ZAGREB, 12. veljače (Hina) - Dvije izjave Jacquesa Kleina, šefa
prijelazne uprave Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i
zapadni Srijem, komentira u današnjem Vjesniku Ivan Šabić. Prva je
upućena tamošnjim Srbima i glasi: 'Jedini izbor koji imate ovdje kao
Srbin je ili otići ili za godinu dana postati hrvatskim
državljaninom'. Analizirajući je, Šabić piše: "Prema tome, ako bi
Klein ostao pri tom nišljenju, i ako bi na raspolaganju imao sredstva
za provedbu svojih zamisli, jasno je da bi srpska nastojanja za
zadržavanjem hrvatskog Podunavlja pod svojom formalnom i neformalnom
dominacijom bila neuspješna".
Druga Kleinova izjava glasi: 'Kada bih imao čekovnu knjižicu, ne bi mi
trebale vojne snage. Ekonomija je ključ. To je u interesu obiju
strana. Hrvatska će dobiti natrag svoj teritorij, Srbi će imati
otvorenu granicu'. Šabić se pita mogu li se na osnovi takvog pogleda
na hrvatsko-srpske odnose stvoriti pretpostavke za prevladavanje
postojećeg stanja. Podsjeća kako je i Ante Marković mislio da će ljude
svojim 'blagostanjem' pretvoriti u građane neosjetljive na nacionalno,
"ali nije vodio računa o tome da bi pritom veliki dio stanovništva
tada još živuće Jugoslavije trebao postati neosjetljiv i na
obespravljenost i potlačenost, odnosno pristati na uvjete života koje
im je pripremao Slobodan Milošević pod plaštom programa 'jedan čovjek
- jedan glas'".
Potom Šabić napominje kako Klein nije jedini koji smatra da se novcem
može sve riješiti i navodi primjer Hansa Koschnicka koji je svojim
prijedlogom uređenja Mostara izazvao silne prosvjede stanovnika
hrvatskog dijela grada, a koji je, uz ostalo, izrekao i ovu rečenicu:
'Ako bi ovdje bila moguća skora odluka, ja ću se pobrinuti za posebna
sredstva iz Europe'. "A sama činjenica da su Mostarci i hrvatski
politički predstavnici u Mostaru reagirali onako kako su reagirali
najbolje govori o mogućnosti 'podmićivanja' građana i političkih
strana", komentira Šabić.
Ustvrdivši kako će vrijeme "učiniti da se drukčije gleda na sve ono
što nam se događalo posljednjih godina", i kako je za to preduvjet
mir, "a ne brkanje uzroka i posljedica", Šabić nastavlja: "Osim toga,
čak i kada bismo zanemarili činjenicu da od 'potkupljivosti' ne treba
previše očekivati, za neuspjeh takvih projekata su dobrim dijelom
krivi i njihovi pokrovitelji ili oni koji bi to trebali biti, i to
prvenstveno stoga što se obećanja olako daju, a teško ispunjavaju.
Najbolji primjer je Bosna i Hercegovina kojoj su u Daytonu, pa i na
nekim kasnijim skupovima, obećana sredstva za obnovu (čitavih 5,3
milijardi američkih dolara), ali gotovo ništa od toga do sada nije
realizirano, niti ima ozbiljnih naznaka da bi se u tom smislu stanje
uskoro moglo bitno promijeniti, a pitanje je hoće li većina obećanja
ikada biti ostvarena. (A niti 5,3 milijardi dolara nije tako velika
svota da bi zahvaljujući njoj BiH 'uskočila' u blagostanje. To je,
naime, tek nešto više od tisuću dolara po glavi stanovnika BiH).
Naravno, činjenica da administrator Jacques Klein izrijekom kaže da će
se Srbi iz hrvatskog Podunavlja u sljedećih godinu dana morati
opredijeliti između iseljavanja i primanja hrvatskoga državljanstva
ima ogromnu političku važnost. Pogotovo što je u takav ishod uvjeren
unatoč tome što ne raspolaže čekovnom knjižicom", zaključuje Šabić.
(Hina) dd
120746 MET feb 96
(Hina) dd