DNEVNI PREGLED BR. 196 - 8. LISTOPADA 1996.

GLAS AMERIKE - VOA 7. X. 1996. U prvom u nizu priloga o sukcesiji bivše Jugoslavije s predstojnikom hrvatskog Ureda za sukcesiju Božom Marendićem razgovara Željko Matić: - Gospodine Marendiću, tvrdite da je svojim dosadašnjim angažmanom sir Watts proces sukcesije vratio na početak. Zašto ? = Kako i odakle je krenuo gospodin Watts... mi smo već imali prije tri takva pokušaja. Sva tri pokušaja prije njega bili su da se dođe do sporazuma konsenzusom svih sljednica i oni su propali. Zato je ženevska konferencija nakon ta tri pokušaja započela projekt da se pripremi ugovor o sukcesiji i uz pretpostavku da neće biti prihvaćen od strane svih. Pretpostavili su, sasvim konkretno, da taj ugovor neće prihvatiti SR Jugoslavija. - Međunarodna konferencija u Ženevi je pretpostavljala i mehanizme prisile za stranu koja ne prihvati sukcesiju. Sad su pak sankcije protiv Jugoslavije ionako ukinute. = Vijeće sigurnosti je ukinulo sankcije koje su uvedene 1992. godine, ali to ne znači da nije u stanju djelimične ili neke druge sankcije uvesti i djelovati na ponašanje prema SR Jugoslaviji u skladu što ne ispunjava određene obaveze koje su takvog karaktera da doprinose i da čak mogu biti razlogom za, u perspektivi, destabilizaciju toga prostora. - Sporazum o normalizaciji odnosa Hrvatske i SR Jugoslavije priznaje kontinuitet državnosti, pa ipak Jugoslavija i sada inzistira na secesiji. = Mi zasada nismo osjetili promjene u njihovom ponašanju na ovom području rada koje bi bile u skladu sa sadržajem potpisanog sporazuma o normalizaciji odnosa. - Zašto, između ostalog, Narodna banka Jugoslavije traži povrat sad već bezvrijednih, bivših jugoslavenskih dinara iz svih bivših republika? = Govoreći čisto stručno, sva potraživanja bivše Narodne banke Jugoslavije, kao državne ustanove, su i imovina te banke odnosno te države. A imovina se dijeli. Prema tome, to ima smisla samo ako je raspodjela tog starog novca, koji se nigdje više ne koristi, bila nepravedna, bila po nekom drugom ključu koji se bitno razlikuje od ključa raspodjele zajedničke imovine. Međutim, to nije slučaj jer je ta raspodjela novčane mase, efektive godinama, desetljećima rađena u skladu s društvenim proizvodom u osnovi, a i ovi ključevi za koje se zalažemo u raspodjeli, svi su tako najviše u skladu s veličinom društvenog proizvoda, odnosno udjelom društvenog proizvoda pojedine bivše republike u društvenom proizvodu Jugoslavije. Međutim, mi smo postavili zahtjev, te četiri države nasuprot Srbije i Crne Gore, da nadoknade štetu koju su učinili ostalim republikama bivše Jugoslavije kada su krajem 1990. neovlašteno ušli u monetarni sustav čime su, da kažemo, zagrabili iz zajedničkog lonca više nego što im pripada i time su osiromašili ostale. Tu se radi o oko milijardi dolara. - Slovensko pak 'Delo' tvrdi da je unatoč zahtjevu za blokadom sredstava, Jugoslavija uspjela prebacivati svoj novac iz inozemnih banaka pa je tako zahtjev za blokadom jugofrancuske banke besmislen jer je Jugoslavija već uspjela iznijeti 900 milijuna maraka iz te banke. 'Delo' za to okrivljuje nesuradnju ostalih država sljednica. = To nije točno. Suradnja je vrlo dobra i već dugo vremena sve što se radi, radi se dogovorno. Negdje radi samo jedna država, ali za ime i za račun ostalih, negdje rade sve zajedno. Sve zavisi od situacije do situacije. Suradnja je jako dobra i ona će ostati takva, ja vjerujem, i u budućnosti. Mi u pravilu ne možemo dobiti te informacije o stanju na računima, depozitima bivše Narodne banke Jugoslavije i ne znamo na koji način manipulira sadašnja Narodna banka Jugoslavije tim sredstvima, ali na temelju parcijalnih i starih informacija mi djelujemo da bi se ta sredstva blokirala dok se ne dogovore pravila u okviru globalne sukcesije prema tim zajedničkim sredstvima. Odnosi se to na sumu koja je iznosila preko pet milijardi dolara. Sada je teško reći koliko je ostalo tih sredstava, u svakom slučaju sigurno manje od pola i tu polovicu što su oni potrošili, morat će pravdati. - Jugoslavenska strana tvrdi da zajednička imovina iznosi 200 milijardi dolara, a ostale četiri države svega 100 milijardi dolara. Otkuda razlika u računici? = Mi ne možemo raditi kompromis glede definiranja državne imovine. Mi idemo u pravcu zahtjeva sa SR Jugoslavijom koji državnom imovinom smatraju sve objekte, sve investicije u bivšoj Jugoslaviji koje su parcijalno ili u cijelosti financirane iz saveznih izvora. Jednostavno to ne možemo i nećemo prihvatiti, kao što ne možemo prihvatiti to da je društveno vlasništvo državno vlasništvo. - Za tjedan dana idete na novi sastanak u Bruxelles. Što očekujete? = Neka veća očekivanja od idućeg sastanka nemamo, a ako bi se dogodilo čudo da Srbi i Crnogorci, odnosno SR Jugoslavija prihvati pristup koji ove četiri države od početka imaju, to bi za nas bilo veliko ugodno iznenađenje. - Posrednik sir Watts je pak optimist. = Da, on je optimist da će uspjeti, premda ne vidim na čemu gradi svoj optimizam. Kod njega je problem da nije dovoljno ušao u materiju da shvati, da doživi kako je velika razlika u pristupu SR Jugoslavije nasuprot pristupu ove četiri države koje surađuju. Tu ne može biti kompromisa." (VOA) NJEMAČKI RADIO - RDW 7. X. 1996. Suradnik RDW-a Georg von Hibenet komentira najnovija politička događanja u Bosni. "Implementacija Daytonskog sporazuma krajem prošlog tjedna još je jednom došla u ozbiljne teškoće. U posljednje se vrijeme povećavaju na prvi pogled slučajna tumačenja mirovnog sporazuma koja postepeno poprimaju značajke određenog trenda. Zato se, dakle, teško može govoriti o nekoj slučajnosti. U vezi s tim postavlja se pitanje tko će koga prevariti prilikom provođenja odredba Daytonskog sporazuma. Hoće li predsjednik Alija Izetbegović vući za nos Washington, Bruxelles, Paris, Pale i Zagreb, ili će Washington i Sarajevo igrati igru protiv ostalih. Nije isključen ni početak nove faze političke suradnje bosanskih Hrvata i Srba. Međutim, u javnosti treba stvoriti dojam da sve teče po planu, naime u skladu s Daytonskim sporazumom. Zapravo, sada su pravne zamke i smicalice preuzele mjesto mina u zasad zaustavljenom ratu. Sve što se sada događa u politici Bosne i Hercegovine, nakon izbora 14. rujna može predstavljati presedan i može kasnije biti iskorišteno protiv druge strane. Strah od toga podstiče nepovjerenje i koči cijeli razvitak. Predstavnik bosanskih Srba u novom trojnom predsjedništvu Bosne i Hercegovina Momčilo Krajišnik u subotu je odbio sudjelovati na konstitutivnoj sjednici novog predsjedništva. On to svakako nije učinio zbog nedovoljnih jamstava sigurnosti Srbima u Sarajevu, već je želio izbjeći sve što bi konstitutivnoj sjednici moglo dati značajke svečanog čina osnivanja države. Zato je Krajišnik odbio Narodno kazalište u Sarajevu kao mjesto održavanja prve sjednice novog predsjedništva. Zato je odbio i sadržaj svečane izjave koju je on tamo trebao potpisati umjesto prisege. U prilog toj pretpostavci govori i prijedlog bosanskih Srba da se prva radna sjednica novog predsjedništva održi ili u veleposlanstvu Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu ili na sarajevskom uzletištu, dakle na eksteritorijalnim mjestima. Pale su osim toga upozorile i na jednu drugu ne manje važnu činjenicu, a to je da na konstitutivnu sjednicu tročlanog predsjedništva Bosne i Hercegovine nisu pozvani predstavnici gornjeg doma novog parlamenta. Bez nazočnosti predstavnika naroda novo predsjedništvo gubi svoju međunarodnopravnu supstancu i karakter izvršnog organa tri etničke skupine, Hrvata, Muslimana i Srba, ističe se na Palama. Drugim riječima, predsjednik Izetbegović na taj način zadržava dosadašnju državnu funkciju predsjednika Bosne i Hercegovine, a da pritom ne mora voditi računa o posebnim interesima Hrvata ili Srba. To znači indirektno proširenje njegove moći, bez obzira na imperativ sadržan u Daytonskom sporazumu da se vlast podijeli sa Srbima i Hrvatima. Još jedan događaj govori da je u subotu propao indirektni pokušaj da se Daytonski sporazum drukčije provede nego što je to predviđeno. Istog je dana, naime, trebao biti inauguriran sarajevski parlament. Kada se došlo do prisege, bosanski Hrvati su uz prosvjede napustili zgradu parlamenta, ne složivši se s tekstom svečane prisege. U tekstu je prisege između ostalog stajalo da je Sarajevo ne samo glavni grad Bosne i Hercegovine već i sarajevskog kantona koji je stvorio predsjednik Alija Izetbegović. Bosanski Hrvati očito ne pristaju da bosanski Muslimani uokolo prošire svoj državni teritorij na njihov račum, to prije što je srpski entitet poslije egzodusa iz Sarajeva tu jedva još prisutan. Osnivanje sarajevskog kantona nailazi na otpor kod Hrvata budući da bi njime vladala etnička većina, dakle Muslimani. Suprotno tome Daytonskim je sporazumom predviđeno osnivanje administrativnog distrikta u čijoj bi upravi trebali ravnopravno sudjelovati Hrvati, Muslimani i Srbi. To znači da se u području nacionalnih interesa bosanski Hrvati ne ponašaju nimalo drukčije od bosanskih Srba. Oni su ne samo sumnjičavi u pogledu očito nesalomljive želje za vlašću Alije Izetbegovića, već su i nepovjerljivi prema ponašanju međunarodne diplomacije budući da se ona u mnogim slučajevima ni sama više ne pridržava Daytonskog sporazuma. Kao što su dokazali izborni rezultati od 14. rujna koje nitko ne može provjeriti." (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 7. X. 1996. Pregled tiska The Financial Times i The Daily Telegraph donose u svojim jutrošnjim izdanjima napise o subotnjim svečanostima u Sarajevu kojima je obilježen početak rada bosanskoga parlamenta i u kojima su Alija Izetbegović i Krešimir Zubak potpisali prisege kao članovi tročlanoga predsjedništva BiH. Momčilo Krajišnik ni zastupnici srpskoga entiteta nisu se pojavili u Sarajevu. Izvješćujući o tom događaju, Laura Silber u The Financial Timesu napominje da su se bosanski Srbi odlučili na bojkot ovih svečanosti nakon što je Vijeće sigurnosti UN-a u utorak ukinulo sankcije Beogradu. Svečanost je čak i prema balkanskim standardima bila krajnja farsa, stoji na početku članka u The Daily Telegraphu Juliusa Straussa koji piše kako su američki i europski diplomati dva tjedna diskretno radili kako bi osigurali da će sve proći glatko te da je o svakoj pojedinosti pregovarano u Sarajevu i na Palama. Srbi nisu htjeli Bethovena pa je to odbačeno. Htjeli su da prisega koju će potpisati bude napisana na srpskom, i to je dopušteno. Popis gostiju pozorno je sastavljan kako nitko ne bi bio uvrijeđen. Krema bosanskih mirovnih pregovarača uvedena je u bogato osvijetljenu raskoš austrougarske građevine Narodnoga kazališta gdje je državni orkestar između ostaloga svirao i Dvoržakove skladbe, piše Strauss i dodaje da je sat vremena prije početka ceremonije dvoranu prvi napustio razglasnik UNHCR-a, a odmah za njim i razglasnik NATO-a. Razglasnik Carla Bildta je rekao 'Ovo je krajnje bezobrazno' prije nego je izišao iz dvorane. Na kraju je svečanost održana bez Srba. Gospodin Bildt je sastanak nazvao korakom prema mirnoj budućnosti, no to nije bilo ništa takvoga. Nakon četiri godine klanja Bosna je zatvorila krug. Srbi su kao i 1992. godine odbili sudjelovati u zajedničkom vladanju Bosnom. Međunarodne organizacije pokušale su srpsku tvrdoglavost prikazati kao jedan od zlovoljnih ispada, no gospodin Bildt je bio unatoč svom švedskom miru vidljivo razljućen. Publika je bila jednoglasna u ocjeni da nakon posljednjega čina bosanske drame šanse za sretan završetak ubrzano blijede, stoji na kraju članka Juliusa Straussa u The Daily Telegraphu. The Independent objavljuje opširnu reportažu Roberta Fiska iz Srebrenice, najavljujući da je to prvo od njegovih javljanja iz Bosne u koju se vratio godinu dana nakon što je postignuto primirje. On opisuje Srebrenicu iz koje su protjerani Muslimani, a u kojoj sada žive Srbi, većinom izbjeglice s područja bošnjačko-hrvatske federacije. U gradu mučenika, stradanja bivših zamijenjena su bolima novih stanovnika. Šetajući ulicama ovoga depresivno hladnoga mjesta postajete svjesni istine o Daytonskom sporazumu. Iako oružje šuti, rat se nastavlja, piše Fisk te opisuje susrete sa Srbima koji su u Srebrenici i Bratuncu živjeli u vrijeme kada je vojska bosanskih Srba zauzela zaštićenu zonu i koji tvrde kako ništa ne znaju o događajima koji su slijedili, napominjući kako se u ratu događaju grozne stvari. Najava televizijske debate između predsjednika Billa Clintona i republikanskoga predsjedničkoga kandidata Boba Dolea na vanjskopolitičkim je stranicama svih britanskih dnevnika.(...) U izvješću o stanju na Srednjem istoku The Independent piše da američka vlada sumnja kako izraelski premijer Benjamin Netanjahu iskorištava posljednje mirovne pregovore s Palestincima kako bi odgodio povlačenje izraelskih snaga iz Hebrona. Bijela kuća ne voli Benjamina Netanjahua, ne vjeruje mu i pribojava ga se, piše The Independent i navodi da je zbog toga predsjednik Bill Clinton na Srednji istok poslao državnoga tajnika Warrena Christophera kako bi ovaj nadgledao pregovore. Clintonova uprava izraelskom premijeru najviše zamjera - kako piše The Independent - što ih nije upozorio da će otvoriti tunel u Jeruzalemu. The Times piše da bi neuspjeh osiguravanja povlačenja izraelske vojske iz Hebrona mogao dovesti do novoga rata u području budući da su Sirija i Egipat otvoreno stale na stranu Palestinaca. The Guardian izvješćuje o odluci EU, tražeći odlučniju ulogu u mirovnom procesu na Srednjem istoku, da u Jeruzalem uputi ministra vanjskih poslova Dicka Springa te da se izraelska vlada toj ideji usprotivila. The Guardian navodi da je američki državni tajnik Warren Christopher za vrijeme održavanja europskoga skupa na vrhu u Dublinu onamo poslao poruku kojom traži da se Unija ne miješa izravno u pregovore. The Independent posvećuje veliku pozornost afganistanskim reakcijama na brojna nova pravila koja su donijeli talibani nakon što su zauzeli glavni grad Kabul te izvješćuje da je od sada u Afganistanu zabranjeno puštati papirnate zmajeve, uporabljivati mramor, održavati piknike i posjedovati ptice pjevice. Isti list izvješćuje da su zatvoreni svi kozmetički saloni, gimnastičke dvorane, da će televizori i radio prijamnici biti oduzeti. The Guardian javlja da je odluka talibana da zabrane zapošljavanje žena dovela do svojevrsne krize budući da je tisuće liječnica, učiteljica i žena drugih profesija prisiljeno ostati kod kuća.(...) *** Kako će Europska zajednica uređivati svoje odnose sa zemljama bivše Jugoslavije? To pitanje u posljednje vrijeme postalo je predmetom brojnih rasprava u kojima se često može čuti kako zajednica pokušava sve države toga područja strpati u isti koš i, štoviše, da na neki način pokušava obnoviti Jugoslaviju. Tim su povodom Siniša Bubić i Gordana Fox o tome razgovarali s gospodinom Chronenbergom, potpredsjednikom povjerenstva Europske zajednice i najprije ga zamolili da objasni što zapravo sadrže osnovna načela kojima se reguliraju odnosi s državama jugoistočne Europe. = Nazvao bih to politikom koja ima za cilj stabilizirati regiju, promovirajući kako suradnju među državama toga područja, tako i s Europskom zajednicom. Dosta je komentara i krivog tumačenja izazvala odredba u kojoj pozivamo na dobrosusjedske odnose. Mi smo samo htjeli reći da bi države bivše Jugoslavije koje traže čvršće veze s Europskom zajednicom trebale također biti spremne razvijati takve odnose i sa svojim najbližim susjedima. Na sugestiju kako taj uvjet ipak znači da bi se sve države toga područja na neki način stavljale u isti koš, gospodin Cronenberg je kazao: = Mi smo sasvim jasno kazali kako ne želimo države učiniti taocima ponašanja koje bi možda imala neka susjedna zemlja, jer ako u danoj situaciji neka od njih ne bi bila spremna širiti regionalnu suradnju, to Europsku zajednicu ne bi automatski spriječilo da zaključuje ugovor s drugima. Ali mi smo također istaknuli da s državama koje ne budu ispunjavale naše uvjete, Europska zajednica neće moći zaključivati ugovore o tješnjoj suradnji i eventualnom punopravnom članstvu. - Možete li objasniti koji su to uvjeti kad je riječ o Hrvatskoj? = Hrvatska je jedna od potpisnica Daytonskoga sporazuma pa se stoga i od nje zahtjeva da ga poštuje i provodi. Zainteresirani smo i za još neka pitanja kao što su izbjeglice iz krajine i tu od hrvatske Vlade očekujemo da stvori uvjete za povratak. Također, od hrvatskih vlasti očekujemo da pruže podršku stvaranju zajedničkih institucija vlasti u Bosni i Hercegovini, s posebnim naglaskom na podršku muslimansko-hrvatskoj Federaciji. Posebno ćemo pratiti hoće li institucije takozvane Herceg-Bosne biti doista raspuštene u praksi i kako će se dalje razvijati situacija u Mostaru za koju smo izuzetno zainteresirani. - Kako ste u ovoj fazi zadovoljni odnosima i suradnjom koju imate s hrvatskom Vladom kad je riječ o ostvarivanju tih načela? = Znam da je već dosta toga učinjeno, na primjer da je novi hrvatski Zakon o medijima pripremljen u suradnji sa stručnjacima Europskog vijeća. Također, posljednji dogovor o Mostaru bio je prilično važan, ali ostaje da se vidi kako će se provoditi u praksi. Pred nama su još i općinski izbori u Bosni i Hercegovini koji će predstavljati još jedan važan test. I na kraju, ne smijemo zaboraviti pitanje reintegracije istočne Slavonije i s time u vezi smatramo da je važno da hrvatska Vlada produlji mandat snagama UNTAES-a." (BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 7. X. 1996. Dossier Stanka Cerovića o "diplomatskim uspjesima" Slobodana Miloševića: "Već od g. 1994. srpski predsjednik Slobodan Milošević počeo je mijenjati politku. Od tada datira i odvajanje od njegovih najradikalnijih ratnih saveznika, uključujući i čelništvo republike srpske i promjene u njegovim idejama i nastupina. Od tada ga mnogi, češće podrugljivo nego ozbiljno, zovu mirotvorcem, jer otada u njegovu ponašanju prevladava umjeren nastup osobe koja teži suradnji i normalizaciji, odiše zdravim razumom kako smo ga vidjeli prošlog tjedna u Parizu. Američki pregovarač Richard Holbrooke, koji se nije mnogo brinuo za Miloševićevu iskrenost jer je imao u rukama dovoljno jake argumente da ga natjera na poslušnost bio iskren ili ne, jednom je primijetio: 'Milošević je prije otprilike godinu dana naglo promijenio i svoj način govora i svoje ideje, ne znam zašto i ne znam je li iskren. S takvim Miloševićem imamo posla u zadnje dvije godine, takav Milošević je potpisao Daytonski porazum, normalizirao odnose s Hrvatskom i sada s Bosnom kao da nikad rata nije bilo, kao da nije bio vođa srpskog nacionalnog pokreta, kao da nije identificirao svoju karijeru s izgradnjom velike Srbije.' Kroz Miloševićevu politiku se provlači, govorili su nam promatrači u Srbiji jer su to osjećali neposredno na svojoj koži, jedno klasično političko lukavstvo, ali primijenjeno s rijetkom nemilosrdošću. On najprije nanosi poraze drugima, gotovo bez reda, svuda i svakome, ako može, uključujući i vlastite saveznike, a zatim kad osjeti da je pretjerao i da se i sam našao na rubu stroge kazne, tada odnosi pobjedu nad samim sobom i svojom politikom i mijenja i politiku i svoju ličnost prije nego ih drugi promijene.' Za Miloševića bi se moglo pokazati unatrag da nema sloja ni skupine u njegovu srpskom narodu pa ni u bivšoj Jugoslaviji, koje nije na neki način u posljednjih deset godina iskoristio u svojoj politici te zatim radikalno odbacio, uništio. One koji su izbjegli tom stroju može se u Srbiji prebrojiti na prste. Slično je bilo i s međunarodnom diplomacijom i međunarodnim institucijama. Prije rata Miloševićeva politika je bila dosljedna samo u rušenju svih mostova, destabilizaciji cijele regije, sprječavanju svake kooperacije. U toj su politici mobilizirane sve snage društva. On je mogao u raznim trenucima ovog procesa opravdano reći, kako kaže njegov prvi suradnik iz tih vremena Borislav Jović, 'S nama je cijeli narod, zatim s nama je cijela srpska inteligencija, s nama su svi mediji, s nama je skoro sva opozicija osim građanske, s nama je vojska, s nama su svi ekstremisti čak kao omiljena opozicija, to je bio slučaj sa Šešeljem, s nama su Srbi iz krajine, s nama su Srbi iz Bosne.' Sve te velike grupe i manje podgrupe u okviru njih, u nekoj fazi rata bile su uključene u projekte Miloševićeve ratne politike. Bile su uključene i bile su napuštene, često s najsurovijom brutalnošću. Svi su napuštani uvijek u istoj fazi, kad bi politika koju su vodili pod kontrolom Miloševića prestala davati rezultate i kad bi prevagnula opasnost potpunog neuspjeha. Tada bi se Milošević riješio štetočina, odnoseći pobjedu nad samim sobom i izlazeći skoro pobjedonosno iz katastrofe čiji je uzrok bio. Najčešće je ovaj trijumf bio omogućen time što su ti njegovi krvnici bili toliko nepopularni i kompromitirani dok su ga slijedili, tako da se zaista nitko nije htio rastužiti nad nepravdom koju im je šef učinio. A mediji su uvijek uspjevali prikriti prave nesretnike ove politike. Cijeli narodi, bezbojni pojedinci čiji su životi uništeni i koji nisu shvaćali što se događa s njima ni na početku ni na kraju procesa. To je danas točno u tim diplomatskim normalizacijama u Bosni. U Srbiji je to najdramatičnije vidljivo u velikoj pljački naroda, koja je planirano izvođena tijekom nekoliko godina i opisana u odličnoj knjizi 'Ekonomija destrukcije'. Kada je i ta pljačka dovršena i narod ostao bez svega, Milošević je sam zaustavio pljačku da bi ga narod blagoslovio jer hoće zaustaviti kriminalce koje je njegov režim prije organizirao. Sad se to vidi u Bosni u napuštanju bosanskih Srba koji su prije protiv svoje volje gurnuti u rat. I opet je Miloševićeva uloga spasonosna i dragocjena jer, eto, oslobađa narod i Bosnu od paljanskih ekstremista, koji su samo zbog njega i kroz njega i postojali. Nitko neće žaliti Plavšićku, Krajišnika i Karadžića, ali ispod njih se guše stotine tisuća bosanskih Srba bez prava, bez dokumenata, bez države, bez Miloševićeve Srbije i bez Bosne koju su prije toga bili prisiljeni razdvojiti. Oni zaslužuju neko sažaljenje, u boljim trenucima je toga svjestan bosanski predsjednik Izetbegović, kao kad je izjavio da nema loših naroda već samo loših čelništva. I općenito se u Bosni vidi da su te situacije kod Srba s prilično suosjećanja svjesni bosanski Muslimani. Takva politika Slobodana Miloševića, u cjelini gledano, ima katastrofalne rezultate: i fizičko, i ekonomsko, i moralno razaranje društva. Na tom stupnju i tom brzinom učinjeno možda mu nema premca u modernoj povijesti. Ali kad je već društvo palo na takvo dno da u njemu nema snage za otpor i obnovu, može se reći da ima nečega korisnog u sadašnjoj politici. Čak i ako je izvodi osobno glavni krivac nesreće. U Srbiji i Crnoj Gori je pljačku izvršio Miloševićev režim, ali ako je imalo zaustavi, bolje je to nego ništa. On je izazvao rat u Bosni, ali ako odbaci ekstremiste s Pala i prizna Bosnu, pa još omogući kontakte između posvađanih naroda, to može biti pozitivno, iako bi svako drugi bio pozvaniji na takvu politiku od Miloševića. Surađivati s njim ili ne, na to pitanje sad nitko ne može kategorički odgovoriti. Pitanje možda i nije toliko važno kao što se čini ljudima koji su živjeli Miloševićev ekstremizam. Jer Milošević može teško izmijeniti svoju biografiju; za to je prekasno, ma kako sad razuman postao. A ako svojim novim računicama otvori zaista neke putove spasa skoro uništenim narodima, tada bi to bilo korisno pod uvjetom da ti narodi prepoznaju te putove i iz svega izvuku lekciju koja glasi 'Nikad više za političarima Miloševićeva tipa.' Tada Miloševićevi diplomatski uspjesi ne bi bili porazi cijelih naroda. I tada ni vlasti u Bosni neće pogriješiti što s njime surađuju, pod uvjetom naravno da nisu odlučile da ga imitiraju." (RFI) NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 7. X. 1996. Kamen po kamen prema dobru? "Tko ovih tjedana čita ili sluša o tome što se izvješćuje iz država nastalih nakon raspada Jugoslavije, mogao bi doći do zaključka da se na tom području sada napokon polako, ali stalno slaže kamen po kamen prema izgradnji nove stvarnosti vrijedne povjerenja. Nije li tamo dolje sve na dobrom, iako još uvijek strmom putu? Poneki podatak o napretku vara. Prošlog tjedna zajedno su razgovarala i jela trojica političara koji sada čine državno predsjedništvo jedinstvene Bosne: musliman Izetbegović, Srbin Krajišnik i Hrvat Zubak. Time je međunarodni povjerenik za Bosnu Šveđanin Bildt bio toliko oduševljen da je govorio o velikom koraku prema demokraciji. Od čega se taj korak sastojao, on nije rekao, a bilo bi i teško. Očito se njegov entuzijazam, ako ga uopće ima, hranio svestranim zapadnim zadovoljstvom zbog izbora provedenih u Bosni i Hercegovini 14. rujna. A oni su zasad doveli samo do toga da su s jedne strane ojačane tri nacionalne strukture vlasti sa svojim nepomirljivim načelnim predodžbama o budućnosti Bosne i Hercegovine, a s druge strane nastalo je ili nastaje više nacionalnih (binacionalnih i trinacionalnih) državnih tijela, gremija čija djelotvornost prijeti iscrpljenju u neplodnim sjednicama. Kao obrazloženje da su izbori postignuće navodi se često da su, nakon užasnog razarajućeg rata, nakon dugogodišnje vladavine fizičke sile, stvorili ponovno demokratski legitimitet u zemlji. Zanemarimo nakratko, iako je to teško, veliku prisilu i prijevaru što su u mnogim mjestima bili karakteristika ovih izbora, pretpostavimo da su funkcije koje su podijeljenje izborima unatoč svemu podijeljene onima koje su birači i htjeli. Te birače i one koje su isti izabrali moramo promotriti podrobnije. Velika većina Srba u Bosni i Hercegovini glasovala je za SDS koja je zajedno s državom Srbijom vodila genocidni rat u Bosni, a prestala je tek kada se s prijetnjama pojavila američka vojna sila. Mjerodavni čovjek te stranke još je uvijek Karadžić koji se nalazi na popisu traženih Haaškog suda za ratne zločine. Kako slobodne, pravne države mogu tako užasno zastranjenom savezu priznati legitimnost? Već samim njegovim sudjelovanjem izbori od 14. rujna su upitni. Očita nepotrebnost nacionalnih državnih tijela još jače pokazuje da je pogrešno bilo staviti na početak razgraničenja, pomirenja i izgradnje nove Bosne i Hercegovine takve izbore. Zapadne su sile trebale najprije razoružati sve vojne snage, staviti državu pod svoju upravu, zločince genocida privesti sudu, vratiti u zemlju protjerane i izbjeglice. Tek nakon toga trebalo je misliti o izborima, prvo općinskim, zatim o izborima za predsjedništvo i državne vlasti. Međutim, zapadne su vlade tražile rezultate koje mogu brzo predočiti. S parolom 'Stvorit ćemo u Bosni demokraciju' vjerovali su da će kod svojih predsjedništava i javnih medija, te kod svoje cjelokupne političke javnosti biti uvaženi, ili barem nedodirljivi. Dosad su izbori manje koristili Bosni i Hercegovini nego njezinim razaračima, SR Jugoslavija, tj. država Srbija proširena Crnom Gorom riješila se gospodarskih sankcija koje je dobila 1992. od Vijeća sigurnosti UN-a. Kako će izgledati budućnost Bosne i Hercegovine ili hoće li ona uopće imati budućnost još je nejasno. Drukčije je s prvom žrtvom srpske agresije, Hrvatskom. Njoj će, po svemu sudeći, sljedeće godine biti vraćen posljednji komad državnog prostora, posve na istoku zemlje, koji joj je nasilno oduzet 1991. Srpski manevri odugovlačenja polako su istrošeni. Crna Gora uviđa da njezinu zahtjevu u svezi s hrvatskim poluotokom Prevlakom na ulasku u Kotorski zaljev neće biti udovoljeno. Geografski položaj i oblik Hrvatske, što je u ratu bio veliki nedostatak, u miru znače jak položaj u odnosu na Srbiju i Crnu Goru. Teret koji Hrvatska nosi sve više potječe iz vlastite unutarnjosti i odnosa sa zapadnim silama. One zamjeraju što Hrvatska ne dopušta povratak Srbima koji su prošle godine pobjegli s prethodno okupiranih područja, te da prijeti kaznama jučerašnjim srpskim pobunjenicima. Sve je malo teže nego što se predstavlja na stolovima zapadnih vlada. Jer nije se radilo o nekolicini pripadnika srpske narodnosti koji su 1991. i kasnije sudjelovali u genocidu Hrvata. Zagreb se unatoč tome mora pokrenuti. A i kreće se, ali zapadnim vladama je sve presporo i sve nedostatno. I prigovori zbog stvarno uočljivih utjecanja vlade na sredstva javnog priopćavanja imaju u sebi nešto zajedljivo, kao da mnogi zapadni političari traže prigodu da predstave Hrvatsku kao nedemokratsku zemlju. Unatoč nekim grješkama, Hrvatska je slobodna zemlja i ne zaslužuje samo upozorenja nego prije svega potporu, solidarnost. Rusija u Vijeću Europe, Hrvatska ne, tko ima žalosne hrabrosti to obrazložiti?", piše Johann Georg Reissmueller. 5. X. 1996. Vođa Srba "Još se ne može pouzdano procijeniti što su u Parizu dogovorili predsjednici Bosne i Srbije, Izetbegović i Milošević. Oprezno treba postupati primjerice s verzijom da Bosna priznaje kontinuitet Jugoslavije. Makedonija i Hrvatska su također priznali sadašnjoj beogradskoj državi Jugoslaviji kontinuitet, međutim u oba slučaja ostalo je nejasno što znači ta formula, te koje će posljedice imati. Bosanskim Srbima oko Karadžića to međutim nije bitno. Njima ne odgovara pariški dogovor, jer u njemu vide ugrožavanje svog cilja, tj. konačnog odcjepljenja od države Bosne i Hercegovine. Oni ne znaju što Milošević namjerava. Već mu dugo ne vjeruju, iako su od početka rata, dakle četiri i pol godine ovisni o pomoći iz Beograda. Tako niječu Miloševićevo pravo da govori u ime svih Srba. Zapravo, on ne može nastupati niti za novu Jugoslaviju jer je on samo predsjednik jednog njezina dijela, tj. Srbije. No, to je formalnost. U Beogradu odlučuje Milošević, a srpski vođe u bosanskim Palama morat će se tome podrediti", piše Rm. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 7. X. 1996. Prazni stolci u Sarajevu "Ovog vikenda u Sarajevu su osjećali kao da su ponovno vraćeni u predratno doba. Tada su srpski zastupnici napustili parlament. Sada se nisu pojavili na konstituirajućoj sjednici. Unatoč tome ne treba očekivati da će bosanski Srbi trajno odustati od davanja prisege svojih zastupnika i svog člana predsjedništva ustavu utvrđenom u Daytonu. Za njih je bitno zauzeti početne položaje za prijelazno razdoblje pod tako reći međunarodnom okupacijom, primjerice u pitanju koja se tiču simbolike mjesta održavanja sastanka parlamenta, predsjedništva i vlade, te ovlaštenja muslimanskog predsjednika predsjedništva. Najjači udarac za vodstvo u Palama bio je što je u Daytonu Sarajevo pripalo nepodijeljeno u nadležnost muslimansko-hrvatske federacije. Zbog toga barem svebosanski gremiji trebaju po mogućnosti održavati svoje sastanke na crti razgraničenja s republikom srpskom. Taj zahtjev mogao bi dovesti do stvaranja posebnog područja u glavnom gradu, slično kao u podijeljenom Mostaru. Napadi iz Pala na 'privatni dogovor' između bosanskog predsjednika predsjedništva Izetbegovića i srpskog predsjednika Miloševića ne idu sami po sebi u prilog stvaranju diplomatskih odnosa između Beograda i Sarajeva, a o čemu je u Daytonu unaprijed odlučeno. Međutim, prema mišljenju bosanskih Srba predsjednik predsjedništva ne smije sam djelovati. Dugoročno doduše ostaju kod velikosrpskog cilja diobe Bosne. Srbi pritom računaju na labilnost federacije između Muslimana i Hrvata", piše kue. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 7. X. 1996. Klimavi temelji za vojnu intervenciju "Kad je predsjednik Clinton poslao američke vojnike u Bosnu prošle godine, bio je 'potpuno uvjeren' da će postići svoje ciljeve 'za otprilike godinu dana', te je vlada u skladu s tim obećala kongresu da će se vojnici povući do 20. prosinca. Sada Pentagon kaže da će vojnici ostati najmanje do ožujka, a Richard Holbrooke, tvorac vladine politike u Bosni, kaže da bi se rat tamo brzo nastavio bez 'nekog oblika stalne vojne nazočnosti'. Što se dogodilo s Predsjednikovom apsolutnom uvjerenošću?", pita Fred Hiatt, član uredništva lista. "Prije nego što je Clinton postao predsjednik, najjasnija izjava američke politike o upotrebi sile bila je Weinbergerova doktrina - šest 'testova' koje je ministar obrane predsjednika Reagana Caspar Weinberger želio napraviti prije nego što se pošalju snage. Savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake iznio je ekvivalent Clintonove vlade prošlog ožujka. Razlike su u načinu na koji su izrečene, a svaka se može tumačiti na svoj način. Uzimajući u obzir Pentagonov post-vijetnamski oprez, Weinberger je 1984. postavio visoke kriterije za intervenciju. Američki vojnici se šalju samo ako su ugroženi nacionalni interesi s 'jedinim ciljem da pobijede' i sa strategijom i veličinom snaga sukladno s tim ciljem. Rat treba biti posljednje sredstvo i do njega može doći samo uz podršku kongresa i javnosti. Kako bi se izbjegli 'raskoraci u misiji', snage i njihov cilj trebaju se 'stalno procijenjivati i prilagođavati'. Nakon više od jednog desetljeća, Lake je iznio kriterije koji su bili manje zahtjevni i manje općeniti. Složio se da diplomacija treba biti prvo sredstvo, ali nije inzistirao da upotreba sile treba biti posljednje. Složio se da se treba voditi računa o nacionalnim interesima i čak ih je pokušao definirati. Ali napravio je takvu listu da je teško zamisliti situaciju u kojoj se primjena snaga ne može opravdati: borba protiv kriminala i krijumčarenja droge, borba protiv gladi, prirodnih nepogoda i 'masovnih zloupotreba' ljudskih prava, obrana demokracije, suprotstavljanje agresiji, zaštita gospodarskih interesa Sjedinjenih Država. Na kraju je iznio tri vrlo nepotpuna načela kako primijeniti snage: uvjerljive prijetnje ponekad su dobre kao i stvarna upotreba sile; 'odabrane i jake' snage ponekad su bolje od masovnih snaga; i uvijek treba postojati izlazna strategija. Lake je odbacio Weinbergerovo upozorenje o raskoracima u misiji, iako je 'stalna procjena' mogla dva puta spriječiti američke žrtve tijekom Clintonove vladavine: u Somaliji (...) i Saudijskoj Arabiji (...). Još jače udaljavanje od Weinbergerove liste je inzistiranje na podršci javnosti. Je li to značilo da je Clintonova vlada bila spremna učiniti nešto što javnost ne bi odobrila? Iskustvo posljednjih četiri godine pokazuje sljedeće: umjesto da gradi podršku za misiju, vlada je oblikovala misije na onom stupnju podrške koji je imala. Poslala je snage na Haiti, ali im je naredila da ne razoružavaju diktatorovu policiju jer bi ih to dovelo do povećanog rizika. Kaznila je Saddama Husseina, ali oružjem koje nije dovelo u opasnost američke pilote. Poslala je snage u Bosnu, ali nije se upuštala u rizik uhićenja ratnih zločinaca. Obećala je da će ih zadržati tamo samo godinu dana, jer je u to vrijeme samo tako mogla dobiti podršku kod kuće. Nijedan od tih napora ne treba umanjivati. Životi američkih vojnika sigurno su bili u opasnosti, a vlada je riskirala politički kapital, barem na Haitiju i u Bosni. Ono što je učinjeno mnogo je korisnije nego da nije učinjeno ništa. Lake je bio u pravu kada je skrenuo naglasak s Weinbergerove potpune jasnoće i potpune pobjede. Neke vojne misije mogu se opravdati ako poboljšaju situaciju iako ju ne izliječe. Ali istovremeno, smišljanje misija koje bi bile izvan dohvata radara javnosti moglo bi samo odgoditi probleme. Jedina super sila Amerika koja je sposobna vojno intervenirati nije jedina moguća vizija budućnosti svijeta. Sjedinjene Države ne trebaju trošiti na vojsku više nego 13 država zajedno, kao što je to sada slučaj. Mogla bi naglasak staviti na razoružavanje i multilateralizam. Takva strategija imala bi svoju cijenu i svoje rizike, ali do toga bi moglo doći. Stvar je u tome da ni Weinberger ni Lake - a tako ni Clinton ni Bob Dole - ne dovode to u pitanje i ne osporavaju da Sjedinjene Države trebaju imati vodeću ulogu. Ali ni Clinton ni Dole iskreno ne iznose terete koje takvo vodstvo nosi sa sobom. Naravno da Sjedinjene Države ne mogu obaviti svoju misiju u Bosni u roku od jedne godine i zatim otići kući - i svaki pošteni dužnosnik vam je to mogao reći još prošle godine. Clintonovo i Lakeovo obećanje da svaka intervencija mora imati urednu izlaznu strategiju nepošteno je kao i Weinbergerova iluzija o jasnoći i pobjedi kod svake intervencije", zaključuje Fred Hiatt. Prve skupine vojnika SAD-a pripremaju se za napuštanje Bosne "Vodnik James Maxey, jednostavan čovjek odrastao na farmi u zapadnoj Virginiji, danas je sažeo podvojene osjećaje svojih kolega vojnika. Stojeći u blatu do gležnjeva, kazao je:' Uopće nisam siguran jesmo li išta dobroga uradili u ovoj zemlji, a sam Bog zna koliko ćemo ovdje još ostati(...)' Uz mješavinu nelagode u pogledu budućnosti ove ratom poharane države i odanosti svojoj misiji, Maxey i njegovi sudruzi vojnici započeli su svoju najznačajniju akciju razmještanja od kada su postrojbe SAD-a prvi put stigle u Bosnu, prije gotovo 11 mjeseci. Tri jedinice 1. oklopne divizije započele su svoj put prema sjeveru(...), kako bi prešli rijeku Savu u ponedjeljak, a zatim nastavili dalje, kući. U međuvremenu, Maxey je sa skupinom inženjera radio u blatu na Savi pripremajući teren za dolazak novih američkih postrojba ovoga tjedna. Gurajući 13 pomoćnih vojnih borbenih čamaca u rijeku, započeli su izradbu plutajućeg mosta preko Save. Prema planu, tom će operacijom iz Bosne otići oko 13.000 vojnika 1. oklopne divizije. Kako bi im pomogli u povlačenju, u Bosnu stiže 5.000 vojnika iz 2. brigade 1. pješačke divizije. Kada operacija napokon bude dovršena, što bi prema nadnevku trebalo biti u siječnju 1997., u Bosni bi trebalo ostati 7.500 američkih vojnika. Njima će zapovijedati general-major Montgomery Megiswill. Glavno pitanje koje se postavlja u svezi s novim snagama(...) jest - koliko dugo će ostati u Bosni. U svome svjedočenju Kongresu, protekloga tjedna, ministar obrane William J. Perry kazao je kako će neke postrojbe ostati u Bosni do ožujka. Zapadni su dužnosnici predvidjeli da će 2. brigada ostati znatno dulje. 'Očito je da nove snage obuhvaćaju samu bit sudjelovanja SAD-a u nasljednoj misiji u Bosni', kazao je viši zapadnoeuropski vojni časnik. 'Ako se želi da ova operacija uspije, na terenu mora biti Amerikanaca.' Mirotvorna misija za Bosnu koju predvodi NATO službeno završava 20. prosinca. Perryeva obznana Kongresu prošloga tjedna kako misija neće završiti sve do ožujka uzrokom je tvrdnji da je predsjednik Clinton zavaravao Amerikance glede postrojba u Bosni. No, čini se da se zapadni vojni časnici u Bosni slažu kako bi čak i nakon ožujka bilo nužno da u Bosni postoji neki oblik vojne nazočnosti NATO-a u cilju očuvanja klimavog mira(...). Previše toga u ovoj izmučenoj zemlji prijeti obnavljanjem rata. Srpski tenkovi čekaju u skladištima koji se nalaze tek 30-ak minuta od Brčkog, grada u središtu američke zone. Muslimansko teško oružje pohranjeno je u predgrađu Doboja, grada koji kontroliraju Srbi, a koji se također nalazi u američkom sektoru. General-major William Nash, zapovjednik 1. oklopne divizije, kazao je kako je odluka da se 1. pješačka divizija upotrijebi kao snaga koja će pomagati u povlačenju svojih kolega 'genijalan potez s vojnog i moralnog stajališta'.(...) 'Ta je odluka imala još jedan povoljni učinak - otklonila je strah vojnika koji ovdje borave od produljenja njihove misije', rekao je. Zaista, kako u Bosni borave već gotovo godinu dana i nisu sigurni hoće li se moći vratiti svojim kućama za Božić, moral njegovih ljudi ponešto je oslabio. Napokon, ono što je možda najvažnije, nove snage dopuštaju Pentagonu da okoliša glede pitanja duljine ostanka Amerikanaca u Bosni sve do predsjedničkih izbora koji će se održati sljedećeg mjeseca. Izbori u Sjedinjenim Državama nisu jedini koji kompliciraju planiranje NATO-a i SAD-a glede Bosne. Prošloga tjedna, dužnosnici Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) donijeli su odluku kako će se bosanski općinski izbori održati između 22. i 24. studenog. To glasovanje trebalo se provesti 14. rujna za vrijeme državnih općih izbora, no OESS, koji je prema Daytonskom mirovnom sporazumu odgovoran za organizaciju bosanskih izbora, odgodio je općinske izbore zbog raširenosti kršenja izbornih pravila koje su počinili uglavnom bosanski Srbi. Odluka OESS-a znači da će postrojbe SAD-a biti prisiljene provesti jednu od najosjetljivijih i najtežih operacija u Bosni do sada usred složene operacije razmještanja postrojba. Dužnosnici smatraju kako će općinski izbori biti težak zadatak za operaciju NATO-a. Srbi će nastojati upotrijebiti glasovanje kako bi učvrstili svoju kontrolu nad desetcima gradova koji su nekoć bili muslimanski ili hrvatski. Isto tako, Hrvati i Muslimani pokušat će se vratiti u te iste gradove i sela kao bi glasovali, u pokušaju da vrate ono što su izgubili u ratu. Ukratko, vojni su časnici SAD-a kazali kako će nove snage preuzeti misiju SAD-a pravodobno kako bi proveli izbore u američkom sektoru. Toj su se odluci u početku protivili američki časnici koji su se brinuli kako će se odnos koji su vojnici SAD-a stvorili s tri strane izgubiti kada te snage napuste Bosnu. Na 'gorućim područjima', kao što je Brčko, vojni zapovjednici i bojna SAD-a ipak ostaju, kazali su časnici Sjedinjenih Država. Časnici su kazali kako će razmještanje sličiti dvjema rijekama - jedna će napuštati Bosnu, a druga će ulaziti u nju. Tijek će se usporiti za vrijeme općinskih izbora, a ubrzat će se nakon toga, kazali su(...)" - prenosi John Pomfret. THE NEW YORK TIMES 7. X. 1996. Bande prikupljaju društveni talog Bosne "Čak i tijekom tri i pol godine rata park Vrace bio je okupljalište sarajevskih ovisnika o heroinu... kolektivna omamljivanja katkada su morala izgledati primamljivo čak i najtrjeznijim stanovnicima Sarajeva. Ali u proteklih nekoliko tjedana policija je primijetila da se broj ovisnika počeo povećavati. A zatim je postalo jasno i zašto. 'Dileri kruže okolo i dijele besplatne paketiće heroina', rekao je Ismet Dahić, šef policije. Politički kaos i siromaštvo koje i dalje pritišće Bosnu, deset mjeseci nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, stvaraju sve uspješnije podzemlje. Dobro organizirane bande s mnogo novaca i korijenima u Milanu, Hamburgu i Frankfurtu stvaraju carstva koja iskorištavaju podjelu Bosne na srpski, hrvatski i muslimanski entitet. Veličina i domet tih bandi - jedinih stvarno multietničkih organizacija koje trenutno funkcioniraju u Bosni, a u kojima su se pomiješali Srbi, Hrvati i Muslimani - prijete da će nadjačati slabu i podijeljenu primjenu pravnog sustava u Bosni. Zapadni diplomati kažu da nagli uspon organiziranog kriminala predstavlja jednu od najtežih pogibelji poslijeratne Bosne. Muslimanski policijski časnici, koji nemaju laboratorije za kriminalističku obradu i zarađuju oko 30 dolara mjesečno, sve su skloniji uzimanju velikog mita koje im nude kriminalne bande. Lokalni dužnosnici, koji vladaju gradovima u središnjoj Bosni kao da su zemljoposjednici, prebacili su se s crnog tržišta, na kojem su se obogatili tijekom rata, na tradicionalnije kriminalne aktivnosti kao što su prijevare sa zajmovima, utjerivanje dugova i krijumčarenje robe bez carine. Ucjenjivači koji nude zaštitu, koji su ugnjetavali Sarajevo na početku rata, ponovno su se pojavili, tako da vlasnici trgovina i restorana plaćaju mafiji 200 do 300 dolara mjesečno. U mnogim slučajevima policija je povezana s mrežama kriminalaca. U nedavnoj nesreći u kojoj je počinitelj pobjegao s mjesta događaja, a u koju je bio umiješan jedan Hrvat, sarajevska policija zatražila je pomoć policije bosanskih Hrvata. 'Hrvati su rekli da je taj čovjek policijski dužnosnik', rekao je Asim Fazlić, viši dužnosnik ministarstva unutarnjih poslova. 'Ne samo da ga neće izručiti, već odbijaju dati bilo kakvu informaciju o njemu. Kako da se borimo protiv kriminala u takvoj situaciji?' Automobili koji se kradu u muslimanskom dijelu Sarajeva prevoze se preko zone razdvajanja koju nadgledaju mirotvorne snage NATO-a na rubnim dijelovima grada gdje se predaju u ruke srpskih razbojnika koji vrlo često imaju čvrste veze s policijom bosanskih Srba. 'Postao je unosan posao krasti u jednoj enklavi i prodavati tu robu u drugoj', kaže jedan viši zapadni dužnosnik za primjenu pravnog sustava. 'Bezakonje kakvo vlada u baltičkim zemljama, nekim dijelovima istočne Europe, pa čak i u Moskvi, ono je što i ovdje očekujemo.' Nedostatak učinkovitih policijskih snaga, nemarni i korumpirani carinski dužnosnici, šupljikave granice, rašireno siromaštvo i lako posezanje za nasiljem, što je sve stvoreno i uzgojeno u ratu, zajedno pridonose rastu lanca kriminala. Policijski dužnosnici u Sarajevu smatraju da su najnoviji ovisnici o heroinu važni ne toliko zbog posla, koji bi mogli obavljati i lokalni dileri, već zbog usluga koje bi mogli pružiti prenošenjem droge unutar i izvan Europe. Bosna, kažu ti dužnosnici, sve brže postaje omiljeni put za krijumčarenje droge iz Irana preko Turske u ostatak Europe. A u proteklih nekoliko tjedana, kažu dužnosnici koji su zaduženi za primjenu pravnog sustava, čak su i kolumbijski kraljevi droga imali uspjeha u prevoženju kokaina kroz Bosnu u Hrvatsku, Italiju i Austriju. Američki FBI i dužnosnici iz drugih odjela ministarstva pravosuđa poslali su u proteklih nekoliko tjedana svoje ekipe sa zadatkom da organiziraju nove jedinice za istraživanje kriminala. U međuvremenu, sve su očitija pogoršanja u provođenju zakona. Krađe automobila su se udomaćile u Sarajevu, kao i na mnogim cestama u Bosni. Mnogi se zapadni diplomati i humanitarci tako više ne voze noću cestama od Sarajeva do Mostara, ili od Tuzle do Brčkog zbog toga što male grupe teško naoružanih ljudi drsko otimaju automobile. Mladi ljudi koji ne mogu pronaći posao, okrenuli su se krađi, navlače čarape preko lica, uvlače se kroz prozore u kuće i kradu televizore i stereo uređaje, često i usred dana. Policijski dužnosnici kažu da su izručenja bosanskih kriminalaca iz njemačkih i talijanskih zatvora, sada kad je rat gotov, još više zamrsila problem. 'Nemamo nikakav dossier o tim tipovima', kaže Dahić, sarajevski šef policije. 'A stekli su i poprilično iskustva i veza koje im pomažu da obavljaju kriminalne aktivnosti u Bosni. Skoro svaki dan nam izruče nekog novog.' Mnoge kriminalne bande preuzele su prijašnje državne poslove koje je rasprodala bosanska vlada, kažu zapadni dužnosnici, te dodaju kako se suparničke bande sada natječu za vladine koncesije za upravljanjem telefonskom mrežom. 'Mito se slijeva kao voda', kaže jedan Bošnjak koji blisko surađuje s dužnosnicima koji raspodjeljuju telekomunikacijske ugovore. Broj i djelokrug lokalnog lanca prostitucije zapanjio je čak i policiju. Jedna od najvećih kriminalnih bandi u Bosni sada vodi veliki lanac prostitucije i izvan Sarajeva. Mlade žene se namame u lanac, daju im se lažni osobni dokumenti i šalju se u selo Vrgorac, oko devedeset kilometara južno od hrvatskog grada Splita. Banda, kažu dužnosnici, nudi usluge prostitutki turističkim hotelima duž hrvatske obale i brine se za zabavu vojnika te mirotvornih snaga NATO-a... Ostale žene šalju se u bordele i noćne klubove u Njemačkoj, Austriji i Italiji, kažu isti izvori. 'To je vrlo velika operacija, radi se o milijunima dolara', kaže Fazlić, viši dužnosnik ministarstva unutarnjih poslova. 'A s obzirom na nedostatak suradnje s Hrvatima, nismo bili u stanju istražiti te operacije ili ih prekinuti'", piše Chris Hedges. INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 7. X. 1996. Pitanja o američkoj vanjskoj politici "Doleova kritika Clintonove vanjske politike ograničena je na usputna prigovore (Clintonova vanjska politika se svodi na 'prilike za slikanje'), smiješne niske udarce (Clinton je preoštar prema Izraelcima) ili samo besmisleno cendranje. G. Clinton zato još nije bio doista prisiljen prihvatiti se rješavanja najhitnijih vanjskopolitičkih pitanja. To nije zdravo. Clintonova je vlada već obvezala zemlju na nekoliko velikih vanjskopolitičkih zadaća koje bi trebale započeti odmah poslije izbora, a o kojima američka javnost i kongres još gotovo i nisu raspravljali. (...) Zemlji je odmah potrebna stvarna rasprava o pojedinim vanjskopolitičkim pitanjima...", piše Thomas Friedman. Od jedanaest vanjskopolitičkih pitanja koja Friedman predlaže, prva tri se odnose na Bosnu: "1. Bivši bosanski pregovarač Richard Holbrooke upravo je potvrdio kongresu da 'nijedna odgovorna osoba ne može razmišljati o potpunom povlačenju 60 tisuća vojnika' iz Bosne. 'Kad bi se to dogodilo, rat bi mogao ponovno izbiti. Potreban je neki oblik stalne nazočnosti međunarodnih sigurnosnih snaga'. Predsjedniče Clinton, obećali ste povlačenje svih američkih vojnika iz Bosne do sredine prosinca. Ako ih još namjeravate sve povući, što biste odgovorili g. Holbrookeu, koji dobro poznaje tamošnje stanje, a ako to ne namjeravate, što biste odgovorili američkom narodu? 2. Kakve biste vi, g. Dole, snage željeli u Bosni i na koliko dugo? Ako kažete da niti jedan američki vojnik ne bi trebao ostati i da bismo umjesto toga morali naoružati bosanske Muslimane, kako ćete to objasniti našim europskim saveznicima kojima ne odgovara takva strategija? 3. I pitanje obojici: ako američke postrojbe ostanu u Bosni i ako među njima bude žrtava, hoćete li ih povući, kao što su povučene iz Somalije?" Novi je NATO ozbiljan partner za novu Rusiju Javier Solana, glavni tajnik NATO-a piše o odnosima NATO-a i Rusije: "Rusija i NATO prirodni su partneri u današnjoj Europi. Više ne postoji nekadašnja podjela i sukob. Sad imamo priliku raditi zajedno, a ne jedni protiv drugih, kako bismo osigurali mir i sigurnost. Novi, obnovljeni NATO može pridonijeti promicanju tog procesa. Mnogi se u Rusiji još pitaju zašto NATO nije krenuo putem danas nepostojećega Varšavskoga pakta. Odgovor leži u jednostavnoj, demokratskoj činjenici. Svih 16 članova NATO-a žele sačuvati NATO i koristi koje im pruža njegovo postojanje. NATO je odjednom postao forumom političkih i sigurnosnih konzultacija i koordinacije te struktura koja čuva vezu između Europe i Sjeverne Amerike. Ti ciljevi još vrijede za njegove članove, ali su se sredstva njihova ostvarivanja promijenila iz temelja. Današnji je NATO različit od nekadašnjega". Solana zatim podsjeća da je NATO 1990. ponudio prijateljstvo svim zemljama Varšavskoga pakta te da je godinu dana poslije osnovano Sjevernoatlantsko vijeće za suradnju. Zatim je 1994. NATO pozvao zemlje OESS-a na suradnju u Partnerstvu za mir, kojega je "cilj pojačati sposobnost naših oružanih snaga za suradnju u zajedničkim mirovnim i humanitarnim operacijama. Dvadeset i sedam zemalja, uključujući Rusiju, sudjeluje u dinamičnom i sve širem procesu suradnje koji bi prije samo nekoliko godina smatrali nezamislivim. S vojne su strane saveznici u tom razdoblju smanjili i preustrojili svoje oružane snage radi bolje provedbe novih misija čuvanja mira i svladavanja kriza. Vojne snage u Europi znatno su smanjene. (...) NATO-ve nuklearne snage smanjene su još drastičnije - za više od 80 posto. (...) Cilj nam je, u skladu s poboljšanom sigurnosnom situacijom, još više smanjiti nuklearne snage kad bude ratificiran START-2". Ističući kako je "današnji NATO politički, vojno i strukturalno promijenjen, što je odraz velikih promjena sigurnosne situacije na europskome prostoru", Solana upozorava kako, "na žalost, ni taj prostor nije bez izazova" te kao primjer navodi Bosnu. "Provedbene snage u Bosni doista su međunarodna mirovna koalicija. Činjenica da NATO i ruske postrojbe tako uspješno surađuju na terenu živi je pokazatelj toga da je suradnja radi uspostave dugoročnoga mira i stabilnosti na Balkanu u zajedničkom interesu Rusije i saveznika u NATO-u. Posjetio sam ruske postrojbe u Provedbenim snagama u Bosni. Profesionalizam koji pokazuju samo potvrđuje moje mišljenje da je takva suradnja NATO-a i Rusije doista dubok izvor iz kojega smo tek počeli crpiti. Zašto ne bismo oslonili na to i doveli ruske časnike u Stožer glavnoga zapovjedništva NATO-a, a tako i NATO-ove časnike za vezu u ruski glavni stožer? Naše nas zajedničko iskustvo u Bosni uči da bi, ubuduće, međunarodna zajednica morala bolje pripremati odgovore na slične izazove. Moramo još bolje razviti instrumente pravodobne opomene, sprječavanja sukoba i svladavanja krize. Zato bismo morali iskoristiti - u najboljem smislu - vrlo velike potencijale Partnerstva za mir u kombiniranju naših nastojanja radi ostvarivanja tih ciljeva. (...) Da nije bilo Partnerstva za mir, okupljanje i razmještanje snaga za Operaciju Joint Endeavor u Bosni trajalo bi mnogo dulje, a i sama operacija možda ne bi bila tako uspješna. Moramo još više učvrstiti suradnju, ne samo zbog pouka iz Bosne, nego i radi osiguravanja djelotvornosti Partnerstva u pripremanju snaga za druge hitne operacije. Ono može biti katalizator u općoj kulturi sigurnosne suradnje koja će pridonijeti trajnoj stabilnosti širom Europe. S vremenom će neki partneri postati punopravni članovi saveza. Za opravdavanje primanja novih članova u NATO nije potreban neprijatelj niti je ono usmjereno protiv nekoga. Zemlje koje traže bliskije veze s institucijama poput NATO-a ili Europske unije to čine zato što žele postati dijelom Euro-atlantske zajednice kojoj po vlastitom osjećaju legitimno pripadaju". Na kraju Solana ističe kako "vrata novim članovima otvara novi, a ne stari NATO. A želimo li da se ostvari naša vizija novoga europskoga sigurnosnog poretka, taj poredak mora uključivati Rusiju". BELGIJA LE SOIR 7. X. 1996. Javier Solana Novinar lista Pol Mathil razgovarao je s NATO-ovim glavnim tajnikom Javierom Solanom o problemima proširenja na države bivšeg Istoka i o posjetu Aleksandra Lebeda. " - Prije službenog susreta s belgijskim vlastima (u srijedu), vi ćete primiti i Aleksandra Lebeda. A taj je general ipak poseban, nije kao neki drugi generali... = Nije on general... - Bivši general... ali je sve to vrlo iznenađujuće. Nikada još neki ruski političar nije stigao u Bruxelles nakon takvih neprijateljskih govora u vezi s NATO-om. Izjavio je npr. da bi njegovo proširenje dovelo do 'novog hladnog, čak i vrućeg rata', a spominjao je i nuklearne rakete. Ne bojite li se toga? Što ćete mu odgovoriti? - Da su to preozbiljne riječi. Ali, to se u stvari mnogo ne razlikuje od onoga što ruski vođe govore u javnosti u vezi s proširenjem NATO-a. Pa ipak, moramo znati razlikovati izjave za domaću uporabu od načina na koji se ruski političari izražavaju kontaktirajući s inozemstvom. Dakle, važno je to što će gospodin Lebed službeno izjaviti ovdje. Što se nas tiče, mi ćemo mu ljubazno objasniti koji su temeljni razlozi za te naše planove. I naglasit ćemo, kao što to uvijek činimo prigodom naših susreta s ruskim vođama, da s Rusijom želimo imati što je moguće bolje odnose. Možemo navesti i primjere takvih dobrih odnosa, osobito u okviru IFOR-a, gdje je suradnja NATO-a i Rusije upravo primjerna. Isto vrijedi i za Partnerstvo za mir što je, iako je tek nedavno pokrenuto, već sada velik uspjeh. Bez toga, bilo bi zaista teško navesti 36 država da zajednički djeluju. To je stvarnost, ostavimo po strani strasti, nepotrebno dramatiziranje i pomalo anakronične govore. - Je li stvarnost i NATO-ovo proširenje? Kako ćete Aleksandru Lebedu objasniti da je to neizbježno? = Jednostavno. Nove demokratske države koje imaju iste vrijednosti kao i mi smatraju da će njihova sloboda biti bolje zaštićena unutar Atlantskog saveza i izjavljuju da su spremne preuzeti ne samo prava nego i obveze koje iz toga proizlaze. Nema nikakvog razloga da im ne otvorimo vrata. Atlantski savez je otvorena kuća, oduvijek je to bio. S našeg gledišta, proširenje NATO-a podudara se s proširenjem prostora stabilnosti i demokracije - a to nije upereno protiv nikoga. To je nešto pozitivno. - Imate li Vi neki novi argument koji ćete pokazati gospodinu Lebedu kako bi shvatio da Rusija nema pravo veta u vezi s odlukama ostalih suverenih država? = Posjet gospodina Lebeda neće biti pregovarački sastanak nego prigoda da se bolje upoznamo. To je njegovo prvo putovanje izvan Rusije. I to nije mala stvar. Dva dana, kako bi vidio i shvatio što je to NATO danas, kakvi su naši planovi i kakve su nam namjere. Nije to mnogo, ali nije ni malo. To je prigoda za uspostavljanje novih veza, a to NATO-ovi i ruski politički dužnosnici moraju objasniti i svojim građanima. - Mislite li da možete uspostaviti takvu vrstu veza s Rusijom prije pokretanja procesa proširenja? = Proces proširenja je, kao što znate, već sada u tijeku. Države koje se žele pridružiti NATO-u sada mnogo točnije znaju što zapravo znači status države članice i kako to Atlantski savez djeluje. A mi opet sada imamo mnogo točniju predodžbu o onima koji nam se žele pridružiti... - ... drugim riječima o Poljskoj, Mađarskoj i Češkoj. Hoće li te države biti prve pozvane u proces pridruživanja na NATO-ovu sastanku na vrhu, ovog proljeća ili sljedećeg ljeta? = Sve države kandidati i dalje su... kandidati. Ako se nešto promijeni, na tom će sastanku na vrhu biti objavljene pojedinosti. A sam je proces na dobrom putu. Ja mislim, ali to je samo moj predosjećaj, da bi konačna odluka zaista mogla biti donijeta na sastanku na vrhu koji će se održati 1997. godine. - U nekim se ruskim izvorima nagađa o 'pridruživanju a la carte', a i o procesu političkog proširivanja bez proširivanja vojne infrastrukture... = Proširenje će se provoditi na svim razinama, sa svim koristima i sa svim obvezama. Osim toga, moći će se točno odrediti način sudjelovanja. Ja bih, kao glavni tajnik, najradije da sve države budu članice pod istim uvjetima. Ali, jasno, nisam ja jedini koji o tome odlučuje... - Mnoge države istočne Europe, osobito Ukrajina i baltičke države, pitaju se kakve će biti posljedice tog NATO-ova djelomičnog proširenja. Neki tvrde da uključivanje samo te tri države sve ostale države praktično ostavlja u ruskoj utjecajnoj sferi. = Mi bismo sa svim tim državama željeli imati vrlo čvrste veze. Mislim da ne moram o tome nešto više reći, samo bih podsjetio da Ukrajina, vrlo aktivna članica Partnerstva za mir, nije zatražila priključenje NATO-u i da odluka 'tko i kada' još nije donesena. - Kako gledate na budućnost IFOR-a u Bosni? = To iskustvo s IFOR-om predstavlja velik, dvojak uspjeh: i kao primjer djelotvornosti takvog djelovanja, i kao primjer za vojnu suradnju. - Ali, ne možete samo tako otići iz Bosne, sve će opet započeti... = IFOR-ov mandat istječe u prosincu. Razmišljamo o tome što će biti poslije. Donijet ćemo odluku do kraja studenog. - Pripremate se za posjet belgijskim vlastima. Što vi mislite o državi članici u kojoj se čak nalazi i sjedište Atlantskog saveza, koja, kako smatraju mnogi promatrači, sama sebe vodi u propast? Neće li i Atlantski savez time biti oslabljen? = Ja ne mislim da se vaša država kreće prema samouništenju. Riječ je o vrlo važnoj državi i o čvrstoj članici Atlantskog saveza. Belgija je jedina NATO-ova država članica koja je svoje snage uputila na oba poprišta: i u Bosnu i u Slavoniju. - Prema riječima belgijskog ministra obrane, vojni proračun naše države vojsku dovodi na rub djelotvornosti. Je li Belgija još uvijek NATO-ova članica s kredibilitetom? = To je dužnost jednog ministra, ako mu u parlamentu osporavaju vojni proračun. I osobito ako mu ga stvarno srežu. Pa ipak, NATO-u sada treba, više nego ikada prije, slika čvrstoće i zajedništva. NATO se približava cijelom nizu odluka: reforma vojne strukture - kako bi se više važnosti dalo europskim državama (to se naziva 'europskim identitetom u pitanjima obrane i sigurnosti'), proširenje, odnosi s Rusijom itd. Usuđujem se sve to nazvati pravom revolucijom u okviru NATO-a, a ona je nužna za suočavanje s izazovima XXI. stoljeća. - Je li afera s Willyjem Claesom, barem što se tiče NATO-a, dio povijesti ili je ostavila neke tragove? = Jedini trag koji još postoji jest poštovanje i prijateljstvo koje ja, a i ostali, osjećamo prema Willyju Claesu, s kojim sam i sam sudjelovao u mnogim bitkama, važnim za mir i izgradnju zajedničke Europe." VELIKA BRITANIJA THE TIMES 7. X. 1996. Smrt vojske "Aleksandar Lebed danas stiže u vrhovni stožer NATO-a kako bi raspravio pitanje budućih odnosa Rusije sa Savezom. Bivši general je dao, nakon prijašnjih pomirbenih izjava, svoj glas prijetnjama Kremlja glede planiranog širenja NATO-a. Mogao bi ponoviti prošlotjednu izjavu Jevgenija Primakova, ministra vanjskih poslova, kako bi Rusija na ekspanziju gledala kao na provokativno kršenje sporazuma o konvencionalnim snagama u Europi te kako bi mogla poduzeti 'mjere osvete'. Odbojnost Moskve povezana je s nesigurnom situacijom kod kuće, gdje je general Lebed uključen u svoj vlastiti rat na nekoliko bojišnica. Kao pregovarač koji je odgovoran za zaustavljanje krvoprolića u Čečeniji, suočava se s ogorčenim suprotstavljanjem onome što nacionalisti nazivaju kapitulacijom. Kao budući nasljednik bolesnoga predsjednika Jeljcina, glavna je meta spletki u Kremlju, a kao čovjek koji je odgovoran i za rusku sigurnost, bori se kako bi očuvao rusku vojsku od bankrota i pobune. Kriza u ruskoj vojsci jedna je od najvećih prijetnji ne tek samoj Rusiji, prijetnja je to i njezinim susjednim zemljama i samoj europskoj stabilnosti. Ono što su nekoć bile uvježbane, sposobne i disciplinirane snage, sada je tek nešto više od razularene svjetine - osiromašene, korumpirane i osorne. Opetovano izbjegavanje vlade da vojnicima isplati njihove mršave plaće, pljačkanje vojnoga proračuna koje provode područni šefovi i mafija, smanjivanje troškova za programe koji su započeti kada je Sovjetski Savez bio supersila - sve je to uzelo golem danak. Oružane snage sada imaju neisplaćene dugove vezane za vojne plaće u vrijednosti od, približno, 15.000 milijardi rubalja. Kao posljedica svega toga, vojne jedinice prodaju svoje oružje, tenkove, zalihe i bilo što do čega mogu doći samo kako bi mogli kupiti hranu i gorivo. Zabrinjavajuća količina toga oružja stiže u Afganistan, dolazi do diktatora i kriminalaca. Vojnici su ostavljeni sami sebi, a u udaljenim garnizonima na hladnom sjeveru i na Dalekom istoku neke od jedinica nalaze se na granici skapavanja. Rusijom ponovno kruže jezive glasine o kanibalizmu, koji nije nepoznat u ruskoj vojnoj povijesti.(...) Ipak, Rusija još uvijek ima neke izvanredne vojne elemente; vojnici u Bosni, npr., učinkoviti su i disciplinirani. No, vojni kolaps drugdje državno je poniženje i uvelike povećava povijesno ukorijenjenu paranoju među ruskim čelništvom glede vojnog okruženja u slučaju ekspanzije NATO-a. Ponos zbog državne vojske izvor je državne povezanosti u zemlji kojoj su veoma potrebni takvi simboli sigurnosti. Bez obzira na bitke oko nasljednika predsjednika u Kremlju, ma kakva bila, ruska vlada ne može mirno zanemariti političku opasnost koja leži u činjenici da ruska vojska na smrt krvari" - zaključuje uvodničar lista. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 7. X. 1996. Iz Arabije maxiucjena za Karadžića i Mladića - unajmljeno 25 plaćenika "Otvoreni lov na 'čudovišta' rata u Bosni. Nad glavama Radovana Karadžića i Ratka Mladića, otkriva njemački list 'Sonntag Express', visi ucjena vrijedna milijarde koju su stavili muslimanski poslovni ljudi. I ne samo to, federalna policija (BKA) stvorila je skupinu od dvanaest agenata zaduženu da traži srpske ratne zločince na njemačkom teritoriju. Izvor 'Sonntag Expressa' je Wolfgang Zimmerman, šef privatne osiguravajuće agencije 'SDS', sa sjedištem u Londonu. 'Skupina od 25 plaćenika priprema atentat na Karadžića i Mladića', kazao je koelnskoj novini, 'uz financiranje poslovnih ljudi iz Saudijske Arabije'. Ucjena, raspisana za predsjednika paljanske bosansko-srpske republike i zapovjednika snaga bosanskih Srba, koje je Haaški sud optužio za zločine nad bosanskim Muslimanima, iznosila bi milijun dolara po glavi (jedna i pol milijarde lira). Među unajmljenim plaćenicima bili bi 'Englezi, Belgijanci, Francuzi, sve iskusni ljudi koji su već radili na svjetskim kriznim područjima i područjima sukoba'. Zimmermann tvrdi da je za postojanje skupine 'koja je osnovana, otprilike, u siječnju' doznao stoga što je kontaktirana i njegova agencija. 'Odbio sam stoga što mi ne sudjelujemo u takvim pothvatima. Savjetovao sam jednu drugu agenciju', izjavio je. Istražna skupa BKA-a, koju vodi Rudolf Kreillinger, u međuvremenu je od svibnja uhitila već trojicu osumnjičenih, među kojima i Dušana ('Duško') Tadića, kojemu se sada sudi u Haagu. Trenutno je Njemačkoj pokrenuto 45 sudskih istraga, ali svjedoci, žale se sudski službenici, nevoljko govore, iz straha, zbog stida ili iz želje da se isključe iz toga.(...)" IL PICCOLO 7. X. 1996. 'Kako su mi ukrali ACI' Tršćanski list pod tim naslovom prenosi, prema 'Nacionalu', dijelove razgovora s Veljko Barbierijem, i piše kako u interviewu Barbieri 'sipa optužbe objema rukama, ocrtavajući obrise financijskog skandala'. O sadržaju tih tvrdnji list kaže: "Sinteza Barbierijevih teza bi bila ovo: akcije ACI-ja bile su prepuštene INA-i (državnoj naftnoj tvrtki) knjigovodstvenim lukavstvom, kako bi potom prešle u ruke najpovjerljivijih Tuđmanovih ljudi, među kojima su bivši premijer Nikica Valentić i Franjo Gregurić, i sadašnjem savjetniku Hrvoju Šariniću (koji je podrijetlom iz Rijeke). (...)", te se u članku prepričava slijed događaja kako ih je opisao Barbieri. 6. X. 1996. Bosna: Skupština se već rađa okrnjena "Institucionalni bosanski mehanizam već je zaustavljen. Ustavni 'sat' zaustavio se pri prvom otkucaju, Srpski predsjednik Momčilo Krajišnik i njegovih 11 zastupnika sunarodnjaka, jučer u Sarajevu, izbjegli su ceremoniju službene uspostave zajedničkog predsjedništva i skupštine, proizašlih na izborima od 14. rujna. Nova Bosna se rađa sakata. U Daytonu je predviđen model koji previše sliči preminuloj federaciji. I Jugoslavija u minijaturi otkrila je svoja ograničenja već u prvom plaču. Krajišnik se još jučer bio zatvorio u svojem paljanskom uporištu, okružen svojim zastupnicima, odbijajući da se uputi u Sarajevo, iako je talijanski kontingent IFOR-a praktički blindirao cijelu prijestolnicu. Opravdanja 'velikog odbijanja' bila su vezana uz razloge sigurnosti. No međunarodna je zajednica odmah shvatila da su razlozi u nečemu drugom.(...) Krajišnik nije Izetbegoviću oprostio što je u Parizu s Miloševićem potpisao dokument o uspostavljanju diplomatskih odnosa s federativnom republikom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom) u ime Bosne. 'Na našem prvom susretu u troje, u prošli ponedjeljak', podsjetio je Krajišnik, 'Izetbegović se obvezao ići u Pariz u privatni posjet, kako bi razgovarao o pitanjima vezanim uz njegov prethodni mandat'. I Hrvat Zubak, član predsjedničkog trijumvirata, kazao je da je vrlo skeptičan glede sastanka u Parizu, precizirajući, po uzoru na Krajišnika, da je Izetbegović, tom prigodom, obveze spram Beograda preuzeo samo u svojstvu muslimanskog predstavnika, a ne kao 'primus inter pares' zajedničkog bosanskog predsjedništva. Zubak, i njegovih 14 zastupnika, su međutim bili na sarajevskoj ceremoniji. Hrvati iz HDZ-a, međutim, jučer, nisu pribivali sjednici kantonalne skupštine, drugog tijela predviđenog u Daytonu. No srpske rezerve dolaze i zbog sadržaja prisege koju su novi zastupnici trebali izgovoriti. Pale očito ne žele 'podržavati i braniti ustav nove Bosne, braniti jednakost i poštivati mirovni proces', kako glasi tekst svečanog institucionalnog obvezivanja.(...) No u Sarajevu đavo osim lonaca pravi poklopce. Više nego inaugurativni, govor Muslimana Izetbegovića bio je tužni monolog. Srbi nisu došli. Narodi su masakrirani, a loši čelnici su na svojim starim položajima, dobro zaštićeni nedodirljivim nacionalizmima. Krajišnikova je stolica ostala prazna. Kao i ona određena za pravoslavnog popa Jovanovića. Pale šamara Zapad. A Bosna je tu. Još uvijek čeka Godota", piše Mauro Manzin. SRBIJA POLITIKA 7. X. 1996. Kako se stvara zajednička vojska Muslimana i Hrvata Radovan Kovačević među inim piše: "Muslimani i Hrvati s neskrivenim naporom, uz otvoreno međusobno sumnjičenje, raspravljaju još od sredine 1996. o svojoj vojsci. Ona bi, u različitim interpretacijama, trebala biti 'zajednička', 'združena' ili 'jedinstvena'. Vojni sporazum bosanskih Hrvata i Muslimana potpisan je nakon 'povijesnih' sporazuma Izetbegovića i Tuđmana u Splitu, Zagrebu, Beču i, konačno, poslije ustanovljenja muslimansko-hrvatske federacije u Washingtonu. (...) Posao oko sjedinjavanja dvije vojske, koje su predugo međusobno ratovale, i dalje je bio na iskušenjima. Istina, početkom prošle godine na čelo tog projekta dolazi hrvatski general Janko Bobetko. On jedva izvlači živu glavu iz snježne oluje po povratku iz Travnika u Dalmaciju. Analitičari su tada izvukli sljedeći zaključak: Hrvatima, koji imaju neusporedivo više oružja, u stvari treba samo muslimansko pješaštvo i zapravo bi u tome trebali osjetiti učinak 'združenosti'. Međutim, postajalo je sve jasnije da je muslimansko-hrvatska federacija, kao i njezina zajednička vojska, kamen temeljac američke politike u regiji. U Washingtonu je ocijenjeno da bi raspad Federacije bio ravan katastrofi, pa je objelodanjen plan o američkoj pomoći od 900 milijuna dolara za obuku i naoružanje Hrvata i Muslimana. (...) Zakon o narodnoj obrani, međutim, samo je papir, jer je i dalje praktički ostalo dvojno zapovijedanje. Do razine korpusa se i dalje temelji na nacionalnom principu. Nije riješeno, recimo, pitanje popune pa Hrvati odlaze samo u hrvatske postrojbe, bez obzira u kojem se kantonu nalaze. Federalna armija sada broji 10 tisuća ljudi, od kojih je polovica u profesionalnom sastavu. Hrvati svojim ljudima daju plaće od 800 do tisuću maraka, muslimani od 100 do 400 maraka. A zastave, amblemi, jezik na kojem se zapovijeda - sve to i dalje spada u sferu razdvajanja vojske koja bi se trebala nekako sjediniti". VEČERNJE NOVOSTI 7. X. 1996. Mir istopio hrabrost Bora Marić piše: "Ista meta, isti razmak - najsažetiji je komentar nedolaska zastupnika iz republike srpske na prekjučerašnju konstitutivnu sjednicu zastupničkog doma Skupštine Bosne i Hercegovine. Taj događaj neodoljivo podsjeća na kraj 1991. godine, kad su zastupnici Srpske demokratske stranke i sedmorica nezavisnih zastupnika napustili Skupštinu BiH u čijim su klupama ostali predstavnici muslimanskog i hrvatskog naroda. Zastupnici iz republike srpske odbili su doći u Sarajevo zbog toga - službeno su objasnili - što zgrada Narodnog kazališta, u kojoj se trebala održati sjednica zastupničkog doma, ne pruža potreban stupanj sigurnosti." (...) "Nije isključeno, ipak, da se suština nedolaska zastupnika iz republike srpske na sjednicu Zastupničkog doma BiH krije u Krajišnikovim riječima, kojima je ocijenio nedavni susret predsjednika Srbije Slobodana Miloševića s predsjedavajućim Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem, nazvavši ga 'radom po starom". (...) "Na drugoj strani, prepoznatljiv je obrazac ponašanja rukovodstva rs i predstavnika vladajuće SDS: oni uporno pokušavaju ostaviti dojam da određene poslove ne žele obaviti i da tako štite interese srpskoga naroda, a kada te iste poslove urade pod pritiskom svijeta, ponovno uvjeravaju narod da su to učinili u njegovom i interesu rs. Uostalom, zastupnicima SDS tijekom cijeloga rata usta su bila puna hrabrosti. Otkuda, ako je ta hrabrost u ratu bila istinska, sada - u miru - toliki strah?" RUSIJA ROSSIJSKAJA GAZETA 5. X. 1996. Jugoslavija i Bosna: krajolik nakon blokade Mihail Ovčarenko komentira ukidanje gospodarskih sankcija protiv SRJ i bosanskih Srba: "NATO i Europska zajednica ukinuli su blokadu crnogorske obale na Jadranskom moru i ophodnje na Dunavu. Prema riječima ruskog ministra vanjskih poslova Jevgenija Primakova, 'učinjen je važan korak u razvoju mirovnog procesa na jugoslavenskom prostoru'. Srbijanski, hrvatski i muslimanski vođe pokazali su pri tome političku zrelost. Uvođenje sankcija u svibnju 1992. bila je, čini nam se, nagla i jednostrana mjera. U balkanskom ratu nisu sudjelovali samo bosanski Srbi, već i Hrvati i Muslimani koji žive u BiH. Stajalište vodstva ruskog ministarstva vanjskih poslova početkom 90-ih godina može se ocijeniti kao neodlučno: Rusija je u Vijeću sigurnosti UN-a glasovala za sankcije. Rezultat: za četiri i po godine SRJ je pretrpjela gospodarsku štetu od 50 milijardi dolara. Danas tamo ne radi gotovo svako drugo poduzeće, polja nisu obrađena zbog nedostatka naftnih derivata za poljodjelske strojeve. U Bosni su same ruševine. Ukidanje sankcija postalo je moguće ponajprije zato što su u BiH uspješno provedeni demokratski izbori. Političko i gospodarsko stanje u zemlji se normalizira. Održana je sjednica najvišeg državnog tijela - Predsjedništva u koji ulaze predstavnici triju naroda. Uskoro će se održati službena svečanost njihova stupanja na dužnost, zatim će s radom početi parlament i bit će sastavljena vlada. Međunarodne financijske udruge spremne su dati povoljne zajmove, strani poduzetnici, među njima i ruski, sve su češći u Bosni. Proces ozdravljenja bit će zamršen. Posljedica bosanske tragedije: desetci tisuća mrtvih i ranjenih, milijuni izbjeglica. Stanoviti nacionalistički krugovi žele spriječiti proces stabilizacije. Muslimanska strana želi nametnuti Srbima i Hrvatima 'pomoćna mjesta'. Sada je, držimo, važno da svjetska zajednica ne diže ruku s pulsa Bosne koja se preporađa." SEGODNJA 5. X. 1996. William Perry obećava da će povući postrojbe iz Bosne do konca godine "Američke će postrojbe biti povučene iz Bosne do kraja godine, kao što je i predviđeno Daytonskim sporazumom. Istekao je mandat snaga IFOR-a. To je izjavio ministar obrane SAD-a William Perry u svom govoru u četvrtak navečer u senatskom odboru za oružane snage. Istina, šef Pentagona brzo se ogradio rekavši da Predsjednik još nije donio formalnu odluku. 'Završetak ove operacije svakako ne znači da se svjetska zajednica više neće zanimati za Bosnu' - rekao je Perry, natuknuvši da će Zapad najvjerojatnije ostati nazočan na Balkanu. Svi koji su zainteresirani za bosansko pitanje u jedan glas opetuju da se snage IFOR-a ne smiju povući prije isteka mandata jer se mir i održava zahvaljujući njima. Izbori koje je OESS vrlo nerado proglasio slobodnima i demokratskim, malo što mijenjaju - dobro se zna kakvi su odnosi među etničkim zajednicama. Međutim i republička većina u Kongresu koja je od početka bila protiv bosanskog mirotvorstva i - što je uoči izbora još važnije - javno mišljenje, kritički su raspoloženi glede američke operacije u Bosni. Bill Clinton koji je zainteresiran za nastavak balkanske misije nesumnjivo će se uzdržati od stanovitih izjava u mjesec dana koliko mu je ostalo do izbora. Predsjednik se nada ne samo da će pobijediti, nego i da će svojoj stranci ponovno osigurati nadzor na Kapitolu. Onda neće biti teško uz potporu Kongresa progurati odluku o novom mandatu za američke mirotvorce. Republikancima je to jasno i ne vjeruju Perryju. Kongres smatra da ovo slanje u Bosnu 5 tisuća američkih vojnika radi 'prikrivanja' povlačenja međunarodnih snaga nije ništa drugo do pokušaj da se zavede javnost i da se na Balkan vrati 'na mala vrata'. 'Nas dijeli ponor dubok kao Veliki kanjon' - rekao je Perryju senator John McCain", kaže se u izvješću Fedora Lukjanova. VEČERNJI LIST 8. X. 1996. Vraća li se Manolić Pitanje iz naslova postavlja Mate Piškor, potaknut nekim izjavama koje "upozoravaju da se 'nešto iza brda valja'". Pritom izdvaja Manolićevu izjavu da se "politika HDZ-a približava njegovim stajalištima o stožernim pitanjima hrvatske državne politike" te izjavu jednog od visoko rangiranih članova HDZ-a, "koji nikada nije slovio kao simpatija ili bliski suradnik Josipa Manolića". On ističe "kako ga veseli što su određeni ljudi, koji su sudjelovali u stvaranju HDZ-a i hrvatske države, pa se nakon toga s HDZ-om razišli", uvidjeli svoje zablude, a na izravni je upit potvrdio da misli na Manolića. Komentirajući te ocjene, Piškor piše: "Poredane jedna uz drugu, te dvije izjave zapravo bi bile izravan (pozitivan) odgovor na pitanje vraća li se Manolić u HDZ kada ne bi bilo još cijelog mnoštva pitanja koja su bez odgovora još od početka 1994. i izbijanja tzv. Manolićeva slučaja. Prvo je o Manolićevoj zabludi i tome što je htio postići te 1994. godine. Drugo, može li mu predsjednik Tuđman zaboraviti sve probleme i neugodnosti, a treće, kako će pojedinci (da ne kažemo struje) unutar HDZ-a prihvatiti eventualni Manolićev povratak?" Piškor zatim napominje kako priče o povratku Manolića datiraju od 3. općeg sabora HDZ-a kada je dr. Tuđman pozvao sve hrvatske političke stranke na suradnju radi zajedničkog djelovanja u stvaranju demokratske i bogate Hrvatske. Nakon tog poziva dr. Tuđman razgovarao je sa svim stranačkim čelnicima pa i s Manolićem, a o tome Piškor piše: "Ako je uistinu došlo do pomirenja dojučerašnjih bliskih suradnika, tada su očevidni i svi odgovori na naprijed postavljena pitanja: o zabludi, o potpori, o zaboravljanju, odnosno o oprostu. I tada ponovno postaju aktualna naklapanja kako zapravo nikada nije ni došlo do stvarnog razlaza HDZ-a i Manolića". Na kraju Piškor ističe: "Ne dođe li do reaktiviranja Manolićeva članstva u HDZ-u, sigurno je da će priča o Manolićevu povratku u HDZ skinuti s njega zaborav koji mu je zaprijetio zbog marginalnog utjecaja stranke koju je osnovao i na neki način označiti njegov povratak na hrvatsku političku scenu. No, cijela priča, bez obzira na to kakav joj bio kraj, ima još jednu poantu. Ona potvrđuje pragmatičnost politike predsjednika Tuđmana i njegovu vještinu donošenja pravodobnih i svrhovitih odluka". VJESNIK 8. X. 1996. Ememefovski krug kredita Objašnjavajući zašto u odnosima Hrvatske i MMF-a prolazi već treći mjesec svojevrsnog iščekivanja, Vedran Kukavica ocjenjuje kako je stvar poprilično jednostavna i objašnjava: "Zanimanje se Fonda usredotočuje na tri pitanja: stabilnosti kune, proračunskoj bilanci te, donekle, općem poreznom opterećenju. Sve troje je zapravo dio iste priče s obzirom da porezni sustav predodređuje prihode proračuna, možebitni proračunski manjak potiče sivu emisiju, a takva emisija onda, naravno ugrožava stabilnost valute. MMF želi vidjeti konstrukciju proračuna za sljedeću godinu, kao i projekciju za sljedeće tri, i u tome također nema ničeg sablažnjivog". Komentirajući drukčije ocjene MMF-ovog (ne)angažmana u Hrvatskoj, Kukavica piše: "S druge strane, mali su interesi MMF-a za potankosti socijalnih zbivanja te su takve prispodobe u dijelu hrvatske javnosti poprilično 'nadobudne', a i 'ocjene' o tome kako bi se u MMF-ovom nastupu prema Hrvatskoj dali nazrijeti nekakvi elementi 'zabrinutosti' nad tom socijalnom stvarnošću više su anegdotalne negoli realne". Pritom komentator ističe kako je MMF prvenstveno - banka, prema kojoj Hrvatska "stoji u odnosu financijskog dužnika i destinacije kojoj ta središta svjetskoga financijsko-ekonomskog autoriteta pružaju usluge konzaltinga, no nikako i kolonijalnog tutorstva u onom smislu u kojemu se to zbiva s državama koje na samom početku suočavanja s makroekonomskim pitanjima kupuju gotovu ememefovsku formulu. S obzirom da je hrvatsko sređivanje makroekonomskih prilika (kakvo bilo da bilo) obavljeno izvan izravnih kompetencija MMF-a (čemu je tek naknadno pridodan MMF-ov žig 'odobrenja'), te aktualnog pojačanja interesa za izravna strana ulaganja u Hrvatsku (kojima onda očito MMF-ova preporuka više nije pretpostavkom), valja zaključiti kako 'zahlađivanje' odnosa s Fondom nije toliko alarmantno. Sve kad bi i bilo - istinito", zaključuje Kukavica. Baranjski Srbi traže nove privilegije Andrija Tunjić razgovarao je s Vasom Žigićem, predsjednikom Izvršnog vijeća skupštine općine Beli Manastir. Izdvajamo nekoliko pitanja i odgovora. - Gospodine Žigiću, predsjednik ste Izvršnog vijeća skupštine općine Beli Manastir, odnosno cijele Baranje, pa me zanima je li vama jasna politička situacija u kojoj se nalazi Baranja i što slijedi iz potpisanih sporazuma? = Apsolutno mi je jasna i mi provodimo politiku, koja je rezultat dokumenata UN, i to Izvještaja B. Ghalija, Erdutskog sporazuma i Rezolucije 1037. Za ljude, bez obzira da li su starosjedioci ili su prognani sa širih područja Hrvatske nema iluzija, situacija je jasna i ovo područje nakon mandata UNTAES-a je teritorij Republike Hrvatske. - Međutim, u zadnje vrijeme sve je više dokaza odugovlačenja potpisanoga. Tko je za to odgovoran? = Narodu koji živi na ovome prostoru jasno je na koji način će se provoditi sporazum, od prvog do zadnjeg paragrafa, i zato mu je nelogično da se ide na konačno rješenje, a da nije riješeno deset, dvanaest paragrafa prije toga. - Što prije toga treba riješiti? = Stalo se na paragrafu četiri, u kojem stoji da se prije konačnog provođenja sporazuma predviđa povratak izbjeglica. Ne samo hrvatskih izbjeglica na području Oblasti nego i povratak Srba na svoja vjekovna ognjišta širom Hrvatske. Međutim, sadašnja hrvatska vlast to ne čini, stalno se nalaze modeli kako bi se taj povratak spriječio. Osim toga, hrvatska država vodi brigu samo o povratku 40 tisuća svojih prognanika, iako su ti ljudi s ovog područja otišli dobrovoljno. - Kako to mislite dobrovoljno? Dobrovoljno su morali pobjeći pred četnicima? = Oni nisu protjerani s područja Baranje već su doborovoljno otišli i ja sam svjedok toga. Dakle, Hrvatska pristaje da se na područja Hrvatske vrati isto 40 tisuća protjeranih Srba, ali se postavlja pitanje što s onih 500, 600 tisuća Srba koji žive na prostorima Srbije, koji su po prihvatnim centrima na prostorima republike srpske, koji su širom Europe i svijeta? - Znači li to da ćete zatezati s reintegracijom sve dok se ti Srbi ne vrate u Hrvatsku? = Pa vidite, reintegracija ili integracija je izvjesna kao proces i vis a vis Rezolucije 1037 i sporazuma koji su potpisani u Daytonu i Erdutu i ona je kao takva nezaustavljiva. Mi samo putem UNTAES-a tražimo da se hrvatska država demokratizira, da poštuje principe zapadnoeuropske demokracije i da omogući povratak Srbima na njihova vjekovna ognjišta. Srbima treba omogućiti pravo na rad, na naknadu štete, na obnovu na kredite... Isto tako nitko ovdje Hrvatima neće braniti niti brani da se vrate tamo gdje su živjeli, gdje su svojim radom stvorili svoje nekretnine i svoja ognjišta". (...) - Kakva je sadašnja nacionalna struktura Baranje i s obzirom da je prije rata u Baranji živjelo svega 26,5 posto Srba? = Od 48 tisuća stanovnika Baranje oko 70 posto su Srbi, a 30 posto Hrvati, Mađari i ostali. Svih ovih pet godina ti narodi žive zajedno i imali su sva prava kao i Srbi. Provodila se politika ravnopravnosti za razliku od drugih krajeva na prostorima Jugoslavije gdje je izvršen genocid nad Srbima i njihovo protjerivanje. Ja mislim da Baranja treba poslužiti kao primjer kako se može i na koji način sačuvati etnička, kulturna i multinacionalna šarolikost, koja je na dobrobit Europe i podneblja gdje se živi". - Koliko je Srba u Baranji do sada uzelo hrvatska dokumenta? - Negdje oko 1400-1500, a možda i više. Tko će uzeti ta dokumenta stvar je osobne procjene i u to ne ulazim. - Jeste li vi podnijeli zahtjev? = Nisam. - A hoćete li? = Ima vremena. Reintegracija je proces, evolucija, a ured će raditi dok traje mandat UNTAES-a. (...) - Često spominjete Oblast, kao nešto što je partner Hrvatskoj. Znači li to da ćete tražiti i nešto više nego što je dogovoreno i potpisano? = Shodno Erdutskom sporazumu definirana je Oblast Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem. U cilju ostanka i opstanka srpskog naroda ovdje, a i s obzirom na sporazum Hrvatske i Jugoslavije nama je situacija potpuno jasna. Naša Oblast po nama trebala bi biti most mira i suradnje između tih dviju država. Osim toga hrvatskoj državi podnijeli smo zahtjev u kojem tražimo određene garancije vezane za prosvjetu, za zapošljavanje, za mirovine, za nesluženje vojnog roka u hrvatskoj državi itd. - Dakle, tražite privilegije? = Koje privilegije? - Zapošljavanje primjerice... = Ova Oblast nakon isteka mandata UNTAES-a i nakon formiranja vijeća srpskih općina, a to je sve po sporazumu, treba da ima određeni status posebnosti. U protivnom, ako se desi primjena hrvatskih zakona i centralna subordinacija, mislim da nema dovoljnih garancija da srpski narod ovdje ostane". (...) SLOBODNA DALMACIJA 8. X. 1996. Licencne države Danko Plevnik u kolumni 'Osobni pogledi' raščlanjuje gospodarsko stanje u Hrvatskoj i, među ostalim, piše: "Hrvatski bi državotvorni političari već morali shvatiti da je ugrožen hrvatski san i da dobar dio ugroženog stanovništva odgovornima za to ne drži svjetsku privrednu konjukturu, recesiju u razvijenom svijetu, strukturalne poteškoće svake tranzicije, već uglavnom njih koji su dopustili neopravdano bogaćenje jednih Hrvata na račun većine drugih Hrvata. Ovako postavljeno gospodarstvo totalno obezvrjeđuje rad jer ne omogućuje da se ljudi obogaćuju kroz svoj radni i poslovni doprinos, poput onih Hrvata koji su pred nekoliko godina emigrirali u tuđa, nehrvatska gospodarstva. Hrvati su glasujući protiv socijalizma glasovali za izlazak iz Drugog svijeta. Novoformirani ih kapitalizam na žalost ne vodi u Prvi nego u Treći svijet". Istaknuvši potom kako je najvažnija "vjera u društvo", odnosno kako je najpotrebnije zadržati društvo na okupu (citira pritom uvaženog američkog gospodarskog savjetnika Edwarda Luttwaka i njegov zaključak "da će gubitak kohezije društva onemogućiti pobjeđivanje u geoekonomskom ratu koji će u budućnosti zamijeniti geopolitičke ratove), Plevnik na kraju piše: "Ako je kohezija društva conditio sine qua non jedne velike Amerike, može li si mala Hrvatska dopuštati da joj od društva ostaju samo mrvice pa bile one i carske?! Da karcinom proračunskog etatizma liječi posudbom 200 milijuna maraka umjesto da se riješi 'malignih stanica' u MORH-u, MUP-u i Uredu predsjednika itd. Zdravo se društvo mora liječiti od svih pojava koje ga čine bolesnim. Takvo socijalno liječenje tiče se svih stranaka i svih građana i ono se ne smije politizirati jer bez kohezivnog društva nema ni izglednijeg geoekonomskog opstanka Hrvatske. Može se hrvatovati koliko se hoće, mogu se trošiti godine da bi se 'nadhrvatilo' konkurentsku stranku, ali to ne stvara novu vrijednost na geoekonomskom tržištu već samo dugoročno zavarava siromašne, budući da su bogati već u startu unovčili svoje hrvatstvo i nemaju ga više potrebe tržiti. Društvo je ponajprije solidarna zajednica. Ne mora se biti socijalist ili nacionalist da bi se voljelo društvo u kojemu živite, dovoljno je biti lojalist i sklon prirodnom pravu na suživot s okolinom. Nijedno društvo nije uspjelo bez ljudi, niti su ljudi uspjeli bez posla i zarade. Ti su problemi ono što danas obilježava Hrvatsku. Može li ih HDZ riješiti stajanjem u mjestu? Ali ode li HDZ ulijevo, što zahtijevaju socijalne prilike, tada će u neprilike dovesti stranačku ortodoksiju. Mate Granić me je ovih dana uvjeravao da stvar nije u sukobljavanju ljudi različitih opcija unutar HDZ-a već u procesima razvoja koji će sami po sebi aktualizirati solucije za spas hrvatskog društva nakon što je spašena hrvatska država. Ostaje da se dobro vidi hoće li te procese stimulirati oni koji imaju 'hard property' (vojsku i policiju) ili oni koji imaju 'soft property' (ideje i vizije) da proces kao dosljedna izmjena stanja ne završio kao deja vu procesija", zaključuje Danko Plevnik. 080305 MET oct 96