WASH. TIMES, 16. XII., PERLMUTTER

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE WASHINGTON TIMES Ž2=16. XII. 1997. Ž3=Čitajući mitsku autokartu Bosne "Vlada nastoji obavljati svoj posao dok vjeruje da se s uspjehom primiče završetku bosanskog sukoba te da postoji jedinstvena država zvana Bosna, za sve nakane i svrhe, koja će obuhvaćati tri različita naroda. Tu je i nada da će Kongres produljiti mandat američkih vojnika u Bosni bar za još jednu godinu kako bi podržao zamah", piše profesor političkih znanosti i sociologije te urednik časopisa za strateške studije Amos Perlmutter. "No to se neće dogoditi. Glavni je razlog stalne balkanske etničke borbe mit da se stvara jedinstvena, pluralistička i demokratska Bosna. Taj se mit sada mora raskrinkati. Poticaj budućega razdora duboka je podjela između dva srpska središta moći, Pala i Banje Luke. Sjedinjene Države i države NATO-a podupiru izabranu predsjednicu sa sjedištem u Banjoj Luci, gđu Plavšić, a podupiru ju i intelektualci te politička i nacionalistička elita srpskoga dijela Bosne. S druge strane, dr. Karadžića podupiru niža i srednja klasa te najradikalniji i zločinački elementi srpske enklave. Nema izgleda za pomirbu između njih, a Sjedinjene Države snažno podupiru Plavšićkinu vladu. To dokazuje Predsjednikov jednodnevni plan posjeta Bosni sljedećega tjedna. Posjet je namijenjen pripremanju američkoga javnog mnijenja na dug, dug američki ostanak. No da bi Plavšićkina vlada postojala u ujedinjenoj Bosni, potrebna je i potpora bosanskih Hrvata i Muslimana. Ona ju neće dobiti jer Muslimani i Hrvati ujedinjenu Bosnu podupiru u nadi da će im američka i saveznička potpora pomoći u stvaranju neovisne muslimanske države u koaliciji s Hrvatima. Stoga, to troje ovisi o američkoj potpori - gđa Plavšić, Hrvati i Muslimani. No budući da su njihove strategije proturječne i neprijateljske, mogućnost da muslimanska vojska, koju su Amerikanci uvježbali, preuzme bosansku državu, predstavlja jedinu prigodu za jedinstvenu Bosnu. To je upravo ono što Muslimani sad čine. Oni imaju najsnažniju vojsku te namjeravaju, s američkom potporom ili bez nje, preuzeti Bosnu i vladati njome. Oni čekaju da se dogode dvije stvari: 1) da srpsko bratoubojstvo oslabi republiku srpsku na takav način da Sjedinjene Države na kraju odbace enklavu, 2) da Sjedinjene Države napuste područje kako bi ga oni mogli slobodno preuzeti. Tako američka politika u Bosni na najbizarniji način podupire razvoj države i poretka kojega ne želi. Sva su američka dobra u muslimanskoj košari. Budu li Sjedinjene Države intervenirale radi razdvajanja Muslimana od Srba, a ta je mogućnost najvjerodostojnija, tad će Muslimani Sjedinjene Države nazvati izdajicama, ubijat će Srbe, a na posljetku i Hrvate, te će o njihovoj sudbini odlučiti rabeći muslimansku vojsku koju je opremila i uvježbala Amerika. Zaista, kakvo izvanredno postignuće američke vlade. Kao i u slučaju Iraka, vlada je samu sebe opkolila. U Iraku, američka politika podupiranja UNSCOM-a ovisi o uredima bivšeg pripadnika KGB-a, neostaljinističkog ministra vanjskih poslova Jevgenija Primakova. A u Bosni, Amerika je unilateralno opkolila samu sebe izgrađujući muslimansku vojsku koja će u svoje vrijeme razoriti i uništiti Daytonski sporazum. Vlada je dakle opkolila samu sebe u svojoj politici prema Bosni. Kako? Da razuvjeri Senat i dokaže mu da produljenje savezničkog mandata ne znači niti izazivanje niti neprijateljstvo prema Rusiji, Bosna se isticala kao primjer suradnje savezničkih i ruskih snaga. Tako politika u Bosni postaje talac produžetka savezničkog mandata, i to je mjesto gdje se krug zatvara. Koje su implikacije američke politike u Bosni? Radi potpore produženju mandata NATO-a, ona mora jamčiti bosansko jedinstvo. Ona također mora jamčiti uspjeh američko-ruskog sporazuma na kome se zasniva suradnja Rusije i NATO-a. Ali neće. Rusi će poduprijeti Srbe, protiv muslimanskog osvajanja moći u Bosni. Jugoslavenski srbijanski vođa Slobodan Milošević pridružit će se Rusima u podupiranju republike srpske, čak ako sada i podupire Karadžićevu stranu. A između gospode Miloševića i Primakova, Sjedinjene će Države zaglibiti u nastavku neriješenog balkanskog etničkog sukoba. Što je suprotno namjerama stvaralaca Daytona. Nadalje, i u Iraku i u Bosni, američka je politika utrla put za povratak ruskog utjecaja u politici Srednjeg istoka i na Balkanu, a njihovi se interesi zasigurno ne približavaju interesima Sjedinjenih Država i NATO-a. Clintonova se vlada suočava sa strašnom dvojbom. Ako ne uspije uvjeriti Kongres da produlji mandat američkih snaga u Bosni, na američku politiku srušit će se njezin krov, i sve će oklade biti otkazane. A doći će do novog balkanskog rata budući da i Srbi i Muslimani toleriraju jedni druge tako dugo dok su američke i savezničke snage nazočne. U njihovoj izočnosti, muslimanska će vojska biti u iskušenju da zauvijek uništi republiku srpsku. To će u balkanski nered uplesti Rusiju, Srbiju i Europu. No ako Sjedinjene Države produlje svoju vojnu nazočnost u Bosni, one će samo odgoditi očekivani i neizbježni etnički sukob i borbu za budućnost Bosne i Balkana. To je cijena koju će Sjedinjene Države platiti za svoje djelovanje u bosanskoj močvari. To je igra koja ne nosi dobitka. To je izgubljeni pothvat, i što se tiče vremena i što se tiče smjera." 170159 MET dec 97