DNEVNI PREGLED 19 26. SIJEČNJA 1996.

BRITANSKI RADIO - BBC 25. I. 1996. Pregled tiska U svim britanskim dnevnim listovima jutros dominiraju rekacije na najnovije prijedloge za prekid zastoja u mirovnom procesu za sjevernu Irsku. Većina novina s neodobravanjem gleda na prijedloge za razoružavanje paravojnih grupacija koji je podnijela međunarodna komisija na čelu s bivšim američkim senatorom Georgeom Mitchellom. Kada je riječ o zbivanjima vezanim za područje bivše Jugoslavije u britanskim listovima im se danas posvećuje tek malo pozornosti. The Times je objavio članak svog urednika za diplomatska pitanja Michaela Binyona u kojem piše da je prvo suđenje za zločine počinjene u ratu u BiH zakazano za 18. ožujka. Tada će naime pred Haaški međunarodni sud izaći Duško Tadić, Srbin iz Bosne kojeg optužnica tereti za ubojstva zatvorenika u logoru Omarska. Očekuje se da će suđenje tom bivšem pripadniku bosansko-srpske policije trajati dva mjeseca i ono obilježava početak odlučne faze u pokušajima međunarodne zajednice da pred lice pravde izvede pojedince koji su počinili zločine. Istodobno se grupa istražitelja haaškoga suda na čelu s glavnim sudcem Richardom Goldstoneom sprema započeti potragu za dokazima na mjestima u BiH gdje se, kako se navodi, nalaze masovne grobnice. Nakon početnog otpora sada je dogovoreno da će na tim zadacima istražiteljima pomoći vojnici iz sastava NATO-saveza u Bosni koji će osigurati potporu i zaštitu. Međunarodni haaški sud inače odbija otkriti koliko se njegovih službenika sada nalazi u BiH i gdje će sve ići. Međutim, zna se da je među njihovim prioritetnim zadacima ispitivanje terena oko Srebrenice gdje je - kako se sumnja - možda zakopano i do 7 tisuća Muslimana. Ali teško je političko pitanje hoće li Sud istraživati ulogu koju je u poticanju zločina i etničkog čišćenja imao predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Do sada su podignute optužnice protiv 52 osobe, ali je glavni problem osigurati njihovo izručenje, zaključuje The Times. U nastavku list spominje odluku američke vlade da pojača mjere sigurnosti u bazama američkih vojnika u BiH zbog straha od osvete mudžahedinskih dobrovoljaca sa Srednjeg istoka koji su iznimno neprijateljski raspoloženi prema SAD. Naredba je uslijedila nakon upozorenja da bi ekstremisti među kojima je i jedan Amerikanc mogli napasti. Nekoliko listova danas objavljuje i potresnu priču o oslobađanju Sadike Hajruli koja je provela 4 godine zatvorena u domu jedne bosansko-srpske obitelji koja ju je htjela zamijeniti za svoju kćer koju su zarobili Muslimani. Sadiak Hajruli oslobođena je nakon kampanje koju je vodio Međunarodni crveni križ, a bila je zatočena od izbijanja rata kada su Srbi u sarajevskom predgrađu Hadžići bili opkolili nekoliko stotina Muslimana među kojiam je bio i njezin suprug, čija je sudbina još nepoznata. Nakon toga vojska bosanske vlade otela je i zatvorila nekoliko stanovnika obližnjeg srpskog sela Tarčina u namjeri da ih zamjeni za zatočenike iz Hadžića. Gospođa Hajruli bila je dodijeljena jednoj srpskoj obitelji čija je kćer bila u zatvoru u Tarčinu, ali do zamjene nije došlo. U svome izvješću The Daily Telegraph na kraju navodi da je gospođa Hajruli u zatočeništvu izgubila desetak kilograma i da je toliko ostarila da ju je teško prepoznati dok The Times dodaje da kćer srpske obitelji u čijem je podrumu bila gotovo četiri godine još nije puštena. *** Danas je u Londonu u zgradi parlamenta zastupik Carl McDonald vodio promociju zbornika radova nekolicine povjesničara, publicista i novinara na temu misije UN na području bivše Jugoslavije. Promociji je bio nazočan i Zvonko Tomić. "Već sam naslov zbornika 'Čuvati mir kojeg nema' navješćuje osnovni zaključak: najveća i najambicioznija misija koju je svjetska organizacija ikada poduzela nije uspjela. Zašto? To je pitanje na koje u zborniku odgovor traži 23 ugledna autora povjesničari Noel Malcolm, Marc Almond i Branka Magaš, pravnik P. Willimas i Michael Shraf, novinari Roy Gutman, pisac Konstantin Geber, novinar Ed Vulliamy. Osnovna poruka njihovih eseja, koje su prikupili i uredili Ben Cohen i George Samkoski koji su dulje vremena proveli radeći u informativnom odjelu UN u Zagrebu, jest da je povodom neuspjehu misije taj što se više računa vodilo o interesima UN i pojedinih vlada nego o potrebi da se zaštiti pučanstvo koje je trebalo štiti. Primjer za to jest i činjenica istaknuto je u raspravi koja se povela na promociji zbornika, da etničko čišćenje nikada nije bilo u središtu pozornosti mirovnih snaga UN čiji je izaslanik Yasushi Akashi stalno govorio da je riječ o groznoj praksi, ali da se ništa ne može učiniti kako bi se ona spriječila. To i neki drugi potezi i riječi gospodina Akashia naveli su jednog sudionika u raspri da ga proglasi čovjekom koji je od autizma učinio načelo međunarodne politike. Cilj zbornika rečeno je jest da međunarodnoj zajednici omogući da uči na svojim pogreškama te da se već sada počne pripremati za ono što će trebati poduzeti kada se Amerikanci počnu povlačiti iz BiH prije nego li bude ostvaren trajni mir. Tim više što kako je istaknuto ono što se zbilo u bivšoj Jugoslaviji nije bilo niti nenajavljeno niti iznenadno već se moglo naslutiti više godina unaprijed. Osim toga, nije riječ o nikakvom balkanskom sindromu već nečemu što se svakoga trenutak može ponoviti bilo gdje u Europi i ona bi na temelju u bivšoj Jugoslaviji uočenih pogrešaka drugi puta trebla biti spremna uhvatiti se u koštac s takvim događajima".(BBC) SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 25. I. 1996. Amerikanci u Bosni su u stanju pripravnosti... Zbog straha od automobila bombi i bivšeg pripadnika specijalaca američke vojske u NATO bazama u Bosni proglašeno je stanje opće pripravnosti. Stanje pripravnosti je proglašeno u utorak, uz upozorenje da se niti u jednu bazu ne pušta crnac tridesetih godina, po imenu Kevin Holt. Neimenovani izvor pri NATO-u izjavio je kako je jedan američki vojnik zapazio automobil pun vojnika, za koje se sumnja da su mudžahedini, nedaleko zračne baze u Tuzli. U Washingtonu, William Perry, obrambeni tajnik je potvrdio da su američke postrojbe u Bosni u stanju posebne pripravnosti ali da još nije čuo da su neki ekstremisti ili teroristi zbilja pokušali provaliti u bilo koju bazu. Neimenovani izvor je gospodina Holta opisao kao člana američkih snaga za posebne namjene i vijetnamskoga veterana koji je prešao na Islam i pridružio se mudžahedinima. Potvrđena je i činjenica da je on "negdje vani" i da ima pristup odjeći za kamuflažu. U međuvremenu, u Sarajevu su se pojavile nove poteškoće u srijedu a glede provedbe mirovnoga plana. Muslimani i Hrvati se nisu mogli složiti oko utvrđivanja granica u Mostaru, a vlada je odbila osloboditi zatvorenike. Dužnosnik Crvenog križa je bio toliko smion da je optužio bosansku vladu za držanje više zatvorenika no što je prijavila, pogotovo određen broj Srba u zatvoru u Tuzli. Po Daytonskom sporazumu, trebalo je osloboditi oko 900 zatvorenikaa. Neki i jesu oslobođeni, ali ih je 645 još uvijek u pritvoru i to 318 drži vlada, 150 bosanski Srbi i 177 Hrvati - podatci su Crvenog križa. THE WASHINGTON POST 25. I. 1996. SAD u Bosni traže osumnjičenoga teroristu "Ministarstvo obrane naredilo je vojnicima u Bosni da pritvore bivšega održavatelja terena na sveučilištu Howard, za kojega Pentagon kaže da ga se sumnjiči radi prošlih terorističkih djelatnosti, a za kojega se vjeruje da se nalazi u toj zemlji. Dužnosnici ministarstva obrane su jučer kazali da je Kevin Holt, poznat i pod imenima Clevin Raphael Holt i Isa Abdullah Ali, povezan s muslimanskim mudžahedinskim snagama koje se bore u Bosni, a u SAD se traži radi ispitivanja glede navodnih prijašnjih terorističkih djelatnosti. U ponedjeljak su NATO-ovi vojnici za provedbu mirovnoga sporazuma upozoreni na moguću Holtovu nazočnost u zemlji, a po NATO-ovim taborima razdijeljeni su plakati s njegovom fotografijom na kojim je nazvan 'mogućom prijetnjom po sigurnost' vojnika. Vojnici SAD-a, i oni drugih zemalja NATO-a, imaju ovlaštenje da Holta zadrže samo u njihovim vojnim bazama, ili ako im zaprijeti izvan baze. Holt, rodom iz Washingtona, u tridesetim godinama, ranije je bio uhićen stoga što se predstavljao kao da je u službi SAD-a, kaže se na plakatu. Ovaj također upozorava da se, s obzirom na njegov američki naglasak, i uz 'odgovarajuću odoru i opremu, on s lakoćom može prerušiti u američkoga vojnika.' Stoga što ga se u Sjedinjenim Državama traži radi ispitivanja, kazao je na CNN-u ministra obrane William J. Perry, 'mi njegovu moguću nazočnost u Bosni shvaćamo vrlo ozbiljnom i upozorili smo vojnike da ga posebno traže... Ako ga se ugleda uhitit će' NATO-ove mirovne snaga. Perry je Holta nazvao 'poznatim američkim teroristom' ali nije dao pojedinosti. Godine 1982. je s Holtom u Bejrutu razgovarao izvjestitelj Washington Posta, gdje se s Amalom, libanonskom šijitskom milicijom, borio protiv izraelskih snaga. Tijekom razgovora je Holt, vijetnamski veteran, nosio jurišnu pušku M-16 američke proizvodnje i bio je obučen u maskirnu odoru američke vojske a imao je i drugu ratnu opremu uključujući i dalekozor, nož i kacigu vojske SAD-a. Američki vojnici su u stanju visoke pripravnosti od početka njihovoga prošlomjesečnog razmještja. Američki doglasni analitičari su primili nekoliko izvješća o sumnjivim osobama za koje je izgledalo da izviđaju postave NATO-ovih snaga. Na susretu s izvjestiteljima, tijekom doručka, Perry je kazao da 'nema izvješća o teroristima ili ekstremistima koji bi sada pokušavali prodrijeti u američke objekte.' U Daytonskom mirovnom sporazumu se traži da svi 'strani' bojovnici do prošloga tjedna napuste Bosnu. Perry je opetovano upozorio bosansku vladu da Sjedinje Države neće nastaviti sa svojim planom u podučavanju i naoružavanju bosanskih vojnika sve dok svi strani vojnici ne budu udaljeni iz zemlje.(...)", piše Dana Priest. NEW YORK TIMES 25. I. 1996. =Američka doglasna služba će pomoći međunarodnom sudu Tim Weiner javlja da je William Perry, obrambeni tajnik posvjedočio da američke doglasne agencije mogu i hoće dati bitne dokaze međunarodnom sudu za ratne zločine u Bosni. To će biti teška zadaća jer su službe zadnje dvije godine nasumce prikupljale razne podatke koje su tek nedavno počeli pregledavati, ne bi li našli dokaze o umiješanosti političkih vođa u ratne zločine. Napor da se pretraže svi podatci počeo je negdje prije dva mjeseca, na ideju Richarda Goldstonea, presjedavatelja suda za međunarodne zločine, koji se potužio na nedostatak suradnje američkih doglasnika. Izvori kažu da su do sada doglasne agencije dijelile samo neke od podataka s kojima su raspolagale s međunarodnim sudom. Sada je stanje drukčije i sud će napokon dobiti uvid u veliku pismohranu podataka. Gospodin Perry je izjavio:"Imamo informacije, doglasne informacije koje smo prikupljali iz raznih razloga. No, ako ih pomno raščlanimo, možda dobijemo konkretne odgovore na pitanje što se zapravo dogodilo u Srebrenici." U Srebrenici je više od 5 000 Muslimana bilo poklano i poubijano i potom zakopano u masovne grobnice, iako je grad bio pod zaštitom UN-ovih snaga. Ostale informacije bi mogle pružiti dokaze o potankostima koji bi ukazivali na umiješanost pojedinaca. Jedan od razglasnika State Departmenta je izjavio kako Sjedinjene Države imaju moralnu i legalnu obvezu pomoći Međunarodnom sudu za ratne zločine na svaki način na koji mogu. LOS ANGELES TIMES 25. I. 1996. Poprišta ratnih zločina moraju biti dostupna Američka akcija osiguravanja mira u Bosni već je došla do odlučne točke: može li IFOR osigurati prilaz navodnim masovnim grobnicama, piše Joseph R. Biden Jr., unatoč protimbi bosanskih Srba. Pravi odgovor bi trebao glasiti:"Da, i to što je prije moguće." Prošloga ljeta, zračni snimci svjedočenja očevidaca su ukazivala na masovne grobnice koje su sadržavale tijela ubijenih Muslimana i djece na par lokacija pored Srebrenice i u istočnoj Bosni. Ranije ovog mjeseca dokazi su dospjeli u javnost da su Srbi koristili veliko rudarsko okno nedaleko Ljubije u koje su spremili kosti poubijanih Muslimana i Hrvata kojima su samljeli kosti i polili ih kiselinom, da bi onemogućili identifikaciju. Odgovor NATO-a na zahtjeve za pristup masovnim grobnicama je bio kontradiktoran. Dok je američki obrambeni tajnik William Perry obećao da će IFOR omogućiti pristup, američki admiral Leighton Smith, zapovjednik IFOR-a je naznačio da je ta pomoć njegov zadnji prioritet. Nije za čuditi se da su bosanski Srbi protive bilo kakve međunarodne istrage "takozvanog" pokolja i masovnih grobnica, barem dok ih ne saniraju. Svi Amerikanci žele da se njihovi građani sretno vrate kući, ali to ih ne bi trebalo spriječiti u istraživanju istine, iako će se time zamjeriti bosanskim Srbima. Cilj operacije u Bosni je stvoriti uvjete za dugotrajan mir, a to je moguće samo ako se otkrije istina o ratnim zločinima. Daytonski sporazum shvaća stanje u potpunosti i zato zahtjeva neograničen pristup IFOR-a i promatrača ljudskih prava, kao i predstavnika Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Ali sada su bosanski Srbi krenuli u akciju šarmiranja američkih dužnosnika, pokušavajući im tako skrenuti pozornost sa svojih prijašnjih nedjela. No, američki zapovjednici zahtjevaju pristup svim mjestima zločina bez ograničenja, bez obzira nalaze li se oni trenutačno pod nadzorom Srba, Hrvata ili Muslimana. Ova farsa se ne smije tolerirati i da se ne bi opetovala pogrješka Ujedinjenih naroda, IFOR mora osigurati pristup svim zločinima, da ne bi bilo kasno. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 25. I. 1996. 'Bez vojske ćemo propasti' Novinar lista Jens Schneider razgovarao je u Mostaru s vođom bosanskih Hrvata Ivanom Benderom. "Njegova država 'Herceg-Bosna' nikad nije međunaropdno priznata i najkasnije do konca siječnja mora prestati postojati. To predviđa ustav federacije Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini. No Hrvat Ivan Bender u razgovoru uistinu ne ostavlja dojam da se on i njegovi sljedbenici žele oprostiti od one takozvane države koja se de facto učvrstila osobito u Hercegovini s vlastitom carinom, vlastitom vojskom i vlastitom policijom. Teško je pretpostaviti da će Hrvati poskidati ploče 'Herceg-Bosne' s ulaza u škole ili hrvatski grb s automobilskih tablica. 'Zadržat ćemo svoje institucije sve dok u zajedničkoj federaciji Hrvatima ne bude zajamčena sigurnost i samostalnost', kaže vođa hercegovačkih Hrvata. 'Naša vojska s bosanskom se vojskom neće stopiti nego samo udružiti. Ona je naš najvažniji segment. Ako je predamo, propast ćemo.' Bender federaciju s Muslimanima obilježava kao 'diktat' koji su Hrvati htjeli ne htjeli morali prihvatiti. 'No radije bismo imali vlastitu državu'. Sada se radi o tome da se u federaciji osigura opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini. 'Alija Izetbegović predstavlja se kao predsjednik svih ljudi u Bosni i Hercegovini', kaže Bender. 'No on to nije. On je vođa Muslimana.' Hrvati bi se morali izboriti da ne budu manjina. 'Želimo biti zastupljeni u istom broju kao i Muslimani.' Bender je šefovsko mjesto u Hercegovini tek nedavno preuzeo od Darija Kordića. Kordića je sud UN-a optužio za ratne zločine pa je stoga napustio položaj. Sudu se još nije stavio na raspolaganje. Bender izjavljuje da njegova stranka HDZ u načelu želi surađivati sa sudom u Den Haagu, 'no političke procese ne možemo prihvatiti. Dosad je optuženo 15 Hrvata i nijedan Musliman.' No nije samo jedna strana vodila rat. 'Bez jednakog postupka bojao bih se reakcije stanovništva'. Na strani je optuženih: 'Kordić i njegovi ljudi izvršili su svoju zadaću prema željama Hrvata. Morate znati da je naše vodstvo tu bilo opkoljeno Muslimanima. Stoga nisu mogli činiti ratne zločine, no druga strana je mogla'" - piše Jens Schneider. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 25. I. 1996. Načela umjesto osoba "Ako se politiku ne mjeri po nakanama nego se prosuđuje po rezultatima, mora se strategiju Zapada prema Rusiji posljednjih godina nazvati nečuvenim neuspjehom. Njezin je cilj bio da Moskvu obveže na podnošljivu vanjsku politiku; došla je i ponuda 'strategijskoga partnerstva' sa Zapadom. Unutarnjepolitički htjelo se osnažiti reformske snage i Rusiju poduprijeti na putu prema demokraciji i tržišnom gospodarstvu. Postiglo se, tako to danas izgleda, baš suprotno. Vanjskopolitička linija Kremlja je ustrajno agresivnija; napokon je Moskva na planirano proširenje NATO-a na Istok reagirala prijetnjama po starosovjetskom uzoru - sve do govorkanja o ratu. U vlastitoj zemlji pri svladavanju - treba priznati teških - problema višenarodne Rusije, vlada više ne pregovara demokratski nego udara vojno. Za nasilja i teror Čečena nema isprike. No nema opravdanja ni za to što ruska vojska po zapovjedi Kremlja cijele gradove pretvara u prah i pepeo i kavkaska sela briše sa zemljovida. Najkasnije kad se sukob u Čečeniji bombardiranjem grada Groznog pretvorio u rat, većina se ruskih reformskih političara odrekla Jeljcina. Malo onih koji su nakon toga ostali u njegovom predsjedničkom aparatu ili u vladi, Jeljcin je sam izbacio. Vođa oporbene stranke Jabolko, Javlinski, ovih je dana ogorčeno izjavio da Zapad svojom novčanom potporom de facto plaća ruski rat na Kavkazu; za nagradu se moskovskoj politici primanjem u Vijeće Europe želi dati i pečat demokracije. Zapad zbunjeno reagira na unutarnjepolitičku brutalizaciju i sve jaču vanjskopolitičku tvrdoću Jeljcinovog kursa. Novi ministar vanjskih poslova Primakov zajamčio mu je da će se Rusija držati njegove reformske politike, izjavio je ovih dana ministar vanjskih poslova Kinkel. Pitanje je što je time mislio kad je već i Primakovljev prethodnik, 'zapadnjak' Kozirev već davno skrenuo na neoimperijalnu, velikorusku crtu. Jeljcin koji želi ostati predsjednikom, mora znači iz unutarnjepolitičkih, glede izbora taktičkih razloga činiti ustupke velikoruskim šovinistima u Moskvi. No zašto bi zapadna politika i dalje trebala igrati na predsjednika koji je postao zarobljenikom ekstremnih skupina u Rusiji ili izgleda više nema snage da bi nastavio demokratskim putem u vlastitoj zemlji i da bi u vanjskoj politici provodio razuman kurs. Trajna je pogreška europske politike što gotovo bezuvjetno igra na osobe: u doba Sovjetskog Saveza većina je hvalila Gorbačova kad su 'glasnost' i 'perestrojka' bile još samo prazne riječi a specijalne jedinice i KGB na Baltiku i u Tbilisiju činili pokolje. Danas Jeljcin računa da su njegovi muški prijatelji Bill i Helmut unatoč blagom mrštenju zbog 'prejake reakcije' u Čečeniji ipak uz njega - zbog pukog straha da bi u Moskvi 'poslije Jeljcina' moglo biti i gore. Uz to bi zapadna politika koja bi se manje okretala osobama a više načelima zacijelo mogla ostaviti dojam u Moskvi. Bila bi oslonac onim ruskim demokratima koji već dugo kritiziraju Jeljcina zbog njegove nedovoljne volje za reformom a koje inozemstvo jedva i zamjećuje. Njima Jeljcin i danas može reći kako Zapad podupire njegovu politiku, ona dakle ne može biti ni pogrešna ni nedemokratska. Vjerojatno bi ruski predsjednik dvaput promislio prije no što donese neku odluku ako bi mu se prije toga jasno predočilo da je zapadna potpora njegovoj politici uvjetna. Umjesto toga stalno se iznova popuštalo. Najprije je objavljeno da će se NATO proširiti na Istok; Rusija je konzultirana i informirana, no nema veta. Što je Rusija glasnije prigovarala, Zapad je postajao tišim. U međuvremenu je NATO odredio probnu trasu koja je tako duga da kobno sliči trajnoj odgodi. Tako se ne zadobiva respekt Moskve a mogao bi se proigrati ugled u srednjoj i istočnoj Europi. Zapadne države bi dobro učinile kad bi u odnosu prema Rusiji definirale vlastite interese prije nego što razbijaju glavu kako će Moskva prihvatiti ovu ili onu odluku. Dakako, u osnove razumne politike spadaju i interesi drugih zenmalja, pa i Rusije; no to ne znači da treba reagirati samo na reakcije. Na to hoće li Jeljcin u lipnju biti izabran ili ne, Zapad vrlo malo može utjecati. Vrijeme je da se momčadi u Kremlju i ruskom vodstvu pojasni gdje je granica zapadne spremnosti za potporu. Nedavno je Henry Kissinger u odnosu na Moskvu preporučio: politika a ne psihoterapija; više tvrdoće ne bi poslužilo samo Zapadu već i demokratima u Rusiji" - piše Guenther Nonnenmacher. BELGIJA LA LIBRE BELGIQUE 26. I. 1996. Europa suočena s neuspjehom u Mostaru "Europski upravitelj Mostara podnijet će u ponedjeljak u Bruxellesu pred ministrima vanjskih poslova Europske unije izvješće o neuspjehu: Muslimani i Hrvati nisu se uspjeli dogovoriti ovoga tjedna o upravnoj podjeli najvećega hercegovačkog grada. Na prvi pogled, podjela grada na šest okruga u samom je središtu problema oko ujedinjenja Mostara i jedan je od glavnih problema koji će odlučivati o tome hoće li hrvatsko-muslimanska Federacija, glavni oslonac daytonskog sporazuma, uopće preživjeti. Hrvatska je strana zahtijevala stvaranje tri zone 's hrvatskom većinom' i tri muslimanske, a to je muslimanskom gradonačelniku izgledalo kao pretvaranje Mostara u novi Berlin. 'To je zapravo prikrivena podjela grada', izjavio je za AFP muslimanski gradonačelnik Safet Oručević. Europski upravitelj Hans Koschnick predložio je, kao kompromis, stvaranje središnjeg, mješovitog okruga, ali su ga Muslimani ocijenili previše malim i odlučili su, kako je izjavio njihov gradonačelnik, 'pozvati Ameriku'. A nisu Bošnjaci jedini koji misle da je nužno američko posredovanje. To smatraju i predsjednici Bill Clinton i Franjo Tuđman, i oni su 13. siječnja odredili 'arbitra'. To je Roberts Owen, pravnik kojega smatraju ocem hrvatsko-muslimanske Federacije. Što će Hans Koschnick u ponedjeljak reći u Bruxellesu? To nitko ne zna. U srijedu je u posebnom izvješću objavljeno da će odluka europskoga upravitelja 'službeno biti objavljena tek nakon njegova povratka u Bruxelles'. U svakom slučaju, nekadašnji gradonačelnik Bremena, kojega Bošnjaci tri puta tjedno nagovaraju da podnese ostavku, sada je na izmaku snaga. Tijekom svojega nedavnog putovanja u Bruxelles izjavio je da ne želi produživanje svojega mandata, a on istječe u srpnju. 'U Mostaru sam naučio da su sporazumi jedno, a stvarni život nešto sasvim drugo', izjavio je Hans Koschnick. 'Na Balkanu je običaj ispunjavati samo onaj dio sporazuma koji vam odgovara'. Europska unija je svoj mandat započela u srpnju 1994. Uspjela je uspostaviti primirje u gradu ali nikada nije uspjela Muslimane i Hrvate uvjeriti da moraju živjeti zajedno. Hrvati iz Hercegovine smatrali su Mostar svojim glavnim gradom. Njihovi vođe ne žele doći pod vlast sarajevske vlade s muslimanskom većinom. A Bošnjaci nisu zaboravili da su Hrvati, od svibnja 1993. do ožujka 1994. godine divljački bombardirali njihove četvrti na istoku grada. Kao posljednji pokušaj, Hans Koschnick koristi jedino sredstvo koje mu još preostaje. Zaustavio je proces dogovaranja o obnovi grada. A Europska je unija obećala čak 150 milijuna ecija, a to je oko 5,7 milijuna belgijskih franaka", piše Christophe Lamfalussy. LE SOIR 25. I. 1996. Bosna: neprijatelji razgovaraju, saveznici se ljute jedni na druge "Ovo je jučer izjavio američki ministar obrane William Perry: 'novi, važni dokazi' - prije svega, fotografije i snimke - bit će stavljeni na raspolaganje Međunarodnom sudu u Haagu kako bi bila olakšana istraga o pokoljima počinjenim u vrijeme pada Srebrenice, za koje su okrivljeni bosanski Srbi. Ta izjava, a posteriori, opravdava optužbu o 'zadržavanju važnih informacija' koju je tužitelj Međunarodnog suda Richard Goldstone izrekao na račun američkih doglasnih službi. Ali, ako je za vjerovati jednom austrijskom stručnjaku u UN-u, sada treba požuriti. Nakon što su shvatili da se u njih upire prstom, bosanski Srbi se sada, izgleda, bave skrivanjem tijela žrtava etničkog čišćenja u rudniku kod Ljubije, na sjeverozapadu države. 'Postoje pokazatelji da oni to sada rade', izjavio je gospodin Nowak. A pritisak koji Washington koristi u vezi s tim jak je i zbog toga što taj problem ugrožava primjenu daytonskih sporazuma, i pogoduje bosankoj vladi, tako da ona može povezivati oslobađanje ratnih zarobljenika s otkrivanjem istine o nestalim osobama. Više od 600 osoba i dalje se nalazi u zatvoru, pa su diplomati u posljednje vrijeme podigli ton u razgovorima sa Sarajevom tražeći 'njihovo brzo i bezuvjetno oslobađanje'. Dogodila se i velika premijera, nakon četiri godine: srpski i muslimanski dužnosnici sastali su se pod vodstvom Carla Bildta, koordinatora za civilna pitanja primjene daytonskog sporazuma. Premijer srpske republike Rajko Kasagić stigao je u glavni grad kako bi tamo razgovarao sa svojim bošnjačkim kolegama, Harisom Silajdžićem koji je u međuvremenu podnio ostavku - i koji je vrlo oštro govorio o 'nepostojanju demokracije' u Bosni u hrvatskom tjedniku Slobodna Dalmacija - i njegovim nasljednikom Hasanom Muratovićem. To je početak političkog dijaloga pod budnim IFOR-ovim okom. 'Vrijeme je da strane u sukobu započnu pregovore i postignu kompromise', kratko je komentirao jedan od IFOR-ovih razglasnika. Postoji još jedna crna točka: i dalje nema nikakvog napretka između hrvatskih i muslimanskih 'saveznika' u Mostaru. Unatoč američkoj pomoći, Europska unija u svom posredovanju do sada bilježi samo neuspjehe. Sporazum dviju strana o određivanju granica okruga budućeg jedinstvenog grada 'nije moguć dok postoji sadašnje raspoloženje', žali se jedan član privremene uprave. Hans Koschnick će u ponedjeljak podnijeti izvješće ministrima vanjskih poslova petnaesterice u Bruxellesu. Ali već je moguće predvidjeti priznanje nemoći međunarodne zajednice i neuspjeh hrvatsko-muslimanske Federacije. A to će sigurno imati posljedice na cijelu Bosnu..." - piše Edouard Van Velthem. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 25. I. 1996. Intelektualci naučite se govoriti istinu Claudio Magris se u osvrtu na djela palestinskog pisca Edwarda W. Saida dotiče i polemike povodom pisanja Petera Handkea; "Prije nekoliko tjedana me je jedan njemački časopis zatražio da odgovorim Peteru Handkeu, koji je optužio opća protusrpska preduvjerenja u komentarima o ratu u bivšoj Jugoslaviji, ili da raspravim o njegovim tezama. Nisam prihvatio stoga što vjerujem da je kako bi se danas govorilo o tim tragedijama i tim okrutnostima, bez ograničavanja na jedno dobronamjerno, ali retoričko, izražavanje dobrih namjera, bilo potrebno tamo biti, i to biti dugo vrijeme, na mjestima na kojima su se dogodila, ili se događaju, sramotna djela, rukom dodirnuti užas i njegovo utaju, krivotvorenje i njegovo pokazivanje, što su činile različite strane u sukobu ili sredstva javnog priopćavanja. Svaki puta kada padne bomba bilo bi potrebno otići vidjeti tko ju je bacio, i shvatiti radi čega se, katkada, nastoji prikriti pokolj, a, katkada, ga se međutim pokazuje, katkada ga se pripisuje neprijatelju, a, katkada, se međutim izvještačeno traži autorstvo.(...) Najdublji razlog moga odbijanja da sudjelujem u raspravi između Handkea, Schneidera i ostalih pisaca, o jugoslavenskom ratu bio je strah da rasprava završi u zaboravljanju njenoga predmeta, a koji je jedino važan, kako bi se usredotočilo na osobe koje raspravljaju, kao da najvažnija stvar nije tragedija o kojoj se govori, već sposobnost izražavanja i uvjeravanja ovoga ili onoga, i njihova pobjeda ili poraz u poetskoj prepirci.(...) Negodovanje s kojime se danas mnogi bivši komunisti, nekadašnji dogmatici, obaraju na komunizam katkada kao da upućuje na nekakav žal, kao da za neke od njih najveća krivnja komunizma nije bila neuspjeh društvenog oslobađanja ili tiranija nametnuta milijunima ljudi, već činjenica da je opovrgnuo i obmanuo njihova dragocjena osobna uvjerenja.(...)" RUSIJA IZVESTIJA 25. I. 1996. Naši vojnici odgovorni za mir u Bosni na 75 km Dopisnik lista B.Vinogradov piše o razmještaju ruskih mirotvoraca na području Ugljevika: "Zašto smo izabrali upravo ovo područje koje je poput klina ušlo u Srbiju, teško je reći. O ovom se pitanju dugo pregovaralo na vojnoj i diplomatskoj razini u Moskvi i Washingtonu. U početku je bilo jasno samo jedno: ruske mirovne snage u Bosni neće doći Hrvatima ni Muslimanima. Pravi je razlog-započeti izravni nadzor s bosanskim Srbima: s njima je lakše govoriti i surađivati. No, čak ako je izbor i bio napravljen zbog 'slavenskog pobratimstva', ipak nije jasno zašto nismo došli do Posavskog koridora, čemu su se Srbi nadali i za što su molili čelništvo u Moskvi. Taj uski koridor koji povezuje dvije velike srpske enklave za njih je jako važan. Upravo su tamo Srbi očekivali istovjerce iz Rusije i računali da će uz njihovu pomoć zaštititi koridor od mogućih napadaja Hrvata i Muslimana. No, Amerikanci su ga odlučili ostaviti za sebe. (...) Na našem području dugom 75 km zaraćene su strane, kao i svugdje, 19. I. otišle na 2 km od crte. Tu su se još jesenas vodile borbe, a NATO-ovi su zrakoplovi bombardirali srpske postave. Naokolo sve puno mina. Prema sporazumu svaka strana mora predati zapovjedništvu operacije sheme minskih polja i pri odlasku s dosadašnjih postava razminirati teren. Nakon toga će se na posao dati IFOR-ovi opkopnici. Naši su također pripremili odgovarajući vod u tu svrhu. Neka su područja tijekom rata po nekoliko puta prelazila iz ruke u ruku i više nije jasno tko je tamo uklanjao ili postavljao mine. U razgovoru sa mnom general Budimir Gavrić, pročelnik stožera za sjeveroistočnu Bosnu, rekao ja da su Srbi spremni ispuniti sve uvjete sporazuma glede mina, razmjene zarobljenika i prekida paljbe. Ipak nije skrivao nezadovoljstvo ishodom Daytona, posebice odnosom 49:51, na što je pristao njihov vođa Karadžić. Prije rata Srbi su imali 64 posto teritorija Bosne, ratom su dobili 74 posto, a sada imaju samo 49 posto. Znači da Srbi moraju napustiti 15 posto teritorija koji je oduvijek bio njihov. Odlazeći, oni pale svoje kuće, stanove, sve što ne mogu ponijeti sa sobom. Za njih su Daytonski sporazumi nepravedni. Sebe smatraju poraženima, a NATO - pobjednikom. Budimir Gavrić misli da bi stvari krenule drugim tijekom kada bi im Rusija dala oružje, primjerice rakete tipa 'Igla', kojima bi mogli rušiti NATO-ove zrakoplove. Rakete koje su oni imali nisu mogle postići visinu zrakoplova bombaša. Bol zbog poraza i ljutnja na Rusiju gdjekad su se osjećale i u drugim, neformalnim razgovorima. 'NATO zajedno s ustašama i muslimanima želi nas uništiti - govorili su mi u Ugljeviku. A što vi ovdje radite, došli ste im pomoći? Ta vi ste pravoslavci!' Stalno se osjeća krhkost tog mira koji se još nije učvrstio i ohladio od rata. Tek bi se poneki od sugovornika mogao okladiti da će se sve završiti za godinu dana kao što je planirao IFOR. Većina misli da će trebati puno više vremena da se napetost smanji. Neki u to uopće ne vjeruju. (...) Srbi imaju svoj novac - t. zv. novi dinar koji je stigao iz Beograda. I televizija je stigla odatle, a vojska, policija i uprava su domaći. S Hrvatima i Bošnjacima nemaju ništa zajedničko, osim predstavnika u jedinstvenom parlamentu. Po svemu sudeći, nije im suđeno priviknuti se jedni na druge. Bosanski Srbi maštaju o ujedinjenju sa svojim sunarodnjacima iz Jugoslavije i istočne Slavonije koja pripada Hrvatskoj. 'A zašto i ne bi, uvjeravao me jedan od njih. Ujedinila se i Njemačka, zašto bi mi bili gori od njih?' Hoće li IFOR-ova operacija biti uspješna i gdje su kriteriji konačnog uspjeha, za sada još nitko ne zna. Sami Muslimani i Srbi kažu da mir, koji još uvijek samo sanjaju, mogu osigurati samo strane snage. Drugim riječima, mir uz cijev smokresa." KOMMERSANT DAILY 25. I. 1996. Karadžić i Mladić otišli u ilegalu "Glavni razultat pregovora koji su se početkom ovog tjedna održali u Sarajevu između glavnog tužitelja Međunarodnog suda u Haagu Richarda Goldstonea i zapovjednika IFOR-a američkog admirala Leightona Smitha jest činjenica da je admiral obećao pružiti maksimalnu podršku istražnim sucima koji bi uskoro trebali stići u Bosnu. Oni će na licu mjesta provoditi istragu o ratnim zločinima. Do sada se sud u podizanju optužnica oslanjao isključivo na izjave svjedoka koje nisu mogle uvijek i u svemu biti objektivne. Novi korak u radu suda bit će uglavnom istraga masovnih grobnica sa žrtvama etničkog čišćenja. Zapovjednik IFOR-a je sa svoje strane zajamčio sigurnost istražnim sucima i zaštitu pronađenih grobnica kako bi spriječili uništenje materijalnih dokaza. Naime, donedavna je Smith bio protiv uporabe postrojba IFOR-a u istrazi ratnih zločina, smatrajući da će to omesti provedbu njihove osnovne zadaće - očuvanja mira. Promjeni mišljenja očigledno je pomogla američka administracija koja je nakon oglednog posjeta pomoćnika američkog državnog tajnika za ljudska prava Johna Shattucka područjima pod nadzorom bosanskih Srba zauzela čvrsto stajalište glede potrebe temeljite istrage ratnih zločina. U prilog tome da su za osobe optužene za ratne zločine nastala doista teška vremena govori i činjenica da najpoznatije od njih - predsjednik rs R.Karadžić i vojni zapovjednik general R.Mladić - u posljednje vrijeme izbjegavaju susrete sa stranim diplomatima, vojnim službenicima i novinarima. Karadžić ne napušta Pale, a Mladić - svoj podzemni zapovjednički bunker sjeverno od Sarajeva. Obje se točke nalaze u neposrednoj blizini mjesta razmještaja britanskog kontingenta IFOR-a koji je još prošli tjedan dobio naredbu da uhiti obojicu srpskih vođa ako se ovi nađu u njihovoj zoni odgovornosti", piše Andrej Smirnov. VELIKA BRITANIJA THE FINANCIAL TIMES 25. I. 1996. Ujedinjeni narodi se bore za prežvljavanje Pored velikih novčarskih poteškoća, Ujedinjenim narodima kao organizaciji se u zadnje vrijeme najčešće prigovara zbog neuspjeha u bivšoj Jugoslaviji. Naglasak je na šest bosanskih područja koja je Vijeće sigurnosti bilo proglasilo zaštićenim područjima godine 1993. uključujući Srebrenicu i Žepu, čiji je pad ljetos rezultirao velikim pokoljem. U Sarajevu su Ujedinjeni narodi bili vratari srpske opsade grada, pišu Lee Bryant i Tihomir Loza u esejima koji obrazlažu neuspjeh operacije u Bosni. Oni optužuju vojne zapovjednike UN-a i civilnog im zapovjednika, Yasuhi Akashija za prijateljevanje sa Srbima, dok su ignorirali pozive na pomoć bosanskih vlasti. Ali, promatrači se slažu da nije problem u Ujedinjenim narodima kao instituciji, nego u sukobu interesa raznih zemalja koje ih sačinjavaju. Kao primjer, jedan ruski časnik Ujedinjenih naroda je javno izrazio svoju simpatiju za Srbe, rekavši da ako se uništi ortodoksna Srbija, na redu je Rusija. Bruce Clark i Michael Littlejohns zaključuju da svaki put kad Ujedinjeni narodi budu žrtvena ovca, sve je teže pronaći tvarna i politička sredstva koja bi poduprla tu organizaciju. SRBIJA EKSPRES POLITIKA 25. I. 1996. Je li na pomolu rascjep i među vojvođanskim Hrvatima "Izgleda da je sindrom nesloge zahvatio i vojvođanske Hrvate, okupljene u najjaču stranku DSHV - kao i druge brojne kulturne i crkvene ustanove. Ovaj zaključak nameće se poslije prekjučerašnjega 'Proglasa za javnost'... (...) poslije svega, ostaje nepoznanica je li zaista među vojvođanskim Hrvatima došlo do političkih raskola ili su to, kako se čuje, uobičajene političke smicalice uoči izbora. Bilo kako bilo, stoji činjenica da je sindrom nesloge prije dvije godine zahvatio Mađare, koji su prepolovili najjaču stranku DZVM, a sada se on ušuljao i među Hrvate", ocjenjuje list. NAŠA BORBA 25. I. 1996. Potpora uz ogradu "U povodu objavljivanja Proglasa za javnost Poticajnoga odbora za osnivanje Hrvatskoga narodnog vijeća u kojem se kaže da je 'skupina građana 21. siječnja u Subotici osnovala Poticajni odbor od 14 članova, predstavnika više političkih, kulturnih i crkenih ustanova', predstavnici pet institucija priopćili su da s novoformiranim odborom nemaju nikakve veze. U izjavi, koju su u povodu toga, potpisali predstavnici Hrvatskog kulturnog centra - 'Bunjevačko kolo' Subotica, Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva 'Matija Gubec' Tavankut, Bunjevačke matice - Subotica, Biskupskoga ordinarijata - Subotica i DSHV u Vojvodini, između ostalog se kaže: 'Ograđujemo se od Proglasa i izjavljujemo da navedene ustanove nemaju svog predstavnika u Poticajnom odboru i da nisu nikoga delegirale da bude predstavnik na dotičnom sastanku, te ih stoga ondje nitko nije mogao ni predstavljati. Inače, podupiremo ideju o osnivanju Hrvatskog nacionalnog vijeća, kad za to sazriju prilike i u okviru zakonskih mogućnosti. Rad na osnivanju ovog Vijeća je u tijeku, kako je to odlučeno na skupštini DSHV, 6. 3. 1991. godine", prenosi list. HRVATSKA VJESNIK 26. I. 1996. Izetbegovićeve optužbe kratkih nogu Interview što ga je državnoj bh. televiziji u ponedjeljak dao predsjednik Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović, komentira Alenko Zornija napomenuvši u uvodu kako interview samo potvrđuje da i prijašnje Izetbegovićeve izjave nisu bile slučajne (na zasjedanju Glavnog odbora SDA). Zornija u cijelom komentaru izdvaja karaktreristične Izetbegovićeve izjave u kojima negira doprinos HVO-a i Hrvata u obrani BiH, a posebno izdvaja ovu ocjenu: 'Da nije bilo HVO-a, naša bi se vojska sada nalazila na Drini'. Dalje piše: "Općenito, Izetbegović je u svom najnovijem istupu pun ogorčenja prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, odnosno prema njihovim političkim zastupnicima. Premda je njegov televizijski istup bio, prije svega, usmjeren na to da zabrinutom narodu objasni bit sukoba SDA i Harisa Silajdžića, pri čemu je oštro optužio premijera u ostavci (premijer nije dobio priliku da svoja stajališta obrazloži na državnoj TV), dobar dio predsjednikovih odgovora odnosio se na navodne nekorektne hrvatske postupke pri uspostavi Federacije BiH. U tom je kontekstu osobitu pozornost posvetio zbivanjima u Mostaru u kojemu, po njegovim riječima, nisu dopuštene čak ni temeljne vjerske slobode. 'Takvo mjesto ne postoji nigdje na svijetu', rekao je. Izetbegović nije štedio aktualno hrvatsko vodstvo, ističući kao 'poštene Hrvate' oporbene lidere Mesića i Manolića, neke hrvatske intelektualce i vrh Katoličke crkve u BiH. Rekao je da su Bošnjaci pristali na ulazak Hrvata u vladu Republike samo zato, da bi se proširile nadležnosti federalne vlade, jer, kako je rekao, 'ako će Hrvati sami vladati područjem koje nadziru, oni nama nisu potrebni za vlast nad dijelom pod kontrolom Armije BiH'. Premda rečeno odgovara političkoj stvarnosti, ova je izjava važna jer je njome, čini se, i definitivno zbačena krinka navodne multietničnosti vlade u Sarajevu i promidžbenih tvrdnji kako se vlast u dijelu BiH pod muslimanskom kontrolom razlikuje od one uspostavljene u drugim dijelovima zemlje". Izdvajajući još neke od ocjena bh. čelnika u kojima za sve negativnosti optužuje Hrvate, Zornija ističe kako se "možda baš u takvom selektivnom određivanju 'krivnje' i krije razlog zašto 'stvari u Federaciji ne idu'" i zaključuje: "Optuživanje isključivo Hrvata za sve probleme, bez ikakve doze samokritike, nije, dakako, put kojim zajednički hrvatsko-bošnjački projekt može krenuti naprijed. Federacija je zajednički interes, a i interes međunarodne zajednice. I bez obzira što je, možda, ovim svojim istupom Izetbegović dobio određene bodove u jednom dijelu bošnjačke javnosti - što mu je vjerojatno jako bitno u vezi sa 'slučajem Silajdžić' - vrlo bi se brzo moglo pokazati da su politički bodovi dobiveni na takav način isplativi samo na kratki rok". VEČERNJI LIST 26. I. 1996. 'Kočničari' Federacije Posljednje incidente u BiH (Usora i Mostar) i sukobe u bošnjačkome vrhu, komentira Željko Krušelj i ocjenjuje kako nije "ključni problem u detaljima teritorijalnih sporova federalnih partnera, nego u tumačenju sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine. Naime, da bi Hrvati, nakon bolnih povijesnih iskustava, prihvatili 'najkompliciraniju zemlju na svijetu' kao svoju domovinu, inzistiraju na dosljednom provođenju svih odredaba Washingtonskih sporazuma o Federaciji BiH, čiji bi jamac trebali biti Amerikanci i, dakako, službeni Zagreb", objašnjava Krušelj napominjući potom kako Bošnjaci, "nasuprot tome, i dalje ne žele oživotvoriti duh Washingtonskih sporazuma jer bi se time i u praksi odrekli ideje o 'građanskoj državi', otprilike onakvoj kakva je bila prije srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dakle, postupnim bi jačanjem republičke Vlade i ostalih središnjih institucija, uz istodobno reduciranje, možda i ukidanje, konsenzusa svih triju konstitutivnih naroda, sadašnja Federacija BiH sve više postajala tek specifični oblik lokalne uprave i samouprave", napominje Krušelj istaknuvši kako bošnjački političari - znajući što im je dugoročni cilj - "vrše ogroman pritisak na međunarodnu javnost, pokušavajući je uvjeriti da Hrvati čak i nakon uspostave Federacije 'sprečavaju slobodno krtanje' i 'onemogućavaju povratak bošnjačkih izbjeglica', dapače, da svuda postavljaju 'berlinske zidove'. Tragično je u svemu tome da je upravo taj oblik promidžbe u diplomatskim krugovima imao znatnoga uspjeh, pa su Hrvati dežurni krivci", upozorava Krušelj. U nastavku ističe kako su tek pomnija analiza sadašnjih 'nesporzuma' oko Mostara i sukob u bošnjačkom vrhu, "pripomogli da bi se shvatilo tko je, zapravo, glavna smetnja funkcioniranju Federacije. Naime, Hans Koschnick je nakon brojnih optužbi na račun tamošnjih Hrvata naposlijetku ipak skloniji njihovom modelu preustroja Mostara, dok su za dosadašnjeg premijera Harisa Silajdžića i njegovi stranački kolege ustvrdili da je bio 'kočničar' boljeg funkcioniranja federalnih organa", objašnjava Krušelje, uz komentar: "Time, dakako, nije prestalo bošnjačko protivljenje 'duhu' Washingtonskih sporazuma, no barem međunarodna javnost može realnije sagledati prave uzroke problema". No, ono što "dugoročno brine svakog političkog analitičara zasigurno je pokušaj sarajevske intelektualne vrhuške da odbaci sve dosadašnje znanstvene spoznaje o genezi bošnjaštva i višestoljetnim politički, gospodarskim i prometnim vezama Bosne s Hrvatskom", napominje dalje Krušelj, pozivajući se na brojne publikacije, elaborate i školske udžbenike u Sarajevu, iz kojih se nameće "dojam da se tu piše sasvim nova povijest Bosne i Herecgovine, u kojoj se u maniri 'kopernikanskih zaokreta' potpuno minorizira uloga tamošnjih Hrvata. Riječ je o teoriji, dijelom već poznatoj u hrvatskom tisku, da su današnji Bošnjaci-muslimani zapravo potomci Ilira, antičkog stanovništva Balkana, a Hrvati i Srbi su samo posljedica slavenskih seoba, odnosno pokušaja osvajanja srednjovjekovne bosanske države", objašnjava Krušelj i potom navodi nekoliko primjera iz kojih se vide nastojanja da se minorizira sve druge narode, osim Muslimana. Napominje na kraju kako taj "falsifikat o 'autentičnim' i 'neautentičnim' narodima Bosne i Hercegovine nije prihvaćala ni međunarodna diplomacija", a kao primjere navodi sve planove za okončanje rata (Cutilierov, Vance-Owenov, Kontaktne skupine i daytonske parafe) "koji su polazili od tri nacionalna interesa, neovisno o tome što federalni partneri istupaju zajednički u odnosu na Srbe. Zato Hrvatska ni onda ni danas ne može prihvaćati povremene optužbe o 'razbijanju Bosne', koje su samo paravan da bi se otežalo, zacijelo i spriječilo, funkcioniranje Federacije BiH. Bošnjaci se, s druge strane, možda i mogu olako odricati svojih povijesnih korijena, ali morali bi uvijek biti svjesni da njihov prozor u svijet gleda u - hrvatsko dvorište", zaključuje Krušelj. Užas praznine "Kada je prije desetak godina austrijski književnik Peter Handke preveden na tadašnji 'srpsko-hrvaski' kao prevodilac se potpisao Žarko Radaković. U međuvremenu su pisac i njegov prevoditelj postali prijatelji. Pa su se nedavno zajedno i šetali Srbijom, susretali s kolegama, s tzv. običnim ljudima. Handkeov putopis 'Pravednost za Srbiju', nastat će kao posljedica toga puta. Ali i kao posljedica nečega puno starijeg (i dubljeg) od toga puta", piše Milan Jajčinović u osvrtu na Handkeov putopis objavljen u 'Seuddeutsche Zeitungu'. Predstavljajući u nastavku Handkea, Jajčinović piše kako se one koji su ga imali prilike upoznati, "dojmio kao otkvačen, čudan i iščašen". Navodi da je on koruški poluSlovenac, sklon nastranostima, ljevičarskog svjetonazora i osporavatelj "Austrije i tamošnjeg 'duha naroda'". Tako i za njegov putopis ocjenjuje da nosi "biljeg stare želje za obračunom s intelektualcima njemačkoga govornog područja" koji su "bili jednostrani i pristrani u ocjenama rata i njegovih uzroka na prostoru bivše Jugoslavije!" Stoga je i otputovao u Srbiju "kako bi pobio njihove tvrdnje, kako bi pokazao da je sve ono što su oni do sada rekli 'pretjerano', 'jedostrano' i 'nemoguće'", navodi Jajčinović i komentira: "U svojoj težnji k 'orginalnosti', a zapravo u svojoj ekscentričnosti, Handke će izgubiti gotovo svaku mjeru. Sve što su Slobodan Milošević i njegovi 'terenci' učinili po Hrvatskoj i po Bosni austrijski će književnik nastojati - ako ne poništiti, a onda umanjiti i relativizirati. U toj težnji stalno će biti prisutna stara handkeova navika 'plivanja uza struju'..., no ustrajano će je slijediti i želja da se ironizira i obezvrijede mišljenja Guentera Grassa, Juergena Habermassa, Alaina Finkielkrauta, Andrea Glucksmana, Josifa Brodskog, Cseslava Milosza... U svojoj nezajažljivoj težnji da se bude drukčiiji Handke će otići do kraja. Čak će posumnjati i u pohod srpsko-crnogorske horde na Dubrovnik! Handke će Slobodana Miloševića okrstiti tek 'nepoznanicom koju bi trebalo istražiti', dok će njegovu Srbiju doživjeti kao 'sobu jadnoga, napuštenoga i siromašnog djeteta'! (...) Svi europski relevantni intelektualci su na jednoj, a Peter Handke na drugoj strani", piše dalje Jajčinović. Izdvaja i ocjenu koju je o Handkeu izrekao francuski filozof Andre Glucksman koji ga naziva 'monomanijakalnim teroristom' i 'zamršenim duhom', i piše kako je tu ocjenu po zamršenom duhu Handke potvrdio do sada bezbroj puta, "a osobito u jednom televizijskom razgovoru koji će njegov prevodilac, prijatelj i vodič po Srbiji, Žarko Radaković, objaviti u pogovoru Handkeovoj knjizi 'Užas praznine'". S citatom toga razgovora Jajčinović i završava svoj članak i piše: "'Netko mi je u jednom dobronamjernom razgovoru predbacio da sam izjavio kako ne mogu da se usprotivim svom vremenu jer sam i sam u njemu prisutan... To nije točno, jer taj ja nisam ja, već čovjekovo ja, ja svakog običnog čovjeka, onog koji je, na primjer, nekad bio dijete, koje je, na primjer, izašlo u polje, i tamo se spotaklo i palo... na primjer, na glavu, i to u balegu... Ili... Ne znam ni sam... Sve može da dođe u obzir...' Očito, od Petera Handkea o Peteru Handkeu nitko ne govori bolje od njega samoga". SLOBODNA DALMACIJA 26. I. 1996. Knin je očekivao više novca Petar Pašić, vladin povjerenik za Knin, govori o prilikama u gradu pet mjeseci nakon oslobađanja grada i ocjenjuje: "Kada bih davao neku cojenu o tome što se učinilo nakon Oluje, mislim da su postignuti rezultati srednje vrijednosti. Možda se i moglo, i trebalo učiniti više, no ako nemamo potporu ni financijskih mogućnosti, onda je teško ni iz čega nešto napraviti. Ja sam ipak očekivao da će se sliti više novca i više želje da se Kninu pomogne. Mnogi su dolazili i odlazili iz Knina, ali dostatna pomoć nije stizala. Dokaz tome su ovi privredni subjekti, koji ne rade. Znam da ni Vlada ni županija nisu mogle mnogo više učiniti. Ne vjerujem da to nisu željeli, ali činjenica je da bi svatko htio pomoć. Trebalo je ipak utvrditi prioritete - je li to Knin ili netko drugi. Po meni je to Knin, ali isto će reći i onaj iz Obrovca ili nekoga drugog mjesta". O jednom od najvećih problema u gradu, pljačkanju stanova i bespravnom useljavanju i nelegalnom dodjeljivanju poslovnih prostora, Pašić kaže: "prema uputama Vlade RH obavljamo reviziju dodijeljenih rješenja za korištenje poslovnih prostora i stanova. Pri Povjereništvu su osnovane tri nove komisije za dodjelu poslovnih prostora, stanova u državnome vlasništvu, te za upravljanje imovinom napuštenom od pravih vlasnika, koje su već započele radom. Pljačkanje i bespravno useljavanje nije na žalost samo problem Knina. Nije nama, međutim, problem samo bespravno useljavanje nego je još veći problem onih stanova koji su zaposjednuti, a neuseljeni, pa ne znamo tko je u njima, a na vratima piše zauzeto. Siguran sam da to ne čine ni pripadnici HV-a, ni policije, iako se mnogi kriju iza uniformi. Sve su stambene jedinice u Kninu popisane, skupa s inventarom koji se u njima nalazi. S obzirom na ovoliki stambeni fond, u Kninu ne bi uopće trebalo biti problema da svi koji su ušli u stanove reguliraju svoj status. Za pripadnike HV-a koji su demobilizirani trebalo bi omogućiti radno mjesto u Kninu, na osnovi kojega bi mogli steći i stambeno rješenje. Slažem se s tim da je dosad u dodjeli rješenja za korištenje stanova, kao i poslovnih prostora, bilo grešaka koje ćemo sada nastojati popraviti, a tijekom ovoga mjeseca realizirat ćemo i naplatu najamnina za poslovne prostore u Kninu". (...) 260153 MET jan 96