DNEVNI PREGLED 161. 20. KOLOVOZA 1996.

BRITANSKI RADIO - BBC 19. VIII. 1996. U stanci beogradskih pregovora o pojedinostima sporazuma o obostranom priznanju Hrvatske i Jugoslavije, šef hrvatskog izaslanstva pomoćnik ministra vanjskih poslova dr. Ivan Šimonović izrazio određene sumnje u mogućnost da se sporazum oko hrvatsko-jugoslavenskog priznanja sklopi u planiranim rokovima. On je rekao da bi zbog ... u pregovorima u pitanje moglo doći za ovaj tjedan najavljeni posjet ministra vanjski poslova Mate Granića Beogradu. -Pregovori se nastavljaju, sve je manje sporova, a sve više samo formulacija. Međutim, ne očekujemo da ćemo danas uspjeti do kraja uskladiti stajališta, a nadamo se da kada sporazum bude u potunosti usklađen možemo ići na dogovor dvojice ministara. A evo što je tijekom poslijepodneva i o tijeku samih pregovora iz Beograda javio Duško Mandić. "Jugoslavenski ministar vanjskih poslova Milan Milutinović i zamjenik hrvatskog ministra vanjskih poslova Ivan Šimonović imaju trenutno u Beogradu dijalog o neusklađenim pitanjima vezanim za normalizaciju odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, uoči najavljenog posjeta Mate Granića Beogradu. O ubičajenoj posjeti sve je bilo strogo iza zatvorenih vrata, a jedine informacije dao je zamjenik šefa hrvatske diplomacije, koji je nakon sastanka rekao da još sva pitanja nisu usklađena. Među stranim promatračima se vjeruje da nešto usporeniji postupak dovođenja želja i mogućnosti s obje strane na razinu koja se može potpisati nije ozbiljna zapreka na putu normalizacije odnosa. Ipak u nedostaku konkretnih informacija iz konferencijske dvorane ne izostaju kombinatorike vezana za najbitnija pitanja. Među većim brojem točaka koje se tek trebaju zaokružiti dvije zauzimaju posebno mjesto. To je pitanje poluotoka Prevlake, hrvatskoga dijela kopna koji zatvara Boku Kotorsku, te povratak svih izbjeglih osoba. Što se Prevlake tiče, nameću se isključivo pravne strane problema. Prvo, Prevlaka je nesumljivo hrvatski teritorij u službeno priznatim granicama i prema izjavama Zagreba, nikakva razmjena tereitorija ne dolazi u obzir. No svi se slažu da status quo, posebice po sigurnost u vojnom smislu, može biti predmetom pregovora. Stare kombinatorike o eventualnoj sigurnosnoj zoni bez oružja, što bi trebala unutar Hrvatske biti Prevlaka, zahtjevalo bi takvu istu zonu u zaleđu Dubrovnika. Ali dok Hrvatska može osigurati provedbu takvog statusa, ako se to prihvati zbog suverenoga nadzora nad tim svojim područjem, dotle se nameće pitanje tko je taj koji može jamčiti Hrvatskoj da će zaleđe Dubrovnika biti razvojačeno. Jer, na tom dijelu kopna ne može pregovarati Beograd, budući da nemaju jurisdikciju nad dubrovačkim zaleđem, to je bosansko-hercegovački teritorij, konkretno pod nadzorom bosanskih Srba. Prema tome, u tom slučaju nije moguće ostvariti uslugu za uslugu. Drugo pitanje izbjeglica je još kompliciranije. Čak i pod pretpostavkom, misle anlitičari u Beogradu, da obje strane u cijelosti prilagode svoja zakonodavstva procesu povratka, nije lako jamčiti svima sigurnost zbog nedavnih strašnih događaja, gdje neki pojedinci imaju osobne račune jedni sa drugima i dok cijeli problem izlazi iz politoloških i diplomatskih znanosti, i ulazi u oblast sociologije, etike i medicine. Zbog čega, tvrde upućeni, ima još dosta posla, budući da svi žele normalizaciju ali nitko ne želi da normalizacija odnosa između Zagreba i Beograda bude tek na papiru."(BBC) FRANCUSKI RADIO - RFI 19. VIII. 1996. "Dossier" emisije RFI-a posvećen je širenju NATO saveza zemljama istočne Europe, Stanko Cerović. "Pregovori između Atlanskog saveza i Rusije o širenju ove vojne organizacije k srednjoistočnoj Europi bili su obustavljeni dok je trajala kampanja za ruske izbore da ne bi smetali Borisu Jeljcinu, jer je ideja o tom proširenju vrlo nepopularna u Rusiji, hrani ruski nacionalizam i svaki političar koji bi se pokazao popustljiv prema zahtjevima Zapada, riskirao bi da izgubi na popularnosti u onoj mjeri u kojoj međunarodna politika stvarno utječe na glasače. Unutrašnji problemi su uvijek važniji, ali ni ova pitanja nisu zanemariva, osobito ako bude nacionalizam. Američki glavni tajnik Warren Christopher je početkom prošlog tjedna u Bruxellesu izjavio da se nada da će se ti pregovori sada, nakon što su izbori prošli i Jeljcin ih je dobio, ubrzati. Pregovori s Rusijom bi trebali da budu paralelni s pregovorima sa zemljama koje su već najavljene kao najozbiljniji kandidati za ulazak u NATO savez. To je ona višegradska skupina, Poljska, Republika Češka, Madžarska, možda i Slovenija. Tako, nakon što su ruski izbori prošli, opet je u prvi plan došao najosjetljiviji diplomatski dossier koji je Washington otvorio prije tri godine, kada je prihvatio načelo NATO saveza, načelo koje su zatim prihvatili američki saveznici u Europi, tj. zapadnoeuropske članice. Od početka, a tako i danas Moskva se oštro protivi tom širenju i zasad je u tome nepopustljiva. To je možda jedino pitanje u kojem je ruska diplomacija još nepustljiva pred zapadnom diplomacijom. Iako je list "Le Mond" protumačio kao stanovito popuštanje izjavu generala Lebeda prije nekoliko dana, a sada su te izjave važne kako je on jedan od, na vlasti u Kremlju, jakih ljudi, u kojoj on s omalovažavanjem govori o tom širenju NATO-a. Širenje je borba protiv vjetrenjača, nevažno pitanje, Zapad prijeti šakama kroz zrak, tako se nekako Lebed izrazio i tada dodao, "ali ako je Zapadu stalo da energiju i novac troši ni u šta, nitko mu to ne brani." To bi moglo biti popuštanje, jer zaključuje "Le Mond" u smislu da se možda Rusi spremaju da smanje napetost u raspravama o NATO savezu, da pokažu da ih se to toliko i ne tiče, da bi tada možda mogli i prihvatiti to širenje. Neka razlika u ovom Lebodovu pristupu u odnosu na dosadašnje reakcije Moskve zaista postoji, jer je dosad Moskva tvrdila da to proširenje izravno ugrožava sigurnost Rusije i zato ne dolazi u obzir da bude prihvaćena. Vidjet ćemo što će od tog biti, jer se pregovori u svakom slučaju moraju brzo odvijati, jer je u vrhu NATO-a već odlučeno da je sljedeća godina godina proširenja i sad se američka diplomacija ne bi mogla usuditi na povlačenje, jer bi se to tumačilo kao slabost pred Moskvom, a zašto pokazivati slabost pred tako oslabljenim partnerom, opet građani ne bi shvatili. Uz sve to, u studenom su američki predsjednički izbori. Tamo su vrlo važni glasovi vrlo brojnih Amerikanaca madžarskog i poljskog podrijetla i oba kandidata, Clinton i Dole, i tim glasačima obećavaju brda i doline. Bob Dole je čak, i to je i u Americi ocijenjeno kao pretjerani amaterizam iako je riječ o izbornoj demagogiji, predložio da se čak donese zakon koji će obavezati američku upravu na proširenje NATO saveza u točno određenom roku. Međutim, evo jednog proturječja. Izgleda da, eto, slabi opozicija Moskve širenju NATO saveza. Na samom zapadu u Americi, jer to širenje je prije svega američka stvar, ima sve više glasova koji vrlo oštro kritiziraju tu operaciju, i to nije neki otpor javnoga mišljenja, jer javnost nije zaiteresirana za te velike diplomatske operacije, nego otpor stručnjaka za globalna strateška pitanja. Oni se otvoreno pitaju hoće li proširenje NATO-a samo poremetiti ravnotežu koja sada postoji u Europi nimalo ne povećavajući sigurnost i tako stvoriti žarišta budućih problema i sukoba bez ikakvih razloga. List "Le Mond" citira jednog, iako ih ima mnogo, ali se on drži najboljim američkim ekspertom za istočnu Europu, Michael Mannderbaum, koji je sada objavio knjigu o rizicima proširenja NATO saveza. I on je otvoreno protiv toga proširivanja. "Zašto širiti NATO savez, kada sigurnost zemalja srednjoistočne Europe otkad ne postoji Varšavski savez, nije nikada bila bolje osigurana, uz to ih nitko ne ugrožava jer su se Rusi povukli bez ispaljenog metka." Georg Chinan, veliki, vrlo utjecajni diplomata iz vremena hladnog rata, sad je objavio knjigu pod naslovom 'Kraj stoljeća', koja govori o svim velikim političkim teškoćama od 30-ih godina do danas. I on tako usput i kao da je to očigledno, kaže da je širenje NATO saveza sada besmisleno. "Ne povećava se sigurnost Europe, a stvaraju se uvjeti za buđenje ruskog revanšizma". Ima još činjenica koje navodi Le Monde. Najveća je slabost što je proširenje možda konačno ograničeno na tri države: Madžarsku, Češku i Poljsku, u kojoj su najuspješnije provedene demokratske reforme. A što je s ostalima, posebice s baltičkim zemljama, za koje ne dolazi u obzir da budu primljene u Savez. Znači li to što su one izvan Saveza da su ostavljene ili ponuđene nekoj novoj ruskoj utjecajnoj zoni ili čak imperiju, iako Rusi trenutno ne pokazuju takove ambicije. ... proširenje NATO saveza, barem u određenoj mjeri destabilizira sve ostale države, koje ne pripadaju Savezu. Da bi se ovaj problem riješio, diplomati predlažu da se te ostale države nekako vežu za Europsku zajednicu, pa da to bude paralelan proces proširenju NATO-a. Ali i tu se rađa mnogo novih problema, prije ostaloga sa slabljenjen Europske zajednice, tako da bi rezultat mogao biti i vojna destabilizacija kontinenta, prva pogrješka i stvaranje problema u Europskoj zajednici koja je jedina zdrava politička organizacija koja otvara neke perspektive u Europi, druga pogrješka koja se otvara na prvu umjesto da je ispravi. Sve sliči na neku vrlo malu opravdanu diplomatsku operaciju koja podrazumijeva opet podijelu Europe na sigurne, slobodne i bogate, a s druge strane ostaju nepodobne države, jer više nema opravdanja da su te države pod nadzorom ruskoga imperija. Stječe se dojam da su diplomati tim proširenjem NATO saveza ni iz čega stvorili jedan veliki problem koji ne znaju kako riješiti i koji Europu bez ikakvoga razloga može skupo dugoročno stajati. Najgore je što su diplomati svjesni ove pogrješke, ali se sada kaže, kako što piše Le Monde, kasno je za popravak jer bi povlačenje ideja o proširivanju NATO saveza stvorilo dojam da je NATO suvišan u Europi i da se Amerikanci spremaju za povlačenje iz Europe, što bi naravno bilo fatalno i za to nitko ne želi čuti. Kako god da se razvija taj dossiere koji može postati odlučujući za dugoročni razvoj Europe valja zapamtiti taj početak, to jest da se on začeo upravo kao jedna nepromišljenost, diplomatska brzopletost a poslije nitko nije imao snage da stvari stavi na svoje mjesto. Tako se neke sitne pogrješke ponekad pretvaraju u povijesnu nužnost."(RFI) VELIKA BRITANIJA THE INDEPENDENT 19. VIII. 1996. Bosanci se pripremaju za glasovanje "Za točno četiri tjedna 3 milijuna Bosanaca - od kojih 850.000 izbjeglica - glasovat će na pet odvojenih izbora istoga dana.(...) Dvije tisuće promatrača iz Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi( OESS) nadgledat će izborni proces. Iako su se dužnosnici OESS-a u Bosni dobrano namučili kako bi organizirali izbore, čak se i oni moraju potruditi kako bi shvatili što bi se točno trebalo dogoditi 14. rujna. Nametnuti izbore ovog stupnja pučanstvu nenaviknutom na ma koji oblik demokracije nakon gotovo četiri godine rata djeluje nevjerojatno ambiciozno. U utorak je skupina za međunarodnu krizu objavila izvješće u kojem je stajalo kako su preduvjeti za izbore, uključujuću slobodu kretanja, okupljanja i medija - ne postoje te da bi OESS trebao povući svoj certifikat. 27.824 kandidata iz 55 političkih stranaka natječe se za stotine mjesta, od tročlanog bosanskog predsjedništva, preko bosanskoga sabora, sabora za dvije mini - države: srpsku i muslimansko-hrvatsku u okviru Bosne, za 10 veležupa do onih za 109 općina. 850.000 izbjeglica najveći su problem. Prema Daytonskom mirovnom sporazumu imaju pravo glasovati ondje gdje se nalaze, gdje su prije živjeli ili tamo gdje bi voljeli živjeti. U praksi, jedino je prva solucija zbilja ostvariva. Iako bi IFOR trebao jamčiti slobodu kretanja, malo je vjerojatno da će veći broj ' etnički pročišćenih' otići glasovati u mjesta iz kojih su protjerani, a teško je zamisliti da u udaljenim područjima neće biti izloženi uznemiravanju od strane novih okupatora. Drugi je problem rascijep između ciljeva Daytona - obnova ujedinjene i višenacionalne Bosne - i stvarnosti odnosno Bosne koja je razdijeljena na dva dijela. Ustroj samih izbora zrcali samu kontradiktornost države. Predsjedništvo će se sastojati od troje ljudi, po jednoga Hrvata, Srbina i Bošnjaka. Trenutno postoji osam kandidata za bošnjačko mjesto, četiri za hrvatsko i četiri za srpsko. Nadalje, 3 milijuna Bosanaca glasovat će za kandidate zastupničkoga doma BiH u kojem je 14 srpskih mjesta i 28 za izaslanike iz bošnjačko-hrvatske federacije. Natječu se 103 srpska kandidata i 200 kandidata iz federacije. Tako, iako predsjedništvo i zastupnički dom upravljaju BiH, čak su i ta tijela etnički podijeljena. Muslimani i Hrvati odabrat će između 722 kandidata kako bi se popunilo 140 mjesta u zastupničkom domu federacije. Oni koji se nalaze u području pod nadzorom Srba, izabrat će između 803 kandidata kako bi popunili 140 mjesta u državnoj skupštini Republike Srpske. Srbi će glasovati i za predsjedništvo Republike Srpske kojim će upravljati dvoje ljudi odabranih između 14 kandidata. Kako im je uskraćena mogućnost da izaberu svoga predsjednika, Muslimani i Hrvati izabrat će sabore za svaku veležupu federacije - stupanj vlade koji je , pak, uskraćen Srbima. Postoji 1.937 kandidata koji se natječu za 444 mjesta. Upravo ovdje hrvatsko-muslimanska federacija počinje manje nalikovati federaciji. Iako su se složili da ' demontiraju' svoju mini-državu Herceg- Bosnu prvoga rujna, od Hrvata se očekuje da ju ponovo stvore u drugom obliku dva tjedna nakon što osvoje veležupe 7 i 8 te da pokušaju stvoriti jaku i kohezivnu hrvatsku bazu. Prema sporazumu, nije im dopušteno da vladaju i takozvanim 'miješanim' kantonima - u kojima su se odvijale najkrvavije bitke za vrijeme hrvatsko - muslimanskoga rata. To su kantoni broj 7, koji obuhvaća područje oko Neretve i Mostar, kojega su Hrvati oduvijek prisvajali kao svoj glavni grad, i broj 6 u kojem se nalazi dolina Lašve uključujući i područje oko Viteza i Kiseljaka. Promatrači vjeruju kako Hrvati potiču pučanstvo u dolini Lašve da glasuju u neretvanskoj veležupi, praktički žrtvujući dolinu Lašve kako bi se stvorilo susjedno područje pod nadzorom Hrvata. Na kraju dolaze općinski izbori za 109 općina zajedno s određenim brojem izbornih okruga ondje gdje se općine nalaze na području miješanih entiteta između Republike Srpske i federacije. Ukupno bi se trebalo održati oko 150 općinskih izbora.(...) Za sada, Mostar je jedino mjesto u Bosni u kojem su izbori održani. Prema rezultatima, 30. lipnja, odaziv glasovanju bio je 58 % od ukupnog broja stanovništva. Rezultat je izvanredan zbog toga što su mnogi od ljudi zapisanih za glasovanje bili u nemogućnosti da dođu i glasuju zato što su se nalazili drugdje kao izbjeglice. Broj od 58% zbog toga predstavlja gotovo potpun odaziv svih onih koji su bili u mogućnosti glasovati u Mostaru. 'To je bio ispit da se vidi kako bi izbori mogli funkcionirati' kazao je Folnter Kristensen, dužnosnik OSCE-a u Mostaru zadužen za izbore.(...)" piše Christopher Bellamy. THE DAILY TELEGRAPH 19. VIII. 1996. Umro Ivan Lalić "Ivan Lalić, koji je umro u 65 godini, bio je jedan od najboljih srpskih pjesnika koji se pojavio nakon Drugog svjetskog rata. Pripadao je generaciji pisaca koji su postali poznati nakon jugoslavenskog raskida sa Kominternom u 1948. kada je Titov režim bio prisiljen na liberalniju politiku prema umjetnosti. Lalić i njegovi suvremenici u 1950.-ima, uključujući pisce kao što su Vasko Popa i Miodrag Pavlović, učinili su mnogo za utvrđivanje slobode i poipularnosti 'moderne' poezije u Srbiji. Lalić je rođen u Beogradu 8. VI. 1931, a u Zagreb se preselio 1946. Nakon što je diplomirao pravo 1955., Lalić je objavio svoju prvu zbirku pjesama 'Bivši dečak'. Počeo je raditi na Radio Zagrebu, a kasnije je radio za 'Nolit', no njegova glavna okupacija oduvijek je bila poezija. Lalić je pripadao onom dijelu srpskih intelektualaca koji nisu pravili velikih razlika između Srba i Hrvata(...). Prema Laliću, prvo nadahnuće za njegovu poeziju bio je zračni napad Saveznika na Beograd 1944. u kojoj su poginuli neki od njegovih školskih prijatelja. Nakon što je zbirka 'Bivši dečak' objavljena, Lalić je započeo istraživati temu sjećanja i započeo je istraživati kulturne niti koje povezuju sadašnje iskustvo pojedinaca sa svim onim što se događalo u prošlosti. Mnoge od njegovih najboljih pjesama kao temu imaju Bizant, ali okreće se i prošlosti katoličkog Dubrovnika u svom ciklusu 'Dubrovnik, zimska priča'.(...) Za razliku od mnogih svojih suvremenika, Lalić je izbjegavao eksperimentirati sa stilom. Njegova 'Melissa'(1959.) zbirka je elegantnih soneta. Odbacivao je nadrealizam Popovića i neoklasicizam Pavlovića. Njegova kasnija poezija poprima slobodni stih, ali njegov osnovni stil nikada se nije korijenito mijenjao. Srž njegovog stila je zapanjujuća upotreba metafore. Na mnogo načina Lalić je internacionalist. Osam njegovih knjiga prevedeno je na engleski. Da se nije bavio vlastitom poezijom, Lalić bi u svojoj zemlji bio poznat kao vješt prevodilac. Njegovo prvo objavljeno djelo bilo je ' Le Bateau Ivre'(1951.). Prevodio je Holderlina, Eliota, Whitmana, Marlowa kao i antologije njemačke, francuske , mađarske i američke poezije. Kada je bio upitan da li je poeziju moguće prevoditi, Lalić je odgovorio kako poeziju treba prevoditi. Jednom je izjavio kako je prevođenje kreativan čin gotovo kao bilo koji drugi oblik pisanja. Lalić je volio Jadran, a u Rovinju je imao i vikendicu. O sebi je razmišljao više kao o mediteranskom nego kao o srpskom pjesniku,' piše u Daily Telegraphu. 18. VIII. 1996. Sudjelovanjem u izborima sudjelujemo u podjeli BiH "Ukoliko se nacionalni izbori ne odgode, zemlja će nepovratno biti podijeljena, a to će odvesti u novi rat", tvrdi Haris Silajdžić novinaru" Juliusu Straussu. "Prvo smo imali embargo na oružje, posve nelogičan, nepravičan i nezakonit. Sada pak imamo izbore, koji će legalizirati ishode rata," nastavlja Silajdžić ističući primjer Srebrenice, gdje će sadašnje stanje izborima biti legalizirano. "Ako sudjelujemo u izborima sudjelovat ćemo u podjeli Bosne, a ishod podijele je rat", upozorava bivši premijer Bosne i Hercegovine. "Obzirom da civili aspekti Daytonskog sporazuma nisu ispunjeni, čemu žurba i čemu pridržavanje roka kada nema uvjeta za slobodne i pravične demokratske izbore", pita se nadalje Silajdžić. "Izbori će zasigurno ustoličiti nacionalističke stranke, a srpski su čelnici već izjavili da će proglasiti otcijepljenje poslije izbora. Pitanje nije da li, već kada i kako. Kako ćemu uopće ratne zločince otpraviti u Haag, ako prihvaćamo izjave njihovih politika," pita se Haris Silajdžić te tvrdi kako su "bosanski Srbi izmanipulirali dio Daytonskog sporazuma prema kojem će se glasačima dopustiti da glasuju na mjestima u kojima se nalaze. To, naime, utvrđuje podijelu Bosne i Hercegovine jer im daje izbornu većinu u gradovima koji su prije bili većinom muslimanski. Statistika pokazuje kako će 222 tisuće ljudi glasovati u svojim novim staništima gdje borave u kućama ljudi koji čekaju na povratak. Ovi izbori će izgledati demokratskima, ali oni to neće biti, jer će legalizirati genocid i uništenje Bosne," upozorava Haris Silajdžić Juliusa Straussa. ŠPANJOLSKA EL PAIS 18. VIII. 1996. Izborni problemi u Bosni List donosi nepotpisani članak Međunarodnoga instituta za strateške studije iz Londona u vezi s održavanjem izbora u Bosni i Hercegovini. U članku, između ostaloga, stoji: "Devet mjeseci nakon što je potpisivanje mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu u Daytonu ušutkalo oružje u najgorem europskom ratnom sukobu nakon 1945. godine, izgleda da će nacionalističke stranke koje su započele taj sukob pobijediti i na budućim izborima koji se moraju održati 14. rujna. Ti su izbori ključni za učvršćivanje Daytonskog mirovnog plana. Treba uspostaviti zajedničke vladine ustanove i ujediniti dva bosanska entiteta. Daytonskim je sporazumom opet potvrđen suverenitet Bosne i Hercegovine, ali su prihvaćene i etničke podjele nastale nakon gotovo četiri godine ratovanja. Na taj je način potvrđena i Bosna sastavljena od dvaju entiteta: od hrvatsko-muslimanske Federacije koja nadzire 51 posto ozemlja i republike bosanskih Srba (Republika Srpska) na preostalih 49 posto. (...) Vođe svih triju strana pokušavaju predvidjeti koje će biti najbolje mjesto za glasovanje tisuća prognanika. Moraju li pokušati osvojiti većinu na nekom novom terenu ili ostvariti nadzor nad nekim gradom u kojem je posebno jaka neka etnička skupina? Sve će se strane, a posebno Srbi i Hrvati, pokušati okoristiti činjenicom da nema gotovo nikakvog napretka kad su u pitanju tri glavna dogovora iz Daytonskog sporazuma: omogućavanje slobode kretanja, pravo prognanika na povratak i sloboda tiska. Nakon izbora, kad OESS jednom izjavi da je glasovanje bilo 'slobodno i valjano', u roku od deset dana automatski će biti ukinute UN-ove sankcije protiv Jugoslavije i republike bosanskih Srba koje su sada suspendirane. Vrlo je vjerojatno da će SDS, koji je donedavna vodio Radovan Karadžić, dobiti većinu glasova na rujanskim izborima. Kako se približavaju izbori, sve su manje razlike između SDS-a i njegova glavnog suparnika - Socijalističke stranke Republike Srpske, ispostave vladajuće stranke srbijanskoga predsjednika Slobodana Miloševića. Njihove su nacionalističke platforme vrlo slične, razlikuju se ponajprije kod pitanja suradnje s međunarodnom zajednicom. SPRS, koja se pokorava uputama iz Beograda, sklona je provedbi Daytonskog sporazuma. Iako je to samo odraz Miloševićeva pragmatizma, to je ipak radikalna razlika između te stranke i SDS-a. SDS-u je do srpnja na čelu bio predsjednik bosanskih Srba Radovan Karadžić. (...) Karadžić, skriven na Palama, više nema nikakvu političku dužnost, ali se ne zna hoće li i dalje izazivati međunarodnu zajednicu, vršiti pritisak i politički utjecati. Zamijenili su ga ministar vanjskih poslova republike bosanskih Srba Aleksa Buha i Biljana Plavšić, njegovi istomišljenici iz tvrde struje, njegovi saveznici još od osnivanja SDS-a, 1990. godine. U onoj mjeri koliko je to moguće ispitati naklonost izbornika u zatvorenoj Republici Srpskoj, pokazatelji govore da će SDS na rujanskim izborima dobiti 80 posto glasova unatoč Miloševićevim pokušajima da socijalisti osvoje javnost. Najznačajnija oporba SDS-u nalazi se u Banjoj Luci, koju smatraju suparničkim gradom za Pale. Banja Luka je najveći grad bosanskih Srba, a njegove su veze u povijesti bile čvršće sa Zagrebom nego s Beogradom ili Sarajevom. Prije protjerivanja, tamo je živjelo 30 posto Muslimana i Hrvata, od 195 tisuća stanovnika koliko ih je tamo bilo prije rata. Vrlo popularni gradonačelnik Predrag Radić pojavit će se na izborima za predsjednika Republike Srpske kao nezavisni kandidat, ali iz Patriotskoga demokratskog bloka, koalicije lokalnih stranaka. Ta bi koalicija mogla imati uspjeha i u Bijeljini, na sjeveroistoku Bosne, gdje su u oporbi prije svega oni koji su se okoristili ovim ratom, a sada se opiru pokušaju Pala da nadzire dobra u tom području. Nekada je to bio napredan grad, a skloniji je Beogradu nego Palama, zato je tamo položaj SPRS-a prilično jak. Ljubiša Savić, poznat kao 'komandant Mauser', kandidat je Demokratske partije, iz koalicije pod nazivom Patriotski demokratski blok. Savić je jedan od najutjecajnijih ljudi u Bijeljini, a poznat je i kao 'gospodar rata' i zapovjednik 'Pantera', elitne paravojne postrojbe koja je na početku rata ispunjavala samo zapovijedi iz Beograda. Stranke ljevice sastavile su Koaliciju za mir i napredak, a u njoj se nalaze socijalisti Jugoslavenske ujedinjene ljevice Miloševićeve žene Mirjane Marković, zatim je tu Miroslav Dodik, bogati poduzetnik iz Banje Luke na čelu Nezavisnih socijaldemokrata i Socijal-liberali s Miodragom Živanovićem koji se zalaže za građansko društvo i spajanje s hrvatsko-muslimanskom Federacijom. Živanović je, uz veliki osobni rizik, jedini političar koji se zalaže za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Očekuje se da će dobiti glasove Muslimana i Hrvata koji su ostali u tom području, kao i glasove iz mješovitih brakova. Mladen Ivanović, član prijeratnoga bosanskog predsjedništva, bit će kandidat i Patriotskog demokratskog bloka i kandidat koalicije za mjesto predsjednika Bosne i Hercegovine, ali će ga vjerojatno pobijediti Biljana Plavšić, kandidatkinja SDS-a. Osim šačici nezavisnih listova, oporba nema pristup medijima, a zastrašuju je lokalne vlasti pod nadzorom Karadžićevog SDS-a. Za razliku od SDS-a i SPRS-a, stranke ljevice nemaju dovoljno novaca. Pretpostavlja se da će glasovi u hrvatsko-muslimanskoj Federaciji biti podijeljeni kao i etničke granice. U zapadnoj Hercegovini, stranka na vlasti HDZ, sestra vladajuće stranke Franje Tuđmana, sprema se za apsolutnu pobjedu na području na kojemu su Hrvati stvorili vlastitu mini-državicu, unatoč Tuđmanovom potpisivanju Daytonskog sporazuma u prosincu 1995. godine i novom dogovoru iz kolovoza 1996, nakon kojega je ona trebala biti raspuštena. Stručnjaci ne vjeruju da bi broj Hrvata koji će glasovati za neke druge stranke mogao biti velik. Očekuje se da će SDA Alije Izetbegovića dobiti većinu glasova muslimanskog pučanstva. Njegov je glavni suparnik bivši premijer i bivši član SDA Haris Silajdžić koji je stvorio Stranku za Bosnu i Hercegovinu. On se zalaže za multietničku državu i mogao bi dobiti glasove članova mješovitih brakova kao i glasove visoko obrazovanih ljudi, ali je malo vjerojatno da će dobiti i glasove Srba i Hrvata. Prema rezultatima jedne ankete koju je proveo sarajevski 'Dnevni Avaz', 63 posto pučanstva u tri najveća grada Federacije - Sarajevu, Tuzli i Zenici, glasovat će za Izetbegovića, a 32 posto za Silajdžića. SDA će se morati suočiti i sa sadašnjim tuzlanskim gradonačelnikom Selimom Bešlagićem, izabranim 1990. godine, koji je tijekom cijelog rata uspio održati pravu multietničku upravu u gradu. Bešlagićeva stranka, Bosanska unija socijal-demokrata, uspostavila je koaliciju s ostale četiri stranke koje se zalažu za jedinstvenu i multietničku Bosnu. Riječ je o Stranci demokratskih promjena Nijaza Durakovića, o Muslimanskojbošnjačkoj organizaciji, Hrvatskoj seljačkoj stranci i Republikanskoj stranci. Tisuće prognanika koji sada žive u Tuzli najvjerojatnije će glasovati za SDA. Pa ipak, mnogi će od njih glasovati u izočnosti kao stanovnici svojih rodnih gradova na sjeveru i istoku Bosne. Svi pokazatelji govore da će ovi izbori donijeti i razdoblje nestabilnosti, i to u vrijeme kad se u praksi potvrđuju vizije Bosne i Hercegovine u sukobu. To će NATO-u još više zamrsiti stvari kad bude morao odlučivati o vidu svoje vojne nazočnosti nakon povlačenja postrojbi koje se sada tamo nalaze, a to će se gotovo sigurno dogoditi nakon izbora u SAD-u, u studenom ove godine. Kako sada stvari stoje, druga godina NATO-va boravka u Bosni i Hercegovini mogla bi biti teža od prve. SDA, stranka na vlasti u Sarajevu, gotovo sigurno će zatražiti omogućavanje slobode kretanja preko sadašnjih crta razdvajanja. Potreba za gospodarskom pomoći koja se osjeća u svim krajevima Bosne i Hercegovine olakšava mogućnost provedbe utjecaja međunarodne zajednice pri osiguravanju minimalne suradnje dvaju entiteta. Ako toga ne bude, mirovni plan iz Daytona mogao bi biti blokiran nakon ovih izbora". RUSIJA IZVESTIJA 17. VIII. 1996. Sarajevski tunel spasa O tome kako je tajni 'objekt DB' donio bogatstvo vojnicima i mafiji piše Konstantin Kačalin: "Tajni objekt iz vremena okruženja Sarajeva - tunel ispod zrakoplovne luke Butmir uskoro će biti pretvoren u atrakciju za ljubitelje jakih osjećaja. Za tajni izlaz iz Sarajeva koje su Srbi držali u okruženju više od tri godine znao je tek ponetko. Kada je Radovan Karadžić uzeo pod svoj nadzor uzletište u zrakoplovnoj luci Butmir, bosanski predsjednik Alija Izetbegović naredio je da se kroz pogibeljnu zonu prokopa prolaz koji će ih povezati s vanjskim svijetom. Predsjednikov je sin izradio posebni projekt i u srpnju 1993. tunel koji je dobio povjerljiv naziv 'Objekt DB' bio je pušten u promet. U početku se kroza nj prevozilo samo oružje i streljivo. I, naravno, muslimanski vođe. Sarajevsku moru nisu izdržali svi stanovnici grada. Mnogi su bili spremni dati sve da svinutih leđa propužu osamsto metara po uskom tunelu spasa koji je vlasnicima počeo donositi golemu dobit. U početku su u 'veliku zemlju' noću tajno prebacivali posebno povjerljive osobe, a zatim su sve stavili na transporter. Ljudi su po više sati stajali u redu sa svojim bijednim kućnim stvarima. Osim toga, 'objekt DB' iznajmljivao se mafiji koja se bajoslovno obogatila u ratu. Tunel se završavao u mjestu Hrasnici koje je sasvim blizu neslavne planine Igmana preko koje je vodio jedini put u svijet bez rata. Smjer Igman-Hrasnica-Sarajevo i obratno bio je potanko proučen i koristio se noću. Najam 'Objekta DB' procjenjivao se na 35 tisuća njemačkih maraka za noć. Načelnik redarstva u Hrasnici bojnik Poljak s kojim sam se upoznao prije godinu dana i koji je dugo govorio o borbi za demokraciju i slobodu, o tome kako voli svoj narod i muslimansku Bosnu, postao je u vrijeme okruženja Sarajeva jako bogat čovjek. Upravo su Poljak i njegov odred bili odgovorni za sigurnost tunela. Sa završetkom rata u Bosni nestala je potreba za tajnim 'objektom DB'. Dugo se nije znalo što učiniti s njim. Crpljenje podzemnih voda i njegovo održavanje skupa je stvar. Putničarska agencija 'Bosna' iznenada je odlučila da od tunela napravi atrakciju i da na uskotračnoj pruzi pusti u promet mini-vlak za one koji žele proživjeti strahote prošlog rata." ITALIJA IL GIORNALE 19. VIII. 1996. Titov partizan: 'Fojbe su bile etničko čišćenje' "Fojbe? To su bila politička i etnička čišćenja. Priebke? Nakon pedeset godina je bilo bolje da mu se ne sudi. Ratni zločini? Svi su isti od Istre, do jama u ... . To je izjava Giovannija Battiste Padoana, rođenog 1909., starog 'crvenog' partizana, još uvijek uvjerenog marksista, koji se u Drugom svjetskom ratu borio u redovima pokreta otpora na istočnoj bojišnici.(...) U listopadu 1943. osnovao je prvu partizansku komunističku postrojbu u Furlaniji, a 1944. postao je poliitčki komesar divizije Garibaldi Natisone. Tri tisuće i pet stotina ljudi koji su bili prihvatili 'operativnu podređenost' devetom korpusu jugoslavenske vojske maršala Tita, koji je bio spreman pripojiti naše zemlje sve do Tilmenta. Ironijom sudbinom je deveti korpus ponovno postao poznat pedeset godina kasnije, jer je njime zapovijedao, kada je izbio rat na Balkanu, pukovnik Ratko Mladić. On je na terenu promaknut u generala, a danas je od strane međunarodnog suda u Haagu optužen za ratne zločine. (...) Naučnik iz Pordenonea Marco Pirina je uvjeren da je Giovanni Battista sudjelovao u planiranju etničkog čišćenja protiv Talijana.(...) Zapovjednik 'Vanni', ratno ime Padoana u redovima pokreta otpora, je nakon rata bio osuđen na trideset godina zatvora radi pokolja u Prozusu, u gornjoj Furlaniji, gdje su GAP-ovi (Naoružane partizanske skupine), po zapovijedi slovenskih 'drugova', ubili 22 antifašista iz brigade Osoppo, uključujući i brata Pier Paola Passolinija, koji su bili krivi jer su se istodobno željeli oduprijeti i Njemcima i Slavenima. Vanni je bio pobjegao u Čehoslovačku, ali je 1959. bio pomilovan.(...) - Kako sudite o fojbama? = To je bio sustav političkog čišćenja kojega su vršili Titovi partizani, protiv bilo koga tko bi se suprotstavio priključenju talijanskih teritorija budućoj Jugoslaviji, uključujući i uvjerene demokratske antifašiste. 7. i 8. svibnja 1945. (tijekom titoističke okupacije glavnog mjesta Julijske krajine op.ur. lista) bio sam došao sa zapovjedništvom divizije u Trst i uvidjeli smo da su ljudi bili ilegalno uhićeni i deportirani. Isto se događalo i u Goriziji. - A u Istri i Dalmaciji, gdje je bacanje u fojbe započelo 1943.? = Političko se čišćenje bilo pomiješalo s onim etničkim. U dvadeset godina fašizam je na tom području počinio strašne stvari. Za Slavene je Talijan i fašista bila ista stvar, i kada su mogli počinili su strahovitu osvetu.(...) - Upravo u Sloveniji su bili napravljeni koncentracijski logori za Talijane. Znate li što o tome? - Zapovjednik divizije je bio posjetio onaj u Borovnici i uspio je spasiti deset Talijana uključujući i jednog karabinijera, koji su javno posvjedočili što se dogodilo. U stvarnosti smo imali malo nade da preokrenemo stanje ... mnogi naši sunarodnjaci su umrli ili bili ubijeni tijekom dugih premještaja pješice. Bilo je i drugih logora na Balkanu, i možda jedan u Ajdovščini (blizu sadašnje granice op.ur.) -Koliko je bilo ljudi bačenih u fojbe? = Prema mojim podatcima, oko dvije tisuće na kraju rata u tadašnjoj Veneziji Giuliji, uključujući i Goriziu, Trst i Istru. Manji broj od onoga koji se do danas navodi, no ipak ozbiljan. -Osjećate li se vi krivim? = Apsoloutno ne. Uvijek sam se protivio tim metodama. - Nikada niste prekinuli s Jugoslavenima? = Nismo mogli preuzeti odgovornost da razbijemo zajedničku frontu italo-jugoslavenskoga otpora, pomažući tako Nijemcima.(...) - Kako sudite o onima koji to čine, bilo da su izgubili ili dobili rat, bili 'crveni' ili 'crni'? = Oni koji su bacali u fojbe naravno da su bili zločinci kao i svi drugi. Bili smo se zanosili time da ćemo ih zaustaviti u ime novoga društva. Međutim, dogodilo se suprotno i podigao se, i radi fojba, zid između dva svijeta, jednoga na istoku, a drugoga na zapadu.", piše Fausto Biloslavo. HRVATSKA VJESNIK 20. VIII. 1996. Bosanski diplomat osumnjičen da je 91. osobno pucao po Zadru "Djelatnici Policijske uprave istarske uhitili su nedavno Mirsada Čatića, sa stalnim prebivalištem u Sarajevu, trenutačno službenika Veleposlanstva BiH u Bonnu, u Njemačkoj. Hrvatska policija uhitila je Čatića u vrijeme odmora, temeljem tjeralice koju je 1991. izdala Policijska uprava zadarsko-kninska. Čatić je, naime, u to vrijeme bio oficir bivše Jugoslavenske narodne armije, na mjestu zamjenika zapovjednika vojarne bivše JNA 'Marko Orešković' u Zadru. Tjeralica je izdana nakon opravdanih sumnji zadarske policije da je izravno odgovoran za topničke napade na Zadar u kojima je stradavalo civilno pučanstvo.(...) U prijavi se ističe da je kao tadašnji kapetan prve klase izravno izdavao zapovijedi pripadnicima JNA da po zadarskim četvrtima pucaju minobacačima i ostalim topničkim oružjem. Osim toga, kako se navodi u prijavi, prijetio je vojnicima da će ih pobiti ako odbiju zapovijed, a čak je iz protuzrakoplovnog mitraljeza osobno pucao po gradu. (...) Valja podsjetiti da je Čatić zajedno s JNA u kojoj je služio, u Zadru bio do prvih dana listopada 1991. godine. Nakon toga, JNA je napustila Zadar, a koliko je poznato, Mirsad Čatić se poslije uključio u redove Armije BiH koja je očito bila zadovoljna s njim nagradivši ga mjestom u veleposlanstvu u Bonnu. Ovaj slučaj su, naravno, popratili i brojni bosanski mediji uglavnom stavljajući naglasak na pokušaj dr. Kasima Trnke, veleposlanika BiH u Hrvatskoj, da kontaktira s Čatićem. Tako Dnevnik TV BiH tvrdi da je veleposlanik Trnka zatražio od hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova da mu omogući razgovor s uhićenikom, ali da nije dobio odgovor, odnosno 'odgovor se još očekuje'.(...)" Nepodnošljiva lakoća zavisti "(...)Pula se jedno vrijeme bila pretvorila u središte njihova svijeta u kojem se točno znalo tko određuje i pobjeđuje, a tko sluša i izvršava. Iz Hrvatske i grada domaćina opstajali su samo oni njihovi službenici ili sljedbenici koji su mogli dovoljno vješto ili poslušno pratiti te bahate beogradske filmske diktatore. Određujući ne samo ideološki jugoslavensku kinematografiju, oni su je označili i estetski namećući joj vlastiti stil balkanskog mraka i blata, nemorala i agresivne nametljivosti koji je postao jedini kriterij kvalitete unutar zamršenih Areninih labirinata jugoslavenstva." Autorica teksta Branka Soemen zatim citira jedne srpske novine koje su ovogodišnji filmski festival u Puli opisale kao dokaz filmske netalentiranosti Hrvata i prikaz ideoloških predodžbi i regresivnosti hrvatskog društva. "U groznoj muci i zavisti, bez istarskog mora i pulske hladovine, u općem žaljenju, beogradski sveznajući komentator nije zamijetio samo jednu 'sitnicu' - da su Pula, i Arena, i festival, opstali i ostali bez te njihove filmski 'supertalentovane nacije'. Nitko posljednjih godina čak nije primijetio da nema njihovih 'remek-dela s pevanjem i pucanjem'. Dakle, onoga što su oduvijek bile srpske, i ne samo filmske, preokupacije nego upravo ideološke predodžbe tamošnjeg društva. Ratnici koji slave svoje poraze, invalidi koji veličaju svoje mane, geniji koji to misle o sebi...za takav životni stil Hrvati doista nisu talentirani, to prepuštamo beogradskim filmskim čarobnjacima." VEČERNJI LIST 20. VIII. 1996. Normalizacija u vrtlogu emocija Mate Piškor piše kako je sporazum o normalizaciji odnosa između SRJ i Hrvatske važan i slojevit događaj: "(...)Važan, jer bi konačno s ovih prostora trebao otkloniti opasnost od rata, jer otklanja špekulacije o nekakvim novim međudržavnim zajednicama na prostoru bivše Jugoslavije i jer normalizacija odnosa znači i uspješno dovršenje mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja. Važan, jer pojam normalizacije i uspostave diplomatskih odnosa naznačuje da će se ubuduće svi sporovi i sva eventualna otvorena pitanja rješavati mirnim, diplomatskim putem, uz puno međusobno uvažavanje i uz primjenu uobičajenih pravila i normi ponašanja dviju neovisnih i suverenih država. Pa će, tako, na dnevni red doći i pitanje ratne štete, povrat otete imovine, nasljeđivanje, sukcesija, istina o nestalima... (...)Za one koji su stradali, koji su ostali bez članova obitelji ili zdravlja, koji su ostali bez imovine, uspomena, zavičaja svaki kontakt s Beogradom, uzročnikom njihova stradanja, svi razgovori o normalizaciji i, na kraju, normalizacija - prerani su. Posebice ako do toga dolazi prije odgovora na prije postavljena pitanja o zločinu, kazni, odgovornosti i - praštanju. I tu će Hrvati morati podnijeti posebnu žrtvu. Baš kao što je rekao kardinal Kuharić: 'Bit će lako oprostiti onima koji nisu doživjeli nepravde. Ali, što za one koji su bili žrtve nasilja i nepravde, koji su ostali bez ičega? Od njih će praštanje zahtijevati herojsku vjeru, koja traži da se na učinjeno zlo ne uzvrati zlom.' A to neće biti nimalo lako, dodali bismo. Normalizacija odnosa Zagreba i Beograda jedan je od mogućih odgovora na ta postavljena pitanja. Posebno ako joj se (normalizaciji) pruži šansa da bude poticajem za rješavanje ne samo viših državnih interesa nego i za ispravljanje nepravdi prema pojedincima. Jer u odnosu Zagreba i Beograda nije problem samo normalizacija odnosa dviju država, nego prije svega normalizacija odnosa građana tih dviju država. A tu emocije još dugo neće biti moguće isključiti." U prosijeku - rast! Manuela Tašler u svome tekstu navodi neke podatke Državnog zavoda za statistiku o industriji u Hrvatskoj i komentira: "(...) Od ukupno 33 industrijske grane, rast proizvodnje događa se u njih 19, u jednoj stagnira, a u 13 pada. Budući da se ista slika ponavlja iz mjeseca u mjesec, da se uz male iznimke rast, odnosno pad proizvodnje, događa u uvijek istim granama, sve je očitije da se hrvatska industrija počinje polarizirati na dva oprečna sektora. Jedan ide velikim koracima naprijed, dok drugi prijeti dodatnim popunjavanjem zavoda za zapošljavanje. Tomu u prilog govore i podaci da uz smjanjenu razinu zaposlenosti konstantno raste masa isplaćenih plaća, a uz rast plaćenih poreza na dobit, na umanjuju se gubici cjelokupnoga gospodarstva. Sve je jasnije da će se i ubuduće podjela između uspješnih i neuspješnih nastaviti, no sasvim sigurno sve manje na razini industrijskih grana, a sve više na razini pojedinih poduzeća unutar tih grana. Zbog pada proizvodnje u tekstilnoj, obućarskoj ili drvnoj industriji te grane neće propasti, ali je propast nekih poduzeća među njima, na žalost, neizbježna." SLOBODNA DALMACIJA 20. VIII. 1996. Latinoamerička oporba! "Propitivati o tome što je to demokracija nikad nije suvišno ili nepotrebno," započinje Danko Plevnik svoj osvrt na stranačku pozornicu u Hrvatskoj. "(...) Javna politička komunikacija stranke na vlasti još je u povojima, jer kao politički jezik prevladavaju poslanice predsjednika stranke i poglavara države. Komunikacija između vlasti i oporbenih stranaka služi više nekom trajnom nadmetanju negoli argumentiranom elaboriranju društvenih problema i rješenja. Unutaropozicijsko raspravljanje i razumijevanje se pokazuje homogenim uglavnom pri osporavanju stranke na vlasti radi ovog ili onog pitanja, a takvih je pitanja sve više i više, ili pri potpori temeljnim strateškim državnim opredjeljenjima. (...)Do sada smo se, hvala Bogu, naslušali o tome kako predsjednik Tuđman ne želi iskreni dijalog, da neprestano tjera vodu na svoj stranački mlin i sl. No vode li oporbeni lideri doista mnogo iskreniji politički dijalog? Jesu li njihove opcije uistinu samo međustranačke i nadstranačke? Oporbenjačka elita je toliko inteligentna da ne osporava potrebu za jedinstvenim oporbenim predsjedničkim kandidatom, ali ništa ne čini da se do njega i dođe. Dapače, pokriva se demokratskim standardima vlastitih stranaka pa tobože sada središnjica zahtijeva stranačkoga predsjedničkog kandidata, drugi put to traži cijela stranka, jer isticanje vlastitoga stranačkog kandidata navodno diže rejting stranke. Kod koga? Pa birači su na posljednjim izborima nagradili one koji su se uspjeli uzdići iznad uske stranačkosti! (...) Ne mogu se u isto vrijeme davati dijagnoze da je Hrvatska u katastrofalnoj situaciji, da je stanje u društvu i gospodarstvu krajnje alarmantno, a onda odlagati raspravu o radikalnoj terapiji za sutra, jer je za obrat još rano!? Oporbeni lideri zapetljali su se u paučinu vlastitih proturječja i lažnog ugleda.(...) (...) Valja razmišljati o dugoročnim ciljevima i otuda o dugoročnoj suradnji između oporbenih stranaka. Ne može se međusobno izigravati na lokalnim ili županijskim razinama, a koalirati na državnoj razini kao dosad. Ako je cilj vraćanje vlasti narodu i parlamentu, onda se mora stvarati pozitivno raspoloženje javnosti i odgovarajuća taktika. Unutarstranačke i međustranačke aporije lako je riješiti jednim nadstranačkim kandidatom. Zar takvog nema u Hrvatskoj? Ako nema, onda je jednako plauzibilna priča kako nema ni zamjene za Tuđmana, što uporno zagovara stranka na vlasti.(...)" Izbore može spriječiti samo novi rat Robert Frowick, šef misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u BiH u svome je interviewu govorio o pripremama za predstojeće izbore u BiH i, među ostalim, rekao: "(...)Mislim da je ovaj izborni proces najsloženiji u ukupnoj izbornoj povijesti. Na svim stranama se događaju stvari koje nisu demokratske, zaista na svim stranama. Mi svakodnevno donosimo procjene o tijeku događanja, želimo da izborni proces ode dalje, iako smo svjesni, i već sada možemo konstatirati, da izborni rezultati neće biti u potpunosti demokratski. Mi smo svjesni da predizborna situacija nije savršena, međutim moramo se podsjetiti i na tragično ratno stanje koje je ovdje trajalo godinama. (...) Mi smo se složili da se izborni proces nastavi, ali pod uvijetom da se dr. Karadžić eliminira iz izbornog procesa. Predstavnicima SDS-a jasno smo stavili do znanja da neće sudjelovati na izborima ako se dr. Karadžić ne povuče. OESS je bio uporan u tom pitanju i uspjeli smo. (...) U pravilima privremene izborne komisije kao opće pravilo stoji da svi građani BiH imaju pravo glasovati u svojoj općini, odnosno u onoj u kojoj su živjeli 1991. Međutim, uz to kao izuzetak od pravila također stoji da građani imaju pravo podnijeti zahtijev za glasovanje u općini u kojoj imaju namjeru ubuduće živjeti.(...) Mislim da je to demokratski pristup, da je svima dopušteno da sami odluče gdje žele živjeti. Međutim, omogućava li ta stavka iz izbornih pravila zloporabe i manipulaciju, to je drugo pitanje.(...)" 200116 MET aug 96