BLEIBURG, 12. svibnja (Hina) - Predsjednik Sabora Republike Hrvatske akademik Vlatko Pavletić govorio je danas na Bleiburškom polju u povodu 51. godišnjice obilježavanja bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta.
BLEIBURG, 12. svibnja (Hina) - Predsjednik Sabora Republike Hrvatske
akademik Vlatko Pavletić govorio je danas na Bleiburškom polju u
povodu 51. godišnjice obilježavanja bleiburških žrtava i žrtava
Križnog puta. #L#
Poštovane gospođe i gospodo!
Hrvatice i Hrvati pristigli sa svih strana Hrvatske i svijeta!
Napose poštovani svi nazočni sudionici Bleiburga i Križnog puta.
Okupili smo se danas na ovome polju suza i krvi, ali i slave i
opomene, da odamo počast žrtvama Bleiburga i hrvatskoga Križnog puta.
Ovamo su dolazili isprva malobrojni hrvatski hodočasnici godine 1951.
Tada je zabijen u zemlju prvi drveni križ i položen prvi vijenac,
osnovan je Počasni Bleiburški vod. Lani je bila pedesetogodišnjica od
tragičnoga čina, a danas je 45. godišnjica prvog organiziranog plača i
zavjeta da se ustraje u vjeri - usprkos Bleiburgu. Ostalo je veliko
hrvatsko uzdanje u uskrs hrvatske države. I ona je uskrsnula! Iz nje
smo, većina nas, došli ovamo, danas - iz svoje neovisne i suverene
Hrvatske, iznikle iz silnih stradanja, ali izvojevane neviđenim
junaštvom hrvatskih bojovnika.
Ako se nakon Bleiburga činilo mnogima da je sve izgubljeno, mi danas
znamo da smo izborili najviše o čemu su sanjali naraštaji Hrvata i za
što su se zalagali, političkim i drugim sredstvima, mnogi uzoriti
muževi tijekom dugih stoljeća. Klanjajući se sjenama desetcima i
desetcima tisuća žrtava Bleiburga i Križnoga puta, mi osim tuge
osjećam i radost da su i te žrtve ugrađene u mir i u zbilju vječne
Hrvatske.
Neki pretpostavljaju da bez Bleiburga ne bi bilo naše odlučnosti i
hrabrosti bez koje, naravno, ne bi bilo ni današnje Hrvatske.
Od pretpostavke je nepobitnija istina da Hrvati poslije Bleiburga
nisu više isti kao prije te narodne tragedije, dostojne usporedbe s
najvećima poznatim tragedijama u povijesti i legendama.
Istina je također da na ovome polju nije pobijeno mnogo Hrvata, ali
na ovome je polju započeo pokolj, da bi se nemilosrdna likvidacija
razoružanih vojnika NDH kao i mnogobrojnih civila, žena, djece i
straca , nastavila danima, mjesecima i godinama na Križnome putu
cestama Slovenije i Hrvatske, drumovina Srbije i Makedonije. Odavde je
pokrenuta kolona zarobljenika duga 60 kilometara, a posljednje su
likvidacije izvršene u Vršcu.
Koji to narod ima u kolektivnom sjećanju takvo svoje stradanje koje
mi vežemo za Bleiburg i za biblijski prizor Križnoga puta?!
Jer Bleiburg je i Kočevski Rog, i Drava, i sve jame u koje su bacali
nemoćne, višestruko prevarene žrtve.
Prevarili su ih saveznički oficiri govoreći da ih šalju u Italiju.
Prevarili su ih partizanski pregovarači obvezavši se postupati u
skladu s konvencijom o ratnim zarobljenicima.
Ali, možda je zločin zapravo započet u Jalti gdje je dogovoreno da
se svaki zarobljenik izruči svojemu pobjedničkom neprijatelju?
Ili je zatajila savjest engleskih komandanata o kojima je ovisila
sudbina od dvije stotine tisuća ljudi, koji su svoje živote željeli
povjeriti Saveznicima, vjerujući u njihovu moralnu vjerodostojnost, u
njihovu pravdu, u njihovo poštivanje Ženevske konvencije.
U svakom slučaju, krivnju ne mogu izbjeći ni oni koji su zločinačku
divlju osvetu omogućili izručivši nemoćne zarobljenike Jugoslavenskoj
armiji da bi je tako udobrovoljili i zaustavili na namjeravanom pohodu
na južnu Austriju, a uz to su riješili brige o prihvatu tolikih ljudi.
Mnogo je čimbenika utjecalo na događaje od prvog do petnaestog
svibnja, a samo jedan na sve što se poslije događalo: naoružana
nehumanost i ideloški zaslijepljena bešćutnost koja je raspojasala
pritajeno hrvatomržje.
Što je nama Bleiburg, danas, sve bliži i jasniji, ali još uvijek
neobjašnjen, u biti velika tajna?
Bleiburg je zato nama danas toliko važan, jer za naziv "olovne
doline", kako ju je sintagmatski opjesmio pjesnik, vežemo sjećanja i
spomene na sve tragične obračune s Hrvatima u ime zločinačkog
projekta Velike Srbije.
Bleiburg su sve postaje na dugom, iscrpljujućem križnom putu.
Bleiburg je i Daksa, i Škabrnja, i Jazovka, Bleiburg je pogotovu
Vukovar, taj hrvatski grad na Dunavu, strahoban u svojim ruševinama,
veličanstven kao dokaz hrvatskoga otpora u sudaru s mržnjom oružano
neusporedivo nadmoćnog neprijatelja.
Eto, zato Bleiburg nije samo ime mjesta, naziv ovog polja, nego
pojmovno sabiralište stradanja Hrvata iznevjerenih od onih u koje su
vjerovali do posljednjega časa. Bleiburg je kult i legenda; Bleiburg
je mit!
Povjesničari će tek istraživati istinu, da bi sve potanko objasnili,
opisali i potkrijepili metodički provjerenim brojkama. Bleiburg će
zasigurno biti tema i inspiracija umjetnika, napose pjesnika,
romanopisaca. Kao i Križni put! Ali Bleiburg će nesumnjivo trajati u
kolektivnom sjećanju, neizbrisiv i poučan.
A što je naš Križni put? To je stradanje Hrvata na putu do vlastite
države!
To su zločini počinjeni u hodu, u smrtonosnom višemjesečnom
isforsiranom pješačenju godine 1945.
To su ubojstva i sve kasnije kazne bez suđenja ili na insceniranim
procesima.
To su sadistička tjelesna mučenja kakvima su bili izlagani prvi
kršćani.
To su posustali, izgladnjeli, žedni i ranjeni izdvajani iz
kolone i neljudski ubijani bez identificiranja i popisa, kao šugavi
psi.
To su višestruke boli stradalnika - tijelesne i duševne - koji su
prolazili između špalira mržnje, udarani batinama i motikama.
To je ona kolona nedužnih što je iz Vukovara, iz vukovarske bolnice,
pred očima europskih Liječnika bez granica, odlazila u smrt uz
pratnuju četničkih nakaza.
Križni put je uistinu sve to, ali i završetak kojem smo sudionici a
ne tek svjedoci, i kojem se i na ovome mjestu žalosti - radujemo.
Križni put Hrvata jednak je biblijskom - završio je Uskrsom!
Eto, i zato će ostati kao pojam, kao povijest i pripovijest, kao
kolektivna svijest o patnji koja se više neće ponoviti ako iz svega
izvučemo duboku pouku.
U čemu se sastoji ta pouka?
Eto u čemu:
Nikada više kao "guske u maglu", kao beskrajna kolona ovaca u ralje
krvnika!
Nikada više razoružani i politički naivni, nikada više s većim
povjerenjem u druge nego u vlastite snage.
Dok su hrvatski političari i znanstvenici govorili o povijesnome
pravu, ideolozi velikosrpstva, pozivali su se isključivo na prirodno
pravo jačega, na pravo (kako su se oni slikovito izražavali) da se
najprije ubiju pastiri, zatim ugrabe njihove ovce, a naposlijetku da
se prisvoji i zemlja.
Dokazali smo da nismo ni ovce ni očajnici, dokazali smo se kao
vojnici, a sada je vrijeme i da se pokažemo dorasli mirnodopskom
izazovu izgradnje zemlje i učvršćenja demokratske, pravne države. Da
se razvijamo u skladu s tradicionalnim i modernim europskim
standardima, u okrilju Zapada kao njegov neodvojiv dio. Kao
mediteranska i podunavska, oduvijek srednjeeuropska zemlja, koja
dilomatski promišljeno neutralizira neprijatelje i stječe prijatelje,
ne odustajući od svog vjekovnog ekumenizma i mirotvorstva, ali i ne
ispuštajući oružje iz ruku, kao jedino sigurno jamstvo opstanka
Hrvatske i dostojanstva svih Hrvata, ma gdje živjeli.
Ne želeći nikome zlo, nezaokupljeni mržnjom, zatomljujući poriv za
opravdanom osvetom, vodimo prije svega računa o svojim interesima, o
tome da je u današnjem svijetu sve tako povezano i brzo promjenljivo,
pa se ne valja zaustavljati predugo na teškim uspomenama, na
prošlosti, da ne bismo izgubili korak na putu u budućnost.
Sjene bezbrojnih žrtava u nizu pokoljenja koja su sanjala svoj san o
Hrvatskoj ne bi nam to oprostile do sudnjega dana da sada izvedemo
bilo šta što bi ugrozilo našu državu.
Zato, Hrvatice i Hrvati, okupljeni ne samo ovdje nego i širom
Hrvatske, tijelom ili duhom nazočni na prostorima posvećenim
mučeništvom, ostanimo vjerni svim žrtvama položenim, u nizu stoljeća,
na oltar hrvatske države.
Skrušeni, u ovome času, u odavanju počasti žrtvama Bleiburga i
Križnoga puta, budimo ponosni što je najteže - zahvaljujući nama
samima - sada, iza nas, ali i svjesni da nije manje važno ni manje
sudbonosno ono što je pred nama, što nas još čeka.
Izgrađujmo stoga Hrvatsku složno, da bude i ostane zemlja slobode i
blagostanja, pravde i istinske demokracije. A žrtvama Bleiburga i
Križnoga puta, ali i svima koji su - bilo kada, bilo gdje - ugradili
svoje živote u projekt slobodne, samostalne Hrvatske neka je vječna
hvala i slava!
(Hina) pp mc
121407 MET may 96
(Hina) pp mc