DNEVNI PREGLED BR. 187 - 25. RUJNA 1996.

BRITANSKI RADIO - BBC 24. IX. 1996. Pregled tiska Svi listovi na naslovnim stranicama donose kao glavnu temu izvješća o tome kako je britanska policija spriječila planove IRA-e da opustoši London golemim bombama maskiranim u kamionima. Od vanjskopolitičkih tema listovi opet opširno pišu o političkim problemima u Rusiji izazvanim bolešću predsjednika Jeljcina. Moskva je šutljiva o Jeljcinovu zdravlju kao nekad u sovjetsko doba, kaže The Independent . Svijet želi znati je li on u stanju ići na operaciju srca ili će se njegov drugi predsjednički mandat rasplinuti gotovo i prije nego što je počeo. (...) Julian Borger piše o masovnim prijevarama na nedavnim izborima u Bosni. Autor prenosi optužbe da OESS koji je organizirao izbore pokušava prikriti masovne namještaljke koje obuhvaćaju, kako se procjenjuje, oko 600 tisuća nepostojećih izbornika. Te bi tvrdnje mogle dovesti u pitanje pobjedu muslimanskoga vođe Alije Izetbegovića. Raskoraci u broju glasova najveći su u pretežno muslimanskim područjima i potpuno zasjenjuju Izetbegovićevu prednost pred srpskim separatistom Momčilom Krajišnikom od 41 tisuće glasova. Prema nalazima neovisnih promatrača, bilo je 7% više glasova nego birača. Zapadni promatrači kažu kako to ukazuje ili na prijevaru prigodom prebrojavanja ili ubacivanje u glasačke kutije listića nepostojećih izbornika, što je vjerojatnije. Ako bi se rezultati izbora poništili, kaže dalje Borger ili ako bi Krajišnik bio proglašen pobjednikom raspala bi se strategija Zapada u Bosni. Muslimani ne bi prihvatili Krajišnika za šefa države jer je on sudjelovao u organizaciji srpskoga etničkoga čišćenja za vrijeme rata. Nove vladine institucije ne bi se mogle uspostaviti ako OESS ne bi potvrdio cijeli izborni proces. To bi odgodilo za više mjeseci povlačenje snaga NATO-a što bi bio fijasko vanjske politike američkoga predsjednika Clintona uoči izbora u studenome. OESS je pod američkim pritiskom da umanji značenje izbornih prijevara. No, za razliku od izbora u Namibiji i Kambodži, koji su bili pod strogim međunarodnim nadzorom, u Bosni je jedna promatračka skupina nadzirala 8 izbornih mjesta. Jedan zapadni promatrač kaže: Kad su birališta zatvorena, na oko 70% njih uopće nije bilo stranih promatrača. Bivši britanski diplomat sir Terence Clarck, šef ureda Međunarodne krizne skupine u Sarajevu, zatražio je da OESS objasni te velike razlike i da proglasi izbore ništavnim ako se pokaže da su oni rezultat namještaljki, zaključuje u The Guardianu Julian Borger. U istom listu Jonathan Steele pridodaje: Europski institut za medije koji je nadzirao emisije radija i televizije u Bosni za vrijeme izborne kampanje kaže kako je pravednost demokratskoga procesa bila ozbiljno poremećena. Jedan član instituta tvrdi da je europsko povjerenstvo koje je financiralo projekt medija pokušalo ublažiti oštrinu nalaza i onda je tražilo od instituta da odgodi objavu svoga izvješća, zaključuje autor. Također u The Guardianu David Fairhall piše da je britanski general potpukovnik Roddy Cordy-Simpson imenovan kopnenim zapovjednikom snaga u Bosni kad se i ako se IFOR povuče iz Bosne. On će na taj način zamijeniti generala Michaela Walkera koji zapovijeda kopnenim snagama IFOR-a. Njegov šef stožera bit će također britanski časnik general bojnik John Drewienkiewicz, zaključuje autor u The Guardianu. Julius Strauss piše u The Daily Telegraphu kako je predsjednica bosanskih Srba Biljana Plavšić izjavila da će Srbi možda bojkotirati lokalne izbore u BiH predviđene za 22. studenoga. Srpski izbjeglice mogle su na općim izborima glasovati u mjestima u koja su se namjeravali preseliti pa su se, na primjer, mogli prijaviti u Brčkome ili Srebrenici gdje su prije rata bili u manjini. Još nije odlučeno hoće li to biti dopušteno na lokalnim izborima. Analitičari kažu da bi Srbi mogli odustati od izbora ako zaključe da će izgubiti nadzor nad tim gradovima, zaključuje Julius Strauss u The Daily Telegraphu. Diplomatski dopisnik Financial Timesa Bruce Clark piše kako su se američki i britanski službenici otvoreno posvađali oko toga kad bi trebalo potpuno ukinuti sankcije nad Srbijom. Britanski diplomati kažu da su zaprepašteni tonom neimenovanoga američkoga službenika koji je izjavio listu Washington Post da Britanija potkopava američke napore da izvuče maksimalne ustupke od Srbije na račun sankcija. Američki stručnjaci govore o golemim razlikama između Britanije i Amerike i kažu da se London udružio s Moskvom protiv Washingtona i Bonna u traženju brzoga ukidanja sankcija. No britanski diplomati odgovaraju kako London odlično surađuje s Washingtonom u formuliranju balkanske politike te da Britanija pokušava privoljeti Francusku, Rusiju i Srbiju da bolje razumiju američko gledište, no britanski službenici priznaju kako postoje razlike te kako Washington želi povezati ukidanje sankcija s jasnim napretkom u Bosni, uključujući uspješno funkcioniranje novoizabranih institucija. Rusi žele da se sankcije ukinu 10 dana nakon proglašenja izbora valjanima, u skladu s Daytonskim sporazumom. London ima rezerve prema inzistiranju Washingtona da proširi uvjete za ukidanje sankcija, zaključuje Bruce Clark u Financial Timesu. (BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 24. IX. 1996. Prilog stalnog dopisnika iz Zagreba Marinka Čulića: "Premda su nakon bosanskih izbora sve tri strane, uključujući i Hrvatsku, dobile komplimente, to ipak više spada u znamenitu diplomatsku kurtoaziju. Zapravo je raspoloženje prije obratno, ako je suditi po pisanju 'New York Timesa' koji traži da se zbog srbijanskog i hrvatskog svojatanja Bosne, razmisi ne o ukidanju sankcija Jugoslaviji nego o uvođenju sankcija objema zemljama. Ta američka mrzovolja posebno je neugodna Hrvatskoj budući da Sjedinjene Države slove kao njezin prijatelj i zaštitnik. Sada se tu očito podosta mijenja jer je prije nekoliko dana donesena vrlo kritična predsjednička izjava Vijeća sigurnosti u kojoj se Hrvatsku opominje zbog sprječavanja povratka Srba, a inicijatori izjave bili su baš Amerikanci. Ovdašnji režimski tisak nastoji se nositi s američkim zahlađenjem prema Hrvatskoj starim receptom tako što se prešućuje. Predsjedničku izjavu prenio je samo nezavisni riječki 'Novi list', dok 'Vjesnik', 'Večernji list' i, razumije se, Hrvatska televizija nisu o tom objavili ni slova. Zabijanje glave u pijesak malo međutim može tome pomoći jer se neraspoloženje prema Hrvatskoj koncentrira iz više pravaca, tako da su u subotu pred hrvatskim konzulatom u New Yorku čak održane demonstracije zbog suđenja dvojici Feralovih novinara, koje se nastavlja sutra u Zagrebu. Tuđmana se uz ostalo kritiziralo parolom 'Novi šef je isti kao i stari'. Amerikance sigurno posebno ljute hrvatski pritisci na privremenog administratora u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu Jacquesa Kleina. Njega se u Zagrebu u posljednje vrijeme tereti za prosrpsko ponašanje, iako je i hrvatski državni vrh donedavno priznavao da Klein predvodi najuspješniji mirovni kontingent koji je došao na prostor bivše Jugoslavije. Razlozi za obrat pouzdano su unutrašnjopolitički, tj. sračunati na to da HDZ uoči serije izbora koji slijede u Hrvatskoj pojača svoje pozicije. Amerikancima je međutim Klein previše važan, među ostalim i zbog svojih izbora, tako da hrvatsko šutiranje ovog američkog generala može još više zahladiti njihove odnose sa Zagrebom." (RFI) NJEMAČKA DIE WELT 24. IX. 1996. Pismo Tuđmanu "Savezni kancelar Helmut Kohl i francuski predsjednik Jacques Chirac zajedno su poslali pismo hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. To je samo po sebi neobičan čin koji je u Zagrebu zabilježen s najvećom pažnjom. Koliko je zasad poznato, njemački kancelar i francuski Predsjednik u tom su se pismu izjasnili za 'brži i kvalitetniji razvoj sveobuhvatnih odnosa između Europske unije i Hrvatske'. Kada te riječi prevedemo s diplomatskog jezika na svakodnevni govorni jezik, to može samo značiti da je vrijeme čekanja i (često uzaludnog) moljakanja za Hrvatsku prošlo. Gotovo istovremeno savezni ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel, inače bahati kritičar svojih hrvatskih 'prijatelja', izjasnio se za prijam Zagreba u Vijeće Europe. Dosad se to nije dogodilo jer su 'jugoslavenski' orijentirani političari različitih zapadnih država htjeli pustiti Hrvate da čekaju na prijam dok se to i Srbima ne omogući. Hrvatska, pak, ne želi ni u kom slučaju biti stavljena na istu razinu sa Srbijom ili ostatkom Jugoslavije. Uza sve moguće izgovore, dosad je Hrvatska odbijana, a što je Albancima, Rumunjima, pa i Rusima, da navedemo samo tri primjera, kojima je na normalan način odobreno, i to ne samo članstvo u Vijeću Europe, nego i krediti i sudjelovanje u različitim zapadnim razvojnim programima. S olakšanjem je u Zagrebu zabilježeno da su sada vjerojatno uklonjene i zapreke za sudjelovanje Hrvatske u zapadnim programima pomoći za ovo područje. Kada se Hrvatskoj sada otvore ona vrata koja su primjerice Slovencima otvorena već dugo, onda to znači da je osim njemačke i francuska politika spoznala da se bez stabilnosti u Zagrebu niti bosansko pitanje ne može riješiti. Primanje Zagreba u europski klub u razumljivom je dakle vlastitom interesu Zapada, piše Carl Gustaf Stroehm. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 24. IX. 1996. Hrvatska sprječava pomoć Bosni "Mali kraljević' jedna je od mnogih privatnih humanitarnih organizacija koja u Njemačkoj još uvijek neumorno skuplja pomoć za dosadašnja ratna područja u Hrvatskoj i Bosni. 'Kraljevići' skupljaju prije svega pomoć za djecu, igračke i vreće za spavanje, dječju hranu i krevete, bojice i lijekove. Nedavno su sa svojim kamionom teškim 25 tona stajali ispred hrvatske granice i morali se vratiti. Nakon desetsatnih pregovora s hrvatskom carinom teretnjak koji je bio pun do krova morao se vratiti cijelim putem do Hannovera. Osnivač 'Kraljevića', liječnik Klaus Schaeffer ozlojeđeno se obratio Ministarstvu vanjskih poslova u Bonnu i dobio iznenađujuću obavijest. U Hrvatskoj je naime stupio na snagu novi zakon koji nalaže 'da se humanitarni transporti odvijaju prema općim carinskim odredbama'. Tako je navedeno i u jednom pismu njemačkog veleposlanstva u Zagrebu. Ta rečenica koja zvuči bezazleno znači da je čak i za privatne humanitarne transporte potreban tzv. carnet TIR. Da bi se dobilo tu carinsku dozvolu transport treba obaviti s velikom komercijalnom špedicijom. 'To bi bilo dvostruko skuplje', kaže Schaeffer koji je dosad pomoć prevozio teretnim vozilom Udruge radnika Samarićana. U Ministarstvu vanjskih poslova kažu da je veleposlanstvo u Zagrebu već stupilo u kontakt s hrvatskim Ministarstvom vanjskih poslova i zamolilo za 'velikodušnije postupanje' s njemačkim humanitarnim transportima. Nova uredba pogodila je njemačke pomagače iznenada. Očigledno novi zakon nije poznat niti svim carinicima. Tako je prošlog tjedna neometano prošao jedan transport Freiburške akcije Amica koja se brine o ženama u Tuzli. Prije svega će male organizacije odustati zbog velikih troškova transporta. I dosad su morali skupiti dosta dozvola kada su htjeli otpremiti robu u Bosnu. Na hrvatskoj su granici morali povremeno podnijeti i psovke kada su kao 'Mali kraljević' imali natovarene stvari za dojenčad za srpsku djecu u Prijedoru. Hrvatska je i sama dugo imala koristi od njemačke humanitarne pomoći i zbog toga su pomagači sada ozlojeđeni zbog nove uredbe, unatoč tome što priznaju da su pojedine crne ovce s humanitarnim transportima koji nisu podlijegali carini radili unosan posao. Schaeffer koji pretpostavlja da bi taj zakon mogao čak kršiti Daytonski sporazum, traži da Bonn sada u Zagrebu jasnije nego dosad uloži protest, pogotovo zbog toga jer izbjeglice koji se vraćaju ovise o pomoći", piše Christiane Schloetzer-Scotland. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 24. IX. 1996. Mržnja među susjedima "Nedavni izbori u Bosni potvrđuju da je vizija Daytonskoga sporazuma o multietničkoj Bosni osuđena na propast te da je dioba Bosne neizbježna. Gorljivi nacionalisti uvjerljivo su pobijedili na svim razinama u sve tri zajednice - muslimanskoj, srpskoj i hrvatskoj. Dvojica vođa izabranih u tročlano predsjedništvo - Hrvat Krešimir Zubak i Srbin Momčilo Krajišnik - javno su izjavili da se Bosnu mora podijeliti. Bosanski se narod očitovao, rekavši 'ne' zajedničkom životu. Ipak, Clintonova vlada, još na krivom putu, pokušava sačuvati nedirnutu Bosnu. John Kornblum, pomoćnik državnog tajnika, kaže kako očekuje da će izbori 'izgraditi strukture u kojima će ljudi moći, ali i morati surađivati'. Ni on nije u pravu. Vlada bi morala odbaciti daytonski okvir i organizirati mirnu podjelu Bosne. Za podjelu nema alternative. Odbijanje podjele moglo bi dovesti do podjarmljivanja Muslimana, dosad glavnih žrtava u ratu", pišu John Mearsheimer i Stephen Van Evera. "Čak i prije izbora brojni su dokazi upućivali na neizbježnost podjele. Otkako je u prosincu potpisan Daytonski sporazum, sva su područja postala homogenija jer su se manjine preselile na područja pod dominacijom svoje etničke skupine. (...) Za većinu je povratak nemoguć; mržnja koja ih je prisilila na odlazak, jaka je kao i prije. Propali su i pokušaji uspostave političke suradnje između tri frakcije. Europska unija potrošila je mnogo novca i vremena za ponovno ujedinjenje oštro podijeljenih mostarskih Hrvata i Muslimana. Hrvati su se na svakom koraku protivili tim nastojanjima, a kad je u lipnju na izborima za gradsko vijeće pobijedila muslimanska većina, jednostavno su odbili prihvatiti rezultat. Mostar je i danas podijeljen između dvije neprijateljske zajednice". Pozivajući se na istraživanje koje je u Bosni provela Informativna agencija Sjedinjenih Država, Mearsheimer i Van Evera navode da je "95 posto bosanskih Srba reklo kako im je 'budućnost više u Srbiji nego u Bosni', a 85 posto bosanskih Hrvata vjeruje da im je 'budućnost više u Hrvatskoj nego u Bosni'. Samo su Muslimani (97 posto) rekli da se Bosnu ne bi smjelo dijeliti. (...) Prema tome, dvije od tri bosanske zajednice žele se odvojiti, a muslimanska potpora ujedinjenju ne ohrabruje, jer pretpostavlja muslimansku dominaciju u ujedinjenoj Bosni. Bosanski Muslimani, koji su u predsjedništvo izabrali Aliju Izetbegovića, dokazali su da ne žele ravnopravno živjeti sa Srbima i Hrvatima. Oni provode nemilosrdnu diskriminaciju nad srpskim i hrvatskim stanovnicima trenutačno muslimanskih područja. Nasilje u ratu koji je počeo 1992. pojačalo je mržnje i strahove koji su već ionako bili dovoljno jaki za raspad Bosne". Osvrćući se na američke pokušaje čuvanja cjelovite Bosne, Mearsheim i Van Evera napominju da su se "tijekom prošlosti mnoge multietničke države i mnoga carstva raspala bez američkoga upletanja i bez veće štete za američke interese. Austro-Ugarsko i Otomansko Carstvo nestali su nakon Prvoga svjetskog rata; velike europske prekomorske imperije raspale su se poslije 1945; niz su poslije nastavili Pakistan, Sovjetski Savez, Češkoslovačka, Etiopija i Jugoslavija. Ti raspadi odražavaju veliku moć suvremenoga nacionalizma, sile koja nadjačava druge političke struje. U svim su slučajevima SAD mudro pustile da sve teče svojim tokom i tako su se izbjegle ispriječiti snažnoj struji nacionalizma. Clintonova politika odupiranja nacionalizmu u Bosni eksperiment je koji su na propast osudile nacionalističke snage koje ona pokušava zaustaviti. Takva politka Ameriku stavlja na pogrešnu stranu povijesti. Neizbježna je podjela Bosne. Za njezinu budućnost postoje samo tri scenarija. - SAD se mogu držati daytonskoga programa bosanskoga ujedinjenja i rasporeda povlačenja američkih snaga. No, nakon odlaska postrojba, rat će sigurno ponovno izbiti. Diobu Bosne oblikovat će oružje; granice će se prekrajati, a teror, ubijanje i silovanja prisiljavat će manjinska pučanstva na selidbu. Hrvati i Srbi možda će se udružiti protiv Muslimana, koji će biti suočeni s novim pokoljima i koji bi na kraju mogli ostati bez države. - SAD bi se mogle držati Daytona, ali beskonačno odugovlačiti povlačenje postrojba kako bi se spriječile takve katastrofe. No, to bi bilo katastrofa već samo po sebi: Amerika si ne može priuštiti da bude stalna dadilja pobješnjelim svjetskim nacijama, niti će to dopustiti američka javnost. - SAD mogu odustati od Daytona i pokrenuti organizaciju mirne podjele Bosne na tri dijela. Glavni bi cilj moralo biti stvaranje muslimanske države koja može opstati. Da bi se to postiglo, moraju se prekrojiti trenutačne granice među zajednicama kako bi Muslimani dobili veći teritorij i kako bi se većina Muslimana našla u državi obranjivih granica. Od Muslimana bi se moralo tražiti da ustupe goraždansku enklavu Srbima; a od Srba i Hrvata da Muslimanima ustupe velike dijelove zapadne Bosne. SAD moraju opremiti i uvježbati vojsku bosanskih Muslimana za obranu nove države; Amerika bi morala nadzirati i premještanje manjina koje bi se zbog granica nastalih podjelom našle u stupici. Moralo bi se registrirati podatke o napuštenoj imovini kako bi se omogućila naknada gubitaka te ponuditi gospodarsku pomoć kako bi se preseljenima pomoglo da započnu novi život. Dioba Bosne bila bi lakša prije sklapanja Daytonskoga sporazuma, koji je učvrstio postojeće razgraničenje i dao mu legitimnost, ali je ostvariva još i danas. Za nju je potreban plan sastavljen u Washingtonu, koji bi se poslužio i mrkvama i batinama. (Jedna od batina morala bi biti prijetnja naoružanjem protivnika svakome tko odbija plan.) Uz takvu će motivaciju sve tri skupine prihvatiti američku verziju podjele koju u načelu žele svi Bosanci. Bosna će ionako biti podijeljena. Jedino je nepoznata konačna cijena, koja će biti plaćena životima i imovinom. Cijena uglavnom ovisi o tome hoće li SAD napokon prestati tragati za himerom bosanskoga jedinstva i umjesto toga pokrenuti proces podjele", zaključuju Mearsheim i Van Evera. Clinton preduhitruje protivnike Alison Mitchell piše o tome kako Clintonova vlada javno zagovara politiku prema kojoj Sjedinjene Države žele dijeliti troškove i terete kolektivnog svjetskog vodstva, ali "nakon četiri godine suočavanja s krizama u Somaliji, Haitiju, Bosni i Iraku, više se toliko ne oslanjaju na Ujedinjene narode kad je u pitanju kolektivna sigurnost, i sve je više sklona tome da djeluju sama." Autorica dalje navodi primjer: "U nedavnim sukobima s Irakom Clintonova se vlada pozvala na rezoluciju UN-a kao pravnu osnovu za svoj odgovor Husseinovom miješanju u zaštićenu kurdsku zonu. Ali u proširenju južne zone zabrane leta nad Irakom i ispaljivanju raketa na južni Irak, Sjedinjene Države djelovale su samostalno. (...) Dužnosnici kažu da su Somalija i Bosna promijenile mišljenje vlade o tome što se od Ujedinjenih naroda može, a što ne može očekivati. U Somaliji je napad na vojnike UN-a doveo do propalog američkog pokušaja da uhite vojnog šefa koji je rezultirao smrću 18 američkih vojnika. (...) Bosna je povećala američko razočaranje s djelotvornošću mirotvoraca UN-a u područjima gdje je mir gotovo nemoguć. Clinton je došao na vlast zagovarajući zračne udare protiv Srba i sporazum o ukidanju embarga na oružje za bosansku vladu, ali nije na to poticao europske saveznike kad se oni nisu s tim složili jer su bili zabrinuti za sigurnost svojih vojnika koji su djelovali u sastavu UN-ovih snaga. Tek kad je napad bosanskih Srba na zaštićene zone UN-a izvrgao ruglu cjelokupne mirotvorne napore u ljetu 1995. i kad je novi francuski predsjednik Jacques Chirac zatražio ili agresivniju uporabu sile ili povlačenje UN-a, Clinton se upustio u bombardiranje i diplomatske napore u Daytonu koji su doveli do mirovnog sporazuma. A kad je Clinton poslao 20 tisuća američkih vojnika u Bosnu da provedu mir, poslao ih je u sastavu NATO-a, a ne UN-a. 'Šteta koju je Bosna učinila UN-u je neprocjenjiva', rekao je Richard Holbrooke, bivši pomoćnik državnog tajnika koji je bio Clintonov pregovarač u Daytonu. On smatra da su NATO-ovo bombardiranje, odluka da se o miru pregovara u Americi a ne Europi i angažiranje snaga pod zapovjedništvom NATO-a bili prava prekretnica. (...) Vladini dužnosnici kažu da se Clinton nije okrenuo protiv kolektivne sigurnosti i ističu činjenicu da će Predsjednik u svom govoru na općoj skupštini zatražiti više međunarodnih sporazuma o kontroli oružja. Potez da se makne Boutros Ghali opisuju kao jedini način da Predsjednik uvjeri kongres da nastavi podupirati Ujedinjene narode jer neki republikanci traže američko povlačenje. Ali priznaju da je skloniji uporabi sile i samostalnom djelovanju ako je to nužno. Kažu da postupno mijenja mišljenje o tome što Ujedinjeni narodi mogu učiniti, te pokazuje više razumijevanja za to da druge zemlje čekaju na američko vodstvo prije nego što same djeluju u osjetljivim akcijama", piše Alison Mitchell. THE WASHINGTON POST 24. IX. 1996. UN se priprema za unutarnju bitku "Danas počinje godišnja opća skupština UN-a i 185 zemalja članica sprema se za nadolazeću bitku zbog pokušaja Sjedinjenih Država da zamijene glavnog tajnika Boutrosa Boutrosa Ghalija s nekim za koga Washington smatra da će biti sposobniji prisiliti to svjetsko tijelo da prihvati dalekosežne reforme. Međutim, američki dužnosnici kažu da predsjednik Clinton u svom obraćanju predsjednicima, premijerima i ministrima vanjskih poslova neće aludirati na američku odlučnost da odbije još jedan mandat veteranskom egipatskom diplomatu. Djelomično planirana Predsjednikova šutnja o ovom osjetljivom pitanju odražava njegovu želju da naglasak stavi na glavni predmet svog govora - potrebu da svjetska zajednica potpiše opsežan sporazum o zabrani nuklearnih pokusa. Ali Clinton ima još jedna motiv, kažu dužnosnici. Želi još malo pričekati i tako obeshrabriti snažne dojmove mnogih zemalja da američko protivljenje Boutrosu Boutrosu Ghaliu nije ništa drugo nego nastojanje američko predizorne kampanje da sasiječe moguće kritike od Clintonova republikanskog protivnika Roberta Dolea, koji je više puta javno napao Boutrosa Ghalia u svojoj preizbornoj kampanji. Prema tom gledištu koje vlada među stranim zemljama, ako Clinton pobijedi na izborima, vjerojatno će postati mnogo popustljiviji u tome da dopusti Boutrosu Ghaliu još jedan mandat kad Ujedinjeni narodi budu birali glavnog tajnika ove godine. Američki dužnosnici inzistiraju na tome da je to krivo tumačenje domaće američke političke stvarnosti kao i vladine odlučnosti da Boutros Ghali mora otići s položaja. Protivljenje u Washingtonu, kažu, nastavit će se i nakon izbora. Dužnosnici također priznaju da, s obzirom da toliko mnogo zemalja nije spremno započeti raspravu o drugim mogućim kandidatima, Sjedinjene Države sada namjeravaju ostaviti to pitanje po strani dok ne prođu izbori u studenome. Od prošlog svibnja, kada je vlada objavila da je spremna upotrijebiti veto u Vijeću sigurnosti kako bi zapriječila ponovni izbor Boutrosa Ghalia, američki dužnosnici kažu da su uvjereni da on mora otići s tog položaja ako Clinton želi da se neprijateljsko raspoloženje američkog kongresa prema Ujedinjenim narodima promijeni. To je raspoloženje toliko snažno da prijeti važnosti, a možda čak i daljnjem postojanju, Ujedinjenih naroda kao sile u svjetskim poslovima. Ako to svjetsko tijelo neće imati potporu jedine preostale svjetske supersile, ne može zahtijevati kredibititet. Ujedinjeni narodi rade pod sputavajućim učincima financijske krize uzrokovane time što mnoge članice nisu platile ukupno oko 3 milijarde duga - a Sjedinjene Države duguju oko pola od te svote. Kongres odbija platiti sve dok Ujedinjeni narodi ne pokažu da su spremni poduzeti drastične korake da smanje troškove, korupciju i nedjelotvornost. Za mnoge kritičare u kongresu, Boutros Ghali je simbol UN-ova otpora prema reformi, i Clintonova vlada ga želi izbaciti kako bi dala signal kongresu da će se stvari promijeniti. Ali mnogi članovi UN-a ne dijele američku strast prema reformi. Afričke vlade preziru ono što smatraju pokušajem da se smanje utjecaji njihova područja u organizaciji. Druge zemlje Trećeg svijeta smatraju Boutrosa Ghalia šampionom njihovih interesa. Neke, pak, zemlje doživljavaju cijelu situaciju kao način da iskoriste negodovanje Sjedinjenih Država i smanje američki utjecaj. Mnogi diplomati smatraju da se ovo posljednje naročito odnosi na Francusku, koja je, kao i Sjedinjene Države, stalna članica Vijeća. Zajedno s Egiptom, vlada francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca naročito je utjecala da uvjeri glavnog tajnika da se američko protivljenje može promijeniti nakon 5. studenog te da ostane kandidatom. Odbijanje Boutrosa Ghalia da se povuče uvelike je zamrsilo američke napore. Mnogi diplomati smatraju da, dokle god Ghali inzistira na svom ponovnom kandidiranju, ostali kandidati se neće moći kandidirati jer će ih se smatrati washingtonskim marionetama. (...) Kako bi parirali dojmu da su drugi kandidati marionete Washingtona, Sjedinjene Države su izjavile da neće poduprijeti nekog određenog kandidata, ali će procijeniti one koje drugi istaknu prema njihovim preporukama kao reformatorina i administratorima. 'Mi imamo opis posla, a ne kandidata', tako američki dužnosnici opisuju svoj pristup. Kako bi spriječili da otpor afričkog bloka postane glavna zapreka, Sjedinjene Države su objavile da će posebnu pažnju obratiti kandidatima iz Afrike. Dvoje Afrikanaca - Salim Salim iz Tanzanije, koji je na čelu Organizacije afričkog jedinstva i Hamid Algabid iz Nigera, predsjednik Islamske konferencije - spominju se kao mogući kandidati u posljednja vrijeme. Ostali koji su prije spomenuti kao mogući kadidati irska je predsjednica Mary Robinson, norveški premijer Gro Harlem Brundtland, Kofi Anan iz Gane, zamjenik glavnog tajnika UN-a za mirotvorstvo i Japanka Sadako Ogata, visoki povjerenik UN-a za izbjeglice", piše John M. Goshko. Uhićenje ratnih zločinaca "Tražeći da se optuženim bosanskim ratnim zločincima sudi u odsutnosti, Herman Schwartz i Lloyd Cutler promiču ideju čije vrijeme još nije došlo. Pitanje - jesu li suđenja u odsutnosti bolji izbor od nekažnjivosti ozloglašenih ratnih zločinaca, kao što su Ratko Mladić, Radovan Karadžić i Dario Kordić, nije prijeporno. Usredotočenje Schwartza i Cutlera na suđenje u odsutnosti otvara mogućnost smanjenju javnog pritiska na osiguravanje uhićenja optuženih, što bi znatno više pripomoglo osiguravanju mira i pravde nego suđenje optuženicima u odsutnosti. Takva suđenja su opravdana samo kao posljednji izlaz ako se utvrdi da je optuženike nemoguće uhititi. No tako nešto - da se blago izrazimo - nikada nije niti pokušano. UN-ov sud za ratne zločine u Haagu nema redarstvenih snaga i mora se osloniti na vlade drugih država da uhidbene naloge provedu u djelo.(...) Optuženi ratni zločinci koji snose glavni dio odgovornosti za 'etnička čišćenja' doći će u Haag tek kad ih onamo privedu njihovi zaštitnici: jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević, u slučaju Mladića i Karadžića, i hrvatski predsjednik Tuđman, u slučaju Kordića. Jedini drugi način njihova uhićenja jest da to urade snage IFOR-a. SAD su opetovano potkopavale funkcioniranje u pogledu tih uhidba, unatoč tomu što su se i same zalagale za izdavanje uhidbenih naloga. Dužnosnici SAD-a su iznimno, u srpnju, prisilili Miloševića da se pobrine za Karadžićevo sklanjanje u republici krnje Jugoslavije - Crnoj Gori - što je drsko kršenje daytonskih odredbi, koje, na inzistiranje samih Amerikanaca, zahtijevaju od Miloševića da uhiti Karadžića ako se usudi kročiti nogom na tlo Jugoslavije. I dok daytonski plan dopušta snagama IFOR-a da uhite optužene ratne zločince koje je osudio Sud za ratne zločine u Haagu, snage pod zapovjedništvom SAD-a odbile su to učiniti. Daleko od toga da su se upuštali u potragu za optuženim ratnim zločincima, snage IFOR-a provodile su politiku izbjegavanja. Prema riječima američkog zapovjednika u Bosni - njegove će postrojbe uhititi osumnjičenike samo ako se, doslovno, s njima sudare. U stvari, jasno je da će IFOR učiniti sve da izbjegne takav susret. Prošloga mjeseca, kada su IFOR-ovi nadzornici saznali kako se Mladić nalazi u jednom od skladišta oružja koje su namjeravali pretražiti, odlučili su svoj posjet obaviti kada Mladić ne bude prisutan. Dva dana prije izbora u Bosni, američki se zapovjednik IFOR-a admiral Joseph Lopez susreo sa srpskim dužnosnicima u Karadžićevu vrhovnom stožeru. Karadžić je, prema srpskim izvorima, gotovo sigurno bio u zgradi. Na sam dan izbora, niti jedan od 53 tisuće IFOR-ovih vojnika, koji su imali zaduženje da se brinu za sigurnost, nije se susreo niti s Karadžićem niti s Mladićem, iako su obojica izišli na izbore i glasovali. Dopustiti Mladiću, Karadžiću, Kordiću i još oko šezdesetorici ostalih optuženih ratnih zločinaca da ismijavaju haaški sud potkopava autoritet samog suda, a istodobno u opasnost stavlja i daytonski mir. Pokušaj da se Mladić i Karadžić uhite zasigurno bi za sobom povukao i određene rizike (kao što to inače biva s pokušajima uhićenja masovnih ubojica). No razglašavajući svoju odluku kako te ljude neće uhititi, SAD ih je ohrabrila da priprijete nasiljem u slučaju da se tako nešto i pokuša uraditi. Čak ako je i tako - rizik ne mora biti tolik kolikim se može činiti. Stav bosanskih Srba prema sudu nije neprijateljski u onoj mjeri za koju dužnosnici SAD-a vjeruju da postoji. Bosanski Srbi sada ipak surađuju sa sudom, što prije nisu radili. Čitavoga ljeta dužnosnicima suda bilo je dopušteno da obavljaju iskapanja masovnih grobnica u blizini Srebrenice, područja pod kontrolom Srba. Krajem srpnja tužitelji su se susreli s izaslanstvom bosanskih Srba u Haagu kako bi se dogovorili o budućoj suradnji. Srpski su se dužnosnici složili - između ostalog - da dopuste istražiteljima ispitati bosanske Srbe koji su mogući svjedoci u slučajevima koje istražuje sud - proces koji je započeo ovoga ljeta. U svjetlu Karadžićeva nastavljenog utjecaja na politički život bosanskih Srba, nije vjerojatno da bi ta suradnja bila ostvarena bez njegova odobrenja. To je znakovito, poglavito zbog toga što će neki aspekti nove suradnje bosanskih Srba sa sudom 'ići na ruku' tužiteljima u slučaju protiv samog Karadžića. Takav razvoj predstavlja priliku koju bi politika SAD-a trebala iskoristiti umjesto da je potkopava. U obrnutom slučaju, ako se propusti uhititi ljude kao što su Karadžić, Kordić i Mladić - a poglavito u slučaju održavanja suđenja u odsutnosti - neće se učiniti mnogo u cilju umanjivanja njihova pogubnog utjecaja na izglede za mir u Bosni. Za vrijeme nedavnog posjeta Bosni, susrela sam mnoge Srbe koji su se trudili distancirati od svojih optuženih čelnika. Misleći na Karadžića, jedan je čovjek kazao: 'Predsjednik može biti bilo tko. Ono što je važno to su ljudi.' Odbijajući uhićenje ljudi kao što su Karadžić i Mladić učiniti prioritetom, SAD otežavaju ljudima kao što je ovaj čovjek ulazak u istinski demokratsku budućnost - onu u kojoj bi imali i drukčije mogućnosti od one da biraju između optuženog ratnog zločinca ili njegova bliskog suradnika", zaključuje Diane F. Orentlicher. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 24. IX. 1996. Sada su bosanski diplomati ti koji ratuju "Sada kada su bosanski glasači rekli ono što su imali, diplomati su se uključili u otvorene prepirke koja imaju izgleda da se premetnu u dugu borbu oko funkcioniranja budućih bosanskih političkih institucija. Za razliku od izbornih prepirka, diplomatske se većim dijelom odvijaju iza zatvorenih vrata. Kao dodatak već rutinskim natjecanjima u nadglasavanju između suparničkih bosanskih frakcija, iz međunarodne Kontaktne skupine proizišle su ozbiljne taktičke razlike. Krajem prošloga tjedna, prepirke su se toliko zaoštrile da je američki pregovarač optužio britansku vladu kako potkopava pogađanje Washingtona s bosanskim Srbima. Ključna točka ovog pitanja jest konačno ukidanje međunarodnih gospodarskih sankcija koje su bile nametnute Jugoslaviji koju predvode Srbi, a koja uključuje i Crnu Goru.(...) Prema Vijeću sigurnosti UN-a, sankcije su trebale biti ukinute 10 dana nakon bosanskih izbora. Sjedinjene Države to pokušavaju odgoditi kako bi održale politički pritisak na bosanske Srbe. 'To je jedno od naših posljednjih i najvažnijih sredstava kojima možemo nešto postići', doznajemo iz izvora visokih američkih krugova. 'Nažalost, Britanci nas ne podupiru. Ovo je sukob stavova Britanaca i Rusa protiv stava Nijemaca i Amerikanaca, dok su Francuzi negdje između.' SAD se pribojavaju kako bi ukidanje sankcija za Jugoslaviju uklonilo i posljednji poticaj za bosanske Srbe da sudjeluju u funkcijama bosanskog predsjedništva, kao što je predviđeno Daytonskim sporazumom. Novoizabrani srpski predstavnik u tročlanom predsjedništvu, Momčilo Krajišnik, odbija otputovati u Sarajevo na uvodni sastanak ovoga tijela zbog toga što je grad pod kontrolom Muslimana. Novi stav SAD-a u svezi sa sankcijama srbijanskom su predsjedniku Slobodanu Miloševiću prenijeli polovicom mjeseca pomoćnik državnoga tajnika John Kornblum i njegov prethodnik, Richard Holbrooke, koji je ugovorio Daytonski mirovni sporazum. Kornblum je kazao kako je Miloševiću rekao da sankcije za Jugoslaviju neće biti ukinute sve dok se 'rezultati izbora ne provedu u djelo'. Američki stav... pokazuje kako se Washington neće složiti da ukine sankcije sve dok se nove bosanske političke institucije ne 'uvedu u funkciju'. Te institucije sačinjavaju tročlano predsjedništvo s Alijom Izetbegovićem na čelu, središnji parlament i vlada. Britanski je dužnosnik kazao kako je njegova zemlja 'rezervirana' glede pokušaja SAD-a da 'pomakne ciljeve sankcija' za Jugoslaviju, povezujući to pitanje s uspješnim sastankom bosanskog predsjedništva. Rekao je kako se London slaže s Washingtonom glede cilja uvjeravanja bosanskih Srba da u potpunosti sudjeluju u bosanskim središnjim institucijama. Sljedeća točka neslaganja između SAD-a i njezinih saveznika jest mjesto održavanja prvog sastanka bosanskog predsjedništva. Washington inzistira da se on održi u Sarajevu, tradicionalnoj bosanskoj prijestolnici. Britanci su prihvatili prijedlog međunarodnog posrednika Carla Bildta da se sastanak održi ovoga tjedna u New Yorku, za vrijeme godišnje opće skupštine UN-a. U telefonskom interviewu, Kornblum je zanijekao da se Washington i London u velikoj mjeri razilaze oko taktike u svezi s bosanskim Srbima, kao što je odbio i sugestiju da Britanci 'odbijaju pomoći'. Potvrdio je, međutim, kako se SAD protive sastanku Izetbegovića i Krajišnika u New Yorku prije no što se njih dvojica sastanu u Sarajevu. Ostali izvori SAD-a bili su oštriji glede Britanaca. 'Ovo su goleme razlike koje zahvaćaju samu srž onoga što želimo uraditi', kazao je pregovarač. 'Ili Britanci ne žele zaista održati zemlju na okupu ili ne razumiju posljedice onoga što sada rade.' Izdvojio je britanskog veleposlanika u SAD-u, sira Johna Westona kao onog s kojim su poteškoće najučestalije" - prenosi Michael Dobbs. BELGIJA LA LIBRE BELGIQUE 24. IX. 1996. Suživot u balkanskom stilu "Nakon mnogih poziva na odcjepljenje tijekom predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini, bosanski Srbi sada uopće ne pokazuju neko oduševljenje zbog uspostavljanja zajedničkih ustanova, nakon izbora održanih 14. rujna. U stvari, budući da smatraju da oni već imaju pravu neovisnu državu bez 'nepoželjnih', mnogi od njih na mogućnost da se nađu u istim zastupničkim klupama s Muslimanima i Hrvatima gledaju kao na vraćanje na početak. Stoga srpski vođe na sve moguće načine pokušavaju uvjeriti međunarodne mirotvorce da se Srbi neće osjećati sigurnima ako se budu morali vratiti u Sarajevo, gdje se nalaze sjedišta tih zajedničkih ustanova u skladu s onim što je dogovoreno u Daytonu. Momčilo Krajišnik, srpski član bosanskog trijumvirata, zato predlaže međunarodnim predstavnicima izgradnju zgrade na crti razdvajanja između republike srpske i hrvatsko-muslimanske Federacije, i to s ... dva ulaza. Unatoč tom - smiješnom prijedlogu, kako smatraju predstavnici međunarodne zajednice - Srbi ne prijete bojkotiranjem rada tih ustanova. 'Ali republika srpska će odlučno odbaciti bilo kakvu politiku koja bi mogla dovesti do njihova uključivanja u Bosnu', uvjerava nas jedan budući srpski zastupnik u zajedničkom bosanskom parlamentu. A osim o tom teško ostvarivom suživotu 'na balkanski način', kako je to rekao Robert Frowick, šef OESS-a u Sarajevu, svi sada razmišljaju o općinskim izborima koji će se najvjerojatnije održati između 22. i 24. studenoga. Iako su bili predviđeni za 14. rujna, odgođeni su zato što su srpske vlasti više tisuća svojih izbjeglica u Jugoslaviji prisilile da se upišu na biračke popise u strateški važnim općinama kako bi se na taj način promijenio njihov etnički sastav samo za te izbore. A više od 60 posto tih izbjeglica ne želi se vratiti u svoj kraj, tvrdi se u jednoj anketi čiji su rezultati u ponedjeljak objavljeni u Beogradu. Proturječna pravila za upisivanje na biračke popise bit će djelomice 'popravljena' za te izbore, kako kaže Jeff Fischer, OESS-ov dužnosnik iz Sarajeva. S druge strane, glasovanje poštom iz mjesta u kojemu se neki izbjeglica trenutno nalazi ili iz mjesta gdje je živio prije rata trebalo bi ostati kao mogućnost. Osim toga, nakon prvog izbornog iskustva, predsjednica republike srpske Biljana Plavšić zaprijetila je da će srpski entitet uskratiti ovlasti koje je dao OESS-u u vezi s nadziranjem tih izbora. A Robert Frowick je priznao da su se pri brojenju glasova pojavili neki 'tehnički' problemi, što je 'normalno' za 'te najzamršenije izbore koji su ikada postojali'", piše S. Vt. LE VIF/L'EXPRESS 21./27. IX. 1996. Bosna: kako igra Moskva "Izbori održani 14. rujna u Bosni odvijali su se pod strogim NATO-ovim nadzorom i bez nasilja. Zbog toga, unatoč nekim nepravilnostima, međunarodna zajednica smatra da je spasila ono najvažnije, drugim riječima, privid. U Moskvi, međutim, stručnjaci za Balkan komentirali su sve to veoma sumnjičavo, a često i zajedljivo. 'NATO se u Bosni ponaša kao na okupiranom teritoriju', smatra jedan visoki dužnosnik ruskog ministarstva vanjskih poslova. Jedini cilj NATO-ove nazočnosti jest pokazati da se bez njega ne može, a danas zapravo više nema razloga za njegovo postojanje. Ako Atlantski savez bude ustrajao na proširivanju prema istočnoj Europi, uskoro će umrijeti zbog toga što je htio previše progutati'. Bili oni u vladi ili ne, ruski se analitičari igraju proroka. 'Jedinstvena Bosna? Zapadnjačke fantazije', smatra isti diplomat. To je bilo moguće u vrijeme kad je neka vanjska sila - Otomansko Carstvo ili Jugoslavija - nametala suživot trima zajednicama. Ako vi sada želite igrati tu ulogu, sretno vam bilo. Ali onda očekujte da ćete tamo morati ostati barem pola stoljeća!' Jedino bi rješenje bilo 'dati Beogradu i Srbima nadzor nad stanjem', i to od samog početka krize. Je li trebalo prihvatiti užase etničkog čišćenja? 'UN je trebao samo organizirati premještanje stanovništva na neki civilizirani način', kažu ruski stručnjaci. Npr. autobusima. 'Nakon Drugoga svjetskog rata Nijemci su tako fino prebacivani iz Sudeta u Njemačku'. Oni koji se malo bolje razumiju u te probleme misle da je Zapad de facto Rusiju potisnuo na stranu pri nametanju mira. Naravno, Srbi su se ljutili na Moskvu zato što je pristala na međunarodne sankcije. A Slobodan Milošević, srbijanski predsjednik koji uopće ne voli Borisa Jeljcina, više voli pregovarati sa SAD-om od kojega za sada može više dobiti. Ali ta svađa, kako izgleda, brzo će se izgladiti. 'Evgenij Primakov, naš ministar vanjskih poslova, za razliku od svojeg prethodnika Andreja Kozireva, znat će kako treba braniti nacionalne interese. Rusija mora imati pristup južnoj Europi zbog gospodarskih i strateških interesa, objašnjava Viktor Kremenjuk, pomoćnik direktora američkog i kanadskog instituta u Moskvi. Budući da je s baltičke strane put na jug sada zatvoren, izuzetno važan postaje Balkan, posebno Srbija i Crna Gora. Osim toga, Moskva namjerava paziti na Tursku zato što ona predstavlja moguću prijetnju. Zbog dolaska islamista na vlast? Ne samo zato. Njezin vojni i gospodarski polet, njezine 'spletke' na Kavkazu, njezina uloga 'magneta za muslimane u Rusiji i u ostalim bivšim sovjetskim republikama' ocjenjuju se vrlo uzbunjujućima. Tko je sada kriv za tu trajnu nestabilnost u Bosni? 'Prije svega, SAD', optužuje Kremenjuk, 'zato što je opet htio pokazati svoju snagu. Amerikanci tu državu i cijeli svijet drže kao taoce, sve ovisi samo o njima. Njihova kratkovidna politika rađa muslimansku tvrđavu u Europi'. A i Njemačka. 'Svaki put kad su Srbi pritješnjeni uza zid, Njemačka ima slobodne ruke za djelovanje. Služeći se NATO-om, Njemačka sada opet dobiva svoju utjecajnu zonu u istočnoj Europi'", stoji u članku Sylvaine Pasquier. RUSIJA IZVESTIJA 24. IX. 1996. Kod bosanskih Hrvata bolje ne tražiti tursku kavu "(...) U Herceg-Bosni se odavno završilo 'etničko čišćenje'. Povratak Bosanaca odanih islamu na svoja ognjišta povezan je s mnogim pogibeljima. UN su pokušali - i opekli se. Kada su u gradiću Stocu u hrvatskoj enklavi doznali za plan repatrijacije 100 muslimanskih obitelji ekstremisti su uništili kuće pripremljene za preseljenike. Samoproglašena hrvatska tvorevina mora u skladu s Daytonskim sporazumima mirno umrijeti odmah nakon izbora. No... Dayton nije ništa riješio - smatra novinar Jozo Pavković - Bosna, to su tri samostalne države. Prema njegovu mišljenu ponovno će doći do rata. U roku od godinu dana. Predstavnik EU sir Martin Garrod nedavno je objavio imena šestorice zločinačkih autoriteta koje je optužio za pljačku muslimanskih kuća. Što se promijenilo? Ništa. Redarstvenici nisu ni prstom maknuli. A domaći ih tisak slavi kao 'ratne junake' koji su branili hrvatsku zemlju od Muslimana. Istodobno u mnogim mjestima je vidljiva nenadana graditeljska i potrošačka eksplozija: Hrvati grade vile, kupuju najnovije modele BMW-a, provode vrijeme u pijančevanju i proslavama. Suradnici međunarodnih misija nazivaju između sebe te nove bogataše 'lopovima i nacistima', smatraju ih vođama organiziranog kriminala koji se bave reketom, krijumčarenjem i narkoticima. To je izjavio i bosanski premijer Hasan Muratović: u Herceg-Bosni glavnu ulogu imaju kriminalci koji prijete cijeloj Europi jer je to 'jedina mafija na svijetu koja ima svoje zakone, sud, redarstvo i državne granice", kaže se u napisu V. Mihejeva. SEGODNJA 24. IX. 1996. Alija Izetbegović otišao u New York "Koncem prošlog tjedna OESS je objavila završnu inačicu privremenih rezultata izbora za kolektivno predsjedništvo BiH. Prema njima predstavnik muslimanske zajednice Alija Izetbegović dobio je 40 tisuća glasova više od svog srpskog suparnika Momčila Krajišnika pa će stupiti na dužnost predsjednika predsjedništva. Iako je gotovo isti dan bilo priopćeno da je OESS otkrila puno pogrješaka u biračkim popisima i pri brojenju, pobjeda g. Izetbegovića ne dovodi se u pitanje. Što više, pretpostavlja se da će nakon ponovne provjere rezultata razmak između njega i Momčila Krajišnika biti još veći. Prvo zasjedanje kolektivnog predsjedništva trebalo bi se održati četiri dana nakon objave službenih rezultata izbora. Sudeći prema tempu rada izbornih povjerenstava to će biti tek koncem tjedna. To kašnjenje onemogućilo je provedbu zamisli Carla Bildta da Općoj skupštini UN-a u New Yorku predstavi trojicu članova predsjedništva koji bi tamo mogli održati svoju prvu sjednicu. Na žalost u New York ide samo g. Izetbegović koji će kao službeni predsjednik BiH biti nazočan na zasjedanju Generalne skupštine. Osim toga obećali su mu da će se sastati s američkim predsjednikom Billom Clintonom, a 3. listopada u Parizu će ga čekati srbijanski predsjednik Slobodan Milošević. Nije poznato je li u rasporedu predviđen susret s kolegama iz predsjedništva Momčilom Krajišnikom i Krešimirom Zubakom (posljednji predstavlja hrvatsku zajednicu) ili će se bosanski trijumvirat sastati tek nakon ove turneje Alije Izetbegovića. U tom će se slučaju predstavnici Srba i Hrvata već na prvoj sjednici morati zadovoljiti tek ulogom slušatelja što im se vjerojatno neće svidjeti. Srpska je strana već povela spor glede pitanja gdje će se nalaziti radne prostorije zajedničkih bosanskih državnih tijela - kolektivnog predsjedništva i parlamenta. Ona smatra da je najpogodnije mjesto zona razdvajanja muslimansko-hrvatske Federacije i republike srpske, tako reći 'ni vašima ni našima'. U nedjelju je zamjenik g. Bildta Michael Steiner pola sata uvjeravao g. Krajišnika da je zamisao o razmještaju državnih ustanova na neutralnom području vrlo nerazumna. No Srbi za sada ostaju pri svome. I ta rasprava može još više odgoditi prvo zasjedanje članova kolektivnog predsjedništva. Nadamo se da to neće previše omesti Aliju Izetbegovića", piše Jelena Ščedrunova. SRBIJA POLITIKA 24. IX. 1996. 'Verbalni delikt' u kavani "Petorica mladića u malom dalmatinskom mjestu Komin, na obali Neretve, usudila su se u kavani otpjevati pjesmu 'Od Vardara pa do Triglava', onako opušteni, uz čašicu domaćega vina. 'Senzacionalni događaj' ipak nije ostao bez odjeka, jer su se sva petorica našla pred sudcem za prekršaje, nakon što ih je netko prijavio...", piše list. Oživljavanje aktivnosti SPC u Hrvatskoj "Jučer je u Srpskim Moravicama u Gorskom Kotaru održana vjerska svečanost posvećenja hrama Svetog Đurđa, čija su vanjska fasada i krov obnovljeni uz pomoć sredstava SPC i dobrovoljnih priloga pravoslavnih vjernika iz tog kraja. Svetu liturgiju je služio mitropolit zagrebačko-ljubljanski i Italije g. Jovan..." VEČERNJE NOVOSTI 24. IX. 1996. Kad Srbe svojataju "U nedjelju je u Glini otkriveno poprsje Josifu Runjaninu, koga su u Hrvatskoj, po staroj tradiciji unijaćenja, prekrstili u Josipa, u povodu 150 godina od njegova skladanja glazbe za sadašnju hrvatsku himnu 'Lijepa naša'. To je prvi spomenik koji su nove hrvatske vlasti podigle jednom Srbinu! (...) U Glini su ugledni muzikolozi raspravljali cijeli dan o Runjaninu i Jelačiću, ali im nitko nije otkrio nacionalne korijene - prisvojeni su kao 'cijeli Hrvati'. Osim toga spomenik banu Jelačiću u samom centru Zagreba, podigli su sredinom prošlog stoljeća srpski časnici, uz žestoke prosvjede hrvatskih nacionalista". NAŠA BORBA 24. IX. 1996. Srbi - pripadnici hrvatskog naroda "(...) 'Mi više nismo interesna sfera Beograda, osim što Srbija ne želi novih 200 000 ljudi bez krova nad glavom. Svatko tko misli da će nas hrvatska vlast čim uzmemo domovnice vratiti kućama, opskrbiti građevinskim materijalom, zaposliti i isplatiti mirovine u grdnoj je zabludi. Smatram da s domovnicom za sada treba biti oprezan. (...) Ovo će administrativno biti hrvatska država u kojoj ćemo pokušati uspostaviti lokalnu vlast, ali samo ako ostanemo ovdje' - rekao je Vojin Šuša, oblasni tajnik za pravosuđe, pred nekoliko stotina Iločana. (...) Zahtjeve za hrvatske dokumente podnose uglavnom izbjeglice iz zapadnih dijelova krajine. ...) Pravnici Udruženja izbjeglica u Vukovaru smatraju da se izbjeglice odlučuju na taj korak iz očaja, a ne uvjerenja. (...) U seriji formulara popunjava se i jedan u kojemu, između ostalog, stoji: 'Izjavljujem da sam pripadnik hrvatskog naroda i da se smatram hrvatskim državljaninom'...", piše, uz ostalo, list. VJESNIK 25. IX. 1996. Mirnodopski kriminal Izvješće hrvatskog ministra unutarnjih poslova Jarnjaka komentira Jasminka Ivančić. Novinarka se osvrće na podatak o ukupnom padu kriminala u Hrvatskoj za jednu trećinu, u razdoblju od 1992. do ove godine, a s tendencijom pada i u ovoj godini, kao i na opasku ministra "da je unutar kriminalnog previranja u nas... u porastu organizirani i gospodarski, onaj 'profinjeni' kriminal više razine". Ocijenivši kako je do općeg pada kriminala došlo stoga što su se pripadnici hrvatske policije stvaranjem Hrvatske vojske sa zadataka obrane domovine vratili svojim temeljnim poslovima - borbi protiv kriminala, novinarka u nastavku komentira sve veći organizirani kriminal koji svojim obimom prati svjetski trend. "'Kriminalci bez granica' posvjedočili su i na primjeru ratom zahvaćene Hrvatske da ih zanima svaka mogućnost posezanja za novim prostorima, osvajanjem novih ilegalnih tržišta droge, pranja novca i ostalih 'svjetskih' krimi-događanja", piše novinarka i analizira rad hrvatske policije. "Da je u ovih nekoliko godina hrvatska policija uhvatila 'ritam zločina', suzbijajući nove pojavne oblike, sve brutalnije ponašanje kriminalaca, radeći po standardima zapadnih policija, svjedoče i svakodnevne potvrde dobivene u izravnoj suradnji sa stranim kolegama. Naime, i policije su već davnih dana bez granica, a profesionalni ugled hrvatske policije stvoren je upravo u međunarodnoj razmjeni informacija, kako o kretanju kriminala tako i kriminalaca, te u razbijanju njihovih međunarodno organiziranih poslova i grupa", zaključuje Jasminka Ivančić. Impresije MMF-a Nakon boravka misije MMF-a u Hrvatskoj i ocjene šefa misije Feldmana o ovdašnjim stanbilizacijskim postignućima - 'impresionirani smo' - Sanja Kos komentira razgovore i piše: "Nije teško ocrtati što MMF uvijek i svugdje hoće, zahtijeva, uvjetuje - politiku makroekonomske stabilnosti u državi koja se pristojno ponaša prema svojim poreznim obveznicima i troši koliko može, a ne koliko hoće ili joj se čini da treba. S MMF-om se ne može raspravljati o opuštenoj monetarnoj politici i malo 'kontrolirane' inflacije koja bi potaknula privredu - ne može se malo biti u drugom stanju, često kaže potpredsjednik Vlade Borislav Škegro, a o tome ni MMF nema što drugo reći. Guverner NBH Marko Škreb u svojim nastupima uvijek barem spomene, ako još malo i ne elaborira tezu kako gospodarski napredak i monetarna obijest ne mogu uhvatiti zajednički korak, pogotovo ne na duže staze. Monetarna pitanja referentna su točka na kojoj se može provjeriti da je trogodišnji stabilizacijski program, kojeg je dio kritič(ars)ke javnosti već pokopao tvrdeći da je program prije toga zabio u crnu zemlju privredu i stanovništvo, ipak program na kojemu MMF vidi sebe. Možda ne na cijeloj površini zrcala podjednako jasno, no lik je svakako prepoznatljiv. (...) Misija MMF-a vraća se u prosincu, čim utvrdi što Vlada kani s proračunom, na nastavak pregovora o novom trogodišnjem aranžmanu. Istodobno s misijom MMF-a obrela su se u Zagrebu izaslanstva Svjetske i Europske banke za obnovu i razvoj, otišavši također s dobrim impresijama i prognozama te najavom brzog povratka i novih kreditnih aranžmana. Za svjetske financijaše stvar je manje-više jasna: Vlada je sa stabilizacijskim štitom, a ne na njemu", zaključuje novinarka. VEČERNJI LIST 25. IX. 1996. Hrvati će opet podržati Clintona O boravku skupine američkih Hrvata, članova Hrvatske bratske zajednice u Hrvatskoj, govori u razgovoru za list Bernard Luketich, predsjednik HBZ. Iznijevši, uz ostalo, dojmove o viđenom u dvotjednom putovanju od Dubrovnika do Vukovara, gospodin Luketich komentira mogućnost povratka naših iseljenika i kaže: "Što se tiče povratka, teško je pretpostaviti tijek toga procesa jer takvu odluku mora svaki čovjek donijeti za sebe. Osim toga, nije lako doći do toga ljudima kojima već više generacija obitelji živi u prekomorskim zemljama, koji su se oženili, izrodili djecu, djeca se školuju tamo, tamo su već i grobovi roditelja... Ljudi koji su tamo tridesetak godina teško će se odlučiti na povratak. No, oni koji su došli posljednjih godina na takvu su odluku puno spremniji, njihove su veze s domovinom jače...". Govori i o mogućnostima da se američki Hrvati uključe u obnovu i ulažu u Hrvatskoj i kaže: "A što se tiče uključivanja naših ljudi, mislim da će to ići. Jer, ljudi u Americi razgovaraju o tome da bi htjeli kupiti kuću, sagraditi nešto u domovini, ali kao da još čekaju da vide kako će se stvari u Hrvatskoj odvijati. Mislim da bi ih trebalo potaknuti na investiranje. Ali, već ima i pozitivnih primjera ljudi koji su došli s kapitalom, pokrenuli neki posao, kupili nešto. Sve je stvar vremena, pa i povratak i investiranje. Trajat će malo duže, ali će se dogoditi. Jer, Hrvatska je zemlja budućnosti, zemlja napretka. Naši su ljudi marljivi, radišni, oni će izgraditi svoju domovinu". Osvrće se i na utjecaj Hrvata u Americi i kaže: "Mi nismo najbrojnija nacionalna skupina u Americi. Poljaka i Talijana, naprimjer, ima puno više. Ali, dosta smo jaki i najbolje organizirani. Naime, Hrvati su politički dosta angažirani. Imamo značajan broj gradonačelnika, imamo ljude na raznim važnim položajima. Kad je u pitanju neki interes Hrvatske, mi svi radimo, oni pokrenu svoje mehanizme i angažiraju se za domovinu. Dokaz je tome i to što je američka administracija naklonjena Hrvatima. Na prošlim izborima za predsjednika Amerike Hrvati su bili dosta aktivni. Dali smo svoj glas predsjedniku Clintonu, jer smo smatrali da će on najviše učiniti za Hrvatsku, da će se angažirati. Mislim da ćemo ga podržati i na predstojećim izborima". 250137 MET sep 96