ZAGREB, 10. listopada (Hina) - Komentirajući u današnjem Vjesniku, u vezi sa zagrebačkom krizom, krizu u Hrvatskim nezavisnim demokratima, Stjepan Čuić izdvaja riječi Josipa Manolića kojima on objašnjava svoje 'udaljavanje' iz
stranke. 'Kad god je Hrvatska u opasnosti, ja sam s predsjednikom Tuđmanom', riječi su J. Manolića, koje Čuić ovako komentira: "Njemu je to normalno. Ali nije normalno da to i drugima nije. To je, naime, normalno i građanima, i to ne samo u Hrvatskoj. Valjda je Hrvatska važnija od stranačkih doktrina i njihova nadmetanja, koja kadšto promatračima izgledaju kao loše kazališne predstave, u koje su mnogi glumci zalutali na scenu i u uloge.
ZAGREB, 10. listopada (Hina) - Komentirajući u današnjem Vjesniku, u
vezi sa zagrebačkom krizom, krizu u Hrvatskim nezavisnim demokratima,
Stjepan Čuić izdvaja riječi Josipa Manolića kojima on objašnjava svoje
'udaljavanje' iz stranke. 'Kad god je Hrvatska u opasnosti, ja sam s
predsjednikom Tuđmanom', riječi su J. Manolića, koje Čuić ovako
komentira: "Njemu je to normalno. Ali nije normalno da to i drugima
nije. To je, naime, normalno i građanima, i to ne samo u Hrvatskoj.
Valjda je Hrvatska važnija od stranačkih doktrina i njihova
nadmetanja, koja kadšto promatračima izgledaju kao loše kazališne
predstave, u koje su mnogi glumci zalutali na scenu i u uloge. #L#
Bilo kako bilo, Manolić opet vodi na oporbenoj sceni. On je istaknuo
pravilo po kojem stranke i mogu imati razloga. Naime, čemu bi služila
neka stranka ako ne bi bila s predsjednikom kad je Hrvatska u
opasnosti? Čija bi to bila stranka - hrvatska, ili stranka u
Hrvatskoj? U Hrvatskoj, znano je, mogu postojati i druge stranke. I
postojale su - mađaronske, protalijanske, prosovjetske, jugoslavenske.
Mnoge su u svom pohodu na vlast bile na rubu izdaje, a mmnoge u
izravnom vazalskom odnosu spram svojih centrala. Ali, to je bilo u
vrijeme kad je Hrvatska postojala samo kao zemljopisni pojam.
Danas, pak, kad je Hrvatska iz zemljopisnog pojma preimenovana u
suverenu državu, ravnopravnu u svemu s ostalim suverenim državama,
prestaju razlozi za stranke koje bi na hrvatski zemljopisni prostor
projicirale naučeno iz prijevodne literature. Upravo to projiciranje
brošura u jedan zemljopisni prostor, povijesno obilježen jezikom,
najbolje poznaje Josip Manolić, jer je i sam bio sudionikom zbivanja,
i to istaknutim, u kojima se takvo shvaćanje politike u Hrvatskoj
primjenjivalo svim sredstvima. Možda u to vrijeme nije bilo drugoga
izbora, možda je povijesni kovitlac i njega i tolike ostale Hrvate
jednostavno zahvatio i ovladao njima na način da nisu opazili da su od
tog prostora odvojeni, iz njega iščašeni - poneseni brošurama! Možda -
u normalnim uvjetima - on ne bi ni imao mjesta na hrvatskoj političkoj
sceni danas, u posve drukčijim okolnostima, ali kad se zna da je
Hrvatska mala zemlja, stoljećima ugnjetavana svim sredstvima i u
svakoj svojoj dimenziji, znalci politike, bez obzira na školu u kojoj
su stjecali svoje znanje, potrebni su Hrvatskoj.
Zbog toga je Tuđmanova zamisao o pomirenju svih Hrvata, što znači -
zaborav svih razmirica, i aktualni i strateški interes Hrvatske, jer
je Hrvatska na takvom geografskom prostoru, da svakoga časa može biti
u opasnosti. I zato toga svakoga časa ozbiljni političari treba da
budu uz predsjednika, baš onako kako je rekao Manolić. A Manolić
sigurno ima veće političko iskustvo od svih ostalih stranačkih prvaka.
Za razliku od kazališnoga, operetnoga političkog iskustva, koje
svakodnevno demonstriraju hrvatski nadobudni stranački prvaci, Manolić
ima bolno iskustvo, prispodobivo hrvatskoj sudbini. Tko to ne
razumije, bolje da se bavi drugim poslom". (...)
(Hina) mc
100757 MET oct 96
(Hina) mc