tretira različito. Ostale zemlje na tlu bivše Jugoslvije se sada plaše ponovne jugoslavizacije na privrednom planu koja bi mogla suziti i manevarski prostor na političkom planu. S Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, SR Jugoslavijom i Makedonijom Europska zajedica želi uspostaviti odnose korak po korak i to proporcionalno poboljšanju njihovih međusobnih odnosa. Te zemlje dakle trebaju surađivati. Tim planom o suradnji trebala bi biti sada obuhvaćena i Albanija. Pridržavanje plana će se mjeriti poštivanjem odredbi Daytonskog mirovnog sporazuma, poštivanjem ljudskih prava i provođenjem privrednih reformi, odnosno orjentiranjem na tržišnu privredu. Regionalni pristup posebno je problematičan kada su u pitanju Hrvatska i Bosna i Hercegovina. SR Jugoslavija je država s najvećim brojem stanovnika i samim time najvažniji privredni faktor u regiji. To nije bez posljedica ni kada je riječ o Makedoniji. Sarajevski političari su suradnju s Europskom zjednicom potpuno drugačije zamišljali. Oni su se nadali da će njihova zemlja najteže pogođena ratom po kratkom postupku i bezuvjetno postati članica Europske zajednice. Za to su se na kraju zauzimali i brojni političari u samoj Europskoj zajednici. Ministri vanjskih poslova Europske zajednice su se dogovorili i da rade sitnije iznimke od pravila o zajedničkom regionalnom pristupu zemljama nastalim na tlu bivše Jugoslavije. Ali to će biti samo odstupanje od nekih vremenskih okvira i zadatih rokova. Također bi ipak trebalo isposlovati neke posepnosti pojedinih zemalja. Ali i tu će se pojedinačan pristup svesti na to da će ugovori s nekim zemljama biti potpisivani ranije, a s nekim kasnije. Europska zajednica sve te mjere ne vidi kao rejugoslavizaciju, ali bivše jugoslavenske republike ne želi osloboditi obaveze zajedničke suradnje. Ta će suradnja biti jedan od osnovnih preduvjeta za eventualno kasnije primanje u Europsku zajednicu." *** Predsjednica Građanskog saveza Srbije Vesna Pešić izjavila je agenciji Beta da je najveći neuspjeh vladajuće politike posljednjih godina stvaranje, uz pomoć rata i iza leđa građana, jedne skupine sastavljene od ministara-direktora, koje se okupilo oko vladajuće obitelji stvarajući interesnu vezu novca i vlasti. Međutim ta je skupina čvrsto odlučilo ostati na vlasti kao što se vidi iz komentara našeg suradnika iz Beograda Georga von Hibeneta. "Predizborna kampanja u Srbiji ušla je u novu fazu. Nakon što je režim iskoristio zavisne medije koji su gledaocima pokazivali iskrivljenu sliku stvarnosti, sada u prvi plan dolaze osobni obračuni političara. Tako supruga predsjednika Slobodana Miloševića i predsjednica ujedinjene ljevice JUL-a Mirjana Marković odgovara na stalne napade na nju osobno predsjednika Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića i njegove politički vrlo angažirane supruge Danice i to na takav način da netko tko nije uključen u cijelu stvar, može samo naslućivati stalne razmjere međusobne nesnošljivosti. Mirjana Marković biračima opisuje Vuka Draškovića kao karikaturu pobožnosti i kao političku lutalicu između ljevice i desnice, dodajući da se njegovi postupci i razmišljanja mijenjaju svakog tjedna, ponekad se to događa i u istom danu. Prema mišljenju Mirjane Marković njegova supruga Danica tipičan je slučaj u životu neostvarene svadljive žene koja ima navike poludivljeg stočara i drumskog razbojnika. Predsjednik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj sa svoje strane opet, opisuje Mirjanu Marković kao crvenu vješticu. Njeno političko djelovanje on uspoređuje s djelovanjem nekadašnjeg glavnog ideologa Sovjetske komunističke partije Suslova i Markovićevu naziva Suslovom u suknji. Sigurno nije ni malo slučajno što je došlo do osobnih sukoba Mirjane Marković, Vojislava Šešelja i Vuka Draškovića. Do sad je predsjednica JUL-a privlačila pažnju kao netko tko najavljuje što predsjednik Milošević namjerava učiniti i uvijek je izazivala uzbuđenje u diplomatskim krugovima kada je u dnevniku koji dvotjedno objavljuje časopis Duga, navještala što njezin muž smjera u vanjskoj poitici. Ta vremena su prošla. Gospođa Marković se više ne zadovoljava ulogom proročice. Ona se počela direktno baviti politikom pri čemu sebe vidi kako glavnu predstavnicu i glavnog ideologa cijele ljevice, dakle bivših komunista, ali i socijalista njenog muža predsjednika Miloševića iako su njene ambicije i više. Ona sada organizira narodnu frontu. Takvim pristupom ona je izazvala veliku nesigurnost osobito socijalista i u aparatu vlasti koji je pod kontrolom SPS-a. U tom je pogledu osobito značajan govor koji je održala u Svilanjcu. Tamo je uz ostalo rekla, ne trebamo tolerirati doktore koji moraju dobiti mito da bi liječili. Dalje je izjavila da ne treba tolerirati ni stručnjake koji su kupili diplome, čime je prstom pokazala na svakodnevnicu u mnogim dijelovima zemlje. Ona dodaje da što je neki dužnosnik duže na položaju veća je i njegova želja da se okiti kupljenim ili iznuđenim diplomama i tog trenda nisu pošteđeni ni vrhovi vlasti. Na kraju gospođa Marković poručuje glasačima, ne trebamo više tolerirati lokalne mafijaše kao uspješne privrednike i političare. Naglasak je pritom samo na lokalnoj mafiji. Poredak koji je Mirjana Marković osudila u govoru u Svilanjcu značajka su svakodnevnice Srbije koju su stvorili i kojom upravljaju socijalisti i njen suprug Slobodan Milošević. Sada se postavlja pitanje da li se Mirjana Markovića samo u njihovo ime bavi samokritikom što je bio dio komunističkih rituala kada su imali apsolutnu vlast ili ona, uz pomoć Jula stvara pribježište za političke bjegunce iz SPS-a. U tom se slučaju poslije izbora ništa neće promijeniti. Politička vlast ostaje u rukama Milošević-Marković. Zapravo ima razloga da se vjeruje da Markovićeva pokušava generalno zaštititi socijaliste od erozije valsti. U prilog tome ne govori samo njena globalizacija biračkog tijela na desnicu i ljevicu već i satanizacija oporbene koalicije Zajedno kao nacionalističke i primitivne. Vuk Drašković i Vojislav Šešelj su po njenom mišljenju predstavnici takove oporbe. Oni uz ostalo pogrešno postavljaju pitanje srpsko nacionalno pitanje. U rješavanju tog pitanje nikada se ne smije okretati prošlosti već polazeći od sadašnjice treba gledati u budućnost, drži Markovićeva. U suštini to je human pristup, takav cilj kao i mnogobrojne druge točne kritike na račun svakodnevne prakse prihvatio bi i pozdravio svaki građan da nema jednoga ali. Naime suprug Mirjane Marković je predsjednik Srbije, a nikome nije strana ideja da se u političkoj prksi tijekom posljednjih godina bračni par Milošević-Marković skladno dopunjavao. Zato se njihova odgovornost ne može ocijenjivati samo na temelju sadašnjice."(RDW) GLAS AMERIKE - VOA 28. X. 1996. O reakcijama na jučerašnji pokop na Omiškom groblju. Pomirbe ili nove podjele i sporenja. Što simbolizira spomen kosturnica u Omišu u koju su jučer preneseni i zajednički pokopani posmrtni ostatci 112 domobrana, ustaša i partizana poginulih u Drugom svjetskom ratu. O prvim rekcijama na pokop na omiškom groblju Brisovci javlja Linda Miliša. "Ovaj čin je simbol pomirbe hrvatskog naroda i bez njega nema stabilnosti hrvatske države, izjavio je u nedjelju na pokopu Vice Vukojević predsjednik Komisije hrvatskog Sabora za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina i visoki dužnosnik vladajuće Hrvatske demokratske zajednice. Vukojević je kazao kako je cilj Komisije kojoj predsjedava utvrđivanje istine te dodao kako više nema pobjeđenih i poraženih, odnosno da je poražen samo sustav za kojim nitko neće mnogo žaliti. Ne izvrtati povijesne činjenice i ne miriti mrtve nego žive, tako će rad Vukojevićeve komisije ocijeniti u Židovskoj općini Zagreb Dunja Šprajt tajnica općine. = Ja mogu samo reći da je naš stav isti kao što je bio kad smo komentirali pokušaj da to u Jasenovcu naprave, pomirilište kosti. Mi smatramo da je teško pomiriti kosti zločinaca, krvnika i žrtava, nego da se pomirba radi među živim ljudima. Pomirba se radi tako da se ljudima ne restaurira povijest, ne izobličuje i ne podučava mlade ljude nečem što se nije dogodilo nego da se istinite stvari podučava i da se pomirba radi među živim ljudima, a ne među kostima. - Namjerava li Židovska općina prosvjedovati kod hrvatske Vlade kako je to učinio centar Simon Wiesental? = Ne znam da li će mo uputiti prosvjed, ali već smo toliko puta prosvjedovali i toliko puta smo se javljali da ne znam da li za jednu takvu inicijativu treba posebno prosvjedovati. Naš stav se zna. Jučerašnji je pokop u skladu s hrvatskom političkom dugo prisutnom opsesijom po kojoj treba izmiriti one koji su prije 50 godina bili suprostavljeni. Komentira gospodin Vidović iz Socijaldemokatske partije. = Mi smatramo da mrtve na ovakav način nije potrebno miriti, mislim da ta pomirba ne pridonosi boljem razumijevanju živih i u tom smislu nismo pozdravili ili ne pozdravljamo takav tip mirenja ili svehrvatske pomirbe kao što je to učinjeno ovom gestom. Vidović drži da ovakvim, kako će ga nazvati, umjetnim mirenjem kroz povijest nepomirljivih ne bi bila zadovoljna ni jedna od jučer u Omišu pomirenih strana. = Smatramo da mrtve treba ostaviti i odati dužno poštovanje svima onima koji su nevino stradali bez obzira na kojim se stranama nalazili. I da je ovo dosta opasno poigravanje, rekao bih, s dignitetom žrtava koje su se našle u određenim povijesnim okolnostima u jednom ratnom vihoru."(VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 28. X. 1996. Pregled tiska U rubrikama vijesti iz svijeta britanska glasila najveću pozornost danas daju borbama u istočnom Zairu. List The Times tvrdi da su pobunjeni pripadnici naroda Tutsi znatno povećali mogućnost raspada Zaira, zemlje koju je na okupu zadnjih trideset godina držao diktator čiji je stisak popustio kada je obolio od raka. The Times piše da je ustanak naroda Tutsi dobio potporu zairske oporbe. List The Guardian u svom uvodniku piše kako su potrebni međunarodna diplomacija i posredništvo ne bi li se stabiliziralo stanje. List dodaje kako nije dostatno samo klimati glavama i predviđati desetljeće plemenskih ratova. Oni koji su povlačili granice na afričkom zemljovidu moraju rješavati i posljedice, stoji među inim u listu The Guardian. Ostala glasila osvrću se na pokušaje pakistanske policije da izolira Islam Abad u nastojanju da spriječi demonstracije protiv vlade premijerke Benazir Buto. List The Daily Telegraph piše da je premijerka Buto izložena velikim pritiscima predsjednika Legaria da izmijeni način svoje vladavine ili odstupi s položaja. List dodaje da je tijekom zadnjih nekoliko mjeseci Benazir Buto ozbiljno razljutila pravosudne organe, vojsku, poslovnu zajednicu i tri zasebna oporbena pokreta. The Timesov kolumnist George Brock, koji redovito prati probleme Europske unije, u današnjem broju lista osvrće se na deklariranu spremnost Bruxellesa na proširivanje unije i uključivanje novih demokracija srednje i istočne Europe. Već dvije godine ministri i dužnosnici EU natežu se oko toga hoće li dopustiti veći uvoz pšenice, šljiva i šećerne repe u zapadnu Europu. Istodobno Bugarska se strmoglavo kreće prema stečaju, a njezino stanovništvo sučeljeno je s najvećim nestašicama poslije II. svjetskoga rata, piše autor. On zatim sugerira čitateljstvu da se prisjeti te depresivne male priče kada političari počnu pričati o primanju zemalja poput Poljske ili Mađarske u EU. Francuski predsjednik Jacques Chirac nedavno je rekao Poljacima kako očekuje da će se oni pridružiti Uniji do početka sljedećega stoljeća. Njemački kancelar Kohl rekao je to isto. Ulazak tih zemalja u EU do 2000. godine čista je glupost i vlada svake zemlje članice Unije toga je svjesna, nastavlja kolumnist u The Timesu. Svaki političar koji potiče takve nade čini to lažima i varanjem naroda srednje Europe. Doduše, svojevrstan raspored pojavio se tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, ali bit će pravo čudo ako najkvalificiranije zemlje uđu u europski klub do siječnja 2003. godine, čitamo dalje. Europska unija izjavila je da razgovori o proširenju mogu početi šest mjeseci nakon revizije Mastrichtskog sporazuma, a ako ta revizija završi u lipnju 1997. moguće nove članice mogu početi pregovore tek u siječnju 1998. Nitko u Bruxellesu ne očekuje da će taj složeni posao s vodećom skupinom kandidata biti završen u roku kraćem od tri godine. Zatim će biti potrebno između 18 mjeseci i dvije godine da parlamenti ratificiraju postignute dogovore i tako smo došli do 2003. godine. List nastavlja da su eurokrati koji tako razmišljaju superoptimisti. Taj se program može odvijati po planu samo ako se ne dogodi nešto nepredviđeno. A budući da bi ulazak istočnjaka jamačno značio korjenite promjene načina prikupljanja i raspoređivanja sredstava unutar Europske unije, taj je put pretrpan različitim zaprekama, čitamo među ostalim u tekstu Georgea Brocka u današnjem The Timesu. Od britanskih tema posebnu pozornost privlači vijest koju na svojoj naslovnoj stranici donosi The Financial Times. List prenosi izjavu Robina Cooka, predstavnika za vanjsku politiku oporbene laburističke stranke koji je u interviewu za BBC jučer rekao kako će budućoj laburističkoj vladi biti vrlo teško pridružiti se sustavu jedinstvene europske valute u prvom valu država. List piše kako je to dosad najskeptičnija laburistička procjena izgleda da Britanija sudjeluje u planiranom iniciranju europske monetarne unije u siječnju 1999. godine. List The Independent danas donosi i bilješku o tome da su Sjedinjene Američke Države povukle i posljednje atomsko oružje iz Britanije. Tijekom protekloga vikenda netko je odjednom zamijetio da su vrata jednog američkog spremišta atomskoga oružja u istočnoj Engleskoj otvorena i da nema stražara. Veoma tiho SAD su povukle svoj atomski arsenal iz Britanije.(BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 28. X. 1996. U Dossieru Stanko Cerović raščlanjuje američku vanjsku politiku u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji. "Uglavnom nije za diskusiju tvrdnja da je mir bolji od rata i kad neke države nametnu mir u zaraćenom području obično trijumfalno najavljuju takav uspjeh i ne daju nikome da ga dijeli s njime. Na području bivše Jugoslavije događa se nešto što odstupa od tog pravila. Netko je nametnuo mir u Bosni, upravlja političkim događajima, pregovorima i ponašanjem svih sudionika u pregovorima, ali se nitko otvoreno ne pokazuje kao takav niti se hvali smirivanjem ove regije, iako je rat u regiji u tijeku nekoliko godina potresao javno mišljenje na cijelom planetu i imalo bi se čime hvaliti. Moglo bi se međutim, potpuno opravdano govoriti o američkom miru - Pax americana, kako se to kaže u sličnim okolnostima, ali zasad Washington radi sve da izbjegne ovo priznanje skoro kao da je riječ o optužbi više nego li o pohvali. Jučer je novinska agencija AFP u svom izvješću iz Bosne, obično agencije to ne kažu, zaključila da se stječe dojam da Washington diktira politiku u ovoj zemlji. Ovaj utjecaj Washingtona nije teško dokazati. Teškoće počinju kad se pokušava odgonetnuti ciljeve američke politike u regiji. Time se sve više bave i zapadni mediji i poznavatelji politike na terenu u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji. I tu nagađanja idu od onih koji su uvjereni da Washington nema nikakvu jasnu politiku u regiji i da su pogrješke posljedica tih nedefiniranih ciljeva do onih koji u ponašanju Washingtona vide razrađenu dugoročnu skrivenu strategiju. Američki utjecaj u Hrvatskoj očigledno još od onih vremena kad je Bosancima i Hrvatima nametnuta ideja federacije u Bosni i konfederacije s Hrvatskom, kako su Amerikanci u početku planirali. Tad je preko noći zaustavljena otvorena hrvatska agresija na Bosnu. Washington je imao odlučujuću ulogu i u pripremanju operacija hrvatske vojne obrane (...) bosanskih teritorija i na kraju u zaustavljanju bošnjačko-hrvatske navale i zaštiti tih srpskih interesa u Bosni, odlučujuću ulogu u diktiranju uvjeta Daytonskih sporazuma, pritisku na Miloševića ali i u održavanju Miloševićeve vlasti otkada je postao poslušan, njegovu povratku u međunarodnu diplomaciju i općenito u prihvaćanju Miloševića na međunarodnoj pozornici. U pojedinostima kakav je zahtjev upućen bosanskim vlastima da se riješe Hasana Čengića, zamjenika ministra obrane jer je to jedna od poznatih veza s arapskim ekstremistima kako se smatra na zapadu, u tim brutalnim zahtjevima koji nemaju velikoga političkog značenja vidi se stupanj američke sile. Takve zahtjeve još javno upućene, bez obzira na poniženje lokalnih vlasti, velike sile teško upućuju i najbližim saveznicima osim ukoliko su sigurne da ovi nemaju nikakvu mogućnost manevriranja. Sve to ne pomaže mnogo u razumjevanju osnovnih ciljeva američke politike u regije. Može se zaključiti da Washingtonu ne smeta održavanje korumpiranih režima u Hrvatskoj i Srbiji, pa ni održavanje nacionalnih stranaka u Bosni jer je takve režime lakše kontrolirati nego neke nove nepredvidljive demokracije. Može se zaključiti da će problemi između Hrvatske i Srbije biti riješeni tako da između dvije države nema nerješenih pitanja. Posljedica toga je odlazak Srba iz krajine, jamstvo hrvatskih granica i, kako izgleda po pisanju lista Le Monde, priprema odlaska Srba iz istočne Slavonije. Navodno se Ujedinjeni narodi spremaju organizirati njihov odlazak, to ne može bez odobrenja Amerikanaca, i to najvjerojatnije prema Bosni. S dolaskom ovih Srba u Republiku Srpsku, mogućnost povratka izbjeglica u svoje domove u Bosni skoro je isključena bez novog rata. Rizici i nepopularnost američke politike u regiji, bilo kakva da je ta politika, dolazi iz neobičnog načina na koji su Amerikanci završili bosanski rat. Moglo bi se reći da su ga oni dobili, iako su se dugo ponašali da ih to ne zanima. Jer su oni ti koji sada nameću uvjete lokalnim režimima uključujući i to koga će suditi, tko vrijedi a tko ne, kao ovo s Hasanom Čengićem i slično. Ovakvo dobivanje rata a održavanje krivih režima nosi u sebi goleme rizike i izgleda postaje običaj kod Amerikanaca, rizike budućih neuspjeha i nepopularnosti. Slično se Washingtonu dogodilo u Iraku gdje su Amerikanci odbili srušiti Huseina poslije rata u Zaljevu. Zato su sada izloženi kritici i njihove vojne operacije u tome ratu i politika u Iraku. Podupirući Miloševića i Tuđmana i tri nacionalističke stranke u Bosni Washington riskira da njegova politika bude pogrešna i nepopularna kakvi god da su joj ciljevi iz jednostavnog razloga što će na kraju biti manje važni ti ciljevi od samih korumpiranih režima koji su je provodili i dalje je provode pod nadzorom Washingtona. Dočekani kao spasitelji u Bosni, prizivani od svih demokrata na Balkanu, Amerikanci nakon što su se pokazali kao svemoćni mogu se naći u okolnostima da ih složno odbace kao nepoželjne i stradali narodi i demokratski reformatori, a da se u njih zaklinje samo skupina korumpiranih vlastodržaca bez budućnosti. I ovo je nekakva novost za Europu poslije kraja hladnog rata. U Europi je naime američka demokracije poslije Drugog svjetskog rata bila zadržala prestiž velikog demokratskog i pravednog društva dok je u južnoj Americi bila odbacivana od cijelih naroda kao saveznik lokalnih diktatora. Nije ni potrebno povlačiti koliko bi ovaj razvoj bio opasan za Europu ako bi se potvrdila ova loša strana američke politike koja je bila poznata južnoj Americi u vremenu kad nema druge sile koja može jamčiti mir i demokraciju u Europi."(RFI) ITALIJA IL PICCOLO 26. X. 1996. Hrvatska: Između Crkve i HDZ-a završen dijalog "Taj savršeni politički stroj zvan HDZ, stranka na vlasti predsjednika Tuđmana, u posljednje vrijeme gubi na zamahu, no, prije svega, na popularnosti. Potvrda toga, koja nije malo uzbunila odgovorne u Demokratskoj zajednici, došla je iz istraživanja koje je proveo Institut za društvena istraživanja pod vodstvom Esada Ćimića. To su, dakle, 'neutralni' podaci, a ne rezultati istraživanja kojega je naručila neka politička formacija. A brojke kažu da bi HDZ-a, ako bi se sada išlo glasovati, prikupio isti broj glasova kao i socijal-demokratski reformisti (bivši komunisti) Ivice Račana. Za Tuđmana i prijatelja to je pravi udarac u trbuh. Jedan od mnogih primata na koje zagrebačka vlast voli podsjetiti jest onaj da je to prva vlast nakon pada berlinskog zida koja je uspjela bivše komuniste otjerati u oporbu. Godine 1990. na prvim višestranačkim izborima je velika pomoć HDZ-u došla od Katoličke crkve koja je bila napravila kompaktnu frontu s Demokratskom zajednicom protiv komunističkog neprijatelja ... . U tom je razdoblju došlo do pravog 'booma' krštenja, više od tisuću novih vjernika je bilo primljeno u vjersku zajednicu samo u župi Novi Zagreb (narodna četvrt prijestolnice), a neke su propovjedaonice postale prave političke tribine. Zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, veliki prijatelj Pape Woytile, neko je vrijeme bio tolerirao poneku ne baš vjersku, ali vrlo populističku, propovijed, a potom je, i prema preciznim uputama Vatikana, službeno odstranio politiku iz hrvatskih crkava. HDZ je tako bio ostao bez jednog ... uporišta u masama. Drugu veliku ćušku Katolička crkva dala je vlasti, kada se prije otprilike četiri godine, tijekom sukoba između Hrvata i Muslimana, vrh Katoličke crkve bio stavio u obranu jedinstva Bosne i Hercegovine. Niti su kardinali u prijestolnici vojsci sa šahovnicom bili oprostili prijestupe tijekom operacije etničkog čišćenja na prostorima krajine ponovno uzetima od Srba u kolovozu 1995., operacijom 'Oluja'.(...) Protiv kardinala Kuharića je, pak, bilo usmjereno nekoliko napada u tjedniku 'Globus'. A prema nekim promatračima, kritike zagrebačkom nadbiskupu su bile došle nakon što je on, tijekom posljednjeg skupa Hrvatske biskupske konferencije, jasno potvrdio nezavisnost crkve, prije svega, od pritisaka kojima se svećenicima žele u usta staviti točno određene riječi tijekom njihovih propovijedi. Kuharić, dakle, nema dvojbi: 'Slobodna crkva u slobodnoj državi' jest njegovo geslo. Iza njega stoji Vatikan i jasna poruka koju je u Zagrebu ostavio sam Papa Ivan Pavao II. u rujnu 1993., tijekom svoga pastoralnog posjeta u hrvatskoj prijestolnici. HDZ-u, međutim, trebaju glasovi katolika. Inače njegova vlast riskira da se smrvi pred silovitim povratkom bivših komunista. A Račan se ovoga puta kandidira za ozbiljno.", piše Mauro Manzin. Zagreb traži svojih sto milijardi "Zagreb ima sto milijardi lira 'zaleđenih' u Kreditnoj banci nakon odluke povjerenika da blokiraju račune te ustanove. To je novac u privatnom vlasništvu, no i novac hrvatske države. Zagrebačka vlada još nije zauzela službeno stajalište, no očito je nezadovoljstvo susjedne republike onime što se događa. Posebice u Hrvatskoj poštanskoj banci, javnoj ustanovi Hrvatskih pošta, koja je u blagajni Kreditne imala 16 milijardi lira. Čim je bila došla vijest o povjerenstvu, u Trst je došla misija vođena od predsjednice instituta Ljerke Ercegović, kako bi podigla uloženo. Povjerenici su se opirali, no na kraju se došlo do jednog kompromisa: 'odmrznuta' su dva milijuna dolara i četiri milijuna maraka, otprilike sedam miljardi lira. No kada su se hrvatski dužnosnici vratili da podignu ostatak zatekli su zatvorene šaltere. Popis hrvatskih kreditnih institucija, ispostava Kreditne u inozemstvu, navodi 43 naziva, jer, po zakonu, državne banke moraju barem 50 posto glavnice imati uloženog inozemnim bankama. U to nisu uračunati i ulozi privatnih osoba, među kojima su i umirovljenici. U zbroju nešto oko 100 milijardi lira koje su nedostupne, izgleda da je to više od onoga koliko je blokirano slovenskim bankama, i koje stvaraju ozbiljne probleme vladi u Zagrebu.(...)" LA STAMPA 26. X. 1996. 'Naša Ostpolitika' "'To je početak talijanske Ostpolitike'. To je govorila Farnesina u srijedu nakon uspostavljanja Trilaterale (Italija, Slovenija, Mađarska). O tome razgovaramo s Pierom Fassinom, podtajnikom ministarstva vanjskih poslova, zaduženim upravo za talijansku 'Ostpolitiku'. - Nakon pada zida i Gianni De Michelis je bio pokrenuo jednu 'Ostpolitiku'. Da li je ovo povratak izvorima nakon zastoja izazvanog aferom u svezi primanja mita? = Ona Michellisova je bila inteligentna intuicija. No danas se kontekst u potpunosti promijenio: tada je još postojala Jugoslavija, a sovjetski imperij još nije bio pao. - Čemu teži nova talijanska 'Ostpolitika'? = Prije svega jačanju talijanske nazočnosti u središnjoj Europi. Ta se nazočnost ovih godina već učvrstila, unatoč aferi u svezi korupcije. Još će više jačati sada, kada može računati i na snažno političko djelovanje. - Možete li konkretnije objasniti talijansku nazočnost u tim zemljama. = Italija, a ne Njemačka kao što mnogi misle, jest danas glavni trgovinski partner Hrvatske. I glavni je trgovinski partner Rumunjske, Makedonije i Albanije. Treći smo u Češkoj (prije smo bili šesti). Treći smo u Mađraskoj i stalno idemo na više. - Dakle, jedna 'Ostpolitika' koja prije svega ide za time da otvori nova tržišta za talijanska poduzeća? = Ne samo to. Europska Unija i NATO će se uskoro proširiti, no neće sve zemlje središnje Europe biti primljene u te organizacije. Barem ne odmah. I stoga treba ubrzati njihovu integraciju u europsko ozračje jačim bilateralnim odnosima, pokretanjem Inicijative za sjevernu i središnju Europu (INCE), i zemljopisno ograničenijim sporazumima, kao što je upravo ovaj trilateralni sa Slovenijom i Mađarskom. - Koji je cilj Trilaterale? = Dostići snažnu razinu gospodarske i političke suradnje između te tri zemlje. No opet unutar INCE-a, koji broji već 15 članica. Zamisao je slična onoj koja se već ostvaruje u Europskoj Uniji: različite razine suradnje unutar šireg entiteta. - Koji je primarni projekt Trilaterale? = Kompletiranje poteza Trst-Ljubljana-Budimpešta, koji je pak sa svoje strane dio intermodalnog koridora (autocesta/željeznica/lučki sustavi) Barcelona-Kiev. Biti će gotov do 2000. - Kada je De Michelis pokretao svoju 'Ostpolitiku' bilo se kazalo da ona za cilj ima i da obuzda Njemačku. Da li je to i sada tako? = Apsolutno nema. Naša politike ne želi biti ni s kim u sukobu. Činjenica je da je središnja Europa prirodan prostor za naša poduzeća, i te zemlje imaju veliku želju ostvariti različite odnose. - Rađanje Trilaterale je uvod u progresivno okončavanje INCE-a? = Naprotiv. Trilaterala želi biti motorom za pokretanje INCE-a. Pokretanje koje će se dogoditi, na inicijativu Italije i Austrije, na skupu čelnika vlada u Gracu 9. studenog. - Trilaterala, INCE, bilateralni odnosi. Što još stoji iza nove talijanske 'Ostpolitike'? = Snažna talijanska nazočnost u Bosni putem IFOR-a, proširene Kontaktne skupine, i uprave nad Mostarom. I u Albaniji gdje smo obavili akciju pravog 'kumovanja' prilikom posljednjih izbora. - Što mislite pod 'kumovanjem'? = Poslali smo sto i šezdeset promtrača, savjetovali smo vladu glede novih pravila albanske demokracije i pomagali smo postizanje sporazuma između vlade i oporbe", piše Andrea di Robilant. FRANCUSKA LE MONDE 28. X. 1996. Vrhovni tužitelj Suda za bivšu Jugoslaviju otkriva lažnog svjedoka Alain Franco piše o procesu Srbinu Dušanu Tadiću na Međunarodnom haaškom sudu: "Nakon što je objavila da je riječ o lažnom svjedočenju u prvom procesu u povijesti Međunarodnog kaznenog suda (TPI), vrhovna tužiteljica Louise Arbour izjavila je u petak 25. X. da će pokrenuti istragu o najnovijim činjenicama u Tadićevu procesu, kao i o odnosima njezina ureda s bošnjačkom vladom. Ovom se izjavom završio dan koji je bio najbogatiji događanjima u procesu Dušku Tadiću. Taj bivši bosanskosrpski kavanar prvi je optuženi koji će biti saslušan pred međunarodnim sudom. Tadić je optužen za zločine protiv čovječnosti, mučenja, seksualno zlostavljanje i ubojstvo trinaest osoba, osobito u zatočeničkim logorima Omarska i Trnopolje. Upravo su događaji iz Trnopolja i izazvali pravo iznenađenje. Prošlog ljeta iza zatvorenih vrata saslušan je jedan od najnezgodnijih svjedoka protiv Duška Tadića. Svjedok 'L' potvrdio je da je optuženi, kojega je on identificirao kao zapovjednika logora, ubio dvojicu staraca Muslimana i naredio mu da ubije osmoricu drugih. 'L' koji je bio čuvar u Trnopolju dodao je da ga je Tadić prisilio da ubije druge zatočenike i siluje dvadesetak zatočenih Muslimanki. Ovih je dana obrana koju vodi nizozemski odvjetnik Mihail Vladimirov saslušala svjedoke koji dovode u sumnju izjave 'L'-a. U petak ujutro g. Vladimirov je izjavio da je 'L' priznao da je lagao sucima. Nešto kasnije Grant Niernan, zamjenik vrhovnog tužitelja, tražio je od Suda da 'ne uzme u obzir cijelo svjedočenje'. Uzrokom tog iznenadnog preokreta bilo je suočenje između 'L'-ova oca i brata i 'L'-a. 'L', pravim imenom Dragan Opačić ispričao je onda neobičnu priču: pošto su ga uhitile vladine bošnjačke snage dok je služio u bosanskosrpskoj vojsci, 'bošnjačka policija' prisilila ga je da svjedoči protiv Tadića 'pod prijetnjom da će ga ubiti'. Opačić je bio 'odvučen' kako bi svjedočio, posebice kako bi pregledao video kasete. Ovaj u najmanju ruku neočekivani tijek događaja postavlja veliki broj pitanja. Ima li obrana pravo - i to je bit strategije - kada tvrdi da je riječ o krivoj osobi? Iako je nemoguće ne obazirati se na druga svjedočenja koja i dalje vrijede, sigurno je da je skupina g. Vladimirova uspjela zbuniti optužbu. No stvar prelazi granice Tadićeva slučaja: jesu li istražitelji zbrzali svoj posao ili ih je prevarilo Sarajevo koje je stupilo u vezu s TPI-jem kako bi mu ponudilo svjedočenje 'L'-a koji je već osuđen u Bosni za ratne zločine? Ako da, s kojom namjerom? Zar mogućnost da se takva prevara otkrije nije dovoljno velika da bi Sarajevo od nje odustalo? U takvom slučaju 'tko će se okoristiti zločinom?' Je li svjedok izložen pritiscima otkako se vratio u bivšu Jugoslaviju? 'Kakogod bilo, postavlja se pitanje uvjeta rada istražitelja koji nemaju puno sredstava i jako zavise od instanci i organizacija', opravdavaju se u krugovima bliskim vrhovnom tužitelju. Louise Arbour tvrdi sa svoje strane da ovaj događaj 'dokazuje da Sud dobro radi. Otkriće lažnog svjedočenja ne potkopava njegov rad, već ga ojačava.'" NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 28. X. 1996. Hrvati i Bošnjaci su se sporazumjeli "Vodeći predstavnici Hrvata i (muslimanskih) Bošnjaka postigli su bitan napredak u izgradnji hrvatsko-bošnjačke federacije u Bosni i Hercegovini. Federacija je stvorena u veljači 1994. godine pod pritiskom Sjedinjenih Država nakon što su se, najprije saveznici u borbi protiv srpskog napadača, od proljeća 1993. do siječnja 1994. borili međusobno. Po podacima zamjenika visokog predstavnika za civilnu obnovu Steinera, bosanski predsjednik Alija Izetbegović i podpredsjednik federacije Hrvat Zubak kao i Bošnjak Ganić, potpisali su u Sarajevu tri dokumenta o kojima se pregovaralo više mjeseci. Radi se o administrativnoj izgradnji grada Sarajeva, novoj nacionalnoj zastavi federacije i izgradnji zajedničke policije federacije. Sarajevo je istodobno glavni grad cjelokupne države Bosne i Hercegovine, bošnjačko-hrvatske federacije i bošnjačkog kantona Sarajevo (kanton 9). Prema sada postignutom dogovoru u središtu Sarajeva bi trebalo ustrojiti jedan distrikt kojem bi pripadale zgrade predsjedništva, vlade i parlamenta cjelokupne države. S planom se moraju složiti još bosanski Srbi čiji su politički predstavnici dosad odbijali doći u središte Sarajeva na zajedničke sjednice institucija cjelokupne države izabranih 14. rujna. Na pritisak srpskog člana tročlanog državnog predsjedništva Krajišnika, gremij se u petak sastao u srpskom predgrađu Lukavici na drugoj radnoj sjednici. Radilo se o imenovanju kabineta i o ustroju cjelobosanske narodne banke. Krajišnik je tek na pritisak međunarodne zajednice prisegnuo na bosanski ustav i došao na prvu radnu sjednicu u Sarajevo. Planirano polaganje prisege 5. listopada u sarajevskom narodnom kazalištu su Krajišnik i srpski zastupnici u parlamentu bojkotirali 'zbog sigurnosnih razloga.' U drugom dokumentu oko kojeg su se u petak složili Bošnjaci i Hrvati radi se o novoj nacionalnoj zastavi i o simbolima državne vlasti federacije. Novi simboli vlasti sadrže crveno-bijeli šahovski uzorak Hrvata kao i grb s ljiljanima Bošnjaka. Dosad su Hrvati i Bošnjaci na područjima koja nadziru rabili svaki svoje simbole. Samozvana 'hrvatska republika Herceg-Bosna' s 'glavnim gradom' zapadnim Mostarom i dalje postoji iako je više puta službeno raspuštena. U trećem dokumentu su se Hrvati i Bošnjaci sporazumjeli o spajanju svojih dosad odvojenih policijskih jedinica do 1. prosinca. Sporazumi od petka ocijenjeni su kao značajan politički napredak. No njihovo stvarno značenje pokazat će se tek idućih tjedana pri ostvarenju zaključaka" - piše novinar lista rueb. RUSIJA KRASNAJA ZVEZDA 23. X. 1996. Tuđman zaprijetio da će zauzeti Vukovar "Posljednjih se nekoliko dana zaoštrila situacija oko istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema koji su pod zaštitom Privremene uprave UN-a. U vrijeme jedinstvene Jugoslavije ta su područja, na kojima je živio velik broj Srba, bila u sastavu Hrvatske. 1991., nakon žestokih borbi srpska je vojska uz djelatnu potporu JNA uspostavila ndzor nad tim područjima. Poslije su Srbi uključili istočnu i zapadnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem u sastav samoproglašene republike srpske krajine. U proljeće 1992. tu su se razmjestile 'plave kacige' UN-a koje do sada osiguravaju prekid vatre između Srba i Hrvata. 1995. ojačala je Hrvatska vojska porazila oružane snage srpske krajine i vratila u sastav Hrvatske gotovo sva područja koja je izgubila početkom 90-ih godina. Osim istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema: njihovo bi zauzimanje dovelo do oružanog sukoba sa Srbijom na koji se hrvatsko čelništvo nije odvažilo. Odmah za tim, zahvaljujući zauzimanju američke diplomacije, uslijedili su hrvatsko-srbijanski politički pregovori koji su se završili donošenjem Erdutskog mirovnog sporazuma. Njime je utvrđeno da će istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem u roku dvije godine biti vraćeni pod suverenitet Zagreba. Radi nadzora tog procesa Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je u siječnju ove godine odluku o osnutku Privremene uprave kojoj je na čelu umirovljeni američki general Jacques Paul Klein. Njemu su podređene i 'plave kacige' kojih je broj porastao na pet tisuća ljudi. To su uglavnom belgijski i ruski vojnici. Zona je do tada bila razvojačena: hrvatske su redovne jedinice s teškim naoružanjem zamijenili policajci, a Srbi su svoje oklopne i topničke jedinice povukli u Srbiju. Stvorene su mješovite hrvatsko-srpske redarstvene snage, uspostavljene poštanske i telefonske veze, otvoreno nekoliko cesta koje povezuju Hrvatsku i SRJ. 15. I. 1997. istječe rok boravka mirotvoraca UN-a u istočnoj Slavoniji, Baranji zapadnom Srijemu. Pitanje o mogućem produženju njihova mandata riješit će Vijeće sigurnosti UN-a. No hrvatske su službene vlasti već poduzele niz mjera kako bi što prije otjerale mirovne snage s tog područja. 30. IX. hrvatski je parlament na vladin prijedlog donio rezoluciju kojom se traži povlačenje postrojba UN-a nakon 15. I. Sredinom listopada podpredsjednik vlade Ivica Kostović službeno je izjavio da Zagreb kani do 15. XII. provesti izbore u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu za općinska tijela vlasti (u tom će slučaju Privremena uprava UN-a i mirovni kontingent koji joj je podređen, morati u roku od mjesec dana predati ovlasti u skladu s mirovnim sporazumima). Još je dalje otišao hrvatski predsjednik Franjo Tuđman koji je, prema priopćenju hrvatskog tiska, zaprijetio da će zauzeti Vukovar i silom reintegrirati ta područja. Tim više što to neće biti tako teško u sadašnjim uvjetima: teškom hrvatskom naoružanju Srbi mogu suprotstaviti samo lako streljačko naoružanje. Srbi iz istočne Slavonije ne mogu računati ni na pomoć SRJ koja je nedavno s Hrvatskom uspostavila pune diplomatske odnose. Stoga pučanstvu na tome području preostaje samo da se nada da će Vijeće sigurnosti UN-a produžiti boravak Privremene uprave i mirovnih snaga. Barem do ljeta sljedeće godine. Istina, nakon nedavnih poteza hrvatskog čelništva malo tko vjeruje u takav kraj. Tim više što je i šef Privremene uprave Klein nakon pregovora s Tuđmanom i srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem obećao da će istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem predati pod jurisdikciju Zagreba 'u rano proljeće sljedeće godine'. Iako se prije toga zauzimao da mirotvorci tu budu barem do sredine lipnja. Sudeći po svemu hrvatska će vlada u najskorije vrijeme donijeti odluku o provedbi izbora za lokalna tijela vlasti do 15. XII. i to isključivo u skladu sa hrvatskim zakonodavstvom. To znači da na izborima neće sudjelovati srpski izbjeglice koji su došli ovamo nakon što su Hrvatska vojska i redarstvenici zauzeli najveći dio srpske krajine. Prema priopćenju ITAR-TASS-a službeni Zagreb namjerava provesti izbore na osnovu rezultata popisa iz 1991., kada je od 200 tisuća stanovnika na tom području Srba bilo 35 posto, a Hrvata 44,5 posto. Srbi će dakle imati dvije mogućnosti: ostati živjeti u Hrvatskoj gdje im nitko i ništa ne jamči prava ili se preseliti u susjednu Srbiju gdje ih nitko ne čeka", piše Mihail Žeglov. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 28. X. 1996. Poznati junak upozorava bosansku djecu na mine Barbara Crossette piše kako će "ovoga tjedna SAD poslati u Bosnu više od pola milijuna stripova iz kojih bi djeca trebala učiti o opasnostima koje prijete od mina. Stripovi, u kojima je učitelj Superman, posebno su izdanje DC Comicsa, odjela tvrtke Warner Bros., a tiska ih američka vlada. Dijelit će ih mirovne snage NATO-a i Action Center u Sarajevu. Tiskani su na srpsko-hrvatskom, na latinici kojom se služe bosanski Muslimani i Hrvati te na ćirilici kojom se služe Srbi. Manji broj objavljen je na engleskom. U stripu 'Superman: smrtonosno naslijeđe', superjunak spašava dvojicu bosanskih dječaka iz minskog polja i minirane kuće - iako njihov ranjeni pas ne može biti spašen - u prizorima koji bi morali dirnuti srca mladih čitatelja. (...) Stripovi su rezultat poziva u pomoć koji je Madelaine Albright, glavna američka izaslanica u UN, poslala pjevačici Judy Collins, posebnom izaslaniku Unicefa. (...) Istraživanja u Bosni pokazala su da će Superman - poznat europskoj djeci - biti prepoznatljiv i uvjerljiv lik. Postignu li stripovi uspjeh u Bosni, američki se dužnosnici nadaju da će izraditi različite verzije za druga područja u svijetu na kojima djeca svakodnevno stradavaju od mina i streljiva". Bosna puna opasnosti, a otpor i slaba organizacija odgađaju čišćenje mina "Kad je Zapad počeo rješavati pitanje pomoći bosanskom narodu da popravi svoje domove, škole i polja nakon tri i pol godine rata, odmah je postalo jasno da je najveća prepreka veliki broj mina. No, nakon 10 mjeseci slabo organiziranih napora međunarodnih organizacija i onoga što neki dužnosnici za pomoć nazivaju zaprekama koje nameće bosanska vlada, čišćenje mina jedva da je počelo. Uz snijeg i mraz koji se uskoro očekuju, do napretka neće moći doći svo do proljeća. Međunarodni dužnosnici kažu da je bosanska vlada odgodila nekoliko programa jer je pokušala skrenuti tijek novca u obliku poreza, te da se neki bosanski vođe pripremaju za još jedan rat i ne žele da se mine uklone. 'Ovo je humanitarna misija kojoj je cilj da se pomogne ljudima Bosne, ali vladu to uopće nije briga', rekao je Richard Sklar, Clintonov izaslanik zadužen za programe obnove u Bosni. 'Ono što zanima vladu jest da zaradi novce.' Bojnik David Pardy, dužnosnik NATO-a koji je zadužen da nagleda kako tri bosanske vojske obavljaju posao uklanjanja mina, rekao je da mnogi časnici misle da bi ponovno moglo doći do rata. 'Žele oko sebe zadržati obrambene zidove', kaže Pardy, 'i uopće im se ne žuri da uklone te mine'. Vođa vladajuće bosanske stranke, Ismet Grbo, složio se da nema opravdanja za odgode u uklanjanju mina, ali je dodao kako su za to krive zemlje koje dodjeljuju novac. Strani dužnosnici kažu da srpske i hrvatske vlasti surađuju, iako priznaju da ima odgađanja na hrvatskim i srpskim područjima Bosne zbog loše organizacije napora međunarodnih organizacija. Ranije ove godine, kažu međunarodni dužnosnici, bosanska vlada inzistirala je na tome da čišćenje mina obave bosanske tvrtke pod kontrolom vlade. 'Mislili su da ćemo staviti vreću novaca na njihov stol i da nitko neće gledati kako se troši', rekao je dužnosnik UN-a zadužen za nadzor čišćenja mina. Umjesto toga, Sjedinjene Države, Norveška i Europska unija smislile su svoje programe. Svjetska banka posudila je vladi oko 8 milijuna dolara da unajmi bosanske tvrtke, ali ukupni troškovi međunarodnih programa mogli bi doseći 40 milijuna dolara sljedeće godine. Trećina tog iznosa bila bi namijenjena bosanskim radnicima od kojih pak bosanska vlada želi uzeti porez od 53 posto. Američki dužnosnik Sklar kaže o porezima: 'Nećemo to dozvoliti. Mislim da se Sjedinjene Države moraju povući odavde do kraja studenoga ako se ne pronađe zadovoljavajući program' (...)", piše Mike O'Connor. AUSTRIJA DER STANDARD 28. X. 1996. Dva koraka naprijed i jedan natrag "Nepunu godinu dana poslije sporazuma u Daytonu u Sarajevo se vratilo malo normalnosti. Charter zrakoplovi opet slijeću u zračnu luku a granične su vlasti prije nekoliko dana počele pregledavati putovnice putnika. Čak naplaćuju sočne pristojbe za vizu. U gradu policija isto tako nemilosrdno odvozi pogrešno parkirane automobile. Građani grada to prisebno podnose i uživaju u miru. Vanjska stambena područja teško su obilježena ratom, poglavito gradske četvrti koje su napustili Srbi. No u središtu i u starom gradu svakodnevno se otvaraju nove kavane, restauranti i dućani i unatoč katastrofalnom gospodarskom stanju ostvaruju veliki promet. U Sarajevo su se čak vratili i skupi međunarodni butici. Austrijski je veleposlanik Valentin Inzko na osobit način želio pridonijeti normalnosti na austrijski nacionalni praznik. Za općinstvo koje se proteklih godina moralo odricati umjetničkih užitaka, Inzko je na jedan dan doveo iz Beča komorni orkestar Johann Strauss. U elegantnom narodnom kazalištu koje potječe još iz doba c. i k., u subotu poslije podne okupila se nova i stara elita grada, muslimanski gornji sloj s političarima poput još-podpredsjednika Ejupa Ganića i veleposlanika u UN-u Muhameda Šaćirbeja, francuski časnici IFOR-a i zamjenik koordinatora za obnovu Michael Steiner, za mnoge najvažniji čovjek u gradu. Nakon koncerta Steiner je izvijestio o malim uspjesima međunarodnih posrednika. Muslimani i Hrvati su se nakon sedam mjeseci pregovora sporazumjeli oko zastave i grba svoje federacije. Grad Sarajevo dobio je političku strukturu na tri razine koja bi i Srbima i Hrvatima trebala dati jednako pravo na riječ. Trojica članova državnoga predsjedništva Alija Izetbegović, Krešimir Zubak i Momčilo Krajišnik sastali su se već tri puta i pri tome civilizirano razgovarali. 'Dva koraka naprijed i samo jedan natrag', tako opisuje stanje njemački diplomat. Slika je ipak izmiješana, rekao je Steiner, mirovni proces još nije samonosiv a nazočnost međunarodnih mirovnih postrojba bit će nužna još barem dvije godine. Austrijski vojnici IFOR-a proslavili su 26. listopada u svojem uporištu u Visokom plesom zajedno s mandatarom stranke OEVP Josefom Hoechtlom. Koliko je Bosna još udaljena od prave normalnosti, iskusili su glazbenici iz Beča i drugi posjetitelji kad su na večer htjeli odletjeti zrakoplovom. Bez vidljivog razloga NATO je zatvorio zračnu luku i društvo se moralo šest sati voziti autobusom do hrvatskog Splita kako bi tamo u ranim jutarnjim satima uhvatilo neki zrakoplov do doma" - izvješćuje Eric Frey. SRBIJA EKSPRES POLITIKA 28. X. 1996. Nudio milijarde bez pokrića "Učestalo 'gostovanje' Ante Markovića na stranama hrvatskog tiska i nedemantirane vijesti da je posljednji premijer bivše SFRJ 'bacio oko' na riječki 'Brodokomerc' najmoćniju trgovačku kuću na Jadranu, oživjeli su već odavno utihnule priče o tome kako je nekadašnji predsjednik vlade propale SFRJ 'spašavao' jugoslavensku federaciju od secesije i rasula. Međutim, tek uskrsle medijske teze prema kojima sadašnji 'uspješni austrijski bussinesman' nije uspio jer 'nije imao dovoljnu političku potporu ne samo u Beogradu nego ni u Zagrebu', kategorički je opovrgao Jakov Sirotković..." HRVATSKA VJESNIK 29. X. 1996. Omiški pokop "U Omišu je u nedjelju na uzvisini izvan grada pokopano 112 hrvatskih vojnika iz Drugog svjetskog rata. Njihove kosti u prošla dva mjeseca ekshumirane iz neobilježenog masovonog grobišta u Garmi (kraj Omiša) i s vojničkog odjela starog, napuštenog omiškog groblja. Od njih 112, 106 su bili pripadnici domobranskih postrojbi, šest su ustaše dok su dvojica ratovali u partizanskim odorama. Njihov pokop je organiziralo omiško Poglavarstvo uz suglasnost rodbne pokojnika", navodi Marko Barišić. U nastavku se osvrće na prosvjed što ga je u povodu toga uputio 'Wiesenthalov centar' koji se bavi pronalaženjem ratnih zločinaca i piše: "Dakle, 'Wiesenthalov centar' je izrazio 'snažan prosvjed' hrvatskoj Vladi zbog omiškog pokapanja domobrana, ustaša i partizana u istu grobnicu. K tomu je zatražio od hrvatskog parlamenta 'da se povuče iz svog sudjelovanja u toj ceremoniji i da odustane od te ideje'. Međutim, hrvatski Sabor nije organizator tog pokop niti je tamo bilo prisutno njegovo službeno izaslanstvo. Ako je bio netko od zastupnika na pokopu u Omišu, onda je to učinio kao privatna osoba. (...) Međutim, 'Wiesenthalov centar' ide i dalje te omiški pokop smješta u kontekst ustaškog logora Jasenovac gdje, kako pišu, hrvatski predsjednik dr. Tuđman namjerava zajedno pokopati kosti 'hrvatskih fašista sa Židovima i Srbima koje su ustaše tamo poklale'. Opet netočno. Dr. Tuđman nije namjeravao prenositi kosti, one se tamo već nalaze. I to stoga, jer je ustaški logor Jasenovac bio u uporabi dvije godine nakon završetka rata. Služio je partizanima za masovna ubojstva domobrana, ustaša i hrvatskih civila (o čemu je 'Vjesnik' pisao razgovarajući sa svjedocima)", komentira Barišić i na kraju piše: "Međutim, upada u oči jedna činjenica koju je iznio dr. Ivo Baučić, predsjednik Vijeća za istraživanje i obilježavanje grobišta u Omišu. Naime, 1945. je ondašnja partizanska vlast u Omišu na starom groblju pokopala dvojicu partizna nedaleko od grobova devetorice domobrana i šestorice ustaša. U tom činu pokapanja ideoloških protivnika na istom groblju nisu vidjeli ono što danas vide neki hrvatski antifašisti, odnosno 'Wiesenthalov centar'. Za njih je pokapanje mrtvog vojnika bio prije svega ljudski čin, i nisu ga htjeli politizirati. Bilo bi dobro da se bar pri tom civilizacijskom obredu, kakav je dostojanstveni pokop onih koji još leže nepokopani po raznim neobilježenim grobištima, poštuje taj običaj omiških partizanskih vlasti". Politička psihologija Zapada Carl Gustaf Stroehm u uvodu osvrta podsjeća na 1956. godinu. To je godina kada je mađarski narod prvo srušio staljinističku vlast, da bi nekoliko dana kasnije u Mađarsku ušli ruski tenkovi i ugušili slobodu Mađara. U isto je vrijeme zapadni svijet (Britanci, Francuzi, Izraelci) počeo tzv. 'Suesku pustolovinu'. Stroehm piše kako je paralela između ta dva događaja i danas aktualna jer pokazuje "da se mali narodi samo djelomično mogu pouzdati na razumijevanje i velikodušnost velikih država. Englezima, Francuzima i Izraelcima slobodna plovidba Sueskim kanalom prije 40 godina značila je više nego sloboda mađarskog (ili bilo kojega drugog europskog naroda pod komunističkom vladavinom).", komentira Stroehm i vrativši se u današnjicu piše: "U povodu primanja Hrvatske u Vijeće Europe u Strasbourgu se pronijela vijest da je britanska politika do posljednjeg trenutka pokušavala spriječiti ulazak Hrvatske, kao punopravnog člana, u tu instituciju. To je samo jedan od dokaza da nije došlo do nekih većih promjena u političkoj psihologiji Zapada od 1956. do danas. Još postoje tendencije da na male nacije - osobito postkomunističke Europe - Zapad gleda kao na neku vrst šahovskih figura koje trebaju služiti 'većim' interesima. Tako se ponaša i Europska unija koja u jednom svom priopćenju traži od svih republika bivše Jugoslavije da one, kao preduvjet za financijsku pomoć, stvore 'zajedničku infrastrukturu' za suradnju. Znači li to da'eurokracija' u Bruxellesu (a možda i Ministarsko vijeće EU-a) uopće nisu shvatili (ili ne žele shvatiti) da Hrvatska, primjerice, ne želi nikakvu institucionaliziranu vezu s 'balkanskim područjem'. Zagreb to drži nekom novom, doduše ublaženom, Jugoslavijom". Stroehm navodi kako je jednak slučaj i s primanjem zemalja Istočne i Sredje Europe u NATO, odnosno kako Zapad pravi razlike između pojedinih zemalja, što po Stroehmu znači "da podjela Europe nije još završena i da možda predstoji nova podjela između zemalja koje uživaju vojnu zaštitu Atlantskog saveza i sve gospodarstvene privilegije povezanosti s Europskom unijom, te onih zemalja odnosno naroda koji moraju čekati pred vratima, a to znači i nesigurnosti". Iz svega, Stroehm zaključuje: "Zahtjev da se prema svim zemljama i nacijama Europe postupa podjednako danas je već lijepi san. Jedinstvena europska koncepcija prema postkomunističkom prostoru ne postoji. Mnogi zapadni političari nemaju namjeru da se previše bave tzv. etničkim državama. Europska birokracija u Bruxellesu nema osjećaj ni intuiciju da shvati 'imponderabilije' novonastalih zemalja Istoka. Sve to znači da te zemlje nemaju drugog izlaza nego da odlučno zastupaju svoje interese i prema zapadnim prijateljima. Ako ljudi iz bivšeg istočnog bloka danas imaju puno manje iluzija nego prije, onda to nikako ne znači da su oni 'antizapadno' ili 'antieuropski' raspoloženi. Narodi koji su se oslobodili komunizma znaju da samo Zapad i Europa za njih predstavljaju bolju budućnost i povijesnu perspektivu, ali ti su narodi istodobno bili prisiljeni izgubiti idealističke iluzije. Samo ako snažno zastupaju i definiraju vlastite interese, tzv. mali narodi imaju šanse da Zapad popusti i ne pregazi njihove interese. U tom smislu za njih vrijedi izreka: 'Pomozi si sam, pa će ti i Bog pomoći!'". VEČERNJI LIST 29. X. 1996. Truli kompromis "Da je politika umijeće mogućega, dobro je poznato i dužnosnicima UNTAES-a. U proteklih devet mjeseci stalno plešu na žici između Rezolucije UN-a i hrvatskih i srpskih zahtjeva. Čas 'mrkvom', čas naznakom 'batine' pokušavaju pridobiti do jučer zaraćene strane na dogovor", piše Branko Vrbošić u uvodu osvrta na najnovije akcije UN-ovih vojnika o čemu dalje piše: "Pomicanje kontrolne točke UNTAES-a s mosta koji spaja Bačku Palanku u Vojvodini i Ilok u Hrvatskoj, međutim, ozbiljno dovodi u sumnju postupke UNTAES-a. Ako je postojala dvojba u vezi s granicama, lako se moglo pogledati na karte bivše Jugoslavije, pa i zemljišne knjige. U svima je most i nekoliko kilometara nizvodno hrvatsko područje! Hrvatsko područje je i lijeva strana (oko 800 metara) do Bačke Palanke, jer je tu Dunav pomicao korito. To UNTAES nije čuo, niti ga je zanimalo, nego je svojevoljno, po svojim (?) kartama, nagradio agresora i omogućio daljnju pljačku hrvatske imovine. Pred objektivnog promatrača postavio je pitanje: je li to jedini ili samo sada otkriven još jedan truli kompromis UNTAES-a, kojim zadovoljava 'ugroženog' ratnog osvajača". 290150 MET oct 96