--------EMBARGO ZA RADIO I TV DO 20.00 SATI----------
ZAGREB, 22. travnja (Hina) - Novinar "Vjesnika" Dražen Ćurić zamolio
je predsjednika Tuđmana, u nastavku razgovora, da se osvrne na zamisao
o izgradnji središta pomirbe u Jasenovcu koju neki inozemni i domaći
krugovi napadaju. Također je upitao kako pomiriti različita stajališta
o državnim blagdanima, o čemu je nedavno vođena i saborska rasprava.
Odgovarajući na upit Predsjednik je rekao kako je upravo to jedno od
bitnih pitanja te politike pomirbe s kojom smo došli do hrvatske
slobode i demokracije, hrvatske države. No i u Hrvatskoj, a i u
svijetu su neki krugovi, i pojedinci ustali, protiv te ideje, kazao je
dr. Tuđman i nastavio kako misli da imamo puno razloga ostvariti tu
zamisao da Jasenovac pretvorimo u spomen-područje svih ratnih žrtava.
Zato što na mjestu sadašnjeg Jasenovca nisu samo žrtve fašizma.
Poslije logora Jasenovac iz vremena NDH, od 1945. do 1948. tamo je
bio i logor komunističkih vlasti i treba utvrditi, koliko je na tom
mjestu za vrijeme NDH pobijeno ljudi, a koliko poslije rata. Po mojim
spoznajama, i proučavanjima tog pitanja, za vrijeme NDH nije pobijeno
više od 40.000 ljudi, i to je golem broj, već da je pobijeno i četiri
čovjeka ili 4 tisuće ljudi .... Poznat je egzaktan podatak da je u
Jasenovac poimenično, ušlo 28.000, ali nisu svi pobijeni, jer znatan
broj je i izašao. Ali, ima i pojedinačno neevidentiranih.
A treba utvrditi i broj onih koji su tu završili u logoru, a vraćali
su se s Bleiburga i broj onih koje su zatvarale komunističke vlasti.
Prema tome, ovakav Jasenovac, kakav je danas, za većinu hrvatskoga
naroda ne predstavlja mjesto koje bi hrvatski narod mogao prihvatiti,
jer su i oni drugi stradali isto tako, ne u manjoj mjeri, kazao je dr.
Tuđman. Ako želimo pomirbu, ako smo s njom došli do hrvatske slobode i
demokracije, onda upravo moramo i na mjestu Jasenovca, ne da bismo -
kako je naglasio - izmiješali kosti žrtava fašizma i komunizma, negoli
da bismo upravo utvrdili koliko je ljudi stradalo kao žrtve NDH,
fašizma, rasnih zakona, a koliko kao žrtve komunizma, i da bismo iz
jama, koje imamo, prenijeli kosti na to mjesto. Ali da bismo, isto
tako, na tom mjestu, opet posebno i razdvojeno, stvorili i mjesta za
sve poginule u domovinskom ratu. I, moja je ideja čak poimenično
obilježiti žrtve domovinskog rata, jer za njih znamo. Na taj način i
Jasenovac može postati mjesto svih ratnih žrtava, koje će opominjati
hrvatski narod da je u povijesti bio razdvojen i doveden u stanje
međusobnog sukoba, opominjati da se to ne ponovi, i da pomirimo mrtve
kao što smo pomirili i žive, njihovu djecu i unuke, kazao je dr.
Tuđman.
U nastavku on je podsjetio i na to da je Ranković 1965. htio
organizirati glavnu proslavu partizanskog antifašističkog pokreta
socijalističke revolucije u Jasenovcu, s idejom da se tada ukleše u
kamen da je tu pobijeno 400-900.000 ljudi. Samo su se još sporili oko
toga hoće li biti brojka od 600 ili 900.000 uklesana u kamen. Tada sam
pridonio i sam, dodao je, da se ta ideja ne ostvari. I, prije no što
je smijenjen Ranković 1966., Tito je odbio da glavna proslava bude u
Jasenovcu; i on nikada nije bio u Jasenovcu, jer je znao da su to
pretjerivanja.
Što se tiče samog spomenika, Ranković je naredio Savezu boraca, da to
bude spomenik Bogdanovića, srpskog kipara, a bilo je hrvatskih kipara
i partizana, koji su to željeli raditi. Osobno mi je Vanja Radauš
pričao o tome kako je imao projekt, a i neki drugi, međutim, Ranković
je naredio da kipar mora biti Srbin, jer se tu željelo reći za sva
vremena, da su Hrvati zločinački i genocidni narod. Sam sam
zapovijedio, u ovome ratu, da vode računa, da spomenik u Jasenovcu ne
bude porušen, jer bi opet palo na nas, istaknuvši kako je ideja da to
mjesto pretvorimo u spomen područje svih žrtava, ali svakom odjelito,
sa zadaćom ustanovljenja stvarnog broja žrtava, i da se svima oda
pijetet. Čini se da nije pretjerano reći, da nema hrvatske obitelji,
koja od II. svjetskog rata, pa do ovamo, nije dala neku žrtvu, na ovaj
ili onaj način.
U II. svjetskom ratu svi koji su bili u vlasti u NDH, bili su za
Hrvatsku, iz čistih hrvatskih osjećaja. I, jasno je i to da je među
njima bio manji broj političkih, ideoloških fašista ili nacista. Ali
su se našli u osovinskom društvu, i morali su provoditi osovinsku
politiku i Hitlerove rasne zakone, zato što su htjeli svoju državu, a
nisu vidjeli da ta Hitlerova Europa nema perspektivu, kazao je dr.
Tuđman.
Pojašnjavajuči pritom zašto se Pavelić našao na strani Osovine,
predsjednik Tuđman je podsjetio da je nakon ubojstva Radića u
beogradskom parlamentu, Pavelić otišao u emigraciju. Nije mogao dobiti
potporu i utočište, niti u Francuskoj, niti u Engleskoj, niti u
Americi. Prema tome, mogao je dobiti potporu i utočište u Italiji, u
Njemačkoj ili, recimo, Mađarskoj, koja je bila s njima. A kad je došao
na čelo NDH, u Hrvatskoj nije bilo nacističke i izrazito fašističke
stranke. Ali je sasvim točno da su, kada su se već stavili pod okrilje
Hitlera i Musolinija, morali provoditi i te rasističke zakone, i,
prema tome, Jasenovac objektivno jest činjenica koju ne možemo
izbrisati iz hrvatske povijesti. I to nam, s ovim srpskim
pretjerivanjem, stalno leži, kao hipoteka u međunarodnom životu. Ali
je jako žalosno i sada, ovih dana kada u hrvatskom Saboru, dok se
raspravljalo o tome, neki zastupnici, pa i neke naše kolege, politički
zatvorenici veoma, jednostrano sude o svim ljudima koji su bili na
hrvatskoj ljevici, u antifašističkom pokretu. Jer, nije istina da su
svi ti Hrvati, koji su otišli u partizane i bili u antifašističkom
pokretu, bili za Srbiju, za Jugoslaviju - antihrvati. To je povijesno
neshvaćanje okolnosti u kojima se hrvatski narod razvijao.
Štoviše, bez obzira na sva zla, koja je komunizam donio hrvatskom
narodu, treba se prisjetiti i toga, da su hrvatski komunisti od 20-ih
godina, pa nadalje, bili upravo ti, koji su pronosili ideju i program
prava hrvatskog naroda na samoodređenje, i njegovo ostvarenje što
znači samostalne države. Osim, pravaša, koji su ostali mala grupa, sve
druge hrvatske stranke i HSS, kao glavna hrvatska stranka, bile su
pacifističke, i za okvire Jugoslavije. Znači, komunisti su se borili
za pravo hrvatskog naroda, na samoodređenje, za razbijanje
jugoslavenske tamnice naroda revolucionarnim putem. I, na toj crti je
došlo ne samo do prijateljstva, nego i do političkog saveza između
komunista i nacionalista, ustaša, u jugoslavenskim zatvorima. Prema
tome, kada neki od zastupnika kažu kako su svi komunisti bili za
Jugoslaviju, za veliku Srbiju, protiv Hrvatske, itd., to je velika
povijesna neistina, i nešto što sprečava ostvarenje ideje pomirbe.
Prisjetimo se početkom 20-ih godina, braća Cvijići, te Kamelo
Horvatin, Krleža, Cesarec i drugi, započeli su s tom posebnošću
hrvatskog naroda, i nametnuli su tu ideju Kominterni, i europskom
komunističkom pokretu, da je Jugoslavija tamnica naroda. Kasnije, sve
do II. svjetskog rata i u II. svjetskom ratu, među tim komunističkim
prvacima u Hrvatskoj, kao Hrvati bili su i Josip Kraš, Pajo Gregorić i
Krleža. Smatrali su ga marxistom, komunistom, i opravdano su ga
kritizirali, da se borio i protiv nekih pisaca, nacionalnih pojava,
itd. Ali, (Krležina) knjiga - "Deset krvavih godina" ne znam tko ju od
starijih nije pročitao - pozitivno je utjecala upravo u smislu
osvješćivanja hrvatstva i revolucioniranja hrvatstva, da se ne miri s
Jugoslavijom.
Predsjednik se osvrnuo i na ulogu Vlade Janjića. Vlado Janjić je
pošao u borbu protiv NDH, ne zato što bi bio protiv hrvatske države,
nego zato što je vidio da će ta NDH propasti, da to nije budućnost
hrvatskog naroda, i to treba shvatiti. Bilo je Hrvata, kao što je
Vlado Janjić, koji je izveo iz Siska 40 komunista, 22. lipnja 1941.
Istaknuti Hrvati bili su i Hebrang, i Rukavina, i oni koji su se
priključili, kao nekomunisti, Vladimir Nazor, Goran Kovačić,
književnici, Vjekoslav Kaleb, Ranko Marinković, itd. Otišli su u
antifašizam, u partizansku borbu ne zato što bi bili protiv hrvatske
države, nego da bi se, u okviru antifašističkog pokreta, borili za
hrvatsku državu. Napomenuo je kako je Vlado Janjić, poslije rata, bio
hrvatski komunista koji je usred Beograda dao uhititi i izveo je pred
vojni sud ubojicu Stjepana Radića Punišu Račića. I oni na strani NDH,
htjeli su svoju državu, ali su oni, s obzirom na međunarodne svjetske
okolnosti, odlazili u nepovrat.
Bez shvaćanja biti te naše razjedinjenosti zašto je do nje došlo, i
kakva je uostalom situacija bila i u Hrvatskoj, i svijetu, teško je
shvatiti politiku, do koje smo došli. I pitanje blagdana. Znači, taj
22. lipanj 1941. kao izraz htijenja jednog dijela hrvatskog naroda, i
to onoga dijela hrvatskih komunista, hrvatskih antifašista, koji su
nam osigurali da smo među silama pobjednicama. To je ono što moramo
afirmirati, a imamo razloga, jer je taj antifašistički pokret bio jači
u Hrvatskoj, negoli u drugim zemljama, i bivše Jugoslavije i Europe.
Zbog toga nam treba taj blagdan, i to treba afirmirati a ne da
dovodimo u pitanje, i da one ljude, od Vlade Janjića, pa do drugih, da
ih potpuno pogrešno ocjenjujemo i omalovažavamo. No, razumije se,
treba nam spominjanje i na bleiburške žrtve, na žrtve Križnog puta,
apsolutno. Ne smijemo slaviti ni 22. lipanj, niti 15. svibanj, da
bismo na tome zaoštravali, nego da bi nas to podsjetilo, evo, vidite u
kakvim smo prilikama bili i više toga ne smije biti. I, zbog toga se
usredotočimo na 5. kolovoza, dan, kako smo nazvali - Dan domovinske
zahvalnosti, hrvatske pobjede. Tu nađimo sintezu te politike pomirbe,
sigurnosti hrvatskog naroda, hrvatske države, koju više nitko ne može
ugroziti, ako smo svjesni svega ovoga što smo prošli, i na koji način
smo došli do slobode, svoje demokracije. Samo oslobođenje, znači taj
dan 5. kolovoza, kada se zavijorila hrvatska zastava na Kninu, značilo
je konačnu pobjedu hrvatske državotvorne ideje, snage hrvatskoga
naroda, koju više vanjske sile ne mogu ugroziti, ukoliko sami ne
dovedemo to u pitanje.
Slavimo sve što treba, ali dajmo svakom onu, veličinu, onaj smisao,
koji treba, koji je u interesu hrvatske slobode, hrvatskog naroda,
budućnosti hrvatske države.
Tome, kazao je Predsjednik, moramo doprinjeti najviše mi koji smo
mnogo toga proživjeli. U tim nastojanjima nismo sasvim osamljeni,
kazao je dr. Tuđman podsjetivši na pr. da je i Franko kada je kraj
Toleda izgradio kapelicu u spomen žrtvama španjolskog građanskog rata
i tu pokopao neke od njih, rekao - falangisti i komunisti su se borili
za Španjolsku, svaki pod svojom zastavom, pa trebaju biti zajedno
pokopani.
Prisjetimo se i američkog građanskog rata - juga i sjevera, sjevera i
juga. Ali došli su do toga da Lincolna koji je bio na sjeveru i
generala Leea na jugu kasnije podjednako slave. Kod Goetesburga je na
istom mjestu, čini mi se, pokopano četiri tisuće južnjaka i tri tisuće
sjevernjaka, kao izraz jednog zlosretnog razdoblja u kojem su se
međusobno tukli, ginuli, ali na putu stvaranja SAD-a. To su preživjeli
i tek na temelju takvih spoznaja mogli su dalje graditi Ameriku, kazao
je dr. Tuđman.
Novinar Hrvatske televizije Željko Raić upitao je u nastavku
Predsjednika je li opravdana zamisao da se smrtni ostaci ljudi koji su
kroz povijest vodili borbu za hrvatsku državu, a na temelju različitih
koncepcija, pokopaju u domovini. Neki su od njih i svoj život završili
u inozemstvu, rekao je Raić spomenuvši na pr. posmrtne ostatke Brune
Bušića, a iz ranijih razdoblja Vladka Mačeka, ali isto tako Josipa
Broza Tita.
Ne znam zašto u tome izostaviti i Pavelića, kazao je predsjednik
Tuđman istaknuvši da je zato da se kosti svakog hrvatskog čovjeka koji
su živjeli za Hrvatsku, nađu u hrvatskoj zemlji. Ako smo mogli
stvoriti Hrvatsku na ideji pomirbe živih ljudi, onda zašto nedopustiti
da se kosti tih ljudi ne vrate u zemlju, ali da se kod toga ne daje
mogućnosti da se na tome gradi nekakav politički kapital, osobito onaj
koji nije opravdan.
Prema tome vratiti Vladka Mačeka u zemlju, pri čemu treba reći da je
Maček bio nakon smrti Radića, od '28. pa do '41. jedan od
najdosljednijih hrvatskih političara, ali političar još uvijek samo s
pacifističkom idejom i jugoslavenskom idejom, koji u ono vrijeme nije
izašao iz tih okvira.
Upitno je njegovo držanje 27. ožujka 1941. ne toliko zbog odnosa
prema Osovini, koliko zbog neslaganja s davanjem Hrvatima autonomije
kroz Banovinu Hrvatsku. Da je tada proglasio republiku u Hrvatskoj,
sudbina Hrvatske bi vjerojatno bila drugačija, ili da je '41. kad su
mu nuđali i Nijemci, da stane na čelo hrvatske države, to učinio.
Međutim, njegova ideja: "Dok se veliki tuku, malima je mjesto pod
stolom", dovela je do toga da se do tada najveća politička stranka
izgubila i nije odigrala pravu ulogu, a što je onda dalo mogućnost s
jedne strane i komunistima i s druge strane i Paveliću da odigraju one
uloge koje su odigrali.
Govoreći zatim o Titu, dr. Tuđman je rekao kako je sasvim sigurno da
će Tita povijest u svjetskim razmjerima zabilježiti kao jednog od
najistaknutijih ljudi II. svjetskog rata. Njegov sukob sa Staljinom
48. godine bio je svjetska pojava. Zanimljivo zašto je taj zapadni
svijet dao podršku Titu, ustvrdio je dr. Tuđman dodavši da trebamo
biti dovoljno razboriti pa vidjeti - zato što je s jedne strane Tito
pružio otpor Staljinu, lomio, monolitnost sovjetskog bloka, a s druge
strane obnovio Jugoslaviju u II. svjetskom ratu. No, nije se on
obračunao na unutarnjem planu samo sa svim onim što je bilo važno za
NDH-a, on se isto tako od '45., ne manje čeličnom metlom obračunao na
srpskom tlu sa svim četništvom, i velikosrpstvom, s njihovom
dinastijom, diplomacijom, vojskom, s njihovim utjecajem u svijetu, s
kojim mi imamo posla još i danas na svoj način.
U unutarnjim okvirima s komunističkim konceptom on je ipak htio da ta
jugoslavenska federacija bude nekakva ravnopravna zajednica, a kao
Hrvat na svoj je način bio uvjetovan odnosima. Osobno znam, kazao je
dr. Tuđman, da je 1945. rekao Josipu Vidmaru, slovenskom književniku,
akademiku, - idi u Zagreb, uzmi Krležu i vodi ga u Sloveniju da ga ovi
moji ne ubiju. Otvoreno ću reći, nisam se pred jedno 35 godina slagao
s Krležom kada je tvrdio - Tito je najuspješniji hrvatski političar do
našeg doba. Moram priznati da što sam se više u životu kasnije
uvjeravao sve do dana današnjega, kako taj i takav svijet, u kojem nam
je živjeti, nije sklon samostalnoj Hrvatskoj, sve više dolazim do
spoznaje da je dobrim dijelom istina u toj prosudbi. Osim toga, gdje
god se pojavimo od Ujedinjenih naroda, u Aziji, Africi, pitaju za Tita
i kad kažemo da je Tito bio Hrvat i da je bio jedan od istaknutih vođa
trećega svijeta, onda nas laganije prihvaćaju i kao samostalnu
Hrvatsku itd. Zašto onda ne vratiti Tita u Kumrovec, odakle je
potekao.
Kazavši u nastavku da i Paveliću treba dati njegovo mjesto dr. Tuđman
je naveo da on nije u inozemstvo otišao kao fašist poslije ubojstva
Radića, nego kao radikalni hrvatski nacionalist; nije našao drugdje
oslonca nego u tim osovnskim silama. Isto tako treba reći, ukoliko je
u njegovoj ideji da treba stvoriti hrvatsku državu bilo pozitive,
treba sagledati i to da je u provedbi te politike činio užasne greške.
Prosinca '41. nije imao nikakve važnije misli nego da dade pohapsiti
180 istaknutih HSS-ovaca. I komunisti su poslije rata '45. do '46.
godine činili istu grešku i dali hapsiti, pa čak i ubijati isto tako
istaknute HSS-ovce. Zanimljivo je i da je i moj otac i '41. i '46. pao
žrtvom upravo takve jedne neracionalne nerazborite politike. Pavelić
je objavio rat ne samo Sovjetskom Savezu, nego i Sjedinjenim Državama
i Kanadi. Zatim kada je vidio '42. da Njemačka gubi rat mogao je otići
u Argentinu, kamo je kasnije otišao, umjesto da ostaje do kraja i
pogubljuje svoje najvjernije suradnike, Vokića i Lorkovića, a da vodi
hrvatsku vojsku, hrvatsko pučanstvo do Bleiburga, a onda se spasi.
Paveliću treba priznati, što je pozitivno da je bio na ideji hrvatske
države, ali i da je griješio do te mjere, pa da nije bilo one druge
strane, da od te hrvatske države ništa ne bi bilo.
Bruno Bušić je predstavnik već ove generacije. Uzeo sam ga kao
suradnika u Institutu, kazao je Predsjednik. Bio je među rjeđim
ljudima koji je shvatio da do hrvatske slobode možemo doći samo
pomirbom. Održavao sam s njime veze, pa čak se i sastao s njime u
vani, u Španjolskoj, Švedskoj, onda kada nisam imao jugoslavenske,
socijalističke putovnice, nego s lažnom putovnicom. Bio je jedan od
tih mlađih ljudi koji je u razjedinjenu hrvatsku političku emigraciju
u kojoj se infiltrirala UDBA htio unijeti tu ideju, ali u tome nije
uspio. Možda su ga upravo i zbog toga što im je ta ideja smetala veoma
brzo uklonili. Jasno, takvom mrtvom Bruni Bušiću, mjesto je u
Hrvatskoj. Ne znam da li sam još nešto ostao dužan u odgovoru na vaše
pitanje - sve u svemu, na crti istinitog osvjetljavanja, istinitih
prosudbi veoma tegobne i zamršene hrvatske povijesti, treba svima dati
mjesto s realnom ocjenom, ali sve činiti na tome da ta ideja
prevladavanja starih političkih idejnih razlika što prije sazri da ne
dopustimo da se ono što je bilo pogubno za hrvatski narod u bilo kom
pogledu ponovno obnovi.
(Hina - nastavlja se) sšh/dm mć
(EMBARGO ZA RADIO I TV DO 20.00 SATI)
221212 MET apr 96
(Hina - nastavlja se) sšh/dm m