DNEVNI PREGLED BR. 92 - 10. SVIBNJA 1996.

BRITANSKI RADIO - BBC 9. V. 1996. Pregled tiska O Bosni danas piše list The Guardian, The Times se osvrće na suđenje ratnom zločincu Dušanu Tadiću, a Financial Times piše o visokom kreditnom rejtingu koji su Sloveniji dale američke i europske agencije. Pod nadnaslovom 'Ratni zločini' The Times donosi niz naslova, od izvješća iz Italije gdje je počelo suđenje časniku SS postrojba optuženom za ubojstvo nekoliko stotina Talijana pri kraju Drugoga svjetskoga rata, preko teksta o problemu osjećaja kolektivne krivice Nijemaca zbog holokausta, do prikaza početka sudskoga procesa protiv Dušana Tadića, Srbina iz Bosne optuženoga za ubojstva, mučenja i silovanja Muslimana i Hrvata. Izvjestitelj lista iz Haaga Ben Macintyre na samome početku svojega teksta ističe da je uz Tadića na optuženičkoj klupi i povijest bivše Jugoslavije. Prvi svjedok dr. James Gow, stručnjak za Balkan s Kraljevskog koledža u Londonu, podnio je potanku raščlambu raspada Jugoslavije, povezujući optužbe protiv Dušana Tadića sa širim povijesnim sukobom, implicirajući tako da odgovornost za zločine nose i oni na najvišim položajima. Smanjivanje toga jaza između Tadićeve vladavine užasa i njegovih naredbodavaca potrajat će, kako se očekuje, i do šest mjeseci, a najmanje osamdeset svjedoka optužbe pokušat će orisati sliku zločina koje je, kako ga se optužuje, počinio Dušan Tadić i složeno etničko i političko stanje u BiH, dok će 36 svjedoka obrane pokušati potkrijepiti tvrdnju Tadićevih odvjetnika da je on nevin, piše Ben Macintyre te dodaje: Dušan Tadić optužen je za specifične i jezive zločine, ali zajedno s njim je na optuženičkoj klupi i vodstvo bosanskih Srba te čak i vlasti u Beogradu. Kao što smo rekli, današnji Financial Times piše da su vodeće američke i europske agencije dale visok kreditni rejting Sloveniji, svrstavši je u kategoriju A, uz bok Češkoj ili čak iznad nje. To će osigurati znatnu potporu Sloveniji i njezinoj strategiji stvaranja neovisne nazočnosti na međunarodnom tržištu kapitala, piše list te dodaje: Slovenija je prva od bivših jugoslavenskih republika koja je dobila kreditni rejting, ali bi je, kasnije ove godine, mogla slijediti i Hrvatska. Od vijesti s naslovnih stranica izdvaja se ona o britanskoj govedini i sporu s Europskom unijom. Tako The Daily Telegraph i The Daily Mail pišu da se Njemačka sprema zapriječiti prvi potez EU u pravcu ukidanja opće zabrane uvoza britanske govedine i goveđih proizvoda. 'Nijemci sabotiraju naše nade glede govedine', stoji u naslovu The Daily Maila. (...) Na svojoj naslovnoj stranici list The Guardian donosi rezultate ispitivanja javnosti iz kojih se vidi da se britanski birači mahom protive uključivanju u sustav jedinstvene europske valute. Ti su rezultati objavljeni uoči Europskoga dana proglašenoga u znak proslave Europske unije koji i The Times i The Sun kritiziraju. U svojem uvodniku tabuloid The Sun kaže kako je ideja da ljudi u Britaniji žele proslavljati nekakav europski dan smiješna. Većina ozbiljnijih listova danas piše i o izraelskom odbacivanju izvješća u kojem se dovodi u sumnju tvrdnja Izraela da su njegove snage zabunom granatirale bazu UN-a u Libanonu kojom prigodom je ubijeno više od stotinu izbjeglica. Više listova osvrće se i na indijsku političku scenu kako pristižu rezultati općih izbora, a The Times za prihvaćanje ustava u Južnoj Africi kaže da je povijesna odluka... List međutim dodaje da novi ustav nosi sjeme razdora za članove nacionalne stranke. Isti list objavljuje i fotografiju njemačke policije koja vodenim topom razbija protuatomske demonstracije. (...) *** "Sutra bi trebao biti predočen kontroverzni izborni popis za Mostar zbog kojega pretežito muslimanske političke stranke u tom podijeljenom gradu ističu da će bojkotirati izbore predviđene potkraj ovoga mjeseca. O problemu mostarskih izbora, koji se drže glavnim pokusom za izbore u cijeloj BiH sredinom rujna, piše Gabriel Partosh. "U usporedbi s golemim pothvatom kakav je organizacija općih, predsjedničkih i lokalnih izbora diljem BiH u rujnu ove godine, općinski izbori u Mostaru trebali bi biti relativno lakim i jednostavnim zadatkom. U gradu su, naime, borbe zamrle još 1994. godine, a od tada njime upravlja EU. No unatoč tome, riječ je još uvijek o podijeljenome gradu s dvije gradske uprave u kojimu je tek početkom ove godine uspostavljena djelomična sloboda kretanja. To su uvjeti u kojima upravitelj EU za Mostar Ricardo Perez Casado treba organizirati izbore u cilju ponovnog ujedinjenja grada. Na tim bi izborima, naime, trebala biti izabrana jedinstvena gradska skupština čiji sastav ne bi bio određen etničkom pripadnošću. Pa, ipak, gradonačelnik muslimanskog dijela Mostara Safet Oručević žali se na način na koji bi se izbori trebali održati, a posebice na način na koji su sastavljeni birački popisi. Pravo glasovanja dano je, naime, samo onim ljudima koji su u Mostaru bili prijavljeni i prije izbijanja rata 1991. a koji još uvijek žive u gradu. Drugim riječima rečeno, to znači da pravo glasovanja neće imati srpsko pučanstvo koje je pobjeglo iz grada te svi oni koji su iz grada bili istjerani tijekom muslimansko-hrvatskog rata oko kontrole nad Mostarom. Riječ je većinom o Muslimanima. Dakako, glasovati neće moći ni oni koji su se kasnije doselili u grad. To znači da u gradu pravo glasa sada ima oko 25 tisuća birača, četvrtina predratnoga broja. Održe li se izbori zaista na tim načelima, to bi značilo da će međunarodna zajednica i formalno priznati provedena etnička čišćenja, a baš se to željelo spriječiti onom odredbom daytonskog mirovnog sporazuma kojom se pravo glasovanja na izborima dalo i izbjeglicama iz BiH. Mostar je, međutim, izuzet iz te odredbe budući da gradom upravlja EU te da su izborna pravila različita od onih utvrđenih u Daytonu. Sve je to pak dovelo do toga da se EU sada suočava s izborom između dviju podjednako neugodnih solucija. Ići na izbore koje bi jedna strana mogla bojkotirati ili zbog kontroverznih izbornih pravila odgoditi izbore". (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 9. V. 1996. "Agencija SAD-a za informiranje koja djeluje u sastavu američke vlade obavlja ispitivanja javnog mišljenja po državama diljem svijeta i svoje nalaze stavlja na uvid raznim vladinim organizacijama. Rezultati istraživanja agencije su javni. Prilog Ivane Kuhar. Temeljni cilj Daytonskih sporazuma jest očuvanje višenacionalne BiH. No taj se cilj ne može ostvariti ako stanovništvo nije spremno prihvatiti ona nepisana pravila koja omogućavaju funkcioniranje višenacionalnog društva. Provedena studija nalazi da su bosanski Hrvati pesimisti što se tiče izgleda za etnički sklad u BiH. Tek jedna četvrtina ispitanih smatra da sve tri skupine mogu živjeti u miru i skladu. Sukladno tomu, 76 posto ispitanih bosanskohercegovačkih Hrvata smatra da bi svaki narod trebao imati vlastitu državu, a čak 86 posto njih kaže da se neki narod može osjećati dovoljno sigurnim tek kada predstavlja većinu u državi. Uzevši u obzir sve ove nalaze, dolazimo do rezultata da se 40 posto bosanskih Hrvata snažno protivi životu u multietničkom društvu, trećina se njih ponešto protivi, dok četvrtina njih podupire ideju o multikulturnom društvu. Demografski gledano, ljudi niže školske naobrazbe, zatim oni koji češće pohađaju bogoslužje te seosko stanovništvo češće se protivi ideji o životu u multietničkom društvu. Što se pak stranačkih opredjeljenja tiče, ustanovljeno je da se osobe koje kane glasovati za HDZ žešće protive ideji o zajedničkom životu u BiH, no što izražavaju osobe koje kane glasovati za druge stranke. Ona četvrtina bosanskohercegovačkih Hrvata koja podupire suživot najčešće se još uvijek nije opredijelila za stranku kojoj će pokloniti svoj glas na izborima. Tako 75 posto ispitanika vjeruje da će izbori biti pravedni, a čak 86 posto Hrvata u BiH kaže da će izići na glasovanje. Šezdesetpet posto bosanskih Hrvata danas bi se opredijelilo za HDZ, 8 posto bi glasovalo za HSP, 6 posto za Seljačku stranku, Liberalna stranka dobila bi 3 posto, socijaldemokrati 1 posto, Jugoslavenska ujedinjena ljevica 1 posto, ostali 3 posto, dok 13 posto ne zna kako bi glasovalo. Također je ustanovljeno da 90 posto ispitanih Hrvata u BiH smatra da je višestranački sustav bolji od jednostranačkog. Isto tako tri četvrtine, dakle njih 75 posto, zalaže se za privatizaciju i prijelaz na tržišno gospodarstvo, a čak se 85 posto ispitanika slaže s idejom o stranim ulaganjima. Rezultati za ostale etničke skupine u BiH bit će objavljeni tijekom ovog mjeseca. *** U SAD je posljednjih mjesec dana boravio pukovnik Mladen Nakić, čelnik ureda za vezu sa stranim vojnim izaslanicima pri Ministarstvu obrane Republike Hrvatske. Zajedno s kolegama iz desetka europskih država, pukovnik Nakić se, u organizaciji američke agencije za informiranje, susreo s predstavnicima američkog političkog života, a posjetio je i američke vojne i akademske ustanove. Tema posjeta bila je američko-europski sigurnosni odnosi. S pukovnikom Mladenom Nakićem razgovarao je Bojan Klima. Cilj boravka skupine europskih stručnjaka za vanjske poslove, obranu i sigurnosna pitanja bio je upoznati se s američkim stajalištima glede promijenjene sigurnosne situacije nakon dovršenja hladnoga rata te u susretima s vojnim i političkim dužnosnicima razmijeniti mišljenja o američko-europskim odnosima. Sudionici programa posjetili su Washington, Chicago, San Francisco, Norfolk. Pukovnika Nakića pogotovo se dojmio posjet američkom ministarstvu obrane. = Posebno za mene, jer dolazim iz ministarstva obrane, bilo je vrlo korisno iskustvo u Pentagonu gdje sam sa svojim kolegama zaista dodirnuo sva aktualna pitanja i međunarodne sigurnosti i suradnje, ali posebno mjesta i uloge Hrvatske u, ja bih rekao, definitivnom razrješenju krize na području bivše Jugoslavije. Cilj posjeta bio je također da se europski stručnjaci za međunarodne odnose i sigurnosna pitanja upoznaju s američkim političkim procesom te načinom donošenja odluka. Organizirani su susreti s članovima odbora zastupničkog doma za međunarodne odnose, ali i s predstavnicima nevladinih i građanskih organizacija, udruga i tvrtki koje također, na nešto neformalniji način, utječu na američku vanjsku politiku, s članovima etničkih lobbya i stručnjacima privatnih zaklada. Pukovnik Nakić, dužnosnik Ministarstva obrane odgovoran za odnose s vojnim izaslanicima, kaže da se tijekom susreta s američkim kolegama najviše raspravljalo o novoj ulozi međudržavnih vojnih i političkih organizacija stvorenih za vrijeme hladnog rata. = Sigurnosno pitanje, to je sad, kao što svi znamo, najaktualnije, dakle, u kojoj mjeri se može u budućnosti minimalizirati bilo kakve konfliktne situacije kakve su bile npr. rat u bivšoj Jugoslaviji. Posebno se razgovaralo u kojoj mjeri OESS može svojim mehanizmima i instrumentima tu pridonijeti kad je u pitanju sama Europa, u kojoj mjeri se pokazala EU kao takva spremna riješiti određene konflikte pa i sam rat koji se dogodio u bivšoj Jugoslaviji što je, naravno, posebno bilo značajno za Hrvatsku. U sklopu tih naših razgovora dotaknulo se i pitanje, i to vrlo detaljno, uloga NATO-a, kako sada, tako i u budućnosti. Mislim da je naše američke kolege dobrim dijelom upravo to zanimalo u kojoj mjeri Europa razmišlja kad je u pitanju uloga i daljnje funkcije NATO-a. Za nas je bilo posebno zanimljivo Partnerstvo za mir gdje Hrvatska upravo uspješnim završetkom rata nastoji ući u taj projekt Partnerstvo za mir kao prve stepenice ka, danas-sutra nadamo se, i punopravnom članstvu u jednoj takvoj sigurnosno-vojno-političkoj organizaciji kao što je NATO. Pripremajući se za odlazak u newyoršku zrakoplovnu luku, odakle je nakon gotovo jednomjesečnog boravka u Americi otputovao u Zagreb, Mladen Nakić je bio pun dojmova. Pogotovo su impresivni bili posjeti nosaču zrakoplova Independent u mornaričkoj bazi u Norfolku u Virginiji te boravak na zapadnoj obali u San Franciscu i San Hoseu". (VOA) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 9. V. 1996. Izvješće iz Beograda poslao je Stojan Cerović: "Vanjski i unutarnji pritisci na Miloševićev režim ovih dana naglo rastu. Američki izaslanik Kornblum i Carl Bidlt, koji su prije dva dana posjetili Beograd, tražili su od Miloševića da pomogne u realizaciji mirovnog sporazuma o Bosni. Pritom je Bildt, čini se, posebno inzistirao da Beograd pomogne u uklanjanju Radovana Karadžića i generala Mladića, a Kornblum je zahtijevao suradnju s Haaškim sudom, posebno u slučaju trojice optuženih časnika bivše JNA. Jučer je stigla vijest da je Vijeće sigurnosti UN-a poslalo Beogradu isti zahtjev, ističući da Jugoslavija uopće nije pokrenula postupak za uhićenje i izručenje trojice časnika. U pozadini ovog upozorenja stoji sve češće spominjana prijetnja ponovnim uvođenjem sankcija. Priopćenje Vijeća sigurnosti nije prešutjela ni državna televizija, što bi moglo značiti da će Milošević ipak nešto poduzeti ma koliko mu to bilo neugodno. S druge strane, u samoj Srbiji raste socijalna napetost koja je kulminirala jučer u Nišu gdje se oko 15 tisuća radnika u štrajku okupilo u središtu grada. U pitanju su nekoliko velikih poduzeća na čelu s elektronskom industrijom. Gnjevni radnici, od kojih većina mjesecima ne rade i ne primaju plaće, jučer su izvikivali parole 'Dolje vlada', 'Ostavke, ostavke' i 'Lopovi, lopovi'. Koliko je ovaj prosvjed ozbiljno shvaćen, vidi se po tome što je već danas u Niš poslana interventna pomoć od 3,2 milijuna dinara za pokretanje proizvodnje i isplatu zarada. Ali štrajk je, unatoč tome, nastavljen i danas. Ne zna se odakle potječe novac za smirivanje niškog prosvjeda, ali prije nekoliko godina socijalni mir kupovao se tiskanjem novca što je dovelo do hiperinflacije. Ovog puta guverner Narodne banke Dragoslav Avramović ne dopušta novu emisiju, a pritisak na njega sigurno će sada porasti". (RFI) NJEMAČKI RADIO - RDW 9. V. 1996. "Makedonski ministar unutarnjih poslova Tomislav Čokrevski objavio je ofenzivu protiv novinara zbog, kako tvrdi, negativnog pisanja o dosadašnjoj istrazi u vezi s atentatom na makedonskoga predsjednika Kiru Gligorova. Protiv te najave jučer su prosvjedovali novinari nezavisnih listova i Demokratska partija. Iz Skoplja o tome Snježana Kostić: Prigodni govor ministra unutarnjih poslova Tomislava Čokrevskog na svečanosti u povodu dana policije 7. svibnja već bi bio zaboravljen da se u njemu nisu našle neke primjedbe koje su digle buru u novinarskim krugovima. Ministar je osim ostalog rekao da neki novinari i mediji, ali i političke strukture, stalno napadaju ministarstvo i iznose razne neprovjerene poluistine i senzacije. Ovo što se sada čini protiv ministarstva u raznim napisima i člancima, isto je tako atentat na makedonski poredak i na ovu službu koja treba čuvati zdravo tkivo makedonskog društva. Žalim, kaže ministar, što mnogi novinari to ne shvaćaju ili shvaćaju u funkciji nečeg drugog. Ovo je, zapravo, odgovor na učestale kritike zbog mršavih rezultata koje je ponudila istraga u vezi s atentatom na predsjednika Gligorova. Stoga je ministar najavio ofenzivu protiv zlonamjernih novinara i medija, a njegovo moćno oružje bit će istina i otvorenost u borbi protiv neetičnosti i neprofesionalnosti. Radio Skoplje, čije uredništvo drži da je ministar aludirao na jedan upravo njihov kritički osvrt, u svojoj reakciji uz ostalo ističe: Ministar Čokrevski kao da zaboravlja da baš istina i otvorenost su najmoćnije oružje i nastojanje novinara kojima je zaprijetio kontraofenzivom, čistkama izvora informacija u ministarstvu i analizom novinarskih tekstova. Te riječi je izgovorio profesor koji predaje predmete javno mišljenje i teoriju komunikacija i informacija, čovjek koji je na funkciju ministra došao između ostalog iz redova Foruma za čovjekova prava. Nezavisni list 'Dnevnik' poziva: Ministar Čokrevski ako drži do sebe i do svog osobnog digniteta, sada treba izabrati ili će javno polemizirati s novinarima, npr. na temu političke igre oko atentata, javno će priopćiti imena novinara spletkara, javno će priopćiti u čijoj su funkciji, a one potplaćene će izvesti pred sud ili, ako ništa od toga ne učini, ustat će i javno će se ispričati. U polemiku s ministrom uključila se i oporbena Demokratska partija, nazvavši inkriminiranu izjavu skandaloznom. Glasnogovornik Demokratske partije kaže da otvorene prijetnje inače zakržljaloj slobodi informiranja, formiranje policijskih crnih popisa novinara zbog objavljenih priloga i napisa, otvorena je najava za uvođenje policijske cenzure. I druge slične mučne i stupidne stvari, kojom je obilovala ova izjava, ne mogu a da ne zabrinu makedonsku javnost. Sam Čokrevski u današnjem broju citiranog dnevnika precizira: Većina novinara ne trebaju biti uznemireni, već samo oni na koje sam mislio. Moja ocjena ne odnosi se na sve novinare, a koji su ti - zna se". (RDW) SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 9. V. 1996. Blagi s ratnim zločincima "Smrti su obično samo tužne, ali jedna mi je posebice ostala u sjećanju. Dogodila se u Poljskoj, odmah nakon rata, u gradu koji sam poslije mnogo puta posjetio. Jedan se čovjek vratio iz Auschwitza, iz same smrti, u kuću u kojoj je nekad živio i pilanu koju je posjedovao. Kada ih je pokušao dobiti natrag, bio je ubijen. Elementi koji su taj događaj učinili posebnom tragedijom - jamačno je mislio da je izvan opasnosti, rat je završio, pravda je navodno ponovno uspostavljena - sada su prisutni i u bivšoj Jugoslaviji, naročito u Bosni. Tamo su prošloga mjeseca tri bosanska Muslimana ubijena, a mnogi su ozlijeđeni kad su pokušali posjetiti svoje stare domove i mjesno groblje. Dočekali su ih razbješnjeli Srbi koji su kamenovali autobuse. Neki od Muslimana pobjegli su u minsko polje. Tko je točno što učinio i kome nije baš jasno. Nema sumnje, međutim, da su tamo bili prisutni francuski vojnici NATO-a. Također nema nikakve sumnje da su se Muslimani koristili svojim pravom da posjete svoje stare kuće i groblje. Daytonski sporazum jamči slobodan prolaz. Za NATO je ovo već tipična operacija. Njegova plašljivost je od neobjašnjive postala odvratna. Izričito odbija uhititi ratne zločince i jednostavno je stajao po strani dok su Srbi kršili Daytonski sporazum i međunarodni zakon. Ništa nije učinio, npr., kad su se srpski policajci priključili mjesnim razbijačima i piromanima koji su radije zapalili sarajevsko predgrađe nego da ga preuzmu Muslimani. 'Kako mjerite uspjeh?', pitanje je koje u televizijskoj reklami postavlja agent za prodaju kuća. U Bosni odgovor baš i nije jednostavan. Zemlja više nije u ratu, što je svakako veliko dostignuće, a kafići su u Sarajevu ponovno otvoreni, što je ravno čudu. To je uspjeh koji ne bi trebalo nemarno odbaciti. Ali za Pentagon, uspjeh u Bosni je usko definiran: doći i otići bez ikakvih ozljeda. Čini se da nema nikakvu drugu misiju - kao da je 20 tisuća američkih vojnika poslano u bivšu Jugoslaviju da poduči mještane kako se igra softball pa da se onda opet vrate kući. Ne žele imati nikakva posla s uhićenjem ratnih zločinaca jer se boje 'raskoraka u misiji', a boje se, naravno, i za svoje živote. Ti strahovi se nikad ne bi smjeli nemarno odbaciti, ali nije li rizik sastavni dio nošenja uniforme? Ako će na kraju neuspjeh da se ratni zločinci dovedu pred sud značiti da će pojedinci sami vršiti pravdu, onda će to - a ne podatak da nema niti jedne ozljede - donijeti sud o uspješnosti misije. Uostalom, nitko na Balkanu nije dovoljno snažan da se petlja s NATO-om. Oprez se pretvorio u tužnu plašljivost. Čini se kao da američka vojska i njena kreatura NATO imaju svoju vlastitu politiku. Kad se dođe do pitanja traženja ratnih zločinaca, oni neće učiniti ono što im dopušta (ali ne zahtijeva) Daytonski sporazum. Čelnik Združenog stožera general John Shalikashvili, gotovo je obećao ratnim zločincima da su sigurni sve dok je on ovdje. Da li se protivi lovljenju?, upitan je prošli mjesec. 'Apsolutno sam protiv.' Američki zapovjednik NATO snaga admiral Leighton Smith ne samo da misli isto, već se pokorio srpskim zahtjevima na uštrb Muslimana. (...) Krajnji ishod je da su neki vrlo loši ljudi zapravo dobili imunitet. Među njima je, samo da se zna, zvijer koja se zove Slobodan Miljković, koji je osobno ubio mnoštvo bosanskih Muslimana, često na najbrutalniji način. Časopis 'Time' ga je uspio naći i intervjuirati, ali NATO, 60 tisuća ljudi i svi ti silni zrakoplovi, ga neće čak ni potražiti. Tu su i Radovan Karadžič, vođa bosanskih Srba, i njegov zapovijedajući general Ratko Mladić. Oni se skijaju i razmeću se, dok NATO odlučno okreće glavu na drugu stranu. Jasno je da ako NATO učini ono što je moralno obvezan učiniti - ako uhiti te ratne zločince i dovede ih pred sud - Clintonova vlada će morati reći Pentagonu što da učini. (Ako to znači civilnu kontrolu nad vojskom, neka bude!) Sjedinjene Države i NATO trebali bi početi provoditi Daytonski sporazum: slobodan prolaz za sve ljude i potjera za lošim momcima. Prijetnja američkim vojnicima neće biti velika. Prijetnja pravdi, da ne spominjemo naš vlastiti ponos, sigurno je daleko veća", zaključuje Richard Cohen. THE WASHINGTON TIMES 9. V. 1996. Posebni odbor Bijele kuće za istragu politike o iranskom oružju "Jučer je Bijela kuća odlučila da se osnuje i financira posebni odbor koji će istraživati tajnu politiku Clintonove vlade kojom je Iranu dopušteno da dostavi oružje u Bosnu i Hercegovinu dok su Sjedinjene Države javno podupirale međunarodnu zabranu na uvoz oružja. 'Danas je na dnevnom redu legitimna sumnja da je vlada počinila prijestup koji je mogao ugroziti živote naših mladića i djevojaka koji su u službi u Bosni', rekao je vođa većine Dick Armcy prije sastanka na kojem su odobrene ovakve odredbe. Prema prvoj rezoluciji, osniva se odabrani pododbor Odbora za međunarodne odnose koji se sastoji od pet republikanaca i tri demokrata. Prema drugoj odredbi, za istragu će se izdvojiti 995 tisuća dolara. Republikanac Gilman, predsjednik odbora, rekao je da je ovakva komisija potrebna kako bi se 'saznalo kako je i zašto Clintonova vlada ovako izmijenila svoju politiku i zašto nije obavijestila Kongres, američki narod, pa čak ni svoje NATO saveznike'. Demokrati tvrde da je istraga politički motivirana. 'Ovaj posebni odbor ne samo što je nepotreban, već je potpuno politički', rekao je teksaški demokrat Frost, dodajući da će istraga omogućiti milijun dolara 'za Doleovu predsjedničku kampanju'. Na pritužbe o strančarstvu uzvratili su republikanci, prisjećajući se kako su demokrati potrošili 4,5 milijuna dolara istražujući neosnovane optužbe da je predsjednik Reagan sklopio tajni sporazum s Iranom 1980. kako bi puštanje taoca utjecalo na izbore. Osmomjesečna istraga nije podnijela nikakav dokaz o tom dogovoru. (...) Tajne iranske isporuke oružja razotkrio je The Washington Times u lipnju 1994., ali činjenica da ih je odobrio predsjednik Clinton u vidu tajne politike nije javno obznanjena do prije nekoliko tjedana. Clinton je odobrio politiku nesuprotstavljanja isporukama oružja krajem travnja 1994., dok su američki brodovi i promatrački zrakoplovi pomagali da se provodi embargo na oružje na Balkanu. Vladini glasnogovornici brane politiku. Glasnogovornik Pentagona Ken Bacon rekao je da se takvom politikom htjelo pomoći muslimanskoj vladi kad im je to bilo potrebno i da je to bio 'prihvatljivi rizik'. (...) Glasnogovornik odbora Gerald Lipson rekao je da će pozvati agente FBI-ja da pomognu u istrazi koju će predvoditi republikanac Henry Hyde. Agenti će pomoći da se ispita jesu li prekršeni zakoni o tajnim akcijama i da se 'pronađe dokumentacija'", piše Bill Gertz. Novinari u Bosni trebaju dopuštenje vojske prije citiranja "Novinski izvjestitelji, koji žive s američkim vojnicima u Bosni i Hercegovini, trebaju unaprijed dobiti odobrenje vojnika, prije nego što bilo koga citiraju pod pravim imenom, objavio je danas Pentagon. Novu politiku javno je objavio glasnogovornik Pentagona Ken Bacon, koji je rekao da su takve restrikcije uvedene nakon što je 'The Wall Street Journal' u prosincu citirao prijekora vrijedne primjedbe brigadira američke vojske Gregoryja Fontenota, zapovjednika 1. brigade 1. oklopne divizije u Bosni. Ta se politika odnosi na izvjestitelje koje Pentagon naziva 'medijima sa smještajem' - novinare koji žive i putuju s američkim vojnim jedinicama oko mjesec dana za vrijeme NATO-ove provedbene misije u Bosni i susjednim zemljama. Prijašnja pravila za novinare koji rade s vojnicima bila su da se svi komentari i primjedbe smatraju 'javnim izjavama' od početka, što je značilo da se mogu slobodno citirati i pripisati tim vojnicima bez njihova prethodnog odobrenja. Politika se mora provoditi, osim ako vojnici i novinari ne stvore svoja pojedinačna pravila na samom terenu. (...) Vojnici i novinari u Bosni su ovu novu odredbu nazvali 'Ricksovim pravilom', prema novinaru The Wall Street Journala Tomu Ricksu, koji je napisao članak koji je donio nevolje brigadiru Fontenotu. Ricks je proveo mjesec dana s brigadirom Fontenotom i njegovom brigadom i citirao je brigadira koji je rekao da su 'Hrvati rasisti' u prisutnosti dva crna vojnika. Ta je primjedba odmah izazvala unutarnju istragu o brigadiru, vojnom veteranu koji je vrlo omiljen među svojim potčinjenima. (...) U poruci koju su američki zapovjednici primili od vojnog ureda za novinare u Tuzli, kaže se da ako novinar provede više od 24 sata s vojnom jedinicom, 'trebao bi većinu informacija smatrati popratnim informacijama', tj. ne pripisivati ih nikome posebno. Novinar koji želi izravno nekoga citirati 'mora obavijestiti izvor koji želi upotrijebiti za citiranje', kaže pravilo. 'Ako vojnik ima neka pitanja ili ako nije zadovoljan navodom, treba se obratiti svom zapovjedniku ili časnicima zaduženim za odnose s javnošću'. (...) Glasnogovornik Bacon rekao je da su nova pravila slična onima koja se zahtijevaju od novinara koji izvješćuju o vladinim dužnosnicima sa službenih putovanja. (...) Bacon je također rekao da su restrikcije donesene zbog pritužbi američkih vojnih zapovjednika koji nevoljko novinarima dopuštaju pristup jedinicama", izvješćuje Bill Gertz. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 9. V. 1996. Ž3=Bosanski izbor: ili izbori ili podjela "U proteklih nekoliko mjeseci, dužnosnici Sjedinjenih Država i NATO-a govore koliko su zadovoljni time kako je uspješno proveden prekid vatre i razdvajanje zaraćenih snaga u Bosni, ali i koliko su uznemireni jer se političke odredbe Daytonskog mirovnog sporazuma - kao što je povratak izbjeglica i održavanje izbora - još nisu provele. To nije slučajno. To je sastavna kontradikcija u samoj srži Daytona. Razlog zbog kojeg se prekid vatre tako dobro drži, u Bosni je i razlogom zašto još nisu provedene političke odredbe. Prekid vatre se drži jer svaku od bosanskih strana predvode autoritativno-nacionalističke figure koje mogu dati naredbu da se prekinu sukobi i kojoj će se na bojišnici odmah pokoriti. Razlog zašto se ne provode političke odredbe je taj što one prijete političkim temeljima mnogih od ovih istih vođa, čiji su interesi da drže Bosnu i dalje podijeljenom, a da se sukob promatra u nacionalističkim terminima kako bi osigurali svoj položaj na vlasti. Kada se radi o prekidu vatre, kaže general Michael Walker, zapovjednik kopnenih snaga NATO-a u Bosni, srpski, muslimanski i hrvatski vođe daju prave naredbe. Ali kad se radi o političkim odredbama: 'Ono što se događa nije nemogućnost davanja uputa, već prije davanje uputa u protivnu smjeru'. General Walker je rekao da ono što čine srpski, muslimanski i hrvatski vođe 'upućuje da su više skloni podjeli'. NATO se može pomiriti s podjelom i jedino što želi je mirna Bosna do njegova odlaska. Ali diplomati vjeruju da se Zapad mora potruditi da postigne ujedinjenje Bosne koje je obećano u Daytonu. To je moguće samo ako NATO ukloni Radovana Karadžića i Ratka Mladića, optužene srpske ratne zločince koji su i dalje na vlasti u separatističkoj bosanskosrpskoj republici. Da se izbori sada održe, Karadžić bi bio ponovno izabran za predsjednika, čime bi dobio demokratski mandat koji bi potvrdila međunarodna zajednica - a to je zadnja stvar koju Zapad želi. NATO saveznici su se nadali da će Srbi sami maknuti Karadžića i Mladića, ali to se ne događa. Stoga se sve više pritišće NATO da ih uhiti kako bi poduprli ujedinjenje, ali NATO to ne želi učiniti jer se boji da bi time poremetio stabilnost, ali i zbog straha da bi se time NATO uključio u sukob. Što da se radi? To ovisi o tome što tko vjeruje da je zaista moguće u Bosni. Ja vjerujem da je najbolje što je moguće u Bosni za sljedećih nekoliko godina stabilna ali labava podjela na srpske, muslimanske i hrvatske kantone. Po tom scenariju, u Bosni se ne bi trebali provesti izbori odmah, već bi NATO trebao i dalje biti ovdje da čuva mir, dok zaraćene strane same ne smisle kako, i kako dugo, žele međusobno živjeti i trgovati. Svaka strana koja ne želi izručiti ratne zločince trebala bi biti diplomatski i gospodarski izolirana. Stajalište je Clintonove vlade da bi se Bosna, ako je moguće, trebala ujediniti u federalne državu, počevši od rujanskih predsjedničkih izbora. Ali takva vizija Bosne se ne može ostvariti dok se ne uklone Karadžić i Mladić. Ejup Ganić, potpredsjednik bosanskih Muslimana, rekao mi je da je, nakon što je NATO nedavno otkrio jedan iranski teroristički centar u Bosni i opkolio ga helikopterima i tenkovima, rekao NATO-u da je to 'savršena proba kako treba uhititi Karadžića i Mladića'. Ganić je dodao: 'Da li bi uspjeli provesti demokraciju u Njemačkoj da ste dopustili Hitleru da ostane na vlasti? Vi Amerikanci ste nam rekli da je Bosna jedna država, i mi se toga držimo'. Ali na Palama, bosanskosrpskom glavnom gradu, predsjednik parlamenta srpske republike Momčilo Krajišnik mi je rekao: 'Ljudi ovdje zaista ne vjeruju da su Karadžić i Mladić ratni zločinci. NATO je velika sila koju bi samo glupo vodstvo ignoriralo. Ali ako bi mogao dati bilo kakav savjet, savjetovao bih NATO-u da nikako ne pokuša uhititi Mladića i Karadžića silom. Neke stvari trebaju ostati tabu.' To je pravo pitanje o kojem Bill Clinton i Bob Dole trebaju raspravljati ove jeseni - a ne krivo pitanje iranskih dostava oružja. Ako su Sjedinjene Države odane izborima u Bosni i ujedinjenju Bosne, onda trebaju ukloniti srpske ratne zločince koji su još na vlasti. Ako su spremne prihvatiti de facto podjelu kao zadnju lošu mogućnost, onda trebaju lažirati izbore. Gospodine Predsjedniče, gospodine Dole, što ćete odabrati?", završava članak Thomas L. Friedman. Ž1=THE WALL STREET JOURNAL Ž2=9. V. 1996. Ž3=Tadićev dan na sudu Drugi dan Tadićeva suđenja počeo je s lekcijom iz povijesti, piše list. James Gow, povjesničar bivše Jugoslavije, objasnio je trojici sudaca Međunarodnog haaškog suda kako su intelektualci i političari u Srbiji postajali sve opsjednutiji idejom da se srpski suverenitet proteže ne sve krajeve u kojima Srbi žive. Povijesno utvrditi što se zbivalo u bivšoj Jugoslaviji, jedan je od načina kojim bi Sud mogao pomoći uspostavi trajnog mira. Osim toga, suđenje Tadiću je postalo testom za tvrdnju može li se pravda ostvariti putem međunarodnoga humanitarnog prava, kroz međunarodno suđenje. Važnost suđenja nije samo u eventualnoj presudi, nego u činjenici da se Bosancima ukaže na to da će pravni sistem tužiti osumnjičene. Četrdesetgodišnji bosanski Srbin, bivši vlasnik kafića i instruktor karatea, optužen je za sudjelovanje u brutalnim ubojstvima više od 30 Muslimana u logoru Omarska i još drugdje, tijekom druge polovice 1992. godine. Tadić tvrdi da nije kriv, pravdajući se zamjenom identiteta. Nitko ne osporava da su se zločini uistinu odigrali; a Tadić čak tvrdi da u vrijeme kada su zločini počinjeni nije bio na na tom mjestu i da je ubojica njegov dvojnik, čiji identitet nije poznat. Tim njegovih odvjetnika još je dodao da Tadić nikad nije bio državni agent, kao ni policajac, zbog čega i nije odgovarajući subjekt za Međunarodni sud. No, do sada je glavno oružje obrane primjedba da suđenje nikako ne može biti pravedno. U nastupnom govoru, Tadićev je odvjetnik rekao da "žeđ za osvetom" prijeti izvršenju pravde. Sud koji je naklonjen donošenju presude, kao i nedovoljna obaviještenost i pripremljenost odvjetničkog tima - rekao je Tadićev odvjetnik - nužno će dovesti do njegove osude. U članku stoji da je ta primjedba istinita jer odvjetnici uistinu na raspolaganju imaju manje izvora, a svjedoci obrane su im uglavnom na srpskom teritoriju i odbijaju putovati. S druge strane, tužiteljski tim, kao i sam Sud odavno se bore s tim problemima. Sud nije željan osude pod svaku cijenu, baš su nedavno oslobodili optuženog ratnog zločinca koji umire od raka: optužbe su odbačene zbog nedostaka dokaza. Tadićev slučaj je otkazivan dulje od godinu dana kako bi omogućio obrani više vremena za pripremu. Tadićeve interese brani odvjetnik iz nizozemske najveće odvjetničke tvrtke. Kako će se suci odnositi spram dostupnosti dokaza i svjedočenja očevidaca odredit će ton budućih suđenja. Valja ipak dodati da su suci i odvjetnici u nezavidnoj poziciji; Daytonski je sporazum od svih potpisnika tražio sudjelovanje u radu Suda, ali su je svi, osim bosanskih Muslimana, olako shvatili. Da su hrvatske i srpske vlasti bili jače prisiljene na suradnju oko uhićenja optuženih ratnih zločinaca ili omogućavanja skupljanja dokaza, pošteno suđenje ne bi toliko bilo u pitanju. Upitan po tko zna koji put zbog čega snage IFOR-a ne mogu sudjelovati u uhićenjima, zapovjednik admiral Leighton Smith je nedavno rekao "Smatrajte odgovornima one koji su sporazum potpisali, a nama se skinite s leđa." Komentator piše da je logično da se odgovornima smatraju potpisnici Daytonskog sporazuma, jer je i sporazum sam sadržavao sankcije za one koji se ne pokoravaju. Pritisak Sjedinjenih Država kao i NATO-a na sve strane u Bosni nudi jedinu nadu da će ratni zločinci biti uhićeni. Inače, završava se u članku, bit će teško tvrditi da je Haaški sud oruđe mira i pravde. VELIKA BRITANIJA THE EUROPEAN 9. V. 1996. Prijetnje džihada u Bosni uznemirile NATO "Obavještajni dužnosnici NATO-a istražuju prijetnje donedavno nepoznate islamističke terorističke grupe koja je najavila pokretanje samoubilačkih misija na NATO-ove postrojbe u Bosni, slične onima koje su nedavno pobile tucet Izraelca" - stoji u tekstu Iana Mathera. Glasnogovornik IFOR-ovih postrojba, koje su u Bosni kako bi implementirali prijelaz na civilnu upravu, tvrdi da su spremni na bilo kakvu prijetnju. "Bojimo se da su neke od stranih postrojbi još uvijek ostale u Bosni. Spremni smo poduzeti odgovorajuće korake. Bude li izravnih prijetnji, imamo načina zaštititi se", rekao je. Upozorenje su dobili upravo od časopisa "The European", nakon što je jedan od njegovih redovnih dopisnika dobio eksksluzivan interiew s čelnikom jedne "islamske vojno militantne grupe" u Bosni koji je rekao da upravo obučava nove regrute. NATO i IFOR su prijetnju shvatili ozbiljno. Lider, koji je govorio pod lažnim imenom je upozorio: "Tražimo načine za umiranje kako bismo se dostojanstveno susreli s Alahom u Raju." Dodao je da NATO-ove postrojbe nemaju sredstva kojom bi se mogli obraniti od njihove taktike. Rekao je da ima potrebu za NATO-ove postrojbe u Bosni: "Nitko od vas neće više spavati mirno. Poslat ćemo bombaše samoubojice da bi kaznili Sjedinjene Države i IFOR za okupaciju islamske zemlje." I rekao je da će cijeli svijet uskoro čuti za njihovu grupu, koja se zove Bosansko - islamski džihad. Sve strane postrojbe, uključujući i 400 islamskih boraca, piše Mather, trebali su do sada napustiti Bosnu. Alarmantni su pokazatelji koji ukazuju da su neki borci ipak nezapaženo ostali i dalje u zemlji, uprkos Daytonskom sporazumu. NATO-ov dužnosnik je rekao da je postrojbama naređeno da budu jako oprezni i da putuju u grupama. Ali, po novim regulacijama, postrojbe IFOR-a mogle bi napadački reagirati na provokacije; završava članak Ian Mather. NJEMAČKA DIE ZEIT 9. V. 1996. U Tuđmanovoj državi "Vijeće Europe sve više podsjeća na čekaonicu za nezvane goste. Zapadnoeuropske države dopuštaju susjednim zemljama koje zasad ne žele u EU ili NATO-u, da u Strassbourgu govore o ljudskim pravima i demokraciji - iako kandidati o tome ne znaju puno. Prijamom u Vijeće Europe, tako glasi argument, moglo bi se obaviti pritisak na novu zemlju članicu. Tako je parlamentarna skupština mislila još u siječnju o Rusiji, a prije dva tjedna i o Hrvatskoj. Prijam balkanske države moraju još blagosloviti ministri vanjskih poslova zenalja članica. Vijeće Europe će dakle obratiti hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, osumnjičenog za grubo ponašanje s Muslimanima, Srbima i oporbom. Jednostavno članstvo dakako nije za to dovoljno. Jer bivši partizanski general sad u Hrvatskoj zapovijeda ofenzivom protiv svih koji ne žele pjevati njegovu pjesmu. Među žrtvama je umjereno kritički tjednik 'Panorama' koji je prošlog tjedna zatvoren jer da je prekršio 'zakone o okolišu'. 'Novi list', zadnji neovisni dnevnik u Hrvatskoj osuđen je na kaznu od 3,75 milijuna maraka zbog navodne utaje poreza. Zaoštreni zakon o tisku svaku kritiku o predsjednika klasificira kao uvredu. Dva urednika tjednika 'Feral Tribune' policija je pozvala na pripremu postupka. Vladi odani mediji optužuju hrvatske borce za ljudska prava da rade za srpsku tajnu službu. Iza Tuđmanova rata protiv početaka otvorenog društva u Hrvatskoj stoji strah od gubitka vlasti. Otkako je njegova stranka, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na izborima prošlog studenog doživjela osjetan gubitak, Predsjedniku je sinulo da bi ga njegovi 'vjerni Hrvati' mogli na izborima smijeniti. U svojoj posttotalitarnoj paranoji čini mu se da je u zemlji i inozemstvu okružen neprijateljima. Ono što se većini zemalja članica čini razumljivim, za Tuđmana i njegove stranačke pripadnike u HDZ-u je urota protiv države: demokratska oporba slovi kao izdajica zemlje. To je Tuđman pokazao naročito pri izboru novog gradonačelnika Zagreba. U gradskom vijeću HDZ je doduše postala najjačom strankom, no slabija je od koalicije oporbenih stranaka. One su željele zadržati pravo na izbor gradonačelnika iz svojih redova. General sa sjedištem u nekadašnjoj Titovoj zagrebačkoj vili protiv svakog je kandidata uložio veto. Sad je Tuđman izišao iz pat položaja. Kratkim je postupkom raspustio gradsku skupštinu. Glavnim gradom i njegovom okolicom vlada poslušni satrap. Novi su izbori odgođeni za jesen. Na vojnoj paradi u Okučanima 2. svibnja Tuđman je dao prikriveno objašnjenje za 'coup de capitale'. Namjere oporbe usporedio je s namjerama Hitlera kad je prigrabio vlast 1933. godine i nastavio: 'Ne ćemo dopustiti da se to ponovi. Ne ćemo dopustiti da se HDZ iza koje je za osnivanja Hrvatske stajala većina Hrvata razori i da stranka svoje vodstvo prepusti nekima koji sada nemaju većinu i koji bi mogli odigrati negativnu ulogu.' Drugi Tuđmanov strah ostao je neizrečen: u uredu gradonačelnika Zagreba 'bilo tko' bi mogao dobiti zapanjujući uvid u neprozirnu praksu privatizacije. Razdioba pogona u nekada društvenom vlasništvu između vođa HDZ-a i njihovih prijatelja se prikriva. Vođe socijalno-liberalne stranke, seljačke stranke i drugih frakcija ovog je tjedna ministar vanjskih poslova Kinkel pozvao u Bonn. Zaštitniku iz Njemačke Tuđman je odgovorio usklađenom medijskom kampanjom pod geslom 'izdaja domovine'. Oporbenjaci su otkazali svoje putovanje. Ako 'pritisak' Vijeća Europe uistinu obrati Tuđmana, bio bi to velik uspjeh za Strassbourg. Zasad u svakom slučaju izgleda da će nove članice poput Hrvatske navesti Vijeće Europe na pogrešan smjer: njegov pojam demokracije prilagođava se željama" - piše Michael Thumann. AUSTRIJA DIE PRESSE 9. V. 1996. 'Savjetujemo da se ne vozite' "'Jako bih se zabrinuo za sigurnost. No ako netko doista želi putovati, neka ide.' Dr. Guenter Schneglberger, referent u stručnom savezu za otpremu roba u gospodarskoj komori Austrije drži da su prve vijesti iz bivše Jugoslavije potvrdile njegovo suzdržano stajalište. Vožnju od utorka ponovno otvorenom autocestom između Zagreba i Beograda ne može se zasad nikako preporučiti zbog velikih rizika - a ne samo zbog velikih troškova. Kao i prije, mnogobrojne su kontrole, kaže Schneglberger, te prijeti opasnost da budete pogođeni iz zasjede. Osim toga će razbijene skupine vojnika ucjenjivati vozače, mogli bi biti izloženi 'samovolji okružnog cara' glede cestarine i zaštite. A nikakvo kasko osiguranje neće nadoknaditi štetu izazvanu ratom (primjerice minama)" - piše među ostalim Heinz Mueller. ITALIJA MESSAGERO VENETO 9. V. 1996. Ušutkavanje hrvatskog tiska "U Hrvatskoj je polemika između predsjednika Tuđmana, kojega se optužuje da je potaknuo križarski rat protiv sredstava priopćavanja, i novinara koji brane svoju nezavisnost i pravo na kritiku. U manje od mjesec dana na predsjednikov su se bijes spotaknuli riječki dnevnik 'Novi list', tjednik 'Panorama' i satirički časopis 'Feral tribune'. 'Novi list' je najveći oporbeni dnevnik, s nakladom od 75.000 primjeraka, nasuprot 120.000 primjeraka provladinog 'Večernjeg lista'. Prije mjesec dana je financijska policija od društva EDIT, talijanske manjine, zatražila dvije i pol milijarde carinskih pristojbi za rotaciju koju je 1990. darovala talijanska vlada, nakon jednog sporazuma s tadašnjom jugoslavenskom vladom. U biti je cilj bio 'Novi list', koji novine tiska u EDIT-ovoj tipografiji. Upravo je jučer dnevnik objavio izjave koje je u Splitu (Dalmacija) dao banjolučki (Bosna) biskup, Franjo Komarica, koji je tijekom jedne mise uputio apel za uzajaman oprost svih kršćana u Hrvatskoj i svijetu. Potom je osudio 'kontrolu tiska i totalitarne režime koji izazivaju mržnju i strah'. Gore od 'Novog lista' prošao je tjednik 'Panorama', koji je zapečaćen. Službeni razlog je 'tehnološki i ekološki', prema uredništvu novina, međutim, radi se o političkoj mjeri. 'Bili smo spremali članke o predsjedniku Tuđmanu', objasnio je zamjenik glavnog urednika Andrej Rora. Prije nekoliko dana policija se pojavila i u uredništvu 'Feral tribunea', jedinog satiričkog lista u Hrvatskoj. Sam Tuđman je direktora Viktora Ivančića, koji je pozvan na sud, i glavnog urednika Marinka Čulića prijavio radi 'uvrede državnog vrhovnika'. Dvojica novinara riskiraju od šest mjeseci do tri godine zatvora. 'To više nisu usamljeni slučajevi, to je navala protiv tiska. Ovi napadi, međutim, pokazuju nervozu i paniku, koji su znakovi slabe vlasti', izjavila je Jagoda Vukušić, predsjednica hrvatskih novinara i zagrebačka dopisnica Novog lista." LA REPUBBLICA 9. V. 1996. Ako pobijedi Lega, na odmor se ide odvojeno "Dragi Bossi, dugo sam razmišljala prije no što sam Vam pošla pisati. Želim Vam pismeno priopćiti moju odluku, na način koji ne ostavlja dvojbe. Prihvaćam, štoviše, podupirem vaš nacrt secesije. U svojstvu Rimljanke-seljakinje-južnjakinje-nesjevernjakinje-prostakuše- divljakuše-bijedice, niz možete Vi nastaviti, svečano se obvezujem da ću republiku Nord smatrati drugom nacijom, a strancima stanovnike sjevera i sjeveroistoka, vaše pristaše iz dolina i planina, da ću poštivati nove granice koje Vi želite uspostaviti i da ih neću prelaziti bez propusnice ili odgovarajuće isprave. Secesija, kako je vidimo mi nesjevernjaci, ne bi bila baš takva tragedija kako je ponetko želi prikazati. Štoviše, pod uvjetima koje ću Vam sada iznijeti, a čije će poštivanje biti Vaša briga, to bi nama mogla biti dobra prilika. Moći ćemo razdvojiti naše sudbine i povratiti si naše more, ostavljajući vam vaše doline i vaše planine. Moći ćemo obnoviti naše lijepe otoke, naše najskrovitije plaže... Prije nego što su na njih invaziju napravili stranci sa sjevera i sjeveroistoka, sa svojim običajima i nastranim načinima, to je bio raj.(...) Dolazak novih barbara (oprostite mi, ali ako nas vi uljudno vidite sve kao mafijaše, mi sve vas zamišljamo, s istom uljudnošću, pomalo kao likove iz Asterixa, znate one s loncima na glavi...) poremetio je običaje, koji između ostaloga i nisu bili baš urbani, Sarda, Sicilijanaca, otočana općenito. Svoje lijepe bijele kuće vidjeli su namještene s hi-tech namještajem, njihovu zemlje pritisnutu tisućama imanja, svoje lijepe drvene barke na brzinu obojene kako bi služile kao pozadina za fotografiranje pozlaćenih svilenih kostima.(...) Dragi Bossi, zaključujući ovo moje pismo ponavljam Vam želju za sretno i brzo odcjepljenje. Od Vas tražim samo da poštujete jedan mali uvjet kojega će te zasigurno prihvatiti. Svi bogati i sretni građani republike Nord svoje praznike moraju provesti na području Padanije i poštivati zabranu plovidbe u državnim vodama, najmanje dvadeset milja od obale, u regijama koje se nalaze južno od Veneta i Ligurije. Vaše lijepe svježe i vlažne doline, najpogodnije za jedna opuštajući kolovoz, primiće vas s prikladnim sjevernjačkim dostojanstvom. Ostavljamo vam i alpske obronke: nama, koji ćemo već od sljedećeg ljeta paziti da nam ne razbiju kola kada idemo na odmor vašim krajevima, ostati će lijepe švicarske i austrijske planine, koje su vrlo povoljne unatoč tečaju. Je li posao sklopljen?", piše Barbara Palombelli. FRANCUSKA LIBERATION 8. V. 1996. Vrijeme je za kompromise "Međunarodni sud u Haagu, koji su 1993. godine stvorile članice Vijeća sigurnosti, trebao je biti prije svega strašilo, sredstvo za vršenje pritiska na srpske vođe kako bi oni smanjili obim ratnih zločina koje čine i pristali na suradnju. Stoga ne treba čuditi da nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma zahtjevi Međunarodnog suda nemaju odjeka među političarima. Većina političara o kojima je riječ ne govore to javno, kako ne bi time šokirali obične smrtnike, ali privatno oni uopće ne kriju želju da suci Međunarodnog suda svojim pretjeranim zalaganjem ne dovedu u pitanje krhku ravnotežu između Srba, Muslimana i Hrvata. Tu je razlog zapovijedi o opreznom djelovanju, da ne kažemo pasivnom, koja je izdana NATO-u u vezi s traženjem dokaza o počinjenim zločinima. Jer, vrijeme kompromisa nije pravo vrijeme za zadovoljavanje pravde. A onih nekoliko sitnih riba kojima sude ili će im suditi u Haagu... sami su krivi. Pa ipak, sve ovo što je do sada rečeno nije razlog da ne zapamtimo početak prvog sudskog procesa Međunarodnog suda. Štogod se dogodilo toj ustanovi čije financiranje ovisi o dobroj volji Vijeća sigurnosti, suđenje Dušku Tadiću predstavlja dobro upozorenje mnogim drugim zločincima i omogućuje nam da bolje spoznamo što ovaj naš svijet treba: stalni međunarodni sud, financijski nezavisan, koji bi se mogao baviti svim ratnim zločinima ili zločinima protiv čovječnosti. Za takvo nešto treba mnogo vremena i zalaganja, ali sama ta zamisao više nije utopijska", piše Jacques Amalric. Uzorni sud koji treba preinačiti "Pola stoljeća nakon Nuernberga jedan međunarodni sud sudi čovjeku optuženom za zločine protiv čovječnosti. Doista, Duško Tadić, 'krvnik iz Omarske', samo je nedužni ispaštalac, nastrani psihopat koji je sadistički uživao u mučenju svojih žrtava. No situacija je nadasve simbolična: tri godine nakon osnutka, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (TPI), usprkos ograničenim sredstvima i nesigurnoj budućnosti, na putu je da zadobije prividno povjerenje koje će još morati ojačati želi li dokazati da se provodi prava međunarodna pravda. Osnutak suda u proljeće 1993., u jeku rata u Bosni, izazvao je velike sumnje. Srbi su tada bili veliki pobjednici: 1992. snage bosanskih Srba osvojile su za nekoliko mjeseci preko 70 posto Bosne uz ravnodušnost međunarodne zajednice koja je odlučila da se vojno ne upleće u sukob. Ne treba 'dodavati rat na rat', tužio se predsjednik Mitterrand. Usred općeg kukavičluka, osnivanje suda činilo se jedinim rješenjem, načinom da Zapad povjeruje kako je napokon nešto učinio. Trebali su se prošle godine dogoditi prvi srpski porazi da bi TPI navijestio neke pomake. 'Ponovno uravnoteženje' koje su tražili Amerikanci - jačanje hrvatsko-muslimanskog saveza kako bi se podvalilo Srbima - otvara put prestanku neprijateljstava. Na pregovorima koji su prethodili mirovnom sporazumu u Daytonu, sklopljenom u studenom 1995., sudci TPI-a posebno nastoje na jednostavnom obrazloženju: mira i pomirenja među zajednicama ne može biti bez minimuma pravde. U završnom tekstu sporazuma kaže se da će potpisnici - srbijanski predsjednik Milošević, hrvatski Tuđman i bosanski Izetbegović - surađivati s TPI-em i da osobe optužene za ratne zločine neće moći obnašati javne dužnosti. Međutim TPI pati od urođene slabosti: on je samo produžena ruka Vijeća sigurnosti UN-a. Vrhovni tužitelj suda, južnoafrikanac Richard Goldstone častan je čovjek koji se dugo borio protiv apartheida i kao takvog ga je na tu dužnost imenovao glavni tajnik Boutros Boutros Ghali. Goldstone zapravo 'provodi želje' članova VS, kako su jučer u Haagu izjavili pravnici koji se zauzimaju za osnutak stalnog suda. Osim toga, bez redarstvenih snaga, TPI nema načina da provede naloge za uhidbu; on se mora osloniti na dobru volju republika bivše Jugoslavije i država u koje su se sklonili zločinci i, napokon, na IFOR, NATO-ove mirovne snage u Bosni. Kumovi Daytonskog sporazuma - prvo Amerikanci, a zatim Europljani - imaju najvažniju zadaću: ponajprije uspješno dovršiti različite faze sporazuma kako bi omogućili NATO-ovim snagama da se povuku koncem godine. U tom se smislu TPI najviše koristi kao sredstvo pritiska na neposlušne strane, kao prijetnja za dobivanje ustupaka. Tijekom jučerašnjeg posjeta Beogradu zamjenik američkog državnog tajnika John Kornblum razgovarao je s predsjednikom Miloševićem o dvama velikim problemima, povratku izbjeglica i organiziranju izbora u rujnu u Bosni. Pitanje ratnih zločinaca došlo je na red tek poslije. Usprkos tjeralicama koje su dobili sa dvadesetak fotografija, vojnici IFOR-a nisu uhitili nijednu osobu s liste optuženih jer nemaju naredbu za to. Za sada su sudjelovali u prebacivanju u zračnu luku jednog Srbina osumnjičenog za ratne zločine koji se nalazio u sarajevskom zatvoru. Dva čovjeka s najtežim optužbama - vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić i njegov zapovjednik Ratko Mladić - koje je TPI dvaput optužio, mogu se dakle slobodno kretati po rs. Njihovoj će uhidbi vjerojatno prethoditi diplomatski sporazum s njihovim bivšim mentorom predsjednikom Miloševićem, čovjekom koji skupo unovčuje i najmanji potez. Prema tome treba biti oprezan glede budućnosti TPI-a. Dvojici drugih optuženika, bosanskih Hrvata koji se nalaze u haaškom zatvoru, moglo bi se suditi sljedećih mjeseci. No postoji opasnost da se pravda domogne tek sitnih riba. Pristaše TPI-a koji su optimisti kažu da je sa zanimljivim procesom Tadiću pokrenut mehanizam koji će biti teško zaustaviti. Sumnjičavci, kojih je velik broj, boje se da je taj proces samo velika pozornica koja znači nedostatak političke volje da se pozovu na odgovornost pravi krivci etničkog čišćenja", piše u napisu Veronique Soule. SRBIJA POLITIKA 9. V. 1996. Svečano otvorena autocesta Zagreb - Beograd "(...) Hrvatskoj strani ipak je bilo najvažnije da svoju zastavu i ploču s nazivom države vidi na tom dijelu svoje granice, jer takva simbolika posebno je na cijeni u današnjim hrvatskim okolnostima..." Kako će raditi naftovod Krk - Pančevo "(...) Zašto stavljamo ovu ploču, kad će je preko noći srušiti, zapitao se jedan gost iz Zagreba. Ipak, čak i ako bude uklonjena, poslije ovog preuzimanja blok stanice, nešto je bar jasnije. 'Jadranski naftovod' je, uz potporu sila koje odlučuju, preuzeo nadležnost nad svim objektima naftovoda koji se nalaze u granicama međunarodno priznate Hrvatske i u buduće će, o blok stanici Solin, brinuti ljudi iz UNTAES-a i Janafa, dok će u kasnijoj fazi sve preuzeti 'Jadranski naftovod'..." Zakoni o amnestiji sve više u optjecaju "(...) Treba, dakle, bit oprezan u tumačenju karaktera amnestije koju za srpsku oblast priprema vlada u Zagrebu, pogotovo što krajišnici u vezi s tim imaju vrlo negativna iskustva u zapadnim dijelovima rsk. Hrvatska je, naime, u prošlogodišnjim oružanim akcijama prvo zarobila veliki broj ljudi, zatim je nekoliko stotina njih, optuženih za navodnu oružanu pobunu, amnestirala. Ali, u zatvorima je zadržala bar još nekoliko stotina krajišnika, protiv kojih se i sada vodi postupak. (...) Amnestija u SRJ je, inače, zanimljiva i po tome što država koja polaže pravo na jugoslavenski kontinuitet nema u svojim zatvorima nikoga koga bi trebalo amnestirati zbog 'oružane pobune protiv SFRJ'. Vlada u Beogradu je, naime, još u ljeto 1992. u velikoj razmjeni kod Nemetina pustila iz svojih zatvora sve zarobljene pripadnike oružanih formacija Hrvatske, a među njima i jedan broj zločinaca, tako da se jugoslavenska amnestija, za razliku od hrvatske i bosanske, odnosi samo na dezertere bivše JNA (i sadašnje VJ), a ne i na one koji su se protiv JNA svojedobno borili. Ipak, nezavisno od toga čime su motivirane i kakve su, amnestije su uvijek jedan od dobrodošlih pokazatelja prestanka rata i smirivanja situacije." POLITIKA EKSPRES 9. V. 1996. Ludilo iz tiska "(...) Optužba s prve, naslovne stranice 'Vjesnika' kojom se Srbiji podmeće reizvoz zaraženog mesa na tržište EU, ne razlikuje se mnogo od donedavno viđenih medijskih podmetanja - recimo da su Srbi isprovocirali ovaj ili onaj masakr u Bosni. U Hrvatskoj se, izgleda, i nakon uspostavljanja mira ne odriču rata i ne napuštaju matricu psihološko propagandnog djelovanja. (...) Hrvatima smeta i to što je u izgledu normalizacija odnosa između Srbije i EU, možda već od lipnja, što će omogućiti izvoz mnogih proizvoda iz naše republike u Europu. To su proizvodi slični hrvatskim, po cjenama vjerojatno konkurentniji. Među njima je i srpska govedina, čiji bi se izvoz, prema procjeni 'Vjesnikovih' propagandista, mogao omesti etiketom da je od 'ludih krava'. Hrvati zagovornici rata, nastavljaju s njim, samo sada na propagandnom planu." Voze svi osim Srba i Hrvata "Iako je autocesta Zagreb - Beograd prekjučer svečano otvorena, crveni jugoslavenski pasoš još nije ulaznica u Hrvatsku preko graničnog prijelaza Bajakovo. To će postati, kako neslužbeno saznajemo u hrvatskim konzulatima u Madžarskoj, kad se dvije države međusobno priznaju. U Hrvatsku se, dakle, iz Jugoslavije ulazi samo preko 'službenog prijelaza' iz Madžarske..." VEČERNJE NOVOSTI 9. V. 1996. Početak obnove povjerenja "(...) Da bi zakoračili u značajnije europske integracije, i Hrvatska i Jugoslavija moraju pokazati svijetu da su u stanju na civiliziran način regulirati svoje međunarodne odnose, s hrabrošću da se prevladaju i one tamne mrlje u međusobnim odnosima. Autocesta može biti više od simbolike i političke interpretacije onoga što ona znači za dvije strane, ali samo pod uvjetom da se prestane sa sijanjem mržnje. Prije svega, sada je na potezu hrvatska strana: potrebno je da njezina vlada pristupi organiziranom povratku izbjeglih Srba, koji su inače hrvatski državljani, pa da se najzad zatvori međusobni krug povjerenja. Nije dovoljno donijeti zakon o amnestiji u istočnoj Slavoniji i Baranji - takav zakon je potreban za sve Srbe hrvatske državljane ako već postoji želja za međusobnim priznanjem." Zašto je američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith pozvan kući "(...) Peter Galbraith došao je u Hrvatsku kao novu državu, unaprijed odsječene glave: američka administracija uvijek u nove države šalje trećerazredne diplomate, kako bi ih se mogla lako odreći ako to zatreba globalnoj politici. U vrijeme izborne kampanje, Bill Clinton se lako može odreći čovjeka koji mu smeta. A Galbraith, koji je mirno promatrao i katkad pomagao etničko čišćenje oko 700 tisuća Srba jest čovjek koji smeta. Da nije posredovao oko uvoza iranskog oružja, rat i u Bosni i u Hrvatskoj bio bi završen prije dvije godine." VJESNIK 10. V. 1996. Euforija i šlamperaj put za europske neugodnosti Dr. Anđelko Milardović, doktor politologije i viši suradnik Instituta za migracije, gost je komentator lista i u svome se članku osvrnuo na prijam Hrvatske u Vijeće Europe, posebice na ponešto nekritičnu euforiju koja je popratila taj događaj: "(...) Međutim, uklapanje u sustav europske političke racionalnosti, pod kojim mislim racionalno strukturiranu i tehnologiziranu politiku koja počiva na strategijama i anticipacijama, podrazumijeva cjelovitu strategiju Hrvatske prema europskim integracijama. S temeljnim i racionalno strukturiranim pitanjem - što Republika Hrvatska može biti dobiva, a što gubi? Ne samo pitanje pitanja radi već je u okviru strategije potrebno uključiti sve varijable. Prije svega gospodarsku, političku, tehnološku, ekološku, obrambenu i kulturnu. (...) Hoćemo li, kad jednog dana osjetimo da nam se ponavljaju povijesne nezgode, mislim na hegemoniju, najprije ulaziti pa opet stvarati pokrete za izlaske, jer Hrvati to stalno čine?(...) Kako se otvorenost granica može odraziti na promjenu narodnosnog sastava, uz pretpostavku da jednoga dana Srbija, Crna Gora, Slovenija, BiH i ostale zemlje bivše Jugoslavije postanu punopravne članice? Razmišlja li itko o toj mogućnosti te naseljavanju drugih i vrlo vjerojatno velikom iseljavanju Hrvata u europske zemlje, u koje se sada teško mogu iseliti, nastaniti.(...) Jer, naša iskustva s Europom nisu takova da bi bilo mjesta euforiji, sentimentalnosti. Ne treba ići u duboku povijest. Primjer euroskepticizama je u njezinu odnošaju spram ovoga prostora u 'završenom ratu'. Nigdje se ne spominje poraz Europe. A upravo na ovom prostoru doživjela je poraz. Zašto bi se onda nekom projektu a priori trebalo vjerovati, prije no što se izračuna zbir dobitaka i gubitaka?" pita se na kraju dr. Anđelko Milardović. Cijena oktanskog poskupljenja Vedran Kukavica komentira poskupljenje benzina u Hrvatskoj i pita se što je potaklo ovu mjeru koja će utjecati i na cijene drugih proizvoda i "zaprijetiti dosad nedodirljivom tečaju kune te potaknuti zatomljeno inflatorno očekivanje, a samim time i inflatornu stvarnost. Ako je Inu, ionako bremenitu poteškoćama, sad usto i ražalostilo određivanje hrvatskog vanjskog duga čije polovica otpada na njezina velika a nejaka pleća, onda je posrijedi problem čije bi razriješenje zahtijevalo sofisticiraniji pristup od bahatog monopolističkog prebacivanja troška na potrošače. Restruktuiranje i privatizacija Ine jesu istrošene fraze koje se čak niti kao takve više ne pojavljuju u javnosti. Država ima s Inom neraščišćene račune koji su doduše opći, ali ponajprije njihov međusobni problem. Hrvatsko se gospodarstvo kreće već nekoliko godina u svojevrsnom naftnom hermeneutičkom krugu. Taj krug izgleda, primjerice, ovako: treba li prije država platiti iz proračuna dugove državnih poduzeća Ini ili prvo Ina treba uplatiti porez u taj isti državni proračun? Sve bi to, naravno, trebalo imati malo veze s Hrvatom kojeg su, evo, dočekale nove znamenke na brojčaniku benzinskih crpki. Koliko je danas prijetnje u onoj doskočici iz doba inflacije da je upravo taj brojčanik jedini strojni element koji je u stanju dosegnuti brzinu svjetlosti?" pita se na kraju članka Vedran Kukavica. VEČERNJI LIST 10. V. 1996. Nečista savjest Branko Vrbošić piše kako će zastupnici hrvatskog Sabora sigurno prihvatiti Prijedlog zakona o oprostu, premda "mnogi 'pobunjenici' to nisu zaslužili" jer "kako kaže i ministar vanjskih poslova RH dr. Mate Granić, samo snažna država može davati oprost. Opća amnestija otvorit će novu fazu procesa mirne reintegracije hrvatskog istoka jer Sabor time zadovoljava zahtjeve Vijeća Europe i međunarodne zajednice, pa čak i Srba koji žive u istočnoj Hrvatskoj. Naime, posljednjih mjeseci njihovi su predstavnici to pitanje potencirali kao uvjet da bi Srbi ostali u Hrvatskoj. Nema sumnje, sada će tražiti neka nova jamstva, te tako opravdavati zašto ne mogu izgovoriti riječ reintegracija, no kako se priprema prijedlog o bilateralnoj zaštiti manjina između Hrvatske i 'SRJ', ostat će vrlo usko polje za ta formalna izvrdavanja. (...) Opća amnestija, naime, nudi slobodu svima osim ratnim zločincima i pravomoćno osuđenima za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Od ukupno 80.000 osoba (od toga je oko 12.000 Madžara i Hrvata, a ostalo su Srbi) koji sada žive u području UNTAES-a, amnestija se ne bi odnosila tek na 50-ak osoba. Iako se imena tih ljudi ne iznose u javnost, jasno je da je riječ o vođama i počiniteljima naročito teških ratnih zlodjela. Mnogi samo 'mobilizirani' ipak ne mogu pogledati u oči bivšim susjedima - preživjelim svjedocima užasa Vukovara, Ovčare, brojnih logora i gubilišta, pa zbog nečiste savjesti iseljavaju iz sada UNTAES-područja.(...)" NJEMAČKA THEATER HEUTE br. 4/96 Ubojice su među nama Novinar časopisa Peter von Becker razgovarao je sa Slobodanom Šnajderom o intelektualcima i politici, o Peteru Handkeu i o ratu u bivšoj Jugoslaviji. - Peter Handke je u svojem osporavanom tekstu tražio novu 'Pravdu za Srbiju'. = Tko nije za pravdu? No u Handkeovu izvješću od početka do kraja ne stoje odnosi između uopćavanja i pojedinosti. Na početku je veliko obećanje: osobna potraga za istinom povezana s političkom analizom. I čitatelj vjeruje da će Peter Handke svoju analizu poduprijeti dosad nepoznatim dokazima, vlastitim otkrićima. No ono što slijedi su same pojedinosti, dojmovi putujućeg pjesnika. No na žalost ovoga se puta vrag ne krije u detaljima. - Mislite, Handke svoje dojmove mirnog svakodnevnog života ne stavlja u svezu pa ni u kontrast spram stvarnosti rata? = Od rata Handke uopće ništa nije vidio. Jedino što je pronašao je činjenica da u Srbiji žive sasvim obični simpatični ljudi, a ne samo monstrumi i zločinci. Strukture moći dakako nije mogao prepoznati u zasnježenim brdima ili prigodom šetnje uz Drinu. Te su strukture skrivene slučajnom pogledu. To je kao da bi netko 1933. godine došao u Muenchen i s njemačkim prijateljima putovao gornjom Bavarskom. Zaključio bi samo: svi ljudi imaju posao, vlakovi voze točno, ljudi u Bavarskoj su veseli i sjede po vrtnim pivnicama, lijepa zemlja s brdima i jezerima, bez vidljive pripreme rata ili krvavog terora. Što je dakle Handke svojim načinom putovanja po Srbiji uopće mogao vidjeti? Handkeovo emfatično povjerenje u stare stvari kakvima su mu se prvotno činile ništa ne govori o sili, ratu, političkom nasilju. Čak ga zasljepljuje. Jer puno od toga čemu se divi u idilično iskonskom svijetu ostalo je netaknutim baš zbog sankcija protiv Srbije. Djeluje perverzno to sada slaviti. Ni riječi o stvarnoj gladi, o nedostatku lijekova u bolnicama, o djeci koja tamo umiru. Time ne plediram protiv političke opravdanosti sankcija protiv Srbije. No Handkeu sve to uopće ne dopire do svijesti. On voli tu neimaštinu kao nepomućenu jednostavnost, zanosi se domaćim kruhom, 'poput šume tamnim loncima meda'. To zvuči kao novi žargon istinskoga - u smislu Adornove kritike Heideggera. Samo nije toliko filozofski suptilan nego naivan, sentimentalan. Handke nam je pokazao da unatoč svojoj inteligenciji i pjesničkoj budnosti opće ne pozna strategiju intelektualnog rada. Iako svojom - djelomično opravdanom - polemikom protiv zapadnih medija i političkog izvještavanja u bosanskom ratu tvrdi da je zauzeo intelektualno stajalište: dakle ustraje na pojašnjavanju i spoznaji protiv predrasuda i sugestija. - Ressentimentima koje Handke podmeće Zapadu glede Srbije kao cjeline, pored svoje polemičke znatiželje želio je suprotstaviti i nepolitičku simpatiju. = U zemlji koja vodi rat za promatrača na žalost nema nepolitičke perspektive. Doima se skurilnim i gotovo komičnim kad Handke izvješćuje o svojem susretu s oporbenim književnicima i intelektualcima u Beogradu. Skoro sve te ljude poznajem osobno. I očito su mu o ratu i Miloševićevom režimu rekli stvari koje Handkeu nisu pristajale u njegovu predrasudu o Srbiji koju treba promatrati bez predrasuda. Ipak je dovoljno pošten da izričito prizna svoje gnušanje spram onog što o 'psima rata' čuje od jednog autora poput Dragana Velikića. Znam kako Velikić diše, njegovi su mi rizici koji sliče mojima u Hrvatskoj predobro poznati. Ukratko: Handke sliči, u novom obliku, onim zapadnoeuropskim piscima koji su tridesetih godina putovali Sovjetskim Savezom i željeli donijeti drugu, ne antikomunističku sliku zemlje. I oni su bili opijeni površinskim prividom. Romain Rolland poput Handkea opisuje hotele, krajolike i sela, zaključuje da tamo žive ljudi, a ne boljševička čudovišta. Ti pisci, naravno, nisu vidjeli nijedan gulag, nijedan zatvor NKVD-a, nikakav teror. Andre Gide je već bio kritičniji. Handkea naprotiv tisuće prekrasnih pojedinosti, primjerice dok opisuje tržnicu, čine slijepim gledateljem. Slika svoje ljupke žanrovske slike, ljude s riječnim ribama i tjesteninom u obliku zvjezdica, on u državi koja je sasvim zaražena politikom i ideologijom želi promatrati kao slobodan, začuđen pjesnik - pa ipak donosi političke zaključke poput ideologa. - Handke u svakom slučaju jasno pokazuje da ima simpatija za Miloševića iako njegove blage riječi o Karadžiću zvuče pomalo uvredljivo. Handkeova je antipatija upućena kratkom ratu u Sloveniji, prebrzom razaranju savezne države Jugoslavije. = Tu antipatiju mogu već bolje razumjeti. Jugoslavija nije zaslužila tako brutalan raspad. Čak ako neka zemlja više nije kadra funkcionirati, ne može se iz nje nakon 40 godina izići jednostavno kao iz tramvaja. Što su učinili Hrvati i Slovenci. S druge pak strane to nije razlog za uništenje tog tramvaja i strijeljanje pobunjenih putnika. Što su zatim učinili Srbi. - Handke stalno naglašava razliku između vlastodržaca i srpskog naroda. = To razlikovanje između vođa i zavedenih moguće je u svakoj diktaturi. No kao pisac mora se zapitati i kakvu su ulogu odigrali intelektualci u pripremanju rata. Zašto su autori, kazališni ljudi, filmski stvaratelji, znanstvenici tako dugo šutjeli - i zašto su mnogi i sami poticali nacionalizam? Radi se o ljudima poput nas, poput Handkea: upravo je stoga trebao biti oprezniji. No srpski intelektualci koji su Handkeu u njegovu izvješću tako 'contre coeur', upravo su oni koji kritički govore o vlastodršcima. I oni su jedini Srbi za koje u njegovu inače tako popustljivu oku nema milosti. To je apsurdna poanta teksta! - Je li dosta veliki broj autora i intelektualaca - a ne samo beogradski podpredsjednik Dobrica Ćosić ili stihotvorni masovni ubojica s Pala ponovno oživio taj nacionalistički mit o 'velikoj Srbiji'? = Apsulutno je bilo tako. I kao Hrvat moram odmah nadopuniti da postoji i usporedni mit o 'velikoj Hrvatskoj'. Političke i intelektualne elite na obje su strane tijesno međusobno surađivale. Razlika je samo što su političari poput Miloševića i Tuđmana bili sposobni ostvariti sablast. Pronašli su rudare koji su njihove grozne utvare duboko ukopali u stanovništvo. Nakon Titove smrti i raspada komunizma među elitom nije više bilo racionalnih i otvorenih koncepata. Jedini koji su imali djelotvoran koncept bili su nacionalisti: svojom zamisli o 'etnički čistoj' državi. A političari su to izrabili. Kao što je Hitler za svoj antisemitizam rabio zamisli Chamberlaina i Rosenberga. Nitko u Beogradu ili Zagrebu nije prije rata otvoreno pitao koja će biti cijena navodnog nacionalnog uzdizanja: nacionalno groblje. - Talijan Claudio Magris već je 1990. godine u Trstu prorekao da će u slučaju jugoslavenskoga rata nakon godine dana biti više mrtvih nego za deset godina građanskoga rata u Libanonu. Da je to prorečeno u Zagrebu i Beogradu i Sarajevu, bi li to itko slušao? = Teško je reći ima li vatre ako već gori fitilj fanatizma. No sada svi govore poput Boga na svršetku 'Posljednjih dana čovječanstva' Karla Krausa: 'Nisam to htio'. No početkom rata se na svim stranama one koji su opominjali moglo prebrojiti na prste jedne ruke. - Je li primjerice Ljubiša Ristić, međunarodno najpoznatiji jugoslavenski kazališni redatelj, tada pripadao u tu malobrojnu skupinu upozoravatelja? = Ne, uopće nije. On je jako nadaren pa je možda i zbog toga tragičan lik. Ristića moć fascinira. Govor kazališta nadomjestio je govorom političke moći i danas je vodeći član u stranci Miloševićeve žene. Ljudi poput njega nisu samo kovači vlastite sreće. Nego i vlastite nesreće. - I nitko s razumom i javnim ugledom u Zagrebu, u Beogradu, u Sarajevu nije mogao predvidjeti što će značiti 'etnička čistoća' i iznenadna autarkija? Da će morati pucati susjed na susjeda i zbog bezbrojnih miješanih brakova obitelj na obitelj? Dakle garđanski rat - ne rat između odvojenih država. = Ljudi su bili kobno omamljeni. U duševnoj komi. Oni koji su etničko čišćenje razumijevali kao politički cilj, njima su socijalne, moralne, vojne posljedice bile nevažne. Cilj je opravdavao sredstva. Većina intelektualaca su u tom smislu jezuiti. - Nije samo Susan Sontag koja je više puta bila u Sarajevu i tamo tijekom rata postavila 'Čekanje na Godota', rekla da svaki pojedini Srbin, Hrvat ili Bosanac u razgovoru naglašava kako se sa svojim susjedima s druge strane dobro sporazumijevao. Ipak su na zapovjed svi bili brzo spremni ubiti jedan drugoga. Je li tu vrebala zvijer u ljudima - ili je za tu spremnost na nasilje postojala osobita konstelacija? = Ne, ne postoji osobita balkanska konstelacija ili dispozicija za mržnju između naroda i narodnosnih skupina. Branim se od pomisli da smo mi Balkanci posebno pleme koje, kako su u XIX. stoljeću napravila kolonijalna gospoda u Berlinu i Londonu, treba izlagati u kavezu. Onda cijela Europa spada u taj kavez. Ono što je izbilo u Prvom svjetskom ratu, već tada poteklom iz Sarajeva, još je otrovno. To su duhovi prošlosti, sve se ponavlja. - Sve? Nisu li i pod Titom, kao i u istočnoj Europi, posebni uvjeti poslije 1945. godine sprječavali u gospodarstvu, u svakodnevnoj kulturi one procese modernizacije i internacionalizacije koji danas teško dopuštaju zamisliti da bi mit o narodu i krvi ponovno potaknuo Nijemce ili Francuze ili Engleze da krenu jedni protiv drugih? = U Jugoslaviji su pod Titom razlike bile potiskivane. Tradicionalno je Srbija morala ili željela pripadati Bizantu, istoku. A Hrvatska, kao katolička zemlja, zapadu. No te vjerski određene razlike sada su politički, ideološki povećane. Jer u stvarnosti smo svi zajedno živjeli u sekularnom društvu. A problem se može pogledati i obrnuto: razlike su bile premale! - Premale? = Počinje time da Srbi, Slovenci, Bosanci i Hrvati, izuzevši uobičajene vlastitosti narječja, govore istim jezikom. Beograd i Sarajevo, iako je to danas inozemstvo, jedini su veliki gradovi u svijetu u kojima se moji komadi izvode bez prijevoda. Sigmund Freud je taj fenomen precizno opisao 1938. godine kao 'narcizam malih razlika': ako u kontaktu dviju kultura prevagnu sličnosti, ljudi koji traže snažnu vlastitu sliku manjak razlika doživljavaju kao prijetnju. Freud je tada govorio o Ircima i Englezima - to je problem još danas. Isto vrijedi i za Baske i Španjolce, Flamance i Valonce, Slovake i Čehe. Često sam i prilično dugo putovao po Njemačkoj, tu sam opet živio tri mjeseca i za mene su mentaliteti Prusa i Bavaraca više različiti nego Hrvata i Srba. Ne šalim se! - A bosanski je samo narječje zajedničkog književnog jezika, razlika između srpskog i hrvatskog slična je odnosu austrijskog i njemačkog? = Da. Na žalost sam danas jedini hrvatski pisac koji prihvaća tu činjenicu. Budući da se sada po svaku cijenu želi razlikovati, politička vlast pokušava osvojiti i jezik a time i mišljenje. To počinje već u školi. Za deset ili dvadeset godina stvorit će se možda dosta umjetnih razlika da bi se iz jednog jezika napravilo dva ili tri. - Ako su razlike tako male, osobito u gradskim obrazovanim slojevima, zašto za više od 40 godina i za dvije generacije Titova Jugoslavija nije uspjela utemeljiti trajni zajednički identitet? = Komunisti su se panično bojali malograđanstva i starih nacionalizama. Na koncu su svi bili malograđani i nacionalisti. Czeslaw Milosz je to dobro opisao: u cijelom istočnom bloku postojao je usporedni život na dvije razine. Službena razina na kojoj su navodno uklonjeni svi povijesni, socijalni, kulturni sukobi; a ispod nje gotovo samo privatna i sasvim drukčija društvena egzistencija. To je vrijedilo i za kulturu. Na svim festivalima u Jugoslaviji postojao je ključ: toliko srpskih, toliko hrvatskih, toliko slovenskih, toliko bosanskih umjetnika. Ono što je izgledalo kao integracija istodobno je odavalo suprotnost. Tito i komunistički pobjednici željeli su nakon krvoprolića Drugoga svjetskog rata kao partizani koji su se vratili doma veliku nacionalnu pomirbu. Umjesto obrade povijesti, umjesto pitanja: tko je što bio? Umjesto stvarne pomirbe koja bi tražila tek zajedničku uspomenu i nešto poput žalobnog rada, postojalo je samo potiskivanje. Grobovi se nisu otvarali, nisu se brojile žrtve. Nego se razvijalo zajedničko površinsko herojstvo. Svi su istodobno bili heroji i žrtve, ne počinitelji. Varljivi identitet. Iako je Hrvatska službeno bila na strani Nijemaca, iako se hrvatski otpor, veliki dio stanovništva borio protiv vlastitog fašističkog režima, u svojem sam školovanju o Drugom svjetskom ratu čuo samo za jednog jedinog neprijatelja: Nijemca. Ništa o vlastitom neprijatelju. Ništa o ustašama, hrvatskim koncentracijskim logorima, ništa o četnicima na srpskoj strani. Nikakav jugoslavenski Adorno ili Jaspers, nikakva Hannah Arendt i nikakva pobjednička sila nisu nas natjerali na obradu prošlosti. Jer komunističkim je partizanima koji su naposljetku uistinu bili vojni i moralni pobjednici protiv Nijemaca i fašizma u njegovoj kvislinškoj inačici, bilo je kako je rekao Nietzsche: nema pobjede koju neće pobijediti pobjednik. - Peter Handke koji je izričito želio napisati 'mirovni tekst', hvali film Emira Kusturice 'Underground'. Film je i groteskna satira i istodobno rekvijem za san ili tlapnju zvanu Jugoslavija. Na kraju je opet utopija: otok u rijeci, u Dunavu na kojem se ipak izmiruje zaraćena velikojugoslavenska obitelj. = I mene poput Kusturice često optužuju da sam jugonostalgičar. Pri tome nikad nisam bio u partiji, uvijek u oporbi a na Jugoslaviju uopće ne mislim s nostalgijom, samo s melankolijom. Jugoslavija je bila bolja inačica istočnoeuropskog državnog socijalizma. I nije bilo rata. To je bilo sve. No Jugoslavija o kojoj sanja Handke, nostalgično sanja, nije nikad postojala. Živjeli smo u provizoriju. A melankolija nas podsjeća na 'Načelo nade' Ernsta Blocha: domovina kao još-ne. Obećanje sreće. Uostalom držim da je film mojeg srpskog prijatelja Emira Kusturice vrlo značajan. Puno toga što u 'Undergroundu' djeluje bajkovito i nadrealistički, izvire iz furioznog realizma. - A nada u pomirenje kojom svršava i Handkeov tekst? = Za takvu pomirbu u bliskoj budućnosti teklo je previše krvi. A sad hrvatskim i srpskim, glede ratnih strahota ponajprije srpskim umjetnicima i intelektualcima predstoji bolna budućnost. Ako svojom vlastitom poviješću, snagom uspomena iz koje nastaje sva umjetnost i sva refleksija uistinu misle ozbiljno, moraju otvoriti grobove. Pogledati mrtve. Tek tada će preživjeli naći mir. 100334 MET may 96