DNEVNI PREGLED BR. 208 - 24. LISTOPADA 1996.

BRITANSKI RADIO - BBC 23. X. 1996. Pregled tiska Drugo po redu odgađanje bosanskih lokalnih izbora tema je kojoj svoju pozornost posvećuju dva britanska lista, The Guardian i The Independent. U The Guardianu diplomatski urednik lista Ian Black smatra kako je rehabilitacija BiH ovim pretrpjela još jedan udarac. Kao razlog ove odluke tijelo koje je trebalo prirediti i nadgledati izbore, OESS, navodi nedostatak suradnje sviju strana. Glasovanje na lokalnim izborima mnogi su promatrači smatrali posljednjom prigodom za ujedinjavanjem BiH i za sve nestrpljiviju međunarodnu zajednicu da se počinje povlačiti iz te zemlje. No odgoda će izbora najvjerojatnije utjecati na daljnje odgađanje odlaska 53 tisuće brojnoga NATO-ovoga kontingenta, ali, s druge pak strane, sada je jamačno da će u BiH ostati za sada još nepoznat broj snaga Sjevernoatlantskoga saveza, uključno s američkim vojnicima. Britanski ministar vanjskih poslova Malcolm Rifkind - nastavlja Ian Black - upozorio je jučer protiv preuzimanja obveza bez definiranih rokova, rekavši kako i strane u BiH moraju preuzeti svoj dio dogovora ako žele nastaviti primati međunarodnu pomoć. Vraćajući se na odluku o odgodi lokalnih izbora, novinar podsjeća da su lokalni izbori prvi put bili odgođeni zbog toga što su bosanski Srbi, a u određenoj mjeri i druge strane, preplavili upisna izborna mjesta svojim pristašama kako bi učvrstili svoj nadzor na nekim strateškim mjestima. Kritičari pak ističu kako se izbori ne mogu održati u zemlji bez slobode kretanja koju nadziru nacionalistički čelnici neskloni suradnji. I dok je, prema tvrdnji jednoga dužnosnika, OESS uvjeren da može savladati sve logističke izazove, on jednako tako zna da te izazove može savladati samo uz suradnju sviju strana. No odluka o odgodi neće utjecati na planove za novi kontingent međunarodnih snaga, tvrdi Ian Black oslanjajući se na Malcolma Rifkinda koji kaže kako relevantne snage upravo raspravljaju o planovima za nastavak misije koji bi trebao biti daleko manjega opsega od IFOR-a i sa specifičnijim uradcima. Britanski ministar vanjskih poslova, nastavlja Ian Black, smatra kako bi ubuduće između stranih vlada i strana u BiH trebao postojati odnos koji bi se zasnivao na ugovoru. Trebalo bi ozbiljno porazmisliti na temelju kojih se uvjeta Bosni valja nastaviti pružati pomoć, veli gospodin Rifkind. Pitanja poštivanja ili nepoštivanja Daytonskoga sporazuma bit će na dnevnome redu međunarodne konferencije u Londonu početkom prosinca koja će se baviti godišnjom revizijom mirovnoga dogovora o Bosni, napominje na kraju teksta u The Guardianu Ian Black. Tony Barber u The Independentu nastavlja se na ponovno odgađanje bosanskih lokalnih izbora te navodi stajalište međunarodne krizne skupine za krizna žarišta koja smatra kako je OESS s pravom i drugi put odgodio glasovanje na lokalnim izborima. Skupina navodi tri razloga koji opravdavaju tu odluku. Prvo, ratni zločinci su još uvijek na slobodi, drugo, jedva da se itko od izbjeglica vratio svome domu i, treće, u BiH ne postoji dovoljno slobode kretanja. Dapače, nastavlja Tony Barber, kuće koje pripadaju Muslimanima na srpskim područjima gotovo svaki dan lete u zrak kako bi se na taj način odvratili vlasnici od povratka. Općinski su izbori možda mogli biti temelj za obnovu višenacionalnih zajednica koje su do 1992. postojale u BiH. Međutim, upravo je to izgled, ističe Tony Barber kojem se protive srpski i hrvatski nacionalisti koji žele zemlju podijeliti u krute etničke zone. OESS prošloga je tjedna odlučio da glasači mogu glasovati samo u općinama u kojima su živjeli prije rata. To bi otvorilo mogućnost da se na stotine tisuća protjeranih Muslimana vrate da glasuju i da tako umanje učinak etničkoga čišćenja. No - nastavlja Tony Barber - mnogi Muslimani odani predsjedniku Aliji Izetbegoviću također favoriziraju odgađanje općinskih izbora. Oni vele da bi čak 150 tisuća Muslimana moglo izostati s glasovanja jer muslimanskohrvatska federacija nije povukla nove općinske granice. The Independent se slaže s The Guardianom da je odgađanje za sada najteži udarac političkoj rekonstrukciji BiH te stoga procjenjuje da će se vjerojatno ili sljedećega mjeseca ili u prosincu postići dogovor oko produžetka mandata bosanske misije OESS-a. (...) *** Jučer je predstavnik Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Bosni i Hercegovini Robert Frowick objavio da će se lokalni izbori u Bosni još jednom odgoditi. U povodu toga kolegica Marijana Buljan razgovarala je s ministrom vanjskih poslova Jadrankom Prlićem i najprije ga zamolila za komentar odluke o odgodi izbora. = Mi smo u osnovi podržali tu odluku jer je potrebno odrediti nove granice općina, odnosno ustrojiti općine u skladu sa svim onim konvencijama koje su potpisane u Europi. Inače, izbori su se trebali održati u studenome ove godine i pripreme su počele teći, ali zbog razlika koje su se pojavile u međunarodnoj zajednici do toga nije došlo. Dakle, mi ćemo se prilagoditi bilo kojoj odluci jer međunarodna zjednica, OESS je dobio mandat da odredi kada će biti izbori održani. Sada je ključno pitanje tko će nadgledati izbore u proljeće sljedeće godine. Zahtjev je, i mi se ostali slažemo s tim, da OESS bude ta organizacija koja će i organizirati i voditi monitoring na tim izborima, s tim da se stvarno osigura punopravnost svih postupaka i prije i za vrijeme i nakon izbornog postupka. - Znači da ste Vi zadovoljni ulogom koju je OESS do sada imao u organizaciji izbora? = Mi smo imali zahtjev za prolongiranje općinskih izbora i ranije, pa tek 15-ak dana prije općih izbora je OESS uvažio taj zahtjev i sada smatramo da je potrebno prije svega definirati nove granice općina jer znate da se tridesetak područja ranijih općina nalaze bilo u republici srpskoj ili u Federaciji, dakle to su podijeljena područja, još uvijek OESS nije našao rješenja kako će se izbori obaviti u tim dijelovima općina. Nužno je prije toga riješiti ta pitanja, zatim formular P2 i još neka kako bi se zaista legalno održali općinski izbori sljedeće godine. - Čini li Vam se rok koji su najavili, a to je između trećeg i šestog mjeseca sljedeće godine, da bi se do tada mogli ti poslovi obaviti? = Ja se bojim da se ponavlja sitacija, da se prolongira održavanje tih općinskih izbora u nedogled i da zaista izgubimo tu mogućnost da održimo izbore na toj veoma bitnoj razini u Bosni i Hercegovini jer mi još uvijek nemamo potpunu državnu strukturu. Održali smo izbore za tijela Bosne i Hercegovine za oba entiteta i županije, ali tamo gdje su najveći problemi, na općinskim razinama, mi imamo apsolutno nelegalne strukture. Dakle, moguće je to ostvariti u tom roku koji je bio predviđen, ali ukoliko se bude ponašalo kao što se ponašalo do sada, ja osobno smatram i sumnjam da će to biti moguće u tom roku. *** Jučer je na londonskome King's College održan simpozij pod naslovom 'Bosna preko televizije' na kojemu se govorilo o tome kako su televizijske mreže pratile rat u Bosni te kakve je to imalo šire implikacije. Simpozij je organizirao Odjel z ratne studije King's College u suradnji s Vijećem za kontrolu naoružanja, Centrom za obrambene studije i Britanskim filmskim institutom, a na njemu je sudjelovao niz istaknutih političkih znanstvenika, novinara, medijskih stručnjaka i vladinih dužnosnika. Simpozij je pratio Pjer Šimunović: "Govoreći o problematici medijskih pristupa na koje su se bile odlučile Slovenija, Hrvatska, Bosna i Srbija, dr. James Gow, predavač na odjelu za ratne studije, istakao je kako je jedino Slovenija bila uspostavila uspješan model medijskoga menagmenta, preko kojega je odašiljala jasnu i prepoznatljivu poruku. Hrvatska i Bosna oscilirale su između potrebe da budu doživljene kao žrtve, ali i da se istovremeno mobiliziraju na obranu, dok je Srbija bila razapeta između želje da propagira obranu, ali i da prikazuje svoje vojne uspjehe. Milica Pešić iz međunarodne novinarske federacije iz Bruxellesa, bivša novinarka srpske televizije, video isječcima je ilustrirala svoje predavanje 'Riječi i slike mržnje', u kome je govorila o tehnikama kojima se koristila Srpska televizija kako bi promijenila stvarnost te nakon toga stvorila jednu novu stvarnost. Na simpoziju je sudjelovala i Silvana Menđušić, bivša novinarka Hrvatske televizije, sada u novoosnovanoj tv mreži. Ona je ukazala na osobitosti situacije u kojoj su se bili našli hrvatski novinari, kao novinarski profesionalci, ali istovremeno kao građani zemlje koja vodi obrambeni rat. Ona je napomenula kako hrvatski novinari od tih ratnih događaja nisu mogli imati onakav odmak kakvoga su imali strani reporteri. Predložak za simpozij bila je upravo objavljena knjiga 'Bosna preko televizije', 'Bosnia by Television', koju su uredili James Gow, Richard Paterson i Alice Prestons iz Britanskog filmskog instituta. Knjiga je zbirka eseja novinara i političkih znanstvenika iz trinaest zemalja a koji se bave temom koju su ulogu igrale tv vijesti u oblikovanju javnoga mišljenja i vladine politike glede Bosne. Simpozij je zaključen predavanjem Nicka Gowinga, jednoga od čelnih ljudi tv mreže BBC World, koji se suprotstavio uvjerenju kako način na koji televizija prikazuje međunarodna događanja, pogotovo krize i ratove, presudno utječe na to kako vlade oblikuju svoju politiku. Mediji nisu tako moćni kako vjeruju da jesu, kazao je Gowning, istakavši na nizu primjera kako se vlade u svojim reakcijama prvenstveno vode strateškim, diplomatskim i unutrašnjopolitičkim razlozima." *** Martin Bell, jedan od najpoznatijih televizijskih reportera koji je za svoju televizijsku mrežu izvještavao iz 11 ratova, od vijetnamskog do zaljevskoga, kaže da ni jedan od njih nije na njega dosad do te mjere utjecao kao rat u Bosni. U svojoj knjizi 'In Harms Way', u prijevodu 'Usred opasnosti', on kaže kako je taj rat u mnogo čemu promijenio ne samo njega i druge novinare koji su odande izvještavali već i njihovu ulogu, od promatrača postali su sudionicima. Evo kako je to objasnio u razgovoru s Rosom Grce. = Mislim da je taj rat uvelike promijenio novinare koji su bili tamo, iako ih nije bilo mnogo. U ratu poput onoga u Zaljevu, do crte bojišnice nastojalo se probiti oko tisuće novinara, ali u Sarajevu, gdje je bilo vrlo opasno, najviše ih se znalo okupiti 30 do 40. No, najčešće nas je bilo puno manje. U određenom smislu postali smo sudionicima rata. U drugim ratovima stanujete u hotelu i odvezete se taksijem do fronte, ovdje je fronta dolazila k nama. Sarajevski hotel u kojem smo odsjedali bio je 20 metara od bojišnice, a naša baza u Vitezu 700 metara. Mi nismo u potpunosti dijelili tegobe tamošnjeg stanovništva jer smo mogli pobjeći, za razliku od njih, i vozili smo se u oklopljenim automobilima, što oni nisu mogli. Ali smo bili daleko bliži patnjama nevinih ljudi nego u ijednom drugom ratu u kojem sam bio, i to je utjecalo na naš način izvještavanja. Rekao bih da je na nas dobro utjecao, humanizirao nas je. Da je Bosna doista promijenila Martina Bella dokazao je posljednjih mjeseci za brojnih predavanja koje je održao, a u kojima je ustvrdio kako ne vjeruje u tzv. objektivno novinarstvo. Upitala sam kako na to gleda njegov poslodavc BBC, kojemu je, nagađam, možda i zbog toga, prije dva dana uputio pismo u kojem nudi ostavku? = BBC-u se ne sviđa kada napadam objektivno novinarstvo, ali ja zapravo ne razumijem što to znači. Znači li to da sam ja objekt, da je ono o čemu ja govorim objekt? U potpunosti vjerujem u poštenje i nepristrasnost. Ja nisam pobornik jurišnog novinarstva, ali vjerujem da ne možemo biti ravnodušni ili neutralni prema dobru i zlu, žrtvi i agresoru. Napokon, obvezni smo pomoći ljudima. Ako je netko pored mene ranjen, ne mogu samo reći, oprostite, ja sam novinar, ja ne pomažem ljudima, već ću mu pomoći. Kad je od mene Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu zatražio da svjedočim, što sam mogao reći? Da neću, ja sam novinar. Naravno da ću svjedočiti. Moralna je obveza svakoga čovjeka da svjedoči ako je vidio kakav zločin. No, Martin Bell naglašava da je u svim svojim izvještajima iz Bosne kontrolirao svoje emocije, pogotovo ljutnju koja se gomilala. = Ako analizirate tekstove mojih izvještaja, vidjet ćete da je tako. Slike su bile te koje su govorile. Negdje početkom 1993. godine u programu Panorama iznio sam argumente u prilog vojne intervencije u Bosni, ali sam također naglasio kakvi mogu biti rizici i kolike žrtve. Ali su zapravo slike nevinih žrtava govorile u prilog intervenciji. Recimo, u srpnju 1992. britanska je vlada rekla da ne dolazi u obzir slanje kopnenih jedinica u Bosnu, a već u kolovozu je objavila da će ih poslati. Što se promijenio u tih mjesec dana? Televizijski programi bili su puni prizora iz Bosne i javnost je učinila pritisak na vladu da nešto učini. U slučaju Bosne pokazalo se da je britanska javnost usmjerila svoje vođe. BBC-ev reporter Martin Bell, s dugogodišnjim stažom ratnog izvjestitelja, drži da je rat u Bosni odlična lekcija cijelome svijetu, koja mu je pokazala da je neodlučnost neka vrsta odluke, i to skupe odluke jer - kako se pokazalo u Bosni - stoji mnogo života. On ne samo da drži da britanska vlada nije imala jasnu politiku glede Bosnu već sumnja da je imala bilo kakvu politiku i zbog toga su mediji uvelike utjecali na njezino kanaliziranje. = Mislim da televizija utječe na političare više nego što oni žele, pogotovo kada nemaju stajalište, kada ne znaju što učiniti, kada dođe do krize na koju nisu spremni i na koju ne znaju odgovoriti. Televizija utječe na američke političare, ali to oni priznaju. Britanci to ne žele priznati, ali ona na njih i te kako utječe. *** Neki listovi u SR Jugoslaviji javljaju da je umirovljena gotovo cijela najviša garnitura vojske bosanskih Srba. Tvrdi se da su ovaj put generali i ostali visoki časnici pristali na smjenu i da o tome postoji suglasnost vodstva bosanskih i srbijanskih Srba. O tome iz Beograda javlja Duško Mandić. "Predsjednica bosanskosrpskog entiteta Biljana Plavšić, prema pisanju beogradskog tjednika Nedeljni telegraf, poslala je u mirovinu cijeli zapovjedni vrh bosanskih Srba s generalom Ratkom Mladićem na čelu. Taj list tvrdi da su umirovljeni osim Ratka Mladića i generali Manojlo Milovanović, Zdravko Tolimir, Milan Gvero, Momir Talić te još 80 visokih časnika u Mladićevoj vojsci, kao što su pukovnik Petar Salapura, šef obavještajne službe te vojske, i pukovnik Nikola Beara, šef kontraobavještajne službe, koji su u nekoliko navrata odbili primiti generalske činove. Među imenima s umirovljničkog popisa spominju se još zapovjednik hercegovačkog korpusa general-major Momčilo Grubač te zapovjednik romanijskog korpusa generat Dragoljub Milošević i general Novica Simić. Međutim, taj list ide s nešto paradoksalnom informacijom da bi se general s mirovinskog popisa Momčilo Grubač uskoro mogao naći umjesto Mladića na položaju glavnog zapovjednika vojske bosanskih Srba. Nedeljni telegraf tvrdi da su generali ovoga puta primili odluku mirno za razliku od prije godinu dana kada su odbili primiti takvu odluku Radovana Karadžića, što se povezuje s punom suglasnošću svih čimbenika u Beogradu i rukovodstva s Pala. Jer, kako tvrde beogradski oporbeni listovi, časnici s Pala su i dalje na platnoj listi vojske Jugoslavije. Telegraf dalje kombinira da je takva odluka donesena i zato što je rat završen, ali spominje i izjavu generala Rasima Delića da očekuje priključenje bosanskih Srba u federalne okvire Bosne i Hercegovine radi zajedničkih zadataka u toj državi. Nedavno je, piše Nedeljni telegraf, na sjednici skupštine republike srpske, prihvaćeno 26 amandmana na ustav kojim se umanjuje srpska samostalnost, i to povezuje i s izjavama iz vladajuće beogradske koalicije, konkretno udružene ljevice, u kojoj se kaže da nema nikakvih razloga za specijalne veze između SR Jugoslavije i republike srpske, dok oporbeni tjednik 'Vreme' piše da će generali u srpskom entitetu BIH proći kao i oni u Beogradu, svi iskorišteni i svi odbačeni. " (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 23. X. 1996. Prva skupina časnika vojske Federacije Bosne i Hercegovine u prosincu odlazi u Sjedinjene Države na jednogodišnju obuku. To se zbiva u okviru međunarodnog vojnog programa Obrazovanje, uvježbavanje, koje organizira američko ministarstvo obrane. O njihovoj obuci govorilo se danas u američkom veleposlanstvu u Sarajevu odakle se javlja naš izvjestitelj Vladimir Bilić. "Za ovaj, prvi dio uvježbavanja časnika vojske Federacije Kongres Sjedinjenih Američkih Država odobrio je 200 tisuća američkih dolara, a oni će stjecati nova znanja iz oblasti inženjerije i medicine, engleskog jezika, vojnog prava, transporta, istaknuo je danas američki izaslanik za vojnu stabilizaciju na Balkanu James Perdue. Zapovjednik vojske Federacije, armijski general Rasim Delić zahvalio se Sjedinjenim Američkim Državama što su osigurale uvjete da prvi časnici iz Federacije mogu ići na obuku. = Ja sa svoje strane želim pripadnicima vojske Federacije, kao prvoj generaciji, da opravdaju ovo povjerenje jer njihova imena će biti upisana u dokumente vojske Federacije i tražim da opravdaju povjerenje koje im je iskazano, da samo postignu slobodne rezultate. Evo u prilici sam da kažem da ipak nisam bez vojske. Znači vojsku imamo, počinje se stvarati uvijek od početka. Poručnik Vjekoslav Galić jedan je od prvih časnika koji odlazi na obuku, a obučavat će se iz oblasti inženjerije. = Sada ću jednostavno unaprijediti svoja znanja, to se odnosi u prvom redu na upotrebu opreme koju ćemo mi dobiti, vjerojatno, ili ćemo je morati kupiti. Prvenstveno tu mislim na opremu koja će nam koristiti za razminiravanje terena. - Kad se vratite, prenijet ćete to znanje koje dobijete u SAD-u i svojim drugovima, časnicima HVO-a i Vojske Federacije, no koliko će biti još ovakvih grupa? = Normalno, ja ću prenijeti svoje znanje i mi smo prva grupa i nama je rečeno da ćemo nakon povratka s obuke biti instruktori u svojim strukama, a ovo je dugoročna suradnja, dugoročni odnos s američkom vladom." (VOA) SJEDINJENE DRŽAVE THE WALL STREET JOURNAL 23. X. 1996. Vanjska politika kao prilika za fotografiranje Albert Wohlstetter, sveučilišni profesor na čikaškom sveučilištu i direktor Pan Heuristicsa iz Los Angelesa, komentira Clintonovu vanjsku politiku u svjetlu događaja u Bosni i Hrvatskoj. "Predsjednik Clinton gleda na vanjsku politiku uglavnom kao na mogućnost stvaranja filmskih snimaka koje bi pomogle njegovoj predizbornoj kampanji - kako bi mogao slagati fotografije sa stranim vođama, čak i onima koji upotrebljavaju ili podupiru teror u svojim zemljama ili izvan njih, šireći tako aktivni međunarodni terorizam. Clinton je neke od svojih prilika za fotografiranje dobio preko diplomacije koja nagrađuje hladnokrvne ubojice za otimanje zemlje i za masovna silovanja i ubojstva djece kako bi što više proširili strah i otjerali nedužno stanovništvo. Tako je na primjer, usred pregovora o proračunu za prosinac 1995., predsjednik Clinton vrtoglavo otputovao u Pariz da bi se slikao kako se smiješi od zadovoljstva dok trojica balkanskih vođa potpisuju odredbe dogovorene u Daytonu. Stvarnost koja je stajala iza te prilike za fotografiranje bila je ta da je predsjednik Clinton spasio i nagradio srpskog predsjednika Slobodana Miloševića, glavnog organizatora etničkog čišćenja na Balkanu, najvećih europskih ratnih zločina u ovoj polovici stoljeća. Nakon nekoliko godina oklijevanja, Clinton je intervenirao baš kad je došlo do dramatičnog preokreta u boju: američka politika spriječila je žrtve etničkog čišćenja da istjeraju vojsku koja ih je okupirala. To ne osigurava mir, već može dovesti do daljnje opsade i pokolja nakon američkih predsjedničkih izbora u studenome. To postavlja pitanje karaktera koje zasjenjuje čak i pokrića sumnjivih sporazuma o nekretninama. Osobne slabosti imaju čak i veliki ljudi i mnoga ispitivanja javnog mišljenja pokazuju da je Amerikancima dosta takvih skandala. Isto tako, kakve god bile vrijednosti gospodarskog plana Boba Dolea, birači nisu impresionirani uvjeravanjima u tečniji gospodarski rast. Ali ono što je Dole nazvao 'vojnom teatralnošću' tiče se karaktera potpuno drukčije važnosti. Uz dovoljno dokaza, Amerikanci bi sigurno bili u stanju procijeniti značaj predsjednika koji podupire one politike koje provode teroristi na vlasti, pomažu masovnim ubojicama umjesto njihovim žrtvama, a zatim o tome lažu. Stvarnost koja stoji iza Clintonove prilike za fotografiranje u Parizu zabilježena je na priloženim zemljovidima. Na zemljovidu označenom datumom '4. kolovoz 1995.' prikazuje se vojna kontrola koju su na taj dan imale Srbija, Hrvatska i bosanska vlada. Srbija je okupirala znatan dio Hrvatske uz granicu s Bosnom, kao i nekih 70 posto Bosne. Raštrkani i nepovezani fragmenti preostale Bosne, koji čine možda nekih 15 posto one Bosne koja je postojala prije srpske invazije 1992., okruženi su vojskom koja je bila pod kontrolom Srbije ili Hrvatske. Od 4. kolovoza bosanska i hrvatska vojska udružile su se u operaciji Oluja, brzo napredujući protiv srpskih snaga čija se dokazana stručnost sastojala u bombardiranju civila. Do 21. rujna, kao što je zabilježeno na zemljovidu od tog dana, Hrvatska je ponovno vratila sve osim 4 posto teritorija koji je Srbija okupirala u istočnoj Slavoniji. Bosna je već ponovno pokrivala više od onog komada svoje zemlje koji su Europljani i diplomati UN-a predlagali da Srbija vrati. Ono što je bilo važnije od količine područja koje je vraćeno, bila je činjenica da su udružene snage bile na putu da izbace srpske okupatore i oduzmu im kontrolu nad strateškim zračnim lukama, vodenim putovima, izvorima pitke vode, struje, plina i ključnih autocesta koje povezuju sve veće bosanske gradove. Bosanska kontrola tih strateških izvora učinila bi srpski položaj u Bosni neodrživim. Time bi se prekinuo san o podjeli koji trenutačno potiču Europska unija, Ujedinjeni narodi i Rusija, glavni Clintonov 'partner za mir'. Bosansko-hrvatska ofenziva prijetila je srpskoj kontroli nad posavskim koridorom na sjeveru Bosne, glavnom putu kroz Bosnu za srpske invazije i za stalna pojačanja koja su stizala regularnim i paravojnim snagama i u Hrvatskoj i u Bosni. Udružene snage približile su se na topnički domet Banjoj Luci, glavnom srpskom uporištu u središnjoj i zapadnoj Bosni. Clintonovi pomoćnici znali su da bi pad Banja Luke značio da bi srpska regularna i paravojna vojska krenula rutom kroz strateški posavski koridor na sjeveru do same Srbije. Da se Miloševićeva regularna i paravojna vojska povukle u Srbiju zajedno s desecima tisuća izbjeglica koji su godinama živjeli u 'etnički očišćenim' hrvatskim i bosanskim domovima, to bi ojačalo oporbu u Srbiji koju je Milošević dugo vremena zabranjivao. Clintonovi pomoćnici predvidjeli su da bi to dokrajčilo Miloševićevu vladavinu. Umjesto toga, Clinton je spasio Miloševića; Clintonovi pomoćnici zahtijevali su od Bosne da se zaustavi. Baš kad su Bošnjaci bili na putu da vrate sav teritorij koji su Srbi okupirali, Richard Holbrooke i drugi Clintonovi pomoćnici pokrenuli su se da zaustave kretanje regularne i paravojne vojske prema Srbiji. U Daytonu, Clinton je u biti smanjio sav teritorij koji su udružene vojske vratile u Bosni, ali ne i zemlju koja je vraćena u Hrvatskoj. Granica, koja je označena na zemljovidu nazvanom 'daytonsko smanjenje', obuhvaća područje u obliku nakovnja čime se Srbiji vraća bitni dio onog područja koje su oteli od Bosne. To, na primjer, uključuje hidroelektranu u blizini Jajca koja je bila jednako važna za srpsku okupaciju kao i za Bosnu, i kritični dio glavne autoceste koja vodi od Bihaća do Sarajeva. Clintonova politika ostavila je ostatke nedjeljivo miješane Bosne u međusobno nepovezanim fragmentima koji se teško mogu obraniti pod opsadom Tuđmanove Hrvatske i Miloševićeve Srbije. Odlučan trenutak u ishodu situacije zabilježen je na filmu, isječku od 11 sekundi bombaških napada u niskom letu zrakoplova tipa MIG-21 koji su nisko letjeli od istoka iz Srbije, a koji je snimio Independent Television News (ITN) i prikazan je 21. rujna 1995. u emisiji 'The MacNeil/Lehrer NewsHour'. Planine koje se vide u pozadini pokazuju koliko su nisko MIG-ovi letjeli. Drugi snimci koje je snimila televizija ITN pokazuje MIG-ove kako bombardiraju civilne kuće u hrvatskim gradovima i kako ciljaju jedinice udružene bosanske i hrvatske vojske. Mnogi drugi neovisni novinari i promatrači UN-a koji su bili prisutni izvijestili su o napadima MIG-ova. Sve borbene letjelice, i zrakoplove i helikoptere, srpskoj paravojnoj vojsci u Bosni dostavila je Srbija gdje se vršilo i održavanje, čak i onih zrakoplova čija je baza bila u Bosni. Ali MIG-ovi 21 koje je snimio ITN imali su svoju bazu samo u Miloševićevoj Srbiji. Dopisnik ITN-a Nick Gowing je u emisiji komentirao: 'Ovi srpski MIG-ovi bili su u akciji. NATO je očito ignorirao ova kršenja u zoni zabrane letova.' NATO je zapravo ignorirao, i činio je to još tjednima, najozbiljnije kršenje svog vlastitog režima zabrane letova. Pozivi Pentagonu i kontrolnom centru NATO-a u Napulju, u Italiji, otkrili su da su ovi znali za napade, ali da nije bilo potvrde na njihovim radarskim uređajima. To je, naravno, bilo točno. NATO-ove zračne patrole (čiji planovi leta su dostupni Miloševiću) bile su ograničene na Jadran, a Srbija je osmislila svoje napade MIG-ova u niskom letu tako da je kao zaklon iskoristila planine, te je zamaskirala napade od detekcije zrakoplova s radarom koji su patrolirali na moru. Napadi su trajali tjednima, dok je američki zapovjednik NATO-a, slijedeći politiku Clintonove vlade, postavljao NATO-ove zrakoplove s radarom, kontrolne i borbene zrakoplove da patroliraju nad Jadranom umjesto nad Bosnom, gdje bi mogli biti i na vidiku i na dohvatu srpskih zrakoplova i bojnih polja. Prvi napadi MiG-ova iznenadili su - i potpuno uništili - poveću jedinicu hrvatske vojske. Najvažnije, pokazali su Tuđmanu kako SAD neće dopustiti svesrpskim postrojbama da odu s bosanskog područja koje su bile zaposjele, područja za koju su SAD zajedno sa UN-om i EU-om obećale da će vratiti samoj Bosni. Tuđman, oportunist koji je 1992. prihvatio ponudu da sudjeluje u dijeljenju Bosne dok je još bio u ratu sa Miloševićem zbog područja koje su Srbi zaposjeli na hrvatskom teritoriju, shvatio je još jednom kako su SAD, zajedno s Europom, Rusijom i činovništvom UN-a, predane pitanju podjele Bosne. Bosanska vojska, naročito Peti korpus generala Atifa Dudakovića, nastavio je svoja osvajanja još približno tri i pol tjedna. 17. listopada 1995. borbe su prestale na zapovijed predsjednika Izetbegovića. Holbrooke, državni tajnik Warren Christopher i predsjednik Clinton Izetbegoviću su obznanili kako Bosna neće dobiti ni vojne pomoći niti one za rekonstrukciju ako on ne izda tu zapovijed. Uz povratak strateških položaja srpskoj strani, posljednji ostatci tolerantne Bosne ne mogu biti obranjeni. Neke od površnih analiza 'obrambenih potreba Bosne' kojima je upravljao združeni stožer SAD-a rezultirale su zapanjujućim pretpostavkama: kako Bosni ne trebaju borbeni zrakoplovi koji čine jednu od najosnovnijih sastavnica potpune zračne obrane; kako će Bosna biti tek nominalno napadnuta(...); kako će napade povesti samo Srbi s područja Bosne i kako više neće biti daljnjih napada iz Hrvatske ili Srbije - koji su Bosnu i podijelili. Zaista, gospodin Christopher inzistirao je da Bosna ujedini svoje zapovjedništvo s onim 'federacije' svehrvata i Bosanaca. To je bio uvjet da Bosni bude pružena vojna i gospodarstvena pomoć. Sve to značilo bi da Bosna treba tražiti Tuđmanovo odobrenje za vlastitu obranu protiv daljnjih napada i etničkog čišćenja koje su provodili sam Tuđman i Milošević. U navedenim slučajevima Clinton nije provodio 'globalno čelništvo', provodio je politiku UN-a i Zapadne Europe za koju je mnogo puta tvrdio kako je kriva. Na uvodnoj konferenciji nastavka Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju 1992., stranke su obznanile osvajanja teritorija i etničko čišćenje koje su počinili Srbi; izvještaj glavnoga tajnika govorio je o bosanskom pučanstvu kao o 'neodvojivo pomiješanom i povezanom' i protivio se ' nasilnom istjerivanju pučanstva'. Obična činjenica iznesena na Konferenciji nije se slagala s mantrom 'hladni rat je gotov' koja je začarala europske čelnike. Nije se slagala niti s njihovom željom da spriječe Miloševićev pad koji bi mogao biti primjer za poticanje i Jeljcinova političkog pada i čime bi se mogla poremetiti 'ravnoteža' u Rusiji i ostalim sovjetskim republikama. Tako su, dosta vremena prije Clintonove intervencije 1995., zapadni Europljani i Jeljcin počeli usmjeravati većinu svojih zahtjeva na Bosnu, žrtvu agresije i etničkog čišćenja. Clinton je kazao kako se slaže s velikom dvostranačkom većinom u Kongresu koja je embargo dopreme oružja, koji je postavilo Vijeće sigurnosti UN-a, ocijenila krivim. Embargo je prvo Hrvatsku, a zatim i Bosnu doveo u bespomoćnu situaciju u kojoj se nisu mogle obraniti od agresije već i onako teško naoružanih Srba. Kazao je kako je u manjini i kako bi ignoriranje embarga značilo djelovati 'unilateralno'. Rusija podupire Srbiju. Isto radi i Francuska a (...) i Britanija. Unatoč svom javnom stajalištu, Clinton je tiho ignorirao embargo dok je Hrvatska uvozila oružje u vrijednosti koja se procjenjuje na milijarde dolara: južnonjemačke borbene avione i helikoptere, ukrajinske borbene tankove i ruske rakete zemlja - zrak. Podupro je i nedavno umirovljene vojne generale u njihovoj misiji obuke hrvatskih vojnih snaga u strateškoj uporabi te opreme čime se pripremao teren za operaciju Oluja. Dok su trajale ove velike dostave oružja za Hrvatsku vojsku, Hrvatska je zatražila od Clintonovih pomoćnika da dopuste dopremu iranskoga oružja za Bosnu, s time da bi put dopreme do Bosne prelazio preko Hrvatske. SAD nisu imale prigovora. (...) Clinton i ministar obrane William Perry tvrdili su kako bi SAD kršeći embargo UN-a, bio obvezan na područje bivše Jugoslavije razmjestiti na stotine tisuća svojih vojnika. U travnju, hrvatska operacija 'Bljesak', kojom je vraćen dio hrvatskog teritorija u zapadnoj Slavoniji, pokazala je kako Hrvatskoj više nije potrebna pomoć SAD-a. Operacija 'Oluja' koju su zajedno provele Hrvatska i Bosna u potpunosti je opovrgla Clintonove tvrdnje. Problem je bio u tome što je operacija uspjela previše dobro i trebala je biti zaustavljena kako bi se sačuvala zapadnoeuropska 'solucija' za podijeljenu Bosnu. Holbrooke je u Washingtonu izjavio kako je 'bilo teško', no kako će na stotine tisuća Srba protjeranih u Srbiju zasigurno poremetiti Miloševićev režim. Čini se da nije uzeo u obzir kako bi bilo korisno osloboditi se režima koji je i prouzrokovao najgore zločine agresije i genocida u Europi u pola stoljeća, a sigurno je i to kako nije jednako 'teškom' smatrao činjenicu da je Milošević protjerao više od dva milijuna Bosanaca iz njihovih domova - što čini više od polovice bosanskog pučanstva. U predsjedničkoj kampanji SAD-a Dole bi nas mogo podsjetiti kako se protivio, i to zbog dobrog razloga, razmještanju američkih postrojba u Bosnu. Dugo se protivio i održavanju embarga oružja, a čak nakon što je Predsjednik(...) poslao postrojbe u Bosnu, Dole je kazao: 'Podržat ću postrojbe, ali ne i misiju.' Sadašnja misija nemoguć je zadatak jačanja daytonskih etničkih podjela za koje je gotovo sigurno da će se premetnuti u nastavak klanja i uništavanja Bosne i njezine duge povijesti etničke tolerancije. Ako Dole objasni Clintonove postupke u kojima se ogledala podvojenost, zbunjenost i kojima je nagrađivao silovanja, mučenja i masovna ubojstva, glasači će sigurno razumjeti", zaključuje Albert Wohlstetter. THE WALL STREET JOURNAL EUROPE 22. X. 1996. Zapadni klub koji ne zna reći ne "Prošlog je tjedna gotovo nezapaženo Hrvatska postala 40. član Vijeća Europe - unatoč vladi u Zagrebu koja se izruguje vrijednostima koje bi Vijeće trebalo štititi i promicati. Ta vijest i nije posebno zanimljiva. Malo je Europljana (a kamoli Amerikanaca) koji mogu točno reći što zapravo radi Vijeće Europe. Osnovano 1948. radi promicanja demokracije i ljudskih prava u Europi, Vijeće je za hladnoga rata odigralo malu ulogu. Danas se često pogrešno misli da je tijelo sa sjedištem u Strassbourgu druga ruka bruxelleske birokracije. No, Vijeće Europe ne smije se zanemariti, iako ne šalje divizije, ne izdaje proglase niti nameće sankcije. Ono nije samo barometar političkih gledišta svojih članova, nego ima sve veći utjecaj na političke rasprave o istočnoj Europi, gdje je Vijeće bilo vrlo aktivno poslije propasti komunizma. U srednjoj i istočnoj Europi Vijeće smatraju svojevrsnim predsobljem ispred unutarnjih prostorija multilateralnih predstavnika teške kategorije. Smatra se da članstvo u Vijeću donosi ugled... zemljama koje se nadaju da će postati dijelom NATO-a ili EU. S druge strane, Vijeće svoju novu ulogu na istoku drži ulogom posvojitelja koji se nada da će popraviti zalutalo dijete. Prema tome, kad ima prigovora da kandidat za članstvo ne zaslužuje svoju značku, tvrdi glavni tajnik Daniel Tarachys, a čini se da je to opće mišljenje, mnogo je bolje primiti zemlju u organizaciju gdje se na nju može utjecati, nego da ostane u izolaciji gdje se mogu razvijati loše navike. Pokazalo se, međutim, da taj pristup ne djeluje, zbog čega slabi jedini izvor snage Vijeća - moralni autoritet. Još gore, to šalje opasnu poruku baš onim zemljama u kojima su demokracija, ljudska prava i pravni sustav najugroženiji. Hrvatska je najnoviji član. Molba Zagreba za primanje u članstvo zapravo je prihvaćena u travnju, ali je primanje odgođeno do srpnja zbog loših izvješća o ljudskim pravima u zemlji. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, bijesan zbog prijekora, rekao je svojim zemljacima da im je zbog međunarodne urote uskraćeno mjesto u Europi koje im po pravu pripada. Hrvatska, izjavio je svojim uobičajenim razmetljivim tonom, neće pristati na 'ponižavajuće uvjete'. To je, međutim, bilo prije tri mjeseca, a kako se Daytonski sporazum za prekid rata u Bosni raspršuje, Zagreb je ponovno u milosti Vijeća. Hrvatski će predstavnici zauzeti svoja mjesta u Vijeću početkom sljedećeg mjeseca, obećavši da će slijediti daytonske obveze, poboljšati slobodu tiska i druga ljudska prava. Ne čudi da je predsjednik Tuđman potpisao 'uvjete' Vijeća. Silovit nacionalist, g. Tuđman je dovoljno pragmatičan da razumije kako mu bliske veze s Europom i SAD nose mnoge prednosti. Problem je u tome što se ne može računati s tim da će g. Tuđman, kad jednom dobije člansku iskaznicu, plaćati svoje dugove. Prošlog su tjedna oporbeni gradski političari u Hrvatskoj počeli tridesetodnevni bojkot gradskoga vijeća u znak prosvjeda na veto koji je predsjednik Tuđman uložio na njihov izbor kandidata za zagrebačkog gradonačelnika. Šest oporbenih stranaka u Hrvatskoj pobijedilo je vladajuću stranku predsjednika Tuđmana na gradskim izborima prije godinu dana. On je poslije toga uložio veto protiv četiri kandidata za gradonačelnika i ustraje na tome da glavnim gradom ne može upravljati oporba, bez obzira na odluku glasača. Ne robujući pravilu većine, g. Tuđman je umjesto toga pokušao pridobiti članove oporbe, nadajući se da će slomiti odlučnost stranaka koje mu se suprotstavljaju u Zagrebu. G. Tuđmanu nije baš potreban ni slobodni tisak. Hrvatska vlada još nadzire većinu elektronskih i tiskanih medija. Osim toga, poduprla je drakonski zakon o tisku koji, među ostalim, štiti dužnosnike od novinarskih napada na njihovu 'čast'. Vijeće je navelo da je bilo poboljšanja na tom polju, ali hrvatski ih novinari teško pronalaze. 'U tim pitanjima ovdje nije bilo nikakvih stvarnih promjena', kaže Stojan Obradović, urednik novinske agencije Stina iz Splita. G. Tuđman, kaže, još radi što želi. Kako bi dokazala svoje demokratske akreditive, vlada ističe kao primjer nedavnu oslobađajuću presudu u tužbi protiv popularnoga satiričkog lista Feral Tribune. Urednik Feral Tribunea bio je optužen da je oklevetao Predsjednika u članku u kojem su ismijani planovi g. Tuđmana za pretvaranje parka u Jasenovcu, koji je spomenik Židovima i ostalima koje je tijekom Drugoga svjetskog rata ubio hrvatski kolaboracionistički režim, u spomenik svima ubijenim u ratu, uključujući i pronacističke ustaše. No, jedna sudska presuda ne čini vladavinu zakona nepovredivom. Neki hrvatski novinari sumnjaju da je oslobađajuća presuda bila namještena, s obzirom na međunarodnu pozornost i na to koliko za vladu znači imprimatur Vijeća Europe. Zakoni koji ograničavaju slobodu hrvatskih novinara i dalje vrijede. Osim toga, protiv Feral Tribunea je podignuto još tužbi, uključujući i tužbu kćeri g. Tuđmana (koja tvrdi da je njezin ugled uništen člankom u kojem se govori o tome kako je uspjela od Ministarstva obrane dobiti nekretninu u središtu grada za otvaranje trgovine). Dobije li ona tu tužbu, list će vjerojatno bankrotirati. Ima i drugih razloga zašto nije vrijeme da se g. Tuđmana nagradi za izgradnju demokracije - na primjer njegova uloga u promicanju etničke podjele Bosne... G. Tuđman je blokirao ili spriječio povratak izbjeglica na područje krajine, unatoč nedavnom sporazumu o 'normalizaciji odnosa' sa Srbijom... (...) Gotovo i ne skriva da potajno namjerava dovršiti ono što je započeo u ratu - pripajanje velikoga dijela Bosne... koji je sad u rukama... skupine bosanskih Hrvata... 'S vremenom ćemo vidjeti je li g. Tuđman na neki način kupio članstvo u vijeću', kaže g. Obradović, misleći pri tom na Predsjednikovo obnovljeno obećanje da će poštivati daytonske obveze. G. Tuđman ne bi morao mnogo obećati. Napokon, Vijeće Europe je u siječnju u članstvo primilo Rusiju, unatoč krvavom ratu koji Moskva vodi u Čečeniji. Kritizirajući odluku vijeća o odgodi primanja Hrvatske, g. Tuđman je rekao: 'Mi moramo podnositi kritike o nedostatku demokracije u Hrvatskoj od onih koji su primili zemlje poput... Moldavije, Rumunjske i Rusije...', rekao je, dodajući: 'Rusija je postala članom dok su njezini tenkovi prolazili Čečenijom'. Ipak, dok je Boris Jeljcin upozoravao Europu da bi odbijanje primanja Rusije u Vijeće bilo ozbiljan korak unatrag za ruske odnose sa Zapadom, Moskva je Vijeće smatrala već osvojenom nagradom. 'Rusija se s prezirom odnosi prema svojim obećanjima Vijeću Europe', rekli su 3. listopada u Amnesty Internationalu. Ukidanje smrtne kazne u Rusiji (za što je Moskva upozorila da se neće odmah dogoditi) bilo je jedan od glavnih uvjeta za primanje u članstvo. Dosad je 1996. navodno bilo 63 smaknuća. Ruske organizacije za ljudska prava izvješćuju da je u 30 posto slučajeva smrtne kazne pronađena sudska pogreška. Ako se ne pokaže suprotno, od Hrvatske će se možda uz sličnu popustljivost očekivati da razmotriti zahtjeve za 'reformama'. 'Možemo biti ponosni da smo prošli težak ispit u procesu primanja u članstvo', zadovoljno je rekao Žarko Domljan, vođa hrvatske misije u vijeću. 'Sad ćemo moći djelotvornije braniti svoja stajališta, predstaviti istinu o Hrvatskoj i isto tako izraziti svoje primjedbe'. Što će Europa dobiti time što je Hrvatskoj dala forum u kojem će moći djelotvornije 'braniti' svoja gledišta, nije jasno - bar ne na prvi pogled. Vijeće je, naravno samo ukupni zbroj svojih članova i odražava njihove želje. Ipak, tu se prekida spoj: dok europske vlade podupiru članstvo u Vijeću kao način prebacivanja 'utjecaja' na istok, one uzmiču kad se spomene da bi članstvo u EU, ili bar uklanjanje postojećih velikih trgovinskih zapreka, tome mnogo više pridonijelo. To je čudna poruka kad se standardi demokracije i poštivanja ljudskih prava smanjuju kako bi mogle biti primljene zemlje u kojima ih nema dovoljno, dok se zapreke slobodnoj trgovini ne miču kako zemlje koje teže zapadnim standardima razvoja ne bi remetile zapadno tržište. Lišeno moralnoga autoriteta, Vijeće nije ništa više no ljubazan način zadržavanja istočnih zemalja na udaljenosti. Europa ne može dobiti oboje. Razvoj demokracije i pravne države u Istočnoj Europi možda je spor proces, ali je pod utjecajem cijelog raspona zapadnih politika i poruka koje te politike prenose. Ili Europa mora priznati da njezini standardi za primanje u Vijeće više nisu ono što su nekad bili - ili mora biti budna u osuđivanju članova koji ih se ne drže. Vijeće možda ostvaruje nadu Winstona Churchilla da će prigrliti 'cijelu Europu' - ali uz koju cijenu?" - piše urednica komentatorske stranice u europskom izdanju "Wall Street Journala". NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 23. X. 1996. Zakletva o istinitosti navoda u Bosni "U Bosni ponovno otkucava sat istine. Od parlamentarnih i predsjedničkih izbora u rujnu, međunarodni kumovi mirovnoga procesa nisu se umorili hvaleći kakav je veliki korak zemlja napravila na putu prema normalizaciji. Oduševljeni od olakšanja što su izbori protekli mirno, propovijedali su budućnost jedinstvene Bosne. No sada nakon objave slijedi zakletva o istinitosti navoda: općinski izbori, već odgođeni za studeni, ponovno se odgađaju. Slobodni i pošteni izbori, tako glasi priznanje, u toj zemlji nisu mogući. Izbori bi se naknadno mogli održati u proljeće, rekli su organizatori OESS-a. U svibnju će sve biti drukčije? Ta je nada varljiva. Kako bi se dotad moglo popraviti stanje? Međunarodnoj postrojbi koja će dotad biti osjetno smanjena bit će još teže jamčiti sigurnost. Osim toga mandat OESS-a za organizaciju izbora istječe s koncem godine. Produženju će se bosanski Srbi silovito usprotiviti. Štoviše, moćnici s Pala iskoristit će vrijeme da ojačaju svoju samostalnost - iako pro forma prihvaćaju nazočnost u državnom predsjedništvu. Održavanje izbora općinskih vijeća u vlastitoj režiji sljedeći je logični korak. Svoju prvotnu zadaću općinski izbori za cijelu Bosnu neće dakle moći ispuniti ni sada ni sljedećeg proljeća: na demokratski način vratiti u stanje prije etničkih progona. Naposljetku bi iza niza odgoda moglo doći i do konačnog otkazivanja" - drži komentator lista pm. FRANCUSKA LIBERATION 23. X. 1996. Bosna: općinski izbori u proljeće "OESS koji je zadužen da nadzire izbore u Bosni, odlučio je jučer da će općinske izbore koji su se trebali održati 22. studenoga, odgoditi za proljeće 1997. zbog nedovoljne suradnje strana. Tu je odluku jučer objavio šef OESS-a u Bosni Amerikanac Robert Frowick. Ona nije iznenadila budući da se predsjedatelj OESS-a Flavio Cotti manje-više otvoreno očitovao za to. Amerikanci će se zadnji oglasiti jer su na pragu predsjednički izbori. Očito je da odgoda općinskih izbora znači produženje mandata međunarodnih mirovnih snaga u Bosni barem u 1997., s Amerikancima ili bez njih, jer se oni odande službeno povlače do sredine ožujka. Bosanski su Srbi prijetili da će OESS-u oduzeti ovlasti glede nadzora izbora i očitovali se protiv provedbe izbora nakon promjene pravila upisa na izborne popise koje je prihvatila OESS. Ovi posljednji ne omogućuju više srpskim izbjeglicama izvan zemlje (uglavnom u Srbiji) da glasuju u općinama u kojima ne žive, samo na osnovi izjave da tamo jednog dana žele živjeti. Izabrana predsjednica republike srpske Biljana Plavšić priopćila je da dogovaranje nije moguće sve dok se bosanski Muslimani i dalje bez dopuštenja Srba vraćaju u svoja napuštena sela na srpskoj strani crte razdvajanja. Čelnici bosanskih Srba jamačno su se pobojali da će nova pravila, koja im više ne dopuštaju da glasove izbjeglica usmjeravaju prema strateški važnim općinama, omogućiti Muslimanima da pobijede u gradovima u kojima su prije rata imali većinu, poništavajući tako rezultate 'etničkog čišćenja'. Ova se odgoda čini kao ustupak bosanskim Srbima; čak i ako je istina da nema uvjeta za 'slobodno i pošteno' glasovanje, bilo kada je riječ o slobodi kretanja ili pravu izbjeglica na povratak. To bi mogao biti razlog zašto su bosanski Srbi tako brzo pristali da prekinu bojkot zajedničkih ustanova. Momčilo Krajišnik, predstavnik bosanskih Srba u kolektivnom predsjedništvu došao je jučer u Sarajevo na sjednicu tročlanog predsjedništva gdje je potpisao svečanu izjavu da će braniti Ustav BiH, zemlje čije ime izgovara s mukom", piše H. D.- P. (pozivajući se na Reuter). BELGIJA LA LIBRE BELGIQUE 23. X. 1996. Kad bi Rusija pristupila Atlantskom savezu... "Potisnut u drugi plan smjenjivanjem generala Lebeda prošloga tjedna, problem odnosa između NATO-a i Rusije opet se vraća u središte pozornosti moskovskih medija. Preuzimajući, u utorak, službenu analizu nedavnog posjeta američkog ministra obrane Dumi, 'Izvestija' piše da je William Perry ruskim parlamentarcima jasno dao na znanje da NATO-ova vrata neće vječno biti zatvorena za Rusiju. Prema riječima stalnog dopisnika 'Izvestije' iz Washingtona, a on se poziva na lokalne izvore, 'posve opravdano može se očekivati da će Clinton ići još dalje i da bi mogao - to su za sada samo špekulacije - zamisao o pristupanju Rusije NATO-u pretvoriti i u prijedlog'. Koliko god to bilo nevjerojatno, čini se da ta informacija nije samo plod neobuzdane mašte. Istoga dana 'Nezavisimaja Gazeta' objavljuje veliki članak u kojemu Evgenij Primakov prvi put razmatra problem mogućeg ulaska Rusije u Atlantski savez. 'Mi savršeno dobro shvaćamo da su nagađanja o mogućem pristupanju Rusije NATO-u zlonamjerna i propagandistička', piše on. 'Kad bi Rusija, u sadašnjim uvjetima, razmišljala o tome da to i zatraži, taj bi potez bio iskorišten kao izgovor za masovno proširenje NATO-a na istok dok bi se istovremeno govorilo da je Rusija prevelika i prezamršena država da bude prihvaćena u taj savez koji joj ne bi mogao zajamčiti sigurnost'. Dakle, za gospodina Primakova to je previše lijepo da bi bilo istinito. Ali ćemo zato uočiti njegovo ograđivanje u riječima: 'u sadašnjim uvjetima'. Istodobno, Evgenij Primakov, kao pravi realist, smatra da je nužnije i korisnije zadovoljiti se, za sada, pripremom dokumenta koji 'određujući odnose između Rusije i NATO-a ne bi trebao postati neka vrsta paravana za proširenje Atlantskog saveza i koji ne bi trebao predstavljati početak pristupanja Rusije NATO-u'. Po mišljenju tog ruskog ministra koji se protivi 'paralelizmu' dijaloga između Rusije i NATO-a i procesa proširenja Atlantskog saveza, takav bi dokument trebao uspostaviti široko polje za pregovore o problemima prilagođavanja OESS-a sadašnjem stanju i trebao bi bolje označiti bit, mehanizam i ograničenost konzultacija i političkih odluka, kao i pravne kriterije koji to priječe. Istodobno, taj bi tekst trebao odrediti i 'smjerove i granice ruskog sudjelovanja u NATO-ovim vojnim strukturama'", piše dopisnik lista iz Moskve Boris Tumanov. AUSTRIJA KLEINE ZEITUNG 24. X. 1996. Slovenija uskače u vlak EU "Parlament EU-a danas će ukloniti s puta posljednju zapreku za zaključenje europskog sporazuma sa Slovenijom. Uspjeh u teškim pregovorima, zasjenjen sukobom s Rimom zbog Istre, postignut je još u proljeće. U raspravi koja se jučer vodila u Strassbourgu, za riječ se javio i štajerski zastupnik Reinhard Rack. Rack je govorio o značenju sporazuma za južnu Austriju koji Sloveniji otvara perspektivu članstva u EU. Da to otvaranje nudi gospodarstvu neslućene prilike. Da će i Austrija dugoročno imati koristi od toga jer pristupanjem Slovenije EU, Štajerska i Koruška više neće morati snositi teret odgovornosti vanjske granice EU-a. Slovenija bi kao jedna od prvih bivših komunističkih zemalja mogla pristupiti Uniji oko 2002. godine. Rack je osim toga podsjetio da su Austrijanci u pregovorima ostvarili svoje želje: slovenski duty-free dućani moraju 1998. zatvoriti svoja vrata. EU je sustavom za rano upozorenje priključena na atomsku elektranu Krško. Štajerski europski parlamentarac naposljetku je načeo i osjetljivo pitanje bivše donje Štajerske. Rack je u uvodu o tome rekao: 'Ne želimo dopustiti da se Prvi ili Drugi svjetski rat revanšistički oživi. Samo želimo podsjetiti Slovence na one kojima je u prošlosti bez odštete oduzeta imovina. Također, i njemačka manjina koja živi u Sloveniji mora napokon biti pravno osigurana"' - izvješćuje Michael Jungwirth. DIE PRESSE 23. X. 1996. Novo proljeće između Beča i Beograda "Ministar vanjskih poslova Savezne republike Jugoslavije Milan Milutinović danas će, u srijedu, na početku svojeg dvodnevnog posjeta Beču, razgovarati s vicekancelarom Wolfgangon Schuesselom i sastati se sa saveznim kancelarom Franzom Vranitzkim. Time počinje nova faza u odnosima Beča i Beograda koji su tijekom više godina bili zamjetno hladni. Još od svršetka sankcija UN-a mogla se naslutiti normalizacija između Austrije i Jugoslavije. Više austrijskih gospodarskih izaslanstava ove je godine posjetilo Beograd, mnogobrojni jugoslavenski poslovni ljudi bili su u Beču. Stvoren je nov temelj za dugoročnu suradnju, ponovno su otvorena dosad zatvorena vrata posjetima zamjenika ministra vanjskih poslova Živorada Jovanovića Beču i glavnog tajnika ureda za vanjske poslove Alberta Rohana Beogradu. Beograd se pokazao vrlo kooperativnim. Tako je primjerice Rohan posjetio i Kosovo koje je dugo bilo zatvoreno stranim izaslanstvima. U Novom Sadu, glavnom gradu srpske pokrajine Vojvodine, uskoro će biti otvorena austrijska knjižnica. Milutinovićev posjet treba dodatno pridonijeti 'poboljšanju odnosa dviju država', rečeno je u Beogradu. Vjerojatno će se razgovarati i o azilantima iz Srbije i Crne Gore, no osim toga i o bilateralnim ugovorima i gospodarskim odnosima. Beograd se nada pojačanoj gospodarskoj suradnji s Bečom. Trgovina je u prva četiri mjeseca 1996. dostigla svega 250 milijuna šilinga, od toga je austrijski izvoz iznosio 215 milijuna šilinga. Prije sankcija UN-a Austrija je izvozila godišnje oko dvije milijarde šilinga, a uvozila oko 1,5 milijardu šilinga. Osim toga se tada puno poslova sa Srbijom i Crnom Gorom odvijalo preko drugih republika, osobito Hrvatske i Slovenije tako da su izvozno-uvozni iznosi zapravo bili veći. U Beogradu se također nadaju poboljšanju telefonskih veza između tih dviju zemalja te da će se postići manje zamršeni sustav izdavanja viza" - piše David Fatschel. ITALIJA IL PICCOLO 23. X. 1996. Talijanska kultura u Rijeci, uloga 'preostalih' "Nalaze li 'povjesničari' pojedinci (iz naroda) onkraj granice još uvijek prostora u ponovnom istraživanju višestoljetne povijesti Rijeke, koju često iznose razne 'službene' kulturne ustanove koje djeluju s ove i one strane granice? Dva priloga, objavljena u jednom riječkom dvotjedniku, od Alessandra Damiania i Luciana Giuricina, navela bi nas da na to pitanje damo potvrdan odgovor, čime se ni najmanje ne želi umanjiti druge zanimljive inicijative (bilo od Centra za povijesna istraživanja u Rovinju, bilo od društva 'Societa di studi fiumani' iz Rima). Damiani je među ostalim napisao; 'jabuka razdora u Rijeci uvijek je bio jezik, pa bilo to (...) i u velikoj zbrci kulture i nacionalisti': 'grad je danas promijenjen, no tu smo i mi (odnosno... 'preostali')': 'povijest ide dalje, a uz nju i sve mogućnosti za kulturno oživljavanje talijanskog jezika'. Luciano je Giuricin, možda s više stilske živosti, međutim, ustvrdio: 'hrvatski istraživači, posebice oni suvremeni, morali bi (...priznati) kako je upravo velika baština talijanske kulture, zajedničko bogatstvo ovih zemalja, koju danas njeguju ... Talijani koji su ostali'. U svezi s tim moglo bi se pitati ima li Damianijev optimizam čvrste temelje (glede sposobnosti 'preostalih' da potaknu oživljavanje talijanske kulture i jezika u Rijeci), kao i onaj Giuricinov (o sposobnosti Talijana koji su ostali u Rijeci da učine da hrvatski istraživači prihvate obilježja zajedničkog bogatstva riječke baštine talijanske kulture, o čemu se mnogo raspravljalo). Pitanje koje se sada pojavljuje očito ne može zaobići neke nedavne primjere nedovoljne hrvatske sklonosti k reviziji povijesti: kao što nam, primjerice, potvrđuju izdanja knjige 'Povijest Rijeke - Storia di Fiume' (koju je u glavnom pripremio Danilo Klen) i 'Županija Primorsko-Goranska - La Regionne Litoraneo-Montana' (od Stražičića - Munića - Strčića), ili ... 'Vježbanje života' Nedjeljka Fabria i Darka Gašparovića). Na to pitanje čini se da neizravno, barem djelomice, odgovara Alessandro Damiani kada piše: 'pitanja prava opstoje neovisno od njihova rješenja', 'ništa nije konačno', 'idealna dimenzija trećeg tisućljeća kao oslobađajuće pojave, anakronističkim je učinila europska proturječja stoljetnih zatvaranja'. U tom surječju, sa svoje strane, Luciano Giuricin, iz kuta gledanja koji se može činiti različitim od Damianieva, no koji to u biti nije, osjeća se dužnim utvrditi neke čvrste točke. Kao, primjerice, djelovanje u korist veneto-talijanskog jezika (nekada jezika sporazumijevanja na prostoru Jadrana) koje je, nedvojbeno, dugo vremena provođeno pomorsko-trgovačkim razvojem Rijeke. Ili stoljetna pojave 'mirnog prodora slavenskog gensa na cijelom tom području, posebice u unatrašnjosti' i 'pojave polagane simbioze s pučanstvom koje je tu prethodno postojalo'. Glede tog konteksta Giuricin ne zaboravlja spomenuti, dužni smo to naglasiti u ovoj kratkoj bilješci, 'utjecaj koji je izvršila tiha i dragovoljna asimilacija u cijeloj tadašnjoj Europi' (s rasprostranjenim prihvaćanjem, kod 'podređenog' stanovništva, jezika, kulture i mentalita vladajućih skupina 'u cilju poboljšavanja vlastitog društvenog položaja'). Što treba kazati a da se, očito, pri tome ne zaboravi da je u manje davnim vremenima (u okolici Rijeke, raznim dijelovima Istre, dalmatinskim otocima) postojala i 'asimilacija u suprotnom smjeru' (to jest uključivanje u hrvatsko ozračje 'obitelji talijanskog podrijetla'), zanimljivi su, primjerice 'razni Colazio, Celebrini, Brentini, Benedetti, Colombo, Camerlato, Capocasa', i, istodobno, prisilnog djelovanja hrvatskoga klera, koji je dominirao po selima, usmjerenog k mijenjanju izvornih prezimena, dok je po svojoj volji raspolagao matičnim knjigama", piše Mario Dassovich. SRBIJA NEDELJNI TELEGRAF 23. X. 1996. U vrhu vojske republike srpske vjeruju da je uklanjanje njezina vrha bio samo preduvjet za ostvarenje ozbiljnih ustavnih i drugih promjena u rs i njezinu odnosu prema muslimansko-hrvatskoj federaciji "Daleko od očiju javnosti, prije stanovitog vremena, u svojstvu zapovjednika vojske republike srpske (vrs), predsjednica republike srpske dr. Biljana Plavšić potpisala je ukaz o umirovljenju zapovjednika glavnog stožera vrs general-pukovnika Ratka Mladića, njegova zamjenika general-potpukovnika Manojla Milovanovića, a zatim i načelnika obavještajne službe vrs general-potpukovnika Zdravka Tolimira. Ukazom Biljane Plavšić umirovljeni su i generali Milan Gvero, Momir Talić, kao i 80 najuglednijih časnika vrs. Među njima su i pukovnici koji su obavljali vrlo važne dužnosti u Mladićevoj armiji, kao što su Petar Salapura, šef obavještajne, i Nikola Beara, šef kontraobavještajne službe, koji su u nekoliko navrata odbili primiti generalske činove, navode naši izvori u vrs. Među ratnim generalima Mladićeve armije koji su na popisu za umirovljenje nalaze se zapovjednik Hercegovačkog korpusa general-major Momčilo Grubač, koji će se, po općem uvjerenju, naći na mjestu zapovjednika glavnog stožera vrs, zatim zapovjednik Romanijskog korpusa general Milošević, kao i general Novica Simić. Kako navode neslužbeni izvori 'Nedeljnog telegrafa', umirovljeni časnici vrs obnašat će svoje ranije dužnosti dok državno rukovodstvo ne odredi njihove zamjenike. Zanimljivo je, međutim, navodi naš izvor, da je odluka o umirovljenju najviših časnika u vrhu vojske republike srpske ovoga puta primljena mirno i bez očekivana protivljenja. Jer, kao što je poznato, general Ratko Mladić, kao i generali Tolimir i Gvero, prije nešto više od godinu dana nisu prihvatili identičnu naredbu tadašnjeg predsjednika republike srpske Radovana Karadžića. Za razliku od toga vremena, ovog puta postignuta je potpuna suglasnost stanovitih utjecajnih krugova u Beogradu s rukovodstvom s Pala tako da časnicima vrs nije ostalo baš mnogo manevarskog prostora. Ipak, kako navodi naš izvor, presudila je činjenica da je rat završen. Međutim, u vrhu vrs vjeruju da je 'umirovljenje' tolikog broja najviših starješina bio samo preduvjet za ostvarenje ozbiljnih ustavnih i drugih promjena u rs i njezinu odnosu prema muslimansko-hrvatskoj federaciji. Radi se, naime, kako navode naši izvori, o provedbi Daytonskog sporazuma koji, po svemu sudeći, ima dva lica. Navodno, postoje dva dokumenta koji su potpisani u Daytonu: javni, koji je objavljen - i tajni koji je daleko od očiju naše javnosti, ali koji se, također, mora dosljedno provoditi. Prema tom tajnom dokumentu republika srpska je puno više okrenuta muslimansko-hrvatskoj federaciji nego što je to zapisano u javnom dijelu daytonskog dokumenta. Iz toga razloga se Biljana Plavšić, u rujnu ove godine, pred početak izbora u BiH, na neki način morala javno ispričati i povući sve izjave koje su govorile o potpunoj samostalnosti rs i njezinu skorom izdvajanju iz Unije BiH. Međutim, nije se sve zaustavilo na javnoj isprici predsjednice. Kako navode izvori 'Nedeljog telegrafa', na Palama, na posljednjem zatvorenom sastanku skupštine rs iz prošlog saziva, prihvaćeno je 26 amandmana na ustav, kojim je bitno izmijenjena državna vizura rs. Navodno, kako tvrde naši izvori, iz ustava su izbačene ili su ublažene sve ustavne odredbe koje govore o republici srpskoj kao samostalnoj državi. Mnogi na Palama ove ustavne promjene dovode u vezu s učestalim posjetama ekipe političara iz Beograda koju je predvodio Radmilo Bogdanović. Odlazili su u Banju Luku, dolazili na Pale, ali su posjećivali i stožer generala Mladića u Han Pijesku. Cijela ova politička akcija počela je prije više od mjesec dana izjavom portparola JUL-a u Beogradu, kada je izjavio da nema nikakva razloga da SRJ ima posebne odnose s republikom srpskom. Je li s tih razloga Momčilo Krajišnik na prvoj sjednici novoizabranog parlamenta rs u Banjoj Luci 19. listopada pozvao nazočne 'da minutom šutnje odaju poštovanje svim žrtvama rata'? Ili je možda još mnogo indikativnije da iz vrha vojske republike srpske nije komentirana izjava prvog vojnika muslimanske vojske generala Rasima Delića, koji je nedavno izjavio kako očekuje da će se vojska republike srpske priključiti Federaciji u obavljanju određenih obrambenih zadaća države Bosne i Hercegovine". VJESNIK 24. X. 1996. Europski ključ Hrvatske i Slovenije Koliko je važna dobrosusjedska suradnja između Hrvatske i Slovenije, kao i suradnja s ostalim susjednim zemljama u hrvatskim nastojanjima da se 'usidri' u "geostrategijski i geoekonomski pejzaž" Srednje Europe, objašnjava u komentaru Hido Biščević, pomoćnik hrvatskog ministra vanjskih poslova. Povod je dolazak slovenskoga ministra vanjskih poslova dr. Davorina Kračuna u Zagreb. Napomenuvši kako je uređenje odnosa sa susjedima jedan od ključnih kriterija za ulazak u EU i NATO, Bišćević o samom odnosu Slovenije i Hrvatske piše: "Uvažavajući realne razlike u međunarodnom položaju ovih dviju zemlja, Zagreb i Ljubljana potvrđuju potrebu za produbljenim konzultacijama ili, u nekim aspektima čak harmonizacijom stajališta glede najvažnijih pitanja dalje perspektive razvoja u regiji i ovom dijelu Europe. Nema dvojbe da tomu pridonosi činjenica da je Hrvatska svojom ukupnom državnom politikom dovela do radikalne promjene strategijskih odnosa u regiji. Istodobno, ne treba smetnuti s uma da u najvažnijem dijelu političkog spektra, na obje strane, prevladavaju dosad nerijetke uskogrudnosti, 'samodostatnosti'". Ustvrdivši kako je, "uz sve razlike, pa i najspornija pitanja u uzajamnim odnosima", uključenje u euro-atlantske integracije "ključ za rješavanje svih preostalih otvorenih pitanja", Biščević nastavlja: "Utoliko će, čak i u neizbježno ograničavajućim okolnostima slovenske predizborne kampanje, ministri Granić i Kračun zasigurno ustrajati da sa sastanka u Zagrebu upute 'europsku poruku' glede budućih odnosa i očekivanog napretka u rješavaju pojedinih pitanja". Biščević smatra kako je korak naprijed već učinjen jer je "poslije nekoliko godina neuspješnog pregovaranja po tzv. načelu 'paket', što realno nije moglo jamčiti ukupan uspon u odnosima", u Ljubljani prihvaćen "'korak-po-korak' pristup i postupno neuvjetovano rješavanje otvorenih pitanja. S druge strane, za kvalitetu odnosa Hrvatske i Slovenije s međunarodnom zajednicom, napose s Europskom unijom, posebno je važna činjenica da, kako je to nedavno naglasio i ministar Granić, na obje strane postoji bezrezervno opredjeljenje da se i ona najteža i najzamršenija sporna pitanja rješavaju isključivo političkim sredstvim, uzajamnim pregovorima i, po potrebi, budućim međunarodnim političkim ili pravnim angažmanom. U regiji gdje ni danas ne nedostaje upravo obrnutih primjera, takvo je uzajamno razumijevanje višestruko značajno", zaključuje Hido Biščević. Crta razdvajanja O boravku Aloisa Mocka, bivšeg austrijskog ministra vanjskih poslova, a sada predsjednika Europske demokratske unije, u Osijeku (gdje je proglašen i počasnim građaninom) te u hrvatskom Podunavlju, piše Stjepan Čuić. Opisuje Mocka kao čovjeka koji "nije docirao Hrvatima kad su se našli pod srbijanskom agresijom o multietičnosti, pluralizmu, demokraciji, pacifizmu... što su sve bile šuplje fraze u vrijeme kad su djeca odrastala u vlažnim podrumima u društvu s europskim štakorima, nego je odmah shvatio o čemu je riječ: o brutalnoj agresiji i, samim tim, o negiranju svega toga o čemu se u Europi govorilo, a što je sve bilo adresirano na Hrvatsku - kao da je Hrvatska (bila) protiv tih ideala"... Opisuje ga kao čovjeka koji "misli politiku iz srednjoeuropske perspektive", pa u nastavku piše: "Da misli politiku iz srednjoeuropske perspektive, pokazao je i u Osijeku - posjetio je okupirana hrvatska područja. Htio se sastati i sa srpskim vođama, ali su oni odbili, tobože uvrijeđeni njegovim izjavama. Oni se uvijek vrijeđaju, bez obzira na to bili za pregovore ili ne, bili za integraciju u ustavno-pravni poredak Hrvatske, ili protiv. Gospodin Stanimirović, jedan od vođa 'lokalnih Srba' u Podunavlju, odbio je poziv na sastanak s dr. Mockom u sjedištu UNTAES-a u Vukovaru. Čovjek bi razumio da je dr. Mock pozvao Stanimirovića u sjedište Osječko-baranjske županije, na sastanak kojemu bi pribivali župan Glavaš, gradonačelnik Kramarić, pregovarači Vrkić i Tankosić, general Đuro Dečak, kad je stanje kakvo jest, ali odbiti poziv predsjedniku Europske demokratske unije, sljedbeniku i promotoru srednjoeuropskih ideja tolerancije i reciprociteta, bivšemu ministru vanjskih poslova države koja je bila susjed državi za kojom Stanimirović očito žali - to više nije u području diplomacije i diplomatskih izjava, nego u području pristojnosti. A bez pristojnosti, znano je, nema srednje Europe, koja je nekad dosezala (i ondje završila) upravo do hrvatskog Podunavlja. U kojemu su živjeli i Srbi s osjećajem da žive u vlastitoj zemlji. Sve dok nisu došli solunaši, borci protiv Austrije, a time i protiv Hrvatske. Ili obratno - svejedno. Borci za veliku Srbiju, koja je naučavala da su svi Austrijanci 'Nemci, špijuni', čak i pregovarač s Nikolom Pašićem - Fran Supilo. Negacija Europe osnovno je obilježje te politike. To pokazuje i Krajišnikov odnos prema ministru Kinkelu - sve je odbio što je ministar Kinkel predložio. Kinkel je dobro i prošao u Sarajevu - u stanju u kakvu su bosanski Srbi, mogao je iskrsnuti i kakav Gavrilo Princip. Gledano tako, Kinkel je pokazao veliku hrabrost dolaskom u Sarajevo. Postoji i terminološka razlika - Kinkel i Mock dolaze, uglavljuju sastanke, a srpski umišljeni vođe naučili su, u svojoj izvaneuropskoj školi mišljenja, da njima ljudi 'treba da budu privođeni', a kad im što ponude kao temu za raspravu i, na kraju, nekakav dogovor, oni to shvaćaju kao uvredu - baš kao što je Vojislav Stanimirović shvatio dr. Mocka kad je govorio o pravu Hrvatske da oslobodi vlastita područja. A to što bi Hrvatska, upravo onakva o kakvoj je govorio dr. Mock, oslobodila i Vojislava Stanimirovića, vođama 'lokalnih Srba' je, čini se, nedokučiva formula. Kad je tako, kako onda on zamišlja reintegraciju? Ako je pravo Hrvatske na reintegraciju uvreda za Srbe? Kad bi promijenio retoriku, koja se u biti još ne razlikuje od integralne velikosrpske retorike poznate iz posttitovskog razdoblja u bivšoj Jugoslaviji, mogao bi i sam jednoga dana biti nazočan domjenku u oslobođenom Vukovaru na kojemu bi dr. Mocku ili kojemu drugom europskom odličniku bila predana kakva povelja za strpljivo njegovanje srednjoeuropskih perspektiva života. I odmah shvatiti da takav nekakav čin nije uvreda ni za koga, nego baš suprotno - samo pokušaj da se razumije svijet različitosti utemeljen u pravu svakoga, ali ne u pravu na svašta. To je razlika između postupaka dr. Aloisa Mocka, političara s pamćenjem, koji posvuda pruža ruku, i postupaka samozvanih vođa, koji posvuda šire 'uvrede' odbijajući svaku ruku", zaključuje Čuić. VEČERNJI LIST 24. X. 1996. Sindrom Sarajeva Situaciju u hrvatskom Podunavlju, komentira Mirko Galić u redovitoj kolumni 'Na rubu Europe'. "Tko vjetar sije, buru žanje, rekli bi, s lakoćom, oni koji nemaju razumijevanja za ljudsku nesreću. Rušenje Vukovara, protjerivanje nesrpskog pučanstva iz tog dijela Hrvatske, na kraju se pokazuje kao nesreća onih koji su to počinili. Srba, dakle, koji su vjerovali da s oružjem u ruci mogu na račun drugih zaokružiti svoj politički prostor (državu). Oni su zbog toga, kako veli jedna njihova lucidnija glava, i krivci, ali i žrtve (vlastite krivnje); oni su ti koji (sada) pate, pošto pet godina nisu uživali. Sad se to bjelodano pokzuje, kad su tamošnji Srbi stavljeni, objektivno pred izbor - dočekati Hrvate, ili napustiti taj kraj (i prije toga, kako veli jedna vukovarska prodavačica, sve popaliti da ništa ne ostane Hrvatima i njihovim 'fašističkim' vlastima)?!", piše Galić i u nastavku komentira: "Za one koji i dalje na primitivan način rješavaju složeni problem poratnoga života, i koji na krivnju gledaju na krivi način, vjerojatno ne ostaje druga alternativa osim - otići; oni ne mogu s Hrvatima, ni u Hrvatskoj! Obavještajne službe UN-a su, kako 'Le Monde' tvrdi, snimile stanje i dobile dramatične podatke - da se sprema masovni bijeg preko Batine, Erduta i Iloka. U Srbiju, dakle, koja i bez njih jedva stoji na nogama...". Analizirajući takvo stajalište lokalnih Srba, odnosno njihove prijetnje 'masovnim odlaskom', Galić piše: "Otići i optužiti one koji ostaju: je li to 'sindrom Sarajeva', patentiran u vremenu kad su srpske vlasti s Pala pozivale, organizirale, ili čak prisiljavale Srbe da ne ostaju živjeti s Muslimanima i Hrvatima i kad su oni slušali i odlazili, odnoseći sa sobom i kosti svojih mrtvih! Može li se to ponoviti i u Vukovaru (i okolici), kad svjetska organizacija sprema posebne logore za srpske izbjeglice? Ali, ako do toga i dođe, ako Srbi pobjegnu, ili zbog straha od osvete, ili iz straha od odgovornosti, ili iz razloga zbog kojih su i počeli pobunu - odbijanje hrvatske države - pokazat će se da oni ni dalje nisu sposobni suočiti se sami sa sobom i reći je li im Hrvatska domovina. Hrvatske vlasti imaju iskustvo iz 'krajine' i znaju dobro što zbog sebe i zbog drugih ne mogu ponoviti; ostalo je na Srbima - da shvate što su učinili - i na međunarodnim tijelima - da vide gdje su problemi 'mirne reintegracije'", zaključuje Galić. Za obnovu željeznice 1,3 milijarde kuna "Hrvatska ima izuzetno značajan prometno-zemljopisni položaj u europskome okružju i njezino povezivanje cestama, morem i zrakom te telekomunikacijama, poglavito sa susjedima, presudno je za što brži razvoj zemlje. Nalazeći se na bitnim prometnim koridorima između sjeverne i južne Europe, nezaobilazan smo čimbenik u povezivanju razvijenoga Zapada i Bliskog istoka, i to valja znalački, hitno i učinkovito iskoristiti", napominje mr. Žejko Lužavec, ministar pomorstva, prometa i veza RH, u razgovoru za list. Ministar opisuje ukratko situaciju sa željezničkim, cestovnim, zračnim i pomorskim prometom te telekomunikacijama, a o problemima u željeznici, koja je najviše nastradala u ratu, kaže: "Izravna šteta u javnom poduzeću Hrvatske željeznice procjenjuje se na oko 350 milijuna dolara, a o neizravnoj je bolje ne govoriti. Željeznica sada ostvaruje samo 30 posto prometa od onoga iz prijeratnoga razdoblja. Glavna željeznička linija u bivšoj Jugoslaviji, Ljubljana - Zagreb - Beograd, i dalje u smjeru istoka, ostvarivala je 60 posto cjelokupnoga prometa u bivšem sustavu. Danas je još zatvorena. Pred Vladom Republike Hrvatske naći će se program sanacije, restrukturiranja i razvoja HŽ-a. Suština je toga programa podizanje kvalitete i produktivnosti prijevoza na europsku razinu, posebice na magistralnim pravcima, i redukcija pruga na kojima je željeznica izgubila komparativne prednosti. Pod prvim mislim na poboljšanja na glavnim željezničkim smjerovima što vode u Europu - za Budimpeštu, Beč, Muenchen, Veneciju - sve to valja podići na europsku razinu i kakvoće i rada. Korjeniti zahvati slijede i na domaćoj željezničkoj mreži - od sadašnjih 2700 kilometara pruga, ukinut će se 500 kilometara, odnosno u idućih pet godina željeznički pogon od 22 tisuće radnika smanjit će se na 15 tisuća zaposlenih. Za kupnju vagona i lokomotiva te u željezničku infrastrukturu uložit će se u sljedećem razdoblju 1,3 milijarde kuna". 240209 MET oct 96