DNEVNI PREGLED BR. 130 - 4. SRPNJA 1996.

BRITANSKI RADIO - BBC 3. VII. 1996. Pregled tiska Vodeće britanske novine danas najviše izvješćuju o tome kako se pod utjecajem globalnoga zatopljenja mijenja i podneblje u Britaniji, gdje će se, nastavi li se zatopljavanje sadašnjim tempom, uskoro moći uzgajati i razne vrste grožđa. Novine se bave i prognozama današnjih izbora u Rusiji gdje na predsjednika Borisa Jeljcina, krhkoga zdravlja, ali odnedavno u savezništvu s novom ruskom političkom zvijezdom generalom Aleksandrom Lebedom, juriša snažni komunist Genadij Zjuganov. Novine opširno pišu i o smrti kćeri slavnoga pisca Ernesta Hemingwaya Margot Hemingway, glumice i manekenke koja je pronađena mrtva u svome domu u Santa Monici. Nekoliko listova javlja o događanjima među bosanskim Srbima, točnije o manevriranjima Radovana Karadžića, optuženoga ratnog zločinca koji prema slovu Daytonskoga mirovnog sporazuma ne smije obnašati nikakvu javnu dužnost, ali koga je njegova stranka kandidirala za izbore u Bosni sazvane u rujnu i koji se još uvijek predstavlja kao predsjednik republike srpske. Međunarodna zajednica čeka da vidi je li on ostao samo predsjednik po imenu ili i dalje zadržava svoj utjecaj i ovlasti a u kom slučaju Srbima prijete sankcije. Međunarodni civilni namjesnik za Bosnu Carl Bildt jučer je pozvao Biljanu Plavšić da osigura da prebacivanje ovlasti s Karadžića na nju bude i stvarno provedeno. Bildt se s Biljanom Plavšić susreo na Palama. Suradnici Carla Bildta napominju kako će on pomno pratiti tko stvarno vlada, pišu Laura Silber i Bruce Clark u današnjem Financial Timesu. Bude li Karadžić i dalje vladao, Bildtu neće biti druge nego da ponovno zatraži uvođenje sankcija protiv Srba. U Bildtovu timu međutim strahuju da bi ta opcija značila priznanje da ne može doći do skore reintegracije Bosne te bi sigurno značila otkazivanje općih izbora sazvanih za rujan. Za The Times Stacy Sullivan iz Sarajeva javlja kako se Radovan Karadžić počeo pojavljivati na televiziji, zadovoljan što je u igri mačke i miša nadmudrio Carla Bildta. SDS jednoglasno je odlučio nominirati Karadžića, dvostruko optuženoga za ratne zločine, kao svoga predsjedničkoga kandidata za izbore 14. rujna. Sve je to kršenje i Daytonskih sporazuma te kasnijih sporazuma dogovorenih uz posredovanje Carla Bildta. No zato jasno pokazuju odlučnost Srba da naruše krhki mirovni proces. Prema Daytonskom mirovnom planu, optuženi ratni zločinci ne smiju obnašati javnu dužnost niti se smiju kandidirati za nju, a - prema sporazumu koji je u svibnju postigao Bildt - Karadžiću je također zabranjeno, kako pojavljivanje, tako i govor u javnosti. Ne želeći priznati da ga je još jednom nadmudrio pobunjenički čelnik, Bildt i dalje opetuje da je Karadžić predao svoje predsjedničke ovlasti, premda Biljana Plavšić, koja ga navodno mijenja, kaže kako taj optuženi ratni zločinac zadržava svoj naslov predsjednika. Karadžić još nije prihvatio predsjedničku nominaciju SDS-a, a izvori bliski njegovome krugu kažu kako će on nominaciju vjerojatno odbiti slijedom međunarodnoga pritiska te pritiska iz Beograda. Međutim, mnoge iskusne promatrače događanja u Bosni njegova odluka da se kandidira ne bi iznenadila. U svom televizijskom govoru Karadžić je izjednačio nastojanja međunarodne zajednice da ga svrgnu s urotom usmjerenom protiv cijeloga srpskoga naroda, a kod običnih ljudi čini se da ovo povezivanje svoje sudbine sa sudbinom običnih Srba pali, piše The Times. Za The Guardian s Pala izvješćuje Julian Borger. I on piše kako se Carl Bildt složio s time da Karadžić zadrži svoj naslov predsjednika teritorija bosanskih Srba, a nakon što mu je obećano da Karadžić neće imati nikakve stvarne vlasti. Prema sporazumu s čelništvom bosanskih Srba, jedna druga pripadnica čvrste struje - Biljana Plavšić - preuzet će dužnosti, no Karadžić će ostati na čelu SDS-a koji dominira političkim životom u Republici Srpskoj. Bildtov zamjenik Michael Steiner kazao je da se i u ovom slučaju radi o javnoj dužnosti koja je Karadžiću zabranjena Daytonskim sporazumima, no Bildt smatra kako se radi o privatnoj dužnosti. Kod ovoga je slučaja na površinu izbio osobni spor Bildta i Steinera. Taj sporazum otklanja izravnu prijetnju uvedbe sankcija, ali su ga zato kritici Carla Bildta popratili s prijezirom, kazavši kako on označava uzmak. Na prošlotjednom skupu na vrhu G-7 u Lyonu zatraženo je da Karadžić bude uklonjen s vlasti te da bude izručen međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu. Nakon trosatnoga razgovora s Biljanom Plavšić na Palama, Bildt je kazao kako je dobio uvjeravanja da će doći do općega prijenosa vlasti. Biljana Plavšić je biolog po struci te jedan od ideologa etničkoga čišćenja, što je jednom opisala kao posve prirodnu stvar, a sada je kazala kako sudu u Haagu ne namjerava predati niti karadžića niti druge optužene za ratne zločine. The Guardian prenosi komentar Johna Fawcetta, američkoga analitičara iz neovisne organizacije International Crisis Group koja prati provedbu mirovnoga sporazuma u Bosni, a koji kaže - ovo je apsolutno beskičmenjaštvo. Svaki put kada Srbe pokušamo pritisnuti uza zid, mi izgubimo. Ovdje imamo snage, trebali bismo ga jednostavno najuriti. *** Kako se u Beogradu gleda na ishod mostarskih izbora, javlja Duško Mandić. "Mostarski izbori popraćeni su u Beogradu zapaženim publicitetom, uz naglasak da je i stanovitom broju Srba, izbjeglih iz toga grada, omogućeno doputovati i dati svoj glas. Simpatije su, naravno, bile na strani nadnacionalnih rješenja, što je razumljivo kada se zna da srpska strana nije ni u kojem slučaju mogla dobiti većinu. Ovdje se ističe pisanje "Vjesnika" da je u Mostaru pokopana jugoslavenska ideja, što prenosi "Naša Borba", kao i to da hercegovački Hrvati ne spominju da je pobijedila ideja jedinstvenoga grada. Mijo Brajković je za "Našu Borbu" izjavio da sada konačno Muslimani ostaju Muslimani, Srbi Srbi, a Hrvati Hrvati te da su stranke koje je podržavala međunarodna zajednica prošle loše. Ostala je suradnja stvar interesa. "Politika" međutim, donosi veliku reportažu o posjetu izbjeglih Srba, koji su tamo glasovali (...) a koji su došli iz zapadnog dijela Mostara, unatoč velikom zidu mržnje između Muslimana i Hrvata." Ovome valja pridodati kako je gospodin Andrić obavijestio europskog upravitelja Mostara Pereza Casada kako je izbjeglim Srbima nanesena nepravda time što u Beogradu i Podgorici nisu mogli glasovati za mostarske lokalne vlasti. *** Američki ministar obrane William Perry danas je u Sarajevu razgovarao s časnicima NATO-a, te muslimanskim i hrvatskim čelnicima, među kojima i s predsjednikom Izetbegovićem. Za muslimanske i hrvatske čelnike on je ponovno uložio pritisak da usvoje zakon u obrani, koji bi omogućio stvaranje jedinstvene zapovjedne strukture za bosansku vojsku. Gospodin Perry ostaje u Bosni i sutra, gdje će s američkim vojnicima iz sastava IFOR-a proslaviti američki praznik Dan neovisnosti. U međuvremenu je bosanska Vlada tražila da se protiv bosanskih Srba ponovno uvedu ekonomske sankcije. Prilog koji smo snimili napravljen je na temelju materijala BBC-ovih novinara Paula Wooda i Gabriela Partosha. "Nakon sastanka s predsjednikom Izetbegovićem, gospodin Perry je održao konferenciju za tisak na kojoj je odgovarao na pitanja o ulozi snaga IFOR-a u Republici. 'Mandat IFOR-a ne obuhvaća potragu za optuženim ratnim zločincima. Njihov je zadatak organizirati patrole u Republici, omogućiti slobodu kretanja, ali ako pri izvršavanju svojih dužnosti dođu u kontakt sa osobama optuženima za ratne zločine, onda ih trebaju privesti, bez obzira na to kolika je upotreba sile za to potrebna.' No, glavni cilj posjeta gospodina Perrya bio je uvjeriti muslimanske i hrvatske čelnike da prihvate zakon o obrani koji će omogućiti povezivanje dviju odvojenih vojski unutar muslimansko-hrvatske Federacije. U početku je muslimanska strana inzistirala na jedinstvenoj vojsci, dok su bosanski Hrvati tražili da i dalje postoje odvojene oružane snage. Međutim, u međuvremenu su se razlike smanjile i sada je na pomolu kompromis u kojem bi bosanski Hrvati imali mogućnost služiti u hrvatskim jedinicama, dok bi zapovjedna struktura bila zajednička. Iako je ministar obrane u Federaciji Vladimir Šoljić bosanski Hrvat, njegova strana još uvijek izražava zabrinutost da će mnogobrojniji Muslimani dominirati u zajedničkim vojnim snagama. U međuvremenu Muslimani izražavaju dvojbe o stvarnoj privrženosti bosanskih Hrvata Federaciji. Ako je suditi po izjavama američkih dužnosnika, razlike u stajalištima oko novog zakona o oružanim snagama sada su svedene na svega nekoliko riječi. Evo kako je rezultat razgovora prokomentirao ministar William Perry. 'Sporazum je sada na pomolu, ali ga treba konačno uobličiti. O tome sam danas razgovarao s predsjednikom Izetbegovićem i drugim predstavnicima Federacije. U petak se vraćam u Washington i obećao sam gospodinu Izetbegoviću da ću ako zakon o obrani bude usvojen, odmah početi akciju za pružanjem vojne pomoći.' To drugim riječima znači da bi zakon trebao biti prihvaćen sutra, čime će se otvoriti put za obećanu američku vojnu opremu u muslimansko-hrvatskoj Federaciji u vrijednosti od stotine milijuna dolara." (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 3. VII. 1996. S Vlatkom Pavletićem, predsjednikom hrvatskog Sabora, o odluci oko primitka Hrvatske u Vijeće Europe, razgovarao je Željko Matić . = Odluka koja je donesena u Strassbourgu, sasvim sigurno je povoljna za Hrvatsku i ona proizlazi iz ocjene situacije u Hrvatskoj, ali također i iz nezadovoljstva jednog velikog broja parlamentaraca u Vijeću Europe, odlukom ministarskog vijeća, koja je dezavuirala zapravo njihovu preporuku... prvi put u povijesti do sada. Sve njihove preporuke su bile prihvaćene i oni su to osjetili kao jedan udarac, kao devalviranje Vijeća Europe. Tako da smo imali, u tom trenutku, i podršku onih koji su ustali protiv odluke ministarskog vijeća i zbog tih razloga koje sam sada naveo. Naravno da su svi, isto tako, uzeli u obzir i situaciju u Hrvatskoj, s obzirom na događaje u posljednje vrijeme, i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, i s obzirom na izjavu koju je dala Vlada, potvrđujući odlučnost Hrvatske da prihvati sve standarde u demokratskom daljnjem razvitku, i s obzirom na to da se pokazalo, da se u nekim zemljama članicama Vijeća Europe sada dovodi u pitanje i onaj minimalni stupanj demokracije iznad koga je odavno već u Hrvatskoj sve u praksi dokazano. To je prije svega vezano za Albaniju i za izbore u Albaniji... Tako da se poklopilo nekoliko razloga, ne samo jedan. Ali za nas je bitno da je konačna odluka za Hrvatsku povoljna, bez obzira na odgađanje do listopada. Jer, nadamo se, da se ovaj put neće ništa neugodno dogoditi, niti u Hrvatskoj, niti izvan Hrvatske, a protiv Hrvatske. I, barem tako ja pretpostavljam, da se neće ponoviti ništa što bi moglo spriječiti potvrđivanje preporuke. Jer, ovo je sada poziv Hrvatskoj. Ovo više nije preporuka koju je Vijeće prvi puta izglasovalo, nego je ovo sada poziv Hrvatskoj da uđe u VE. Tako da je to jedan korak naprijed, pa mislim da bi sad trebalo jako, jako povući natrag ministarsko vijeće. Napraviti čak dva koraka natrag da zaustavi i Europe. A pogotovo Europskog vijeća i parlamentaraca u Vijeću Europe. *** "Izbore u Mostaru možemo nazvati uspješnima jedino ako nam je cilj bio da ne dođe do nasilja" - smatra Marshall Harris, direktor američkog Vijeća za akciju na Balkanu i čelnik Odbora za spas Bosne. Marshall Harris smatra da će izbori u Mostaru imati za BiH katastrofalne posljedice, i to ponajprije zato što su na njima nacionalističke snage, konačno postigle legitimitet. Marshall Harris ironično prinjećuje da mostarski izbori odista i predstavljaju generalni pokus za opće izbore u BiH koji bi se trebali održati u rujnu: "Izbori provedeni u atmosferi straha dopustili su nacionalistima, pogotovo hrvatskim separatistima u zapadnom dijelu Mostara, da učvrste nadzor nad polovicom grada. Time su u očima Međunarodne zajednice oni postigli legitimitet. Oni sada s punim pravom mogu tvrditi da posjeduju demokratski mandat." Marshall Harris, čelnik američkog Odbora za spas Bosne, organizacije koja u SAD lobira za uspostavu pluralističke i demokratske države u BiH, mostarske izbore naziva farsom, i to zbog toga što predstavnicima oporbe uopće nije bilo dopušteno da sudjeluju u izbornoj kampanji. "Kriteriji po kojima se procjenjuje regularnost izbora diljem svijeta, po mom mišljenju, u Mostaru nisu ispunjeni" - izjavio je Marshall Harris, bivši dužnosnik državnog tajništva koji je 1993. godine, u znak prosvjeda zbog američke politike na Balkanu, podnio ostavku. Upitan što bi Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi, koja je odgovorna za organizaciju općih izbora trebala učiniti do rujna, Marshall Harris kaže: "Trebala bi nastaviti činiti ono što je i do sad činila, no ja nisam osobito optimističan. U situaciji kada Organizacija za sigurnost i suradnju od bosanskih Srba uopće ne dobiva nikakvu potporu, a od bosanskih Hrvata samo povremenu, i to u nekoliko izoliranih slučajeva, teško se mogu očekivati izborni rezultati drukčiji od ovih mostarskih" - smatra gospodin Harris. Čelnik američkog Odbora za spas Bosne osvrnuo se i na odluku Radovana Karadžića o navodnom odstupanju s vlasti, koju međunarodna zajednica tumači na nekoliko načina: "Nažalost, jedinstvo Zapada izražava se jedino na površini. Carl Bildt se zadovoljio s vrlo neodređenim priopćenjem Radovana Karadžića o mogućem odstupanju s vlasti, dok su njegov zamjenik Michael Steiner i viši dužnosnici američke vlade izjavili da je takvo priopćenje neprihvatljivo. No, radi se zapravo o nevažnim razlikama, i to zbog toga što američka vlada u ovom trenutku, a mislim da će tako biti i u budućnosti, ne čini ništa da bi zarobila Radovana Karadžića." Iz tiska Posljednjih nekoliko dana i mnogi uvodničari američkih listova pišu o Radovanu Karadžiću. Komentari se uglavnom odnose na eventualno uklanjanje Kardžića s političke scene, a mnogi se i ne slažu sa stavovima State Departmenta. Newsday Karadžića naziva najtvrdoglavijom zaprekom miru u Bosni koji pravi budalu od SAD-a i njihovih saveznika. Izruguje se zahtjevima zapovjednika NATO saveza da odstupi s vlasti. Sa svoje strane, NATO savez je pokazao - piše Newsday - izvanredno pomanjkanje čvrstine kad je brzo prihvatio njegovo privremeno prenošenje ovlasti na Biljanu Plavšić. To nije Karadžićeva kapitulacija već jedna cinična igra .A Washington i druge članice NATO saveza to prihvaćaju, jer su jednostavno sve druge alternetive mnogo teže. No, podsjeća taj newyorški list, igra još nije završena. Karadžićevo napuštanje vlasti je očigledan i neiskren trik. On će i dalje ostati na čelu vladajuće stranke i kao takav će kontrolirati policiju. Njegova privremena nasljednica jest njegov proizvod i provodit će njegovu politiku. Dakle, zašto je administracija predsjednika Clintona, pita se na kraju uvodničar newyorškog Newsdaya, odmah spremna to proglasiti pobjedom kojom se uklanja glavna zapreka izborima u rujnu? Wall Street Journal piše kako je u petak Karadžić održao govor na skupštini svoje stranke gdje je petnaest različitih odluka prihvaćeno jednoglasno. A u subotu je ponovno izabran za njezina predsjednika. Ta činjenica znači - po mišljenju newyorkškog lista - da će on imati golemu vlast sve dok bude na slobodi, čak i ako ne bude na čelnom mjestu republike srpske. Nije jasno kakva je u svemu tome bila uloga SAD-a, no uzevši u obzir američke mirovne projekte na Srednjem istoku i u Sjevernoj Irskoj, Billu Clintonu jamačno ne treba da američki listovi počnu pisati i o neuspjehu u Bosni. U uvodniku New York Timesa kaže se da bi sada, kad nas od izbora dijele samo dva i pol mjeseca, trebalo trenutačno poduzeti kampanju kako bi se neutraliziralo utjecaj Radovana Karadžića. Samo primjena velikog diplomatskog i gospodarskog pritiska navest će srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića da ukloni Karadžića s vlasti. U idealnim okolnostima Karadžić bi bio pred haaškim sudom. No, prešna potreba jest, zaključuje New York Times, da mu se onemogući upletanje u predstojeće izbore. (VOA) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 3. VII. 1996. Marinko Čulić javio se iz Zagreba. "Poslije izbora u Mostaru, u Zagrebu još nema cjelovite službene ocjene, osim rijetkih usputnih izjava u kojima se izražava zadovoljstvo što su oni uspješno provedeni. No, zanimanje za izbornu mostarsku premijeru nesumnjivo je veliko i Franjo Tuđman već je jučer primio delegaciju bosansko-hrcegovačkog HDZ-a koju je vodio predsjednik Božo Rajić. On je Tuđmanu predstavio izbore kao veliki uspjeh HDZ-a, jer iako je, ukupno uzevši, koalicija bošnjačkih stranaka odnijela stanovitu prevagu, HDZ se pojedinačno pokazao kao najuspješnija stranka. Očito je da je Rajić htio što više uljepšati sliku izbora, što nije sasvim lako jer su oni ipak doveli u pitanje stereotip o Mostaru kao hrvatskom gradu, a sada će biti posebno teško predstavljati ga kao prijestolnicu Herceg-Bosne i bosanskih Hrvata. Vjerojatno nije slučajno već pažljivo tempirano da istoga dana kada je Rajić doveo svoju delegaciju u Zagreb, u Tuđmanu bliskom "Večernjem listu" osvane neuobičajeno oštar osvrt na strukture Herceg-Bosne. Razlog je, kako se kaže, gaf napravljen kod nedavne rekonstrukcije vlade Herceg-Bosne, što je napravljeno bez ikakvog objašnjenja, tako da se stekao dojam da se minira Daytonski sporazum, a Tuđman je u tom smislu primio i upozoravajuće pismo od Clintona. "Večernji list" čak kaže da je ovakvo ponašanje ne izuzetak već pravilo, a računi uvijek stižu Zagrebu. Tekst "Večernjeg lista" ne slaže se s nedavnom izjavom Krešimira Zubaka da je Zagreb znao za rekonstrukciju vlade Herceg-Bosne, no činjenice nisu ovdje na prvom mjestu, nego prije upozorenje rukovodstvu HDZ-a BiH, koje se imenuje u Zagrebu, da se nakon izbora ne osili i ne zaboravi da mu je baza i dalje u glavnom gradu Hrvatske, a ne među mostarskim biračima. Današnji broj tjednika "Globus" tvrdi da se otišlo toliko daleko da je Tuđman jučer formalno ukinuo Herceg-Bosnu." (RFI) SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGON POST 3. VII. 1996. Amerikanci se počinju povlačiti iz Bosne "Američki zapovjednici u Bosni započinju prvo veće povlačenje teškog oklopnog naoružanja, zamjenjujući dvije bojne tenkova i pješačkih nosača za jednaki broj vojne policije, izjavili su danas američki dužnosnici. Taj potez, predviđen za kraj ovog mjeseca, neće uzrokovati promjenu broja američkih vojnika u Bosni, kojih ima 18 tisuća u sastavu međunarodnih mirovnih snaga koje broje 50 tisuća vojnika. Do promjene je došlo kako bi NATO snage bile mobilnije i fleksibilnije u nadgledanju premještaja izbjeglica i pomoći prilikom izbora koji se trebaju održati u rujnu. Ministar obrane William Perry, u susretu s novinarima nakon dolaska u zračnu bazu u južnoj Mađarskoj, izjavio je da NATO ima više nego dovoljno tenkova i drugog teškog naoružanja kako bi ispunio obveze mirovne misije koje su preostale. (...) Perry je neprestano ponavljao da je uvjeren da će NATO-ova misija koju predvode Amerikanci završiti u predviđenom roku, u prosincu. Primijetio je da bi se ministri NATO-a mogli sastati ove jeseni kako bi raspravili treba li Savez poduzeti još jednu sigurnosnu misiju u Bosni u 1997. Ken Bacon, glavni Perryjev glasnogovornik, rekao je novinarima da je general George Joulwan, glavni zapovjednik NATO-a, odlučio smanjiti američke snage koje su u Bosnu došle prošlog prosinca kao što je dogovoreno Daytonskim mirovnim sporazumom prošlog studenog. 'Radi se o smanjenju vatrene moći, ali i o povećanju mobilnosti', izjavio je Bacon u vojnom teretnom zrakoplovu C-17 koji je prevozio Perrya iz Rima u zračnu bazu Taszar u Mađarskoj. Perry je proveo dan u razgovoru s američkim zapovjednicima i razgledajući zračnu bazu koja je poslužila kao potpora misije u Bosni. Joulwan je izjavio da povlačenje dijela oklopnih snaga ne znači povećani rizik za one koji su ostali u Bosni", izvješćuje Robert Burns, novinar Associated Pressa. Neki istočni Europljani boje se proširenja NATO-a "Dok je republikanski predsjednički kandidat Robert Dole obećao da će brzo primiti Poljsku, Mađarsku i Češku Republiku u NATO-savez bude li izabran, neke prozapadne vlade u istočnoj Europi boje se da bi takav potez štetio sigurnosti u tim zemljama, umjesto da je poboljša. Posljednjih tjedana, Dole je kritizirao predsjednika Clintona zbog sporosti NATO-a da prizna članice iz bivšega sovjetskog bloka. Dužnosnici NATO-a kažu da su Poljska, Mađarska i Češka Republika vodeći kandidati za priključivanje savezništvu, možda do 2000. godine. Ali datum proširenja i popis novih članica je nejasan, vjerojatno zbog toga što ne žele izazivati Rusiju koja se protivi proširenju NATO-a. (...) Brzo i ograničeno proširenje savezništva podijelilo bi istočnu Europu, prema riječima vladnih dužnosnika i analitičara vanjske politike intervjuiranih u nekoliko zemalja proteklih tjedana. To bi omogućilo veću sigurnost za nove članice NATO-a, ali bi zato druge države - naročito baltičke zemlje, Ukrajina, Bjelorusija i Moldavija - morale stvoriti tampon-zonu između proširenog NATO-a i sve ljuće i sve agresivnije Rusije. (...) Većina od 12 istočnoeuropskih zemalja koje traže članstvo u NATO-u traže zaštitu saveznika protiv Rusije, koja to područje smatra dijelom svoje tradicionalne sfere utjecaja. Dužnosnici NATO-a kažu da će savezništvo vjerojatno prvo primiti Mađarsku, Češku Republiku i Poljsku zbog toga što su njihove postkomunističke promjene prema stabilnoj demokraciji i tržišnom gospodarstvu najnaprednije. 'Takvo proširenje omogućilo bi veću sigurnost onima u istočnoj Europi kojima je najmanje potrebna i stvorilo bi još veću opasnost za one koji već jesu u opasnosti', rekao je Anatol Maisenya, direktor jednog neovisnog instituta za vanjsku politiku u Minsku u Bjelorusiji. Ruska vojna katastrofa u Čečeniji pokazuje da Rusi nisu prijetnja Poljacima, Mađarima ili Česima u bliskoj budućnosti - pa rano članstvo u NATO-u nije toliko važno. (...) Tijekom 19 mjeseci otkako je NATO izdao službene planove za proširenje, vlada ruskog predsjednika Borisa Jeljcina zaoštrila je vanjsku politiku prema svojim susjedima, naročito zahtijevajući veću vojnu ulogu u tim zemljama. Prošle godine Rusija je potpisala ugovor na 25 godina za dvije vojne baze u Bjelorusiji i preuzela je ulogu u nadzoru nad bjeloruskim granicama. Moskva također vrši pritisak nad Ukrajinom i Moldavijom zbog vojnih baza na njihovu teritoriju i zbog ulaska u moskovski vojni blok koji bi parirao proširenju NATO-a. Dok se neki od tih pritisaka mogu pripisati Jeljcinovoj izbornoj kampanji, istočni analitičari očekuju da će se ruski pritisak pojačati nakon izbora, bez obzira na ishod. Baltičke zemlje - Estonija, Latvija i Litva - naročito su ranjive. Jeljcinova vlada, kao i njegovi čvrstorukaški protivnici, osudili su Estoniju i Latviju zbog ograničavanja državljanstva etničkim Rusima. Istočnoeuropski diplomati kažu da Rusija naročito inzistira na tome da se niti jednoj državi uz njezine granice ne dopusti priključivanje NATO-u - a ovo proljeće su čak čvrstorukaški moskovski sastavljači vanjske politike predložili okupaciju baltičkih država kako bi spriječili priključenje NATO-u. Jedno nedavno istraživanje zaključilo je da će NATO odbiti prijave za članstvo baltičkih zemalja jer se ne žele tako izravno sukobiti s Rusijom. (...) Baltičke zemlje izrekle su bojazni oko proširenja NATO-a koje bi ih moglo zaobići. Moskovska okupacija Baltika 1940. i trenutačni ruski napori da zadrže utjecaj nad svojim susjedima 'pokazali su nam da ne možemo računati na neutralnost kako bi se zaštitili', rekao je Vygaudas Usackas, direktor političkog odjela litvanskog ministarstva za vanjske poslove. 'Trebamo se priključiti instituciji koja je štitila Zapadnu Europu zadnjih 50 godina - Europskoj uniji i NATO-u'. Diplomati iz NATO zemalja, koje su se opredijelile za države koje graniče s Rusijom, kažu da dijele zabrinutost da bi proširenje NATO-a moglo dovesti do povećanog ruskog pritiska u tom području. 1992. i 1993. ideja da se poveća NATO 'izrasla je iz euforije nakon propasti Varšavskog pakta i Sovjetskog Saveza' kada je tada prozapadniji Jeljcin izgledao kao partner u stvaranju nove sigurnosne arhitekture, rekao je jedan zapadni diplomat. Kada je NATO konačno obećao proširenje u prosincu 1994., primijećena je povećana otpornost Rusije. Ali nitko nije 'detaljnije razmišljao' o mogućim rizicima za ruske susjede - bivše sovjetske zemlje", piše James Rupert. Srbi teško liječe gospodarske nevolje "Kad srpski predsjednik Slobodan Milošević razmišlja o najgorim političkim neprijateljima u svojoj zemlji, može uključiti i umjerenog Jovana Đorđevića, nestrpljivog prema svim poboljšanjima koje je mir trebao donijeti. 'Mnogo ljudi misli da smo bolje živjeli pod sankcijama', kaže Đorđević, strojar koji je napustio svoj državni posao kako bi ovo proljeće prosvjedovao zbog neisplaćenih plaća. 'Kada smo imali sankcije, funkcioniralo je crno tržište. Mogli ste zatvoriti oči i kupovati. Sada si ljudi ništa ne mogu priuštiti. I ljudi počinju shvaćati da nema novaca.' Četiri mjeseca nakon što su ukinute međunarodne sankcije u Jugoslaviji - u kojoj je Srbija dominantna republika - zemlja se valja u živom pijesku. Godine upiranja prstom i ispaštanja tužih grijeha naišle su na težak život: nevolje sa srpskim gospodarstvom protežu se dalje od trgovačkih barijera izgrađenih tijekom balkanskog rata. U proljeće Đorđević je, zajedno s tisućama drugih, marširao ulicama Niša i uzvikivao: 'Dajte nam kruha'. Kada je štrajk elektronskih radnika u ovom uporištu Socijalističke partije propao - državni mediji gotovo da su ga ignorirali - iscrpljeni otac dvoje djece ostao je uvjeren da se nešto trulo dogodilo u Srbiji osim četiri godine rata. (...) Srbija je pod gospodarskim sankcijama od 1992. zbog svoje uloge u ratu koji je rascijepio Jugoslaviju. Milošević je okrivio sankcije za pad životnog standarda u Srbiji, ali neovisni gospodarstvenici su osporili takav način razmišljanja. Sankcije su, kažu oni, krive za oko 15 do 20 posto pada standarda. Mnogo gore su trajne posljedice inflacije koja je bila izvan kontrole u 1993., gubitak tržišta u bivšim jugoslavenskim republikama i, još važnije, otkako je zemlja prestala ratovati, loša gospodarska politika Miloševićeva režima. Dok se druge istočnoeuropske zemlje bude iz komunističkog razdoblja i obnavljaju svoja gospodarstava tržišnim reformama, Srbija je odbila mjere koje bi ugrozile strukturu vlasti u zemlji - i političku i gospodarsku. Ako već ne Milošević, onda je njegova žena, Mirjana Marković, koja ima veliki utjecaj sa svojom komunističkom političkom organizacijom, izravno protiv promjena. Ova izborna godina, u kojoj će se održati izbori za federalni parlament i gradska vijeća, povisila je ton rasprave. Oporbeni vođe, često svađalačka i neuspješna gomila, pokušavaju skovati zajedničku frontu. Njihova nada da će stvoriti prividnu demokraciju i uspješno se suprotstaviti režimu izgleda jadno, dijelom zbog razloga koji nisu pod njihovom kontrolom. Milošević se ne boji da će ga netko ozbiljno kritizirati zbog unutrašnje politike. I dalje ostaje nečastan dok zajedno sa svojom Socijalističkom strankom kontrolira medije i financije, te putem državnih valova zastrašuje i ismijava oporbu. 'Oporba je nomadsko pleme u usporedbi s državom', rekao je predsjednik Demokratske stranke Zoran Đinđić. 'Kad nas ljudi pitaju zašto smo slabi, ja im odgovaram da je čudo što uopće postojimo u ovoj diktaturi.' Đinđić ovaj tjedan mora na sud jer je optužio srpskog premijera Mirka Marjanovića, bliskog Miloševićeva suradnika, za izvoz milijuna tona srpskih pšeničnih pričuva radi privatne dobiti. U svibnju je gospodarski guru Dragoslav Avramović otpušten s mjesta guvernera Narodne banke Jugoslavije nakon sukoba s Miloševićem i vladinim ministrima kad je odbio tiskati novac koji bi pomogao slabostojećim državnim poduzećima. Otišao je nakon žučne svađe o državnoj činovničkoj politici i, prema jednom diplomatskom izvoru u Beogradu, vladu smatra 'običnim prevarantima, kriminalcima i nesposobnjakovićima'. (...) Otkako je Avramović otišao, proglašen je tzv. zakon o privatizaciji, koji dopušta direktorima državnih poduzeća da odluče mogu li i kada privatni vlasnici kupiti poduzeća. Cijene struje skočile su 20 posto. Telefonski računi su zastrašujući. Dok obitelji mjesečno treba barem 254 dolara za osnovne potrebe, prosječna mjesečna plaća je još uvijek 120 dolara - a mnogi radnici nisu dobili plaće već mjesecima. Cijena benzina je jedina svjetla točka. Znatno je pala, i to je najneposrednija dobit nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, iako benzin i dalje ostaje neuhvatljivi luksuz (...)", piše Christine Spolar. FRANCUSKA LE MONDE 3. VII. 1996. Radovan Karadžić određen za kandidata na izborima Novinar lista Remy Ourdan izvještava o stanju u Bosni i Hercegovini: "Srpsko vodstvo s Pala odredilo je u ponedjeljak Radovana Karadžića za kandidata na rujanskim izborima 'u skladu sa željom naroda'. Iako ovaj još nije formalno odgovorio, već možemo smatrati da na Palama nastavljaju s veselim ismijavanjem uvjeta koje je postavila međunarodna zajednica. Osim toga, Karadžić je žestoko kritizirao politiku Zapada. 'Njihov neprijatelj jest srpski narod', rekao je tijekom razgovora koji je prenosila lokalna televizija i dodao je da Srbi moraju biti spremni 'braniti svoju državu i slobodu s oružjem u ruci'. Za čovjeka koji je uklonjen s vlasti, prema riječima visokog povjerenika za provođenje civilnog dijela sporazuma Carla Bildta, Radovan Karadžić je i dalje previše aktivan. Šef bosanskih Srba najavio je u nedjelju da će prenijeti 'ovlasti' na svoju potpredsjednicu Biljanu Plavšić, ali se ona požurila dodati da 'Radovan Karadžić ostaje predsjednikom republike srpske'. Uostalom, i Carl Bildt je, nakon svoje izjave 'da nema nikakve sumnje da je napustio vlast', pokušao ispraviti stvar. Na kraju je priznao da je Karadžićev odlazak sličniji nekakvu lažnom odlasku. 'Predsjednik' bosanskih Srba na kraju će 'nestati', upozorio je on. Carl Bildt je bio zaprijetio da će se vratiti gospodarske sankcije protiv Srba ako Radovan Karadžić i dalje bude imao politički utjecaj. Čini se da sada otklanja tu mogućnost. 'To je vrlo zamršen instrument, nužno je da svi prilazi državi budu zatvoreni, a zbog njega pate ljudi koje ne bi trebao pogađati', izjavio je Carl Bildt. Zapravo, Carl Bildt najvjerojatnije sve više i više razmišlja o tome da međunarodnoj zajednici preporuči uhićivanje srpskog vođe. 'Status quo ne može se trpjeti', precizira Bildtov pomoćnik Michael Steiner. 'Međunarodna zajednica mora svoje riječi pretvoriti u djela. To je jedini jezik koji će na Palama razumjeti.' A u zapadnim glavnim gradovima, osobito u Washingtonu, Londonu i Parizu ne žele uključiti svojih 60 tisuća vojnika u okviru NATO-a u operacije traženja 'ratnih zločinaca'. Početkom lipnja IFOR je dobio zapovijed da pošalje svoje postrojbe na Pale kako bi Karadžića ometao pri kretanju, ali to ga očito ne ometa pri upravljanju republikom srpskom. Pa ipak, IFOR je u ponedjeljak misteriozno nestao s Pala, a ne može se saznati je li to povezano sa sadašnjom krizom mirovnog procesa. Taj je planinski gradić bio miran, a NATO-ove ophodnje i cestovne zapreke nestale su sa svih križanja. Jedino su tri francuska časnika ručala ispod neke nadstrešnice, desetak talijanskih vojnika pilo je kavu kraj tržnice, a Radovan Karadžić se pripremao za buduće izbore s dužnosnicima svojeg SDS-a. Promidžbeni su plakati nalijepljeni po svim izlozima prodavaonica, a na njima piše da 'je želja srpskog naroda identitet, jedinstvo, sloboda i Srbija, s Radovanom Karadžićem na čelu SDS-a'. Diplomati u povjerenju govore da je Carl Bildt započeo pregovore sa zapadnim državama kako bi zauzeli zajednički stav prema srpskoj nepopustljivosti. A Srbija ostaje nijema, iako je Beograd zatražio Karadžićevo smjenjivanje prošlog tjedna. Jedan europski diplomat smatra: 'Problem je u tome što je Daytonski sporazum potpisan prije više od šest i pol mjeseci, a izbori su predviđeni za 14. rujna. Izgubljeno je mnogo vremena, malo je vremena za demokratizaciju republike srpske. Otišao Karadžić sutra ili ne, vrhuška s Pala će u svakom slučaju pobijediti na izborima zato što tamošnji klan sustavno guši bilo kakve druge težnje osim separatizma'". ŠPANJOLSKA EL PAIS 3. VII. 1996. Karadžić i karneval na Palama "Nije to mala stvar. Radovan Karadžić već četiri godine drži u šahu najveće svjetske sile. Bivši je psihijatar vrlo dobro naučio svoj zanat. On je rođen za preživljavanje, otići će s vlasti tek kad ne bude imao više nikakvih izgleda ili kad NATO dobije nevjerojatnu zapovijed da ga potraži. Dok je europski poslanik Bildt u nedjelju razmetljivo pokazivao komad papira s Karadžićevim potpisom na kojemu mu je ovaj obećao da će zaista otići, na Palama su govorili da će vođa bosanskih Srba ipak ostati. Dok je prevareni švedski posrednik tko zna koji put recitirao svoju mantru o sankcijama, ultranacionalistička stranka na vlasti u republici srpskoj molila je svojeg šefa da se kandidira na izborima i krunila ga je kao 'faktotum' na tih 49 posto teritorija pod svojim nadzorom. Zapad je s bosanskim Srbima uspostavio neku vrstu uzvišenih, uobičajenih izjava i prijetnji koje Karadžić i njegovi već dugo vremena poznaju i znaju da su to samo 'flatus vocis'. Kad se Karadžić zaista povuče u svoje pećine - to ovisi o SAD-u - učinit će to kad Daytonski sporazum već bude izvan kolosijeka, a za provođenje civilnog dijela tog sporazuma razmješteno je 50 tisuća elitnih vojnika. Separatistički je poglavica dobro iskoristio vrijeme koje mu daruju njegovi nominalni suci. Daytonski sporazum nije predviđao samo njegovo 'neodgodivo izručenje' u studenom prošle godine nego mu se trebalo i suditi kao ratnom zločincu. Tijekom sedam mjeseci koji su u međuvremenu protekli, Karadžić i njegov vrhovni vojni zapovjednik Ratko Mladić terorom su iznudili evakuaciju svojih iz izgubljenog Sarajeva, pokazujući svijetu da je suživot više naroda, zacrtan u Ohiu, samo mrtvo slovo na papiru. Uz prešutni pristanak admirala Leightona Smitha sravnili su sa zemljom ili pretvorili u lomače kuće i postrojenja koja više nisu mogli koristiti. Zapriječili su prolaz preko svojeg teritorija Muslimanima i Hrvatima, a Washington je to predstavljao kao 'casus belli' kad je jugoslavenskim plemenskim vođama nametao sporazum o smirivanju. Najtraženiji međunarodni zločinci tim su se vremenom koristili i za skijanje, šetnje između NATO-ovih ophodnji ili sudjelovanje na pogrebnim svečanostima koje je snimala i televizija njihovih pomagača iz Beograda i njihovoga mentora Miloševića. A sve to na užas i očaj neumornog tužitelja iz Haaga, suca Richarda Goldstonea koji potiče sastavljanje optužnice protiv njih i koji samo što se nije vratio u Južnoafričku Republiku zato što mu istječe ugovor s UN-ovim međunarodnim sudom. Karadžić i Mladić su dokazali da su najodlučniji i najotporniji u svojim pokušajima upropaštavanja Daytonskog sporazuma i dovršavanjem onoga što su već 1992. godine započeli pod dirigentskom palicom Slobodana Miloševića: etničko i zemljopisno odvajanje bosanskih Srba i njihovo neizbježno priključivanje svojoj maćehi Srbiji. Oni i njihovi sljedbenici majstorski su iskorištavali neslogu Zapada i njegov strah od mogućih žrtava u svojim redovima. A virus 'unproforizacije' zahvatio je i NATO. Kruna cijele te bosanske sage bit će skori izbori u dva dijela nove države koji će ozakoniti plemensku podjelu. Demokratska farsa u kojoj, govorimo dva mjeseca prije njihova održavanja, nije ispunjen nijedan od postavljenih uvjeta: sloboda kretanja, sloboda tiska, neutralna politička sredina. Oni koji su u prosincu prošle godine tražili točniju i precizniju interpretaciju mirovnog sporazuma (tu su SAD na čelu) sada postaju kumovi izbora koji će konačno uništiti multietničku demoraciju, a cilj je bio njezino učvršćivanje. Amerikanac Robert Frowick, na čelu tog procesa, dao je zeleno svjetlo za tu glupost koja će uspostaviti balkanske mini-državice po načelu etničkog čišćenja, ozakoniti vlast ratnih zločinaca u srpskom dijelu i ostaviti sve spremno za još koji krvavi čin te drame ako se NATO ove godine povuče. Crnogorski psihijatar sposoban je za mnoge stvari. Stvorio je parlament i stranku na vlasti po svojoj mjeri i uspio je, bez nekih velikih smicalica, isprati mozak većini osoba unutar stanovništva od 500 tisuća osoba koje sada nadzire. Kao što se lako može primijetiti, u tom su području malobrojni oni koji su uspjeli oduprijeti se zastrašivanju i fašističkoj promidžbi na čijim je temeljima izgradio svoju satrapiju. Još malo i bit će godinu dana od dana kad je Karadžić, braneći svoju vlast i u oduševljenju zbog pokolja koje su obavili njegovi vojnici u Srebrenici, ovome listu na Palama dao interview i koji, u ovoj perspektivi, predstavlja svedočanstvo o osobi koja je, služeći se lažima i nasiljem, dobrim dijelom ostvarila svoj rušilački plan. Toga mu je dana nedostajao samo globus kojim se Charlie Chaplin poigravao u svojoj besmrtnoj parodiji glumeći Hitlera. A i dan-danas, poglavica bosanskih Srba tek je nešto više od zapovjednika bande plaćenika spremnih na sve samo da bi mogao slati novac na Maltu, nadzirati policiju, televiziju i gospodarstvo. Karadžić ne preživljava samo zbog svoje lukavosti. On preživljava i zbog neprocjenjive pomoći jedne mlitave Europe bez pametnih uputa iz Washingtona i zbog pomoći SAD-a koji je, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, odlučio okrenuti glavu na drugu stranu bez obzira na buduću cijenu samo da ne dovede u pitanje Clintonov uspjeh na predsjedničkim izborima", piše novinar Angel Santa Cruz. ITALIJA LA REPUBBLICA 3. VII. 1996. Moć kulture "Pedesetih je godina bilo tvrtki, škola i uredništava u kojima je bilo mudro sakriti svoje simpatije za ljevicu; na istim mjestima dvadeset godina kasnije, moglo je biti riskantno priznati da ste katolici ili liberali; no u susjednoj tvrtki, u školi koja se nalazila ispred, u uredništvu nakladničke kuće, stvari su mogle biti i drukčije. Ako je kod Einaudija bilo prirodno očitovati se kao marksist, a u 'Corriere della sera' to zanijekati, kod Bompianija ili kod Olivettija bilo je dovoljno osjećati se inteligentnim. Ponovno se prijavljuje pretpostavljena hegemonija marksističke kulture iz godina prve republike. Tko zna što se time namjerava kazati. Naravno da su mnogi arhitekti i urbanisti s ljevice i izdavali su desetine časopisa. Hegemonizirali su to nakladničko područje, to nije prijeporno. No tko je gradio kuće? Na koji su način bili planirani gradovi.(...) Stari sustav stranaka je propao, no virus ideologija još nije poražen ako ćemo ostati nesposobni prihvatiti i uživati u kulturi tamo gdje se pojavljuje, slobodno proizvedena od ljudi i žena koji se, možda, i mogu osjećati ili očitovati kao marksisti, liberali ili bilo što drugo. Rasprava koja je u tijeku o prošloj kulturalnoj hegemoniji jedne strane nad drugom upozorava nas da danas, kao i jučer, u Italiji, politika nastoji hegemonizirati kulturu. Tada, kao i danas, bilo je mnogo osoba posvećenih čitanju, pisanju, sviranju klarineta, prevođenju s grčkoga, proučavanju punoglavaca, istraživanju zvijezda, kopanju po arhivima. Čak je i čitanje evanđelja u prijevodu Niccoloa Tommasea otkrivalo tvoje ljevičarstvo, stoga što je u izdanju Einaudija. Kulturalni izbor uvijek je bio upravljan igrama moći, akademskih, nakladničkih ili stranačkih. Čak su i najsramežljivije osobe prije ili poslije dobivale etiketu, koju su mogle čak i zavoljeti. Činilo se nemogućim da bi netko izabrao da radi potaknut vlastitom nadarenošću, tražeći vlastito zadovoljstvo. Tko se nije s lakoćom mogao ubrojiti u marksističke, fašističke ili katoličke redove, uvijek bi se mogao izložiti opasnosti da se kaže kako je u službi CIA-e ili neke druge okultne moći. Čak je i vjerski čin bio uvučen u tu spiralu, i termin 'katolik' prestao je označavati vjernika rimske crkve, već sljedbenika Demokršćanske stranke. Naš se jezik treba popraviti. Sada kada demokršćanska stranka više ne postoji, što znači 'katolik'? Dogodilo mi se da pribivam konferenciji jednog filozofa, bivšeg marksista, koji je otvoreno govorio kao preobraćeni vjernik. Iz gledališta podizali su se prijeteći glasovi: 'Vi ste katolik! Priznajte da ste katolik!'. On je nijekao. Nije se želio poistovjetiti s onim starim prijateljima Giulia Andreottija, niti je znao kako bi se drukčije obranio", piše Silvia Giacomoni. SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 3. VII. 1996. Clinton protiv Tuđmana "Konačno je vrag odnio šalu. Tako je bar izgledao američki predsjednik Clinton, kada je nedavno, bez diplomatskog uvijanja, otvoreno i srdito, naredio Tuđmanu da 'ukine' Herceg-Bosnu, jer ona ruši i Daytonski sporazum i izbore u bivšoj BiH, a što je najvažnije i njegov položaj u prosinačkom odmjeravanju snaga s Bobom Doleom. (...) Clinton traži od Tuđmana da im baš ukine suverenost. Je li to uopće moguće, i hoće li Franjo Tuđman na to pristati? Teško je u to i povjerovati, jer su mu baš kadrovi iz Herceg-Bosne najveći oslonac i u stranci i u državi. Zato je, čini se, Clinton kasno shvatio i prihvatio sugestije svojih analitičara jer je 'dijete' Tuđmanove države Herceg-Bosne, odavno prohodalo." U Karlovcu obješen Srbin "(...) Osvrćući se na najnovije događaje u Hrvatskoj, Goran Latinović (SK-PJ) je rekao da Tuđmanova ustaška tvorevina čini ovih dana posljednje korake k potpunom istrjebljenju Srba. 'Srbi u Hrvatskoj izloženi su svojevrsnoj torturi' - rekao je Latinović. 'Izvori SK-PJ posjeduju podatak da je prije neki dan u 'po bijela dana', na jednom trgu u Karlovcu, obješen jedan Srbin, i to samo zato što je Srbin' - rekao je Latinović." POLITIKA EKSPRES 3. VII. 1996. Nadmašio čak i Pavelića "(...) A događaji poslije 1991. godine na tlu Tuđmanove Hrvatske, odnosno praktični postupci hrvatske vlasti, pokazuju da u Hrvatskoj Pavelićeva doktrina i danas vrijedi. Čak se može reći da je Tuđman uspješno proveo čišćenje Hrvatske od Srba i tako učinio ono što ni Paveliću nije pošlo za rukom. Predsjednik Hrvatske često je priopćavao 'povijesnu istinu', da su ustanak u Hrvatskoj prvi digli Hrvati, koji su i u partizanskim jedinicama u Hrvatskoj od početka bili u apsolutnoj većini, dok su Srbi, svi odreda, prema 'vrhovniku', bili u četnicima..." NEDELJNI TELEGRAF 3. VII. 1996. Hrvatska vojska usredotočuje jake snage u istočnoj Slavoniji Beogradski tjednik u nepotpisanom tekstu, piše: "Budu li Srbi u istočnoj Slavoniji i dalje ustrajavali na specijalnoj autonomiji u okviru Republike Hrvatske, Hrvatska vojska će vrlo brzo, s nekoliko svojih elitnih postrojba, umarširati u to područje, napraviti 'Anschluss', sličan taktici Adolfa Hitlera, koji je 1937. godine sa svojom vojskom umarširao u Beč i pripojio Austriju Njemačkoj. Na ovu mogućnost skreću pozornost obavještajni izvori Vojske Jugoslavije, koji tvrde da Hrvatske vojska pomiče svoje jake oklopno-mehanizirane postrojbe iz rajona Županje u pravcu Vinkovaca i Osijeka. U sastavu tih postrojba su i dvije elitne, treća i sedma, koje su, s određenim pripremama, spremne u roku od 24 sata umarširati u područje Vukovara i Belog Manastira. Naši izvori navode podatak da je Hrvatska vojska prije petnaestak dana obavila djelomičnu mobilizaciju ovog pričuvnog sastava na zbornom području Split - Zadar. Više od 20 tisuća vojnika sada je stacionirano na poligonima 'Crvena zemlja' kod Gline. Mobilizacija i pomicanje elitnih postrojba HV-e prema granici istočne Slavonije, i to u vrijeme kada sve vojske na području bivših jugoslavenskih republika, u skladu s Daytonskim sporazumom, smanjuju svoje vojne potencijale, može se tumačiti kao pritisak na Srbe da odustanu od svojih političkih zahtjeva ili da se pojača njihova selidba u SRJ, što se i događa posljednjih dvadesetak dana. Hrvatski državni vrh, odnosno sam Franjo Tuđman, računa da bi 'Anschluss' istočne Slavonije u svijetu bio dočekan s prešutnim odobravanjem ili, 'svako čudo za tri dana', a sam Franjo Tuđman bi, bez sumnje, u Hrvatskoj popravio svoj poljuljani rejting. S ovim su Tuđmanovim planom upoznati, vjerojatno, Njemačka i SAD, tvrde naši izvori, pa u tom kontekstu valja promatrati i prijetnju Haaškog tribunala da će pod svoje povećalo staviti generala Červenka, pa i samog Franju Tuđmana kao sistem odvraćanja od ulaska hrvatskih snaga u Vukovar." Čija će vojska biti najjača poslije skidanja embarga? Beogradski tjednik opširno piše o mogućnostima kupovine oružja nakon ukinuća embarga na uvoz i izvoz oružja za zemlje na prostoru jugoistočne Europe. U tekstu Zorana Lukića i Đoke Kesića opširno se navode i izjave generala Radovana Radinovića i Sretena Čupića. U tekstu među ostalim stoji: "'Hrvatska ima 4,5 milijuna stanovnika i trenutačno je u geostrateškom kaosu. Zemljopisno je rastrgana i više joj smeta prazna krajina, nego da je puna Srba. S tim problemom tek će se suočiti. A naši novinari od Hrvatske prave vojnu regionalnu silu, iako nema nijednog dokaza koji bi potvrdio tu tezu. Hrvatska vojska ima nekih sedam, osam elitnih gardijskih postrojba, ali one su sila samo protiv narodne vojske i boraca iza kojih su njihove obitelji, kao što je to bilo u krajini i republici srpskoj. Tako naši mediji praktički vode promidžbeni rat u korist Hrvatske, a protiv nas' - kaže prof. dr. Radovan Radinović, general pukovnik u mirovini Vojske Jugoslavije i znanstveni savjetnik Centra za vojno-strategijske studije Gospodarskog instituta u Beogradu. (...) Kada je riječ o Bosni, ne znam treba li govoriti o muslimanskom čimbeniku ili o toj muslimansko-hrvatskoj tvorevini. Muslimani jesu čimbenik, ali cijela okolica slaže se da treba jačati muslimansko-hrvatski entitet. U gospodarskom smislu taj entitet nije ništa jači od republike srpske. Gospodarstva i u jednom i u drugom entitetu potpuno su uništeni. Muslimani ne mogu čak ni prehraniti svoje stanovništvo i u tom pogledu republika srpska je u daleko većoj prednosti, jer drži najplodnije regije. Znači, samo gospodarski potencijali oba entiteta ne mogu biti nikakav detonator rata u Bosni. A što se pomoći svijeta tiče, nju će sasvim sigurno dobiti Muslimani i Hrvati, ali morat će je dobiti i Srbi, pod uvjetima koji su predviđeni Daytonskim sporazumima. Iznimno je važno da se duh i slovo Daytonskog sporazuma poštuje kako bi se legitimno mogli postavljati zahtjevi za korištenje te pomoći međunarodne zajednice, koja iznosi 1,8 milijardi dolara" - kaže dr. Sreten Čupić, general Vojske Jugoslavije u mirovini i direktor Centra za vojno strategijske studije. Pismo 126 visokih časnika Vojske Jugoslavije Slobodanu Miloševiću Beogradski tjednik u nepotpisanu tekstu piše: "Savezna Republika Jugoslavija i republika srpska ni u kom slučaju ne bi smjele dopustiti da se načelnik glavnog stožera vojske republike srpske general pukovnik Ratko Mladić izruči Haaškom tribunalu - kaže se između ostalog u pismu koje je prije desetak dana na naslov predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, u svojstvu člana Vrhovnog vijeća obrane, poslalo 126 visokih časnika iz glavnog stožera Vojske Jugoslavije, zapovjednika korpusa i trupnih operativaca. Pismo, koje je napisano na šest stranica, nabijeno je, tvrdi se, emocijama i u njemu se izravno upozoravaju predsjednik Milošević, kao i ostali članovi Vrhovnog vijeća, da bi izručenje generala Mladića Međunarodnom sudu u Haagu predstavljalo još jedan, veliki i nemjerljiv poraz srpskog naroda i vojske rs, mnogo veći od vojnog poraza koji su pretrpjeli Srbi u rsk i rs od NATO-snaga i njihovih saveznika, Muslimana i Hrvata. U pismu se dalje navodi da je Haaški tribunal i utemeljen da bi se Srbi do kraja ponizili, pa treba spriječiti izručenje generala Mladića koji je svoje veliko vojno umijeće, uz veliku osobnu i obiteljsku tragediju, nesebično stavio na raspolaganje srpskom narodu - sve radi ostvarenja srpskih nacionalnih intersa i obrane časti srpskog naroda i srpske vojske, 'za koje ste se i Vi zalagali', kaže se u pismu koje su časnici poslali Miloševiću. Među 126 visokih časnika pismo je potpisalo i nekoliko generala - zapovjednika korpusa, ali ne i armije. Pismo nije potpisao načelnik Glavnog stožera VJ general-pukovnik Momčilo Perišić. Časnici su peticiju predsjedniku Miloševiću poslali nekoliko dana prije nego što je general Ratko Mladić doživio moždani udar. Predsjednik Milošević do danas nije odgovorio na to pismo." VJESNIK 4. VII. 1996. Europska skolastika Nenad Ivanković prokomentirao je "specijalan tretman" kroz koji Hrvatska prolazi ne bi li bila primljena u Vijeće Europe: "(...) Sve to višemjesečno natezanje, uključujući tu i samu argumentaciju kao i timing (konačno u listopadu, dakle poslije izbora u Bosni!), čini se da su i zadnjem naivcu otvorile oči. Hrvatska je pod specijalnim tretmanom jer je u specijalnoj poziciji i ulozi u odnosu na Bosnu i tamošnji mirovni proces, koji je opet od posebnog interesa za tu i takvu Europu. Točnije, za njene ključne sile. Zbog toga je i skuhan takav europski politički gulaš za našu zemlju: s jedne strane Vijeće Europe nije moglo, poslije izbornog skandala u Albaniji i načina na koji su primljene neke druge zemlje, uključujući tu i Rusiju, čiji drugi čovjek (general Lebed) ovih dana prosipa antisemitske i antiprotestantske parole koje su ozbiljno zabrinule i sam Washington - izdržati probu vlastitih (ne)principa. Zbog toga je moralo prihvatiti, makar i nesavršenu, ali svakako srednjoeuropsku i demokratsku Hrvatsku. S druge strane, ključne europske zemlje htjele su u rukama zadržati i polugu za pritisak kako bi, ako zatreba preko leđa Zagreba (i Mostara) skrpale kakav-takav bosanski mir. Ako se tome dodaju i sve službeniji pritisci na Zagreb kako bi ga se, u ime europske integracije izguralo iz srednje Europe u neke nove balkanske veze i saveze, onda je valjda i posljednjem opijenom demokratu jasno zašto u Vijeće Europe tek u listopadu. I zašto je upravo Europska unija bila ta koja je Vijeće Europe natjerala na takav scenarij, i to protiv prvobitne odluke njegove vlastite parlamentare skupštine. Zato danas valja pozdraviti poziv Hrvatskoj da pristupi toj najstarijoj europskoj instituciji, ali bez ikakve euforije i pretjeranog zadovoljstva. Jer u slučaju Hrvatske, Europa i njeno 'Vijeće sigurnosti' (što ga neformalno čine ključne europske sile) ne čine ništa što prije svega ne bi bilo u njihovu interesu." Pojednostavljenje do bezličnosti Stjepan Čuić piše kako je Jugoslavije bila jedna od tvorevina tehnokrata i ideologa, u kojoj su se sve kulturološke različitosti i tradicije nastojale pojednostaviti do bezličnosti, pa nastavlja: "(...) Jugoslavija je bila država koja u 72 godine postojanja nije uspjela riješiti nesporazume koje je naslijedila i koje je proizvodila sama. Čak ni uz veliku pomoć svijeta. Agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, bez obzira na velikosrpske motive i razloge, dokazom je da je svijet njegovao opasan društveni organizam usred Europe. Ogroman broj radno sposobna stanovništva u zapadnoeuropskim zemljama unatoč prirodnim uvjetima života u južnoslavenskom prostoru dokazom je da je taj organizam proizvodio socijalne probleme umjesto da ih rješava. Kako onda nekome tko ozbiljno razmišlja mogu pasti na pamet balkanske integracije? Kad je bivša država bila upravo oblik takve integracije! I to do visokoga stupnja, sve do poistovjećivanja kultura, jezika, tradicija...Kad postoje dokazi da integracija u smjeru sjeverozapada ne bi bila isto kao integracija u smjeru jugoistoka. Jer je upravo Jugoslavija sprečavala sjeverozapadnu integraciju na račun jugoistočne. (...) Hrvatska je europska i europeizirana zemlja. Za razliku od njemačkih građana iz DDR-a, koji su 1989. tumarali po njemačkim velegradovima s osjećajem da hodaju po Betlehemu, hrvatski građani već dva-tri desetljeća, integrirani, osjećaju se u tim gradovima kao kod kuće. Stoga je, zanemarimo li ostale hrvatske pravice, koje slijede iz hrvatske stoljetne borbe za slobodu i samobitnost, Hrvatska zapravo u Vijeću Europe, tj. u Europi. A istiskivanje Hrvatske iz Europe po formuli tzv. regionalnih integracija, samo je ideološka floskula. U najboljem slučaju, tehnokratska - pojednostavljivanje svijeta do bezličnosti. Cestama i željeznicama, trgovinskom, kulturnom i inom razmjenom, naime, povezane su sve europske zemlje, ali nikad nijednom ozbiljnom čovjeku nije palo na pamet da Njemačka i Francuska budu u Federaciji. U Europskoj uniji su, naime, kao samostalne i suverene države. A u nas se svako malo nađu ideolozi koji naučavaju da je nacionalna država skupa, a ne pada im na pamet da je savezna (bila) skuplja. A željeznice u njoj sporije nego u europskim (nacionalnim) državama." VEČERNJI LIST 4. VII. 1996. Teret Bosne Mirko Galić piše o tome koliko situacija u BiH ima odraza na stanje u drugim zemljama, posebice u Hrvatskoj: "(...) Koliko europske zemlje i SAD, ne iz posve istih motiva, pridaju važnost miru u BiH svjedoči i to kako vežu Hrvatsku uz tamošnji mirovni proces: ili će se držati sporazuma iz Daytona, ili će izgubiti njihovu podršku! Svodi se na to, u krajnjemu, i posljednja poruka Vijeća Europe hrvatskim vlastima - da sačekaju da prođu bosanski izbori, pa da onda zauzmu svoje mjesto u Strasbourgu. Brzopleto bi bilo zaključivati kako svi drugi uvjeti Hrvatskoj nemaju više nikakve važnosti, kako treba biti samo dobar u BiH pa će sve biti u redu i u Hrvatskoj i s Hrvatskom. Ostaju na snazi i svi drugi kriteriji - ljudska i manjinska prava, slobodni mediji, demokratski izbori u Zagrebu, koje će Vijeće Europe stavljati i dalje na svoju vagu. Ali, Bosna je najteži uteg, barem u ovoj fazi mirovne igre. Koliko je Bosna važna za Hrvatsku i za njenu političku međunarodnu budućnost mogao se uvjeriti i šef hrvatske diplomacije Mate Granić u sjedištu NATO-a u Bruxellesu: ili će hrvatske vlasti slijediti liniju iz Daytona o miru u BiH, i prije toga iz Washingtona o odnosima Hrvata i Muslimana, tj. o Federaciji BiH, ili će same ugroziti vlastite ambicije da uključe zemlju u europske i atlantske vojno-političke i (gospodarske) organizacije. Samo pridržavanje slova i duha mirovnog plana koji je Hrvatska potpisala daje pristup međunarodnim integracijama, od Vijeća Europe do NATO-a. U tom je smislu Hrvatska kovač svoje (buduće) sreće. (...) Interes Hrvatske za položaj Hrvata u susjednoj zemlji legitiman je, kao što je legitimna i njezina ambicija da se uključi u europske, regionalne ili šire integracije. Daje li mirovni sporazum iz Daytona onu platformu na kojoj je moguće ujediniti ta dva legitimna zahtjeva? U najmanju ruku na to upućuje stav međunarodne zajednice, koja od mira u Bosni pravi i za Hrvatsku njeno biti il' ne biti u europskim i atlantskim integracijama", piše Mirko Galić. 040445 MET jul 96