VJESNIK: "JE LI VLADIMIR NAZOR BIO "MORALNA MIZERIJA"

ZAGREB, 26. rujna (Hina) - Milan Jajčinović u komentaru "Je li Vladimir Nazor bio "moralna mizerija" osvrće se na istup saborskog zastupnik Ivana Gabelice koji je za saborskom govornicom ocijenio kako najviša državna nagrada za umjetnost ne bi smjela nositi ime Vladimira Nazora. Gabelica je pritom komentirao neke pojedinosti iz Nazorova života kao i njegov književni rad, ustvrdivši kako je, kada se govori o Nazoru, riječ o "moralnoj mizeriji". #L# Jajčinović iznosi nekoliko pojedinosti vezanih uz Nazorov rad koje bi se mogle komentirati na različite načine i piše: "Sve što Vladimir Nazor izvan književnosti čini u svome životu doista izgleda nestalno i prevrtljivo, nepostojano. Utoliko Gabeličine tvrdnje stoje. No, ako se tako 'nakostriješeno' i s toliko (političkog) puritanizma gleda Nazora, onda je zaista pitanje - kao što su u saborskoj raspravi neki Gabeličini oponenti i zapazili - tko će od hrvatskih veličina uopće ostati. Jer mnoštvo će njih, a ne samo Nazor, mjereni takvim rigidnim aršinom, postati 'moralnim mizerijama'. Miroslav Krleža će ostati samo 'komunjarom' i 'režimlijom'. Što, pak, učiniti s Ivanom Meštrovićem? Ili s Antunom Augustinčićem? Od Meštrovića je malo tko bio veći rojalist i propovjednik 'kosovske mistike'. A završio je gotovo kao 'ustaša'! Augustinčić je, po istom obrascu kao i Nazor izlio konja za Pavelića, a onda na njega posadio Tita! Što s njima? Što s Vladkom Mačekom, koji stvara Banovinu a biva oglašen 'čovjekom jugoslavenskog kontinuiteta'? Treba li i njih skloniti zbog 'raskoraka s hrvatskim narodom'? Razvrstavanja na crne i bijele, na anđele i đavle, nikada, kao ni jedna manihejska podjela, ne može biti niti prirodna, niti produktivna. O Vladimiru Nazoru može se pričati svašta. Kao što se uostalom i priča. Možda je Nazor u partizane otišao i slučajno, kao što se i priča aludirajući na njegovu tobožnju senilnost. Ali taj isti 'senilni' Nazor, kaže druga priča, dolazi u Zagreb prije partizanske glavnine i odlazi u stan Mile Budaka, s knjiga iz njegove knjižnice otkida listove s posvetama hrvatskih književnika, jer zna što bi ih snašlo ako to pročitaju 'ljudi posebnog kova'. Kada se u Zagrebu proslavlja 'Dan Republike', govori ista priča, Nazor umjesto naručenoga partizanskog recitala podmeće svoje 'Hrvatske kraljeve'. Tito i Bakarić šute. Svi se dižu. Ranković i Đilas hvataju se za pištolje. Vladimir Nazor nije ni plošna, ni jednodimenzionalna osoba. Kao ni većina ličnosti koje su u hrvatskoj umjetnosti ili politici ostavile traga. Zbog toga se o njima i ne može raspravljati osiono, isključivo, a pogotvo ne s ambicijom da to o njima bude i konačan sud. Jer, ako se tako sudi, onda više nije pitanje: tko će ostati moralno čist, nego - tko će uopće ostati?" (Hina) sp 260930 MET sep 96