DNEVNI PREGLED 209 29. LISTOPADA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 28. X. 1997. Pregled tiska Najprije manje bitna azijska središta, poput Kualalumpura i Bangkoka, potom najsnažnija regionalna burza jugoistočne Azije u Hong Kongu, nakon toga vrlo važni Tokio, a sinoć se isto dogodilo i sa svjetskim kapitalističkim središtem - burzom u Wall Streetu u New Yorku. Iako se svi, pa čak i novinari suzdržavaju od uporabe riječi 'krah', teško da se zamršenim jezičnim frazama može bolje ili drukčije opisati proces koji je zahvatio svjetsko gospodarstvo, a koji je u ovom trenutku još u tijeku i čije se konačne posljedice još ne mogu predvidjeti. To je jedinstvena ocjena prvih izdanja britanskih listova čiji su urednici imali samo nekoliko sati vremena da probave dramatične vijesti o prijevremenom zatvaranju newyorške burze te reakcije američkih saveznih rezervi i Bijele kuće koje stanje nastoje smiriti tvrdnjama da je američko gospodarstvo zapravo u redu te da je kriza izazvana reakcijama na ono što se zbiva u inozemstvu. Za financije i gospodarstvo specijalizirani 'The Financial Times' ističe kako prekid rada newyorške burze predstavlja relativno uspješnu prvu primjenu anticikličkih zakonskih mjera koje je američka vlada uvela nakon velikoga kraha g. 1987. Njihova je svrha da se u kaotičnu mrežu vezanih ugovora i cijena dionica u slučaju njihova nekontrolirana pada i uzajamnog povlačenja vrijednosti naniže, obveznom obustavom rada burze unese predah koji bi trebao imati dva pretežno psihološka učinka. Prvi, da se omogući zaključenje već sklopljenih transakcija uz minimalni rizik prijenosa njihova utjecaja na vrijednost ostalih dionica te, drugi, da se analitičarima omogući da u kaosu i panici koji redovito prate burzovne stresove, unesu nekakav red, utvrđivanjem trendova koji su glavni uzročnici pada. Tako bi se trebali djelomično zaštititi vrijednosti i onih industrijskih središta koji su u većoj mjeri žrtva opće nervoze, a u manjoj njihovih vlastitih inherentnih slabosti ili precijenjenosti. 'The Financial Times' zajedno sa svim ostalim britanskim listovima izražava strahovanje uoči početka današnjega radnog vremena u Londonu. Britansko dioničko tržište najveće je u Europi, a najvažniji dio njegovih operacija otpada na europske podružnice američkih tvrtaka. U uvjetima suspenzije rada newyorške burze čini se da je London u poziciji da postane sljedeća žrtva velikog otopa, kako se popularno već naziva tekuća financijska kriza. 'The Daily Telegraph' nastoji smiriti stanje, ističući da iako pad od 550 indeksnih bodova u New Yorku, u apsolutnim vrijednostima odgovara krahu iz 1987., u proporcionalnim vrijednostima, koje su za buduću stabilnost američkog i svjetskog kapitalističkog sustava važnije, on je daleko manji. Naime, dok su prije deset godina vlasnici dionica izgubili četvrtinu svega što su imali, jučer je, a zbog izvanredno dobre stope rasta tržišta kroz zadnjih deset godina, taj gubitak iznosio tek nešto više od 7 posto. I ovaj list najavljuje težak dan koji danas očekuje trgovce u Londonu te ističe kako se tijekom noći britansko ministarstvo financija odbilo pridružiti njihovim kolegama u američkoj vladi u apelima za smirenje prilika. Odgovarajući na zahtjeve britanskih medija, ovdašnje monetarne vlasti samo su istaknule kako one nikada ne komentiraju stanje na tržištu, prenosi 'The Daily Telegraph'. I druga glavna tema u današnjim novinama vezana je uz gospodarstvo, a tiče se jučerašnje objave ministra financija Gordona Browna u kojoj se potvrđuje kako Britanija definitivno neće biti među zemljama koje će kroz četrnaest mjeseci započeti s primjenom zajedničke europske valute. G. Brown je međutim pozvao sve mjerodavne u javnom i privatnom sektoru da započnu s pripremama za uključenje u zajedničku valutu odmah nakon održavanja sljedećih britanskih općih izbora. Listovi pozdravljaju vladinu odluku, kao i obećanje da će konačna odluka o ukidanju funte sterlinga i njezinom zamjenjivanju eurom biti prepuštena Britancima samima na nacionalnom referendumu. 'The Times' ističe kako će jasno isticanje vladine politike sada omogućiti vođenje informiranije javne rasprave o dobrim i lošim stranama pristupanja monetarnoj uniji te da bi odustajanje od funte u situaciji kada se euro još nije stabilizirao kao sredstvo plaćanja britansko gospodarstvo i vladu izložilo nepotrebnim rizicima. S tim se slaže i populistički tabloid 'The Sun': 'Zemlja je dobila pet godina u kojima se može smireno pripremati za ono što će se dogoditi dok će se ostali Europljani u istome razdoblju baviti projektom koji bi ih mogao obogatiti ili uništiti'. 'The Independent' pak ističe kako je jučerašnji govor g. Browna prvi put jasno ocrtao razlike koje u ovom pitanju postoje između laburističke vlade i oporbenih konzervativaca. Dok je ministar financija branio temeljna načela i svrhu uspostavljanja monetarne unije u Europi, predstavnik oporbenih konzervativaca održao je govor koji je njegovu stranku smjestio u tabor najekstremnijih protivnika projekata zajedničke europske valute, piše 'The Independent'. *** Britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook ovog je ljeta pred sam odlazak u posjet Bosni i Hercegovini u interviewu listu 'The Sunday Times' izjavio da je međunarodna zajednica zabrinuta izvješćima o mogućoj korupciji i zloupotrebi međunarodne pomoći u Bosni i Hercegovini. Predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović prilično je brzo i oštro reagirao najavivši osnivanje komisije koja će istražiti optužbe, ali i dodavši da će ukoliko se optužbe pokažu lažnim oni stranci koji ih šire morati napustiti Bosnu i Hercegovinu. U međuvremenu tenzije su se nešto stišale. Carlos Westendorp, visoki predstavnik međunarodne zajednice krajem prošlog tjedna je sačinio memorandum na osnovu kojeg će u roku od tjedan dana bosanskoj vladi biti upućeno izvješće sačinjeno o njegovu radu. O sadržaju tog izvješća sa Simonom Haselockom, glasnogovornikom Carlosa Westendorpa razgovarala je Aida Omerović. = Mi smo ustanovili da niti jedan djelić međunarodne pomoći Bosni i Hercegovini nije nestao. Naše izvješće se stoga uglavnom bavi unutarnjim prihodima. Davno pitanje naše istrage bilo je pronaći dokaze optužbi da je novac doniran iz inozemstva, bilo od pojedinih država ili organizacija, nestao odnosno da je završio u nečijem džepu. Utvrdili smo da toga nije bilo. No sada se postavlja drugo pitanje. Gdje je novac koji je određen za pomoć Bosni i Hercegovini, no koji nije ni upućen zbog toga što strane u Bosni nisu ispunile preuzete obveze. Jedan od razloga za zadržavanje te pomoći je i stanje unutarnjih prihoda odnosno naš ozbiljna sumnja da se ti prihodi, porezi i carine ne raspoređuju ispravno te da sustavi kontrole nisu dovoljno strogi. Novac od poreza i carina ne odlazi u državnu blagajnu već u ruke pojedinaca i organizacija. Budući da ne dobijaju novac od carine i poreza, vlasti u Bosni i Hercegovini traže dodatnu pomoć međunarodne zajednice. Međunarodna zajednica neće davati novac budući da vjeruje da se zloupotrebljava novac do kojeg bosansko gospodarstvo samo može doći. Europska unija provela je istragu o carinskom sustavu, a izvješće će uskoro biti podneseno bosanskoj vladi te će se očekivati akcija u skladu s nalazima izvješća. Mi u Uredu visokog predstavnika ćemo čekati odgovor vlade na izvješće u kojemu će jasno biti navedene mjere koje se preporučuju, a ako ne dođe do zadovoljavajućih poteza vlade razmotrit ćemo daljnje mjere.(BBC) GLAS AMERIKE - VOA 28. X. 1997. Analizirajući situaciju u Bosni i Hercegovini komentatori hrvatskih državnih medija, a i neki političari, posljednjih su mjeseci često spominjali ime Amerikanca Samuela Huntingtona, profesora političkih znanosti i direktora Instituta za strateške studije pri sveučilištu Howard. Razlog - njegova knjiga 'Sukob civilizacija i reorganizacija svjetskog poretka' izdana prošle godine. Od početka rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u Sjedinjenim je Državama objavljeno više od 300 knjiga, znanstvenih članaka i studija koje analiziraju zbivanja na Balkanu. Zbog čega je službenoj Hrvatskoj za oko zapela upravo ova knjiga, upitao je novinar Bojan Klima Stjepana Meštrovića, profesora sociologije na teksaškom ANM sveučilištu, koji je napisao nekoliko knjiga o reakciji zapada na rat u Hrvatskoj i Bosni. = Očigledno Huntingtonova knjiga pogađa u živac jednog značajnog problema, a to je što učiniti s Bosnom. Teze Samuela Huntingtona na teoretskom planu mogu opravdati djelatnost struje koja se još uvijek zalaže za podjelu Bosne i Hercegovine. No treba reći da se radi o tek samo jednom od mnogih stajališta u balkanskoj krizi koji se mogu čuti u Sjedinjenim Državama. Glavna teza Samuela Huntingtona glasi: 'Hladni rat je bio rat ideologija. S jedne strane demokracija, s druge totalitarni komunizam. Posthladnoratovsko razdoblje ne obilježava sukob ideologija već velikih svjetskih civilizacija, kršćanstva, islama te civilizacija Dalekog istoka.' U knjizi 'Sukob civilizacija i reorganizacija svjetskog poretka Samuel Huntington analizira situaciju i u Bosni i Hercegovini koji smatra za izvrstan primjer sukoba različitih kultura - katoličanstva, pravoslavlja i islama. On smatra da su vrijednosni sustavi ovih civilizacija u nepomirljivoj opreci te da Sjedinjene Države zbog toga strancima uzaludno pokušavaju nametnuti zapadne vrijednosti poput tolerancije, pomirbe, suživota i dijaloga. Ukratko, kaže Stjepan Meštrović, Samuel Huntington na globalnom planu podržava ideju civilizacijskog separatizma. = Radi se o pogrešnoj, netočnoj tezi. Ono što je kod nje dopadljivo upravo je njezina jednostavnost. Nekim se ljudima očito sviđa Huntingtonova kritika danas modernog, kozmopolitskog, liberalnog svjetonazora. Prema tom svjetonazoru cijeli će se svijet ujediniti u poštivanju jedinih ispravnih, onih zapadnih vrijednosti. Međutim kada liberalne vrijednosti poput tolerancije i dijaloga treba primjeniti ljudi otkriju da je to često vrlo teško. Zbog toga shvaćam zbog čega su Huntingtonove tvrdnje o sudaru civiliacija u Hrvatskoj popularne. I za kraj, zbog čega Stjepan Meštović, profesor sociologije na sveučilištu Texas ANM smatra da su teze Samuela Huntingtona pogrešne. = Podjela Bosne i Hercegovine predstavljala bi veliku pogrešku. Na stranu činjenica da su se za ovu ideju posljednjih mjeseci založili neki ugledni Amerikanci, među ostalima i Henry Kissinger, senatorica Kate Daily-Hutkinson. Mislim da bi to bila pogreška iz dva razloga. Prvo, kad podjela krene ne znate gdje će se ona zaustaviti. Ako se podjeli Bosna može netko reći da bi se trebala podijeliti Hrvatska. Srbi također mogu navesti Huntingtona kao opravdanje za cijepanje Hrvatske. Drugo, ako bi se Bosna podijelila Srbi bi opet bili na prijelazima Hrvatskoj. Stjepan Meštrović smatra uz to da je teza Samuela Huntingtona o sukobu civilizacija vrlo pojednostavljena. Civilizacije nisu homogene cjeline. Da one to jesu katolička Francuska bi primjerice bila saveznica Hrvatske, a ne Srbije. Također, kako objasniti da su upravo Sjedinjene Države bile najustrajniji saveznik Bosne i Hercegovine u kojoj većinu čine Muslimani, pita se Stjepan Meštrović." *** Sutra i prekosutra se u New Yorku održava konferencija o Jasenovcu koja će okupiti ne samo stručnjake na polju povijesti i politologije, već i mnoge koji su osobno iskusili tragediju Jasenovca. Znanstveni dio konferencije počet će nastojanjima američkih, hrvatskih i srpskih znanstvenika da se razluče brojke i prikaže povijesna pozadina jasenovačke tragedije. U tom će sudjelovati Bernard Klein, profesor povijesti na višoj školi Cansboro koja je ujedno i domaćin konferencije, zatim Vladimir Žerjavić iz Hrvatskog instituta za povijest te Antun Miletić, direktor vojnih arhiva Jugoslavije. U nastavku će se moći čuti svjedočenja preživjelih koji su svoju domovinu kasnije potražili u Sjedinjenim Državama. Između ostalih referata koji će se čuti prvog dana konferencije izdvajamo onaj naslovljen 'Židovi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj' koji će predočiti profesorica Krinka Radaković sa sveučilišta Pittsburg. Zanimljiva su i imena diskutanata na tim panelima. Bit će tu Phillip Cohen, pisac knjige o srpskoj zavjeri i progonu Židova, zatim direktor američke organizacije koja okuplja preživjele logora Buchenwaldt John Ranz, potom Reneo Lukić profesor hrvatskog podrijetla na kanadskom sveučilištu Lavale te Radmila Milentijević, nekada profesorica na njujorškom gradskom koledžu, a danas srbijanska ministrica za informiranje. Drugi dan konferencije bit će usredotočen na vezu događaja u Jasenovcu i oko njega, na događaje koji su slijedili od poslije Drugog svjetskog rata do danas. Tu će biti dosta riječi o genocidu uopće, o ratu i hladnom ratu te o odnosu Hrvatske prema Jasenovcu u raznim njenim fazama, od ratne NDH do današnje samostalne hrvatske države. Uoči početka konferencije o Jasenovcu danas se otvara izložba, a pokrovitelj obaju događaja je Centar za izvore o Holokaustu iz New Yorka." (VOA) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 28. X. 1997. Izvješće iz Zagreba Marinka Čulića. "Postepeno uklanjanje ekstremnih dužnosnika iz državne vlasti nastavlja se. Jučer je i formalno razriješen dužnosti poznati osiječko-baranjski župan Branimir Glavaš, jedan od najradikanijih i najmilitantnijih pripadnika desnog krila HDZ-a. Otpale su spekulacije da se će se Glavaš suprostaviti smjenjivanju, koje su bile podgrijane činjenicom da je posljednjih dana vlasti čak uhapsio nekolicinu lokalnih rivala u Osijeku, koji su zatim na intevenciju iz Zagreba pušteni. Pa ipak poznavatelji osiječkih prilika kažu da on i dalje ostaje moćan u ovom gradu, a zaštitu i dalje ima i od nekih visokih političkih funkcionara u Zagrebu. Zanimljivo je da je sam Glavaš završio svoj oproštajni govor pozdravom svojim, kako ih je nazvao, 'neprijateljima' sa 'Doviđenja!'. Njegov stranački intimus i zaštitnik Vladimir Šeks najavio je pak da t.zv. stegovni postupak protiv Glavaša neće završiti isključenjem iz HDZ-a nego samo opomenom. Tako su dometi smjenjivanja ovog dokazanog jastreba vladajuće stranke, za kojeg se tvrdi da je vrlo ozbiljan kandidat za Haag, postali prilično magloviti i dvojbeni. No, još su dvojbenije nade koje pokazuje dio opozicije da micanje Glavaša, Brajkovića i drugih predstavlja, uz još neke korake kao što je kozmetička liberalizacija televizije, indiciju da je Tuđman spreman na postepenu demokratizaciju zemlje. Njome bi navodno amortizirao proces izvana, a iznutra neutralizirao ponovno vrlo naglašene napetosti u svojoj stranci. Izgleda međutim da sam Tuđman nije raspoložen da ga počne pratiti ovako dobar glas i prekjučer je na jednoj stranačkoj svečanosti progovorio dobro poznatim jezikom anatemiziranja političkih suparnika. Imena tih suparnika nisu doduše ovaj put spomenuta, ali je zato Tuđman pustio da ga raskoš i gnjev odvede sve dotle da se obrušio na 'genetske protivnike' njegove vladavine. Ova skandalozna izjava sigurno nije slučajna, kao što vjerojatno nije slučajno da se HDZ-ova satelitska stranka, Đapićevi pravaši, posljednjih dana ponovno počinje kititi ustaškom ikonografijom. Te dvije stvari, po svemu sudeći, otkrivaju da je podsjecanje ekstremista namijenjeno isključivo popravljanju nikada lošije reputacije u svijetu, dok kod kuće Tuđman i dalje polazi od procijene da je tajna njegovog uspjeha u podilaženju izrazito konzervativnom, na rubovima i proustaškom dijelu hrvatske populacije." (RFI) AUSTRIJA DIE PRESSE 29. X. 1997. Da - za etnička razdvajanja "'Ne vjerujem da će biti moguće održati multinacionalnu Bosnu': okrutnim brojkama podupro je svoje pesimističko viđenje bosanske budućnosti Ivo Baučić, stručnjak za migracijska pitanja na sveučilištu u Splitu. To je učinio u ponedjeljak na večer u bečkom institutu Renner gdje je održana anketa znanstvenika o stanju u Bosni. Bosanski entiteti - dakle Republika srpska i Federacija - danas su etnički skoro sasma homogeni. Etničko razdvajanje protječe kroz sve strukture, izjavljuje Baučić a stanovnici Bosne i Hercegovine su čini se time zadovoljni. Po njegovim procjenama prije rata je 37 posto bosanskog stanovništva živjelo u današnjoj Republici srpskoj koja obuhvaća 48,6 posto zemlje. 1991. su 54,1 posto stanovnika sadašnje Republike srpske bili Srbi, 9,3 posto Hrvati, 29 posto Bošnjaci, 7,6 posto nije se opredijelilo ni za jednu od tri državne nacije. Od svih Srba Bosne tada je 64 posto živjelo na današnjem srpskom području. Danas se stanovništvo Republike srpske sastoji od 90 posto Srba. O povratku drugih narodnosti praktički nema govora, ukupno više ljudi (i Srba) napušta to područje nego što ih se vraća. Struktura stanovništva mijenja se i stoga što mladi ljudi, obrazovani i građani više odlaze u inozemstvo nego seosko stanovništvo, izjavio je Baučić" - izvješćuje novinmar lista i.m. KLEINE ZEITUNG 29. X. 1997. NATO spreman za intervenciju u Crnoj Gori "NATO je spreman u roku od dvadeset minuta s pet tisuća ljudi intervenirati u jugoslavenskoj republici Crnoj Gori. To je javio neovisni crnogorski dnevnik 'Vijesti' pozivajući se na zapovjednika južnoga krila NATO-a Josepha Lopeza. Postrojbe NATO-a stacionirane su u blizini grada Barija u južnoj Italiji. Vijest je dio rata živaca oko priznavanja predsjedničkih izbora u zemlji. Gubitnik na izborima Momir Bulatović predbacio je pobjedniku Đukanoviću golemu izbornu pronevjeru. No Bulatović je povukao najavljenu tužbu ustavnom sudu. Posljednjeg je tjedna u zemlji došlo do opasnog zaoštravanja među pristašama te dvojice. Američki veleposlanik Richard Miles otputovao je u glavni grad Podgoricu kako bi obojicu političara pozvao na mir" - izvješćuje list. VELIKA BRITANIJA THE ECONOMIST 28. X. 1997. Hoće li Kongres natjerati Ameriku na povlačenje iz Bosne? "Slijedećeg bi lipnja NATO trebao povući svojih 35.000 vojnika koji održavaju mir u Bosni. Svatko tko nešto zna o toj neprosvijećenoj zemlji smatra da će, bez smirujuće prisutnosti NATO-a, rat vjerojatno ponovno izbiti. Europljani kažu da će povući svoje vojnike, učine li to Amerikanci. Oni pretpostavljaju da će Amerikanci ipak ostati u području: na posljetku, primjećuju Europljani, i Bijela kuća i ministarstvo vanjskih poslova (izuzevši ministra obrane Williama Cohena) nagovijestili su da će Amerikanci produžiti svoju nazočnost. No europske vlade ne bi smjele ništa pretpostavljati. Kongres ima važnu ulogu u vanjskoj politici, a sadašnje je stajalište Capitol Hilla da bi Amerika trebala izaći iz Bosne. Utjecajni republikanac, senator John McCain, izrazio je svoje uvjerenje da Kongres neće dopustiti američku nazočnost u Bosni poslije sljedećeg lipnja. On vjeruje da će najviše 20 senatora glasovati za ostanak u Bosni. Čini se da se Donji dom Kongresa još više suprotstavlja produžetku misije. Kongresovo suprotstavljanje bosanskoj operaciji ima bar tri korijena. Jedan je tmurno stanje te zemlje. Clintonova vlada naglašava dobre vijesti, ističući da su bosanski Srbi podijeljeni te stoga i slabiji; zatim, tvrdnjama da dugoročno gledano, Daytonski mirovni sporazum može biti uspješno proveden. G. Cain i njegovi prijatelji, međutim, vjeruju da nije nemoguće ujediniti razlomljenu državu te da je podjela neizbježna. Američke bi snage stoga morale izaći iz područja, prije nego ih ta 'uzaludna misija' uvuče u opasnost: kao nekadašnji zatvorenik u sjevernom Vijetnamu, g. McCain ima razloga da se zbog toga uzbuđuje. Europljani bi morali izaći iz Bosne, kaže on. No on pristaje da Amerika osigurava zračni zaklon u području ili da u krizama pomaže stanovnicima, s tim da bi savezničke snage bile smještene u Mađarskoj. Kad je g. Clinton u prosincu 1995. poslao američke vojnike u Bosnu, g. McCain se istakao boreći se za potporu Kongresa toj misiji. No od onda ih je predsjednikovo ponašanje u Bosni iziritiralo, što je drugi razlog zbog kojeg se suprotstavljaju produženju te operacije. G. Clinton je prvo rekao da će američki vojnici ostati u području samo godinu dana; zatim, kad je rok istekao, a on pobijedio na novim izborima, Predsjednik je tvrdio kako misiju treba produžiti za daljnjih 18 mjeseci. Republikanci predsjedniku zamjeraju što nije bio iskren prema Kongresu, kao i činjenicu da nikad nije jasno iznio svoje ciljeve. Treći razlog za Kongresovo protivljenje produžetku mandata u Bosni jest da republikansko vodstvo njuši priliku da pobijedi Bijelu kuću na području vanjske politike - ili barem, da ponovno potvrdi značaj uloge Kongresa u međunarodnim pitanjima. 'Nezamislivo je da bi se Kongres složio da se u Bosni zadrži nešto slično sadašnjoj snazi na tom području', izjavio je pomoćnik predsjednika senatskog Vijeća za vanjske odnose Jessea Helmsa. Helms se suprotstavio prvotnoj misiji u Bosni, no tek treba izraziti svoje mišljenje o njezinoj budućnosti. Europski diplomati u Washingtonu sve su više zabrinuti zbog raspoloženja koje vlada u Kongresu. No vlada s druge strane misli da može pobijediti u raspravi. Ona još uvijek službeno nije odlučila pokušati zadržati američke vojnike u Bosni, iako je gotovo potpuno izvjesno da hoće. Jedan viši dužnosnik smatra da bi, dok god je operacija relativno mirna, trebalo biti moguće uvjeriti Kongres na produženje - 'no samo ako predsjednik jasno artikulira zašto je to u našem nacionalnom interesu, pokaže kud ta misija vodi i pojasni naše ciljeve. Također je potrebno da Europljani preuzmu veći dio vojnog tereta.' Neki zakonodavci vjeruju da bi predsjednik, potrudi li se dovoljno, mogao izvući mrzovoljni pristanak Kongresa. Republikanac Duncan Hunter kaže da, što se američkih snaga tiče, Kongres ne bi smio proturječiti predsjedniku, budući da tako slabi američki glas. Senator Joseph Lieberman, jedan od obrambenih autoriteta među demokratima, tvrdi da bi proširenje NATO-a (koje će Senat raspraviti sljedećeg proljeća, kao i operaciju u Bosni) moglo pomoći predsjedniku: moglo bi se činiti čudnim da Amerika oslabi NATO povlačeći se iz Bosne, kad bi proširenje trebalo ojačati savez. No s druge strane, planirano proširenje NATO-a, kojim bi u savez ušle Poljska, Mađarska i Republika Češka, također bi moglo potkopati Clintonove planove u Bosni. Jer, ukoliko prekoatlantske razmirice o troškovima proširenja hrane stajalište Kongresa da Europljani ne plaćaju dovoljno za vlastitu sigurnost, Kongres bi se mogao pokazati još manje spremnim financirati američku nazočnost u Bosni. G. Clinton bi na tri načina mogao pokušati nabaviti 2,5 milijarde dolara godišnje, koliko stoji održavanje vojnih snaga u Bosni. Najvjerojatniji bi bio da pred Kongres izađe s 'dopunskim' prijedlogom zakona; u dogovoru koji je prošli mjesec postigao sa Senatom i Donjim domom Kongresa, obećao je da neće tražiti produženje operacije bez takve mjere. No on bi također mogao pokušati ponovno 'programirati' proračun za obranu, koristeći novac namijenjen za druga područja, što bi zahtijevalo potpise predsjednika četiri kongresna vijeća, ali ne i glasovanje. Ili, ukoliko Predsjednik ne može dobiti ni glasove ni potpise, on bi mogao financirati misiju onim dijelom proračuna namijenjenom operacijama. No to bi značilo drastična smanjenja za druge vrste današnje potrošnje, kao što su obuka te veliku štetu reputaciji g. Clintona u Kongresu - što je cijena koju on možda nije spreman platiti. Što ako je g. McCain u pravu te američke snage napuste Bosnu sredinom iduće godine? Britanska i francuska vlada kažu da je njihova politika 'ode li jedan, odlaze svi.' To je djelomično ucjena: oni žele zastrašiti Ameriku posljedicama povlačenja. No mnogi ljudi u britanskoj i francuskoj vladi istinski vjeruju da bi bilo katastrofično ostati u Bosni bez Amerikanaca. To je djelomično tako zbog njihovog nesretnog iskustva s UNPROFOR-om. (...) Vladini dužnosnici shvaćaju da bi američko povlačenje mnoge Europljane navelo na propitivanje važnosti NATO-a; to je razlog zbog kojeg oni žele vojno ostati u Bosni. Drugi je taj, da bi NATO snage bez Amerikanaca bile manje učinkovite u sprječavanju rata. No ti dužnosnici uzdišu kad se spomenu europske slabe strane. 'Kod naših saveznika prisutna je jedna proturječnost', kaže jedan dužnosnik. 'Oni žele europsku sigurnost i obrambeni identitet, no zatim kažu da bez nas ne mogu izaći na kraj s Bosnom.' Možda je on u pravu, jer bi snaga NATO-a bez Amerikanaca bile tek drugi UNPROFOR. U vrijeme UNPROFOR-a, kad je rat bjesnio, Amerikanci I Europljani nisu se slagali o načinu zaustavljanja sukoba. Sad su sve vlade NATO-a, izuzevši američki Kongres, predane provođenju Daytonskog sporazuma. Nadalje, snage NATO-a sad imaju snažnije oružje i pravila uključenja nego što je to bio slučaj s UNPROFOR-om. Ako Kongres ipak natjera Ameriku iz Bosne, Europljani bi mogli razmisliti kako da učine najviše što mogu, umjesto kako da pobjegnu. " NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 28. X. 1997. Učestali Miloševićevi posjeti grobljima mnogi smatraju lošim znakom "U posljednje vrijeme Slobodan Milošević često se pojavljuje na pogrebima. Krajem prošlog tjedna predsjednik Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i ostali visoki predstavnici političkog vodstva u Beogradu odali su posljednju počast Zoranu Todoroviću, glavnom tajniku Jugoslavenske ljevice (JUL) i istodobno šefu državnog naftnog podruzeća 'Beopetrol'. JUL je zapravo više kadrovski zbor utjecajnih dužnosnika nego stranka u zapadnom smislu te riječi. JUL je pravo mjesto za sve one koji imaju ili žele vlast i novac. No, čak ni visok položaj u JUL-u ne pomaže protiv metaka koje ispali uvježbani i hladnokrvni snajperist. Navodno se još uvijek ne zna ništa pouzdano o pozadini i motivima Todorovićeva ubojstva. Poznato je samo da su hici, čiji je odjek ublažen prigušivačem, ispaljeni iz automatskog pištolja tipa 'Heckler' dok je Todorović izlazio iz svog mercedesa pred sjedištem 'Beopetrola'; da je počinitelj bio sam te da je prije uspješnog bijega oborio i teško ranio i Todorovićeva tjelohranitelja. Po izvješćima beogradskih novina motiv ubojstva navodno nije političko suparništvo već razlike u mišljenjima o predstojećoj privatiizaciji 'Beopetrola'. Na Todorovićevu pogrebu pročitano je pismo sućuti šefice JUL-a i Miloševićeve supruge Mire Marković koja je trenutačno ponovo u posjetu Indiji. Markovićka je izrazila žaljenje zbog gubitka 'nezaboravnog prijatelja i suborca' a njezin suprug navodno nije mogao suspregnuti suze. Što i tko god se skrivao iza Todorovićeva ubojstva, zločin pokazuje tijesnu povezanost srpske političke i gospodarske elite i duboku upletenost te dvostruke elite u napola ili potpuno zločinačke poslove. U travnju je u Beogradu ubijen zamjenik srpskog ministra unutrašnjih poslova i šef svemoćne milicije Stojičić. Smrt ga je zatekla na večeri u restoranu 'Mamma Mia' gdje je taj nekoć uspješni profesionalni sportaš večerao sa svojim sinom. Zločin još uvijek nije razjašnjen a tako će vjerojatno biti i u slučaju Todorović. Stojičić i Todorović stekli su reputaciju bliskih pouzdanika Miloševića i gospođe Marković. Čini se da su zapovjedničke visine moći oko kuće Milošević-Marković sve samotnije. Tome valja pribrojiti i niz političkih poraza. Teškoće u unutrašnjosti ne smanjuju se a u 'bliskom inozemstvu' već se javljaju nove. Na srpskim predsjedničkim izborima, koji bi trebali biti ponovljeni 7. prosinca, treba tek izboriti pobjedu a aktualni jugoslavenski ministar vanjskih poslova Milutinović nije baš pretjerano karizmatičan kandidat za predsjedničku dužnost. U procesu formiranja nove vlade lijevi blok morat će se dogovarati s monarhistima, okupljenim oko Vuka Draškovića, ili s ekstremnim nacionalistima bivšeg četničkog vođe Vojislava Šešelja. I Drašković i Šešelj vjerojatno će se na predsjedničkim izborima kandidirati protiv Miloševića a u slučaju povlačenja jednog od te dvojice kandidata u prilog aktualnom ministru vanjskih poslova lijevi blok morat će platiti znatnu političku cijenu pri dodjeli ministarskih položaja. U južnoj regiji Sandžaku neće biti mira sve dok ne bude ukinuto izvanredno stanje u Novom Pazaru, glavnom gradu regije, te dok izabrani gradonačelnici iz muslimanske većine ne budu ušli u gradske skupštine. Sandžački Muslimani sačinjavaju dvije trećine stanovništva te regije koja polovinom pripada Srbiji a polovinom Crnoj Gori. Njihov politički vođa Sulejman Ugljanin već je najavio bojkot predsjedničkih izbora. Albanci na Kosovu polju, koji sačinjavaju 90 posto stanovništva te južne srpske pokrajine, također će bojkotirati ponovljene predsjedničke izbore. Time se odaziv birača ponovo opasno približava 50-postotnom kvorumu jer će izbore vjerojatno bojkotirati i demokratska oporba. Tome valja pridodati i namjeru studenata na Kosovu polju da 29. listopada ponovo započnu s prosvjedima. Studenti demonstriraju zato što se razgovori o povratku albanskih učenika i studenata u državne škole i sveučilišta ne miču s mrtve točke. Ovih je dana započela osma školska godina tijekom koje stotine tisuća albanskih učenika i studenata pohađaju nastavu u privatnim kućama. Matična Srbija ne priznaje njihovu izobrazbu po albanskim nastavnim planovima. U međuvremenu je u ponedjeljak u glavnom gradu pokrajine Prištini počelo suđenje devetorici Albanaca, optuženih za članstvo u ilegalnog organizaciji 'Oslobodilačka vojska Kosova' (UCK) i za sudjelovanje u nekoliko terorističkih napada. Proteklih su mjeseci učestali napadi na policijske postaje. UCK, koja oružanom silom želi izboriti nezavisnost 'Republike Kosova' od Srbije, preuzela je odgovornost za većinu napada. Čini se da posrednički napori Amerikanaca i Nijemaca na Kosovu još uvijek nisu krenuli punom parom. Nitko ne zna što će se dogoditi budu li studenti i učenici uistinu ponovo započeli demonstracije. 1. listopada policija je silom suzbila prvi pokušaj prosvjeda studenata i učenika u Prištini. Konačno, Milošević ni u kom slučaju ne namjerava prihvatiti ni razvlašćenje svog štićenika Bulatovića koji je u manjoj jugoslavenskoj republici Crnoj Gori poražen na predsjedničkim izborima. Vladi bliski srpski mediji nesmanjenom žestinom nastavljaju svoju kampanju protiv novoizabranog crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića. Optužuju ga za separatizam, kolaboraciju s albanskim i muslimanskim secesionistima i za kriminalne polsove. Ocrnjuju ga kao izvršitelja zapovijedi nekih europskih sila i Sjedinjenih Država koji se navodno ponovo upliću u unutrašnja pitanja Jugoslavije. Nakon što je ustavni sud odbio njegovu žalbu na izborni rezultat od 19. listopada, Bulatović je pozvao svoje pristaše na 'narodni zbor' u Berane na sjeveru Crne Gore. Tamošnje izborno povjerenstvo ignoriralo je odluku republičkog izbornog povjerenstva u Podgorici i odredilo ponavljanje izbora u četiri izborna okruga. Bulatović očigledno namjerava uz pomoć Beograda izazvati neku vrstu podjele Crne Gore na sjeverni dio koji će nadzirati on sam i na otpadnički jug koji će slijediti Đukanovića. Jaz u crnogorskom društvu postao je u međuvremenu tako dubok da neki strahuju od oružanihh sukoba između Bulatovićevih i Đukanovićevih pristaša; pritom valja napomenuti da je Bulatović siguran u potporu jugoslavenske vojske dok se Đukanović može uzdati u crnogorsku policiju. Vrlo rijetki vjeruju Bulatovićevim izjavama da će svoju dužnost 15. siječnja sljedeće godine u skladu s propisima predati Đukanoviću. Osim toga, ti isti ljudi smatraju da je učestalo pojavljivanje beogradskog vladara na grobljima loš znak", prenosi Matthias Rueb na kraju članka. DIE WELT 28. X. 1997. Crna Gora strahuje od osvete velikog brata "Nakon pobjede Mile Đukanovića na crnogorskim predsjedničkim izborima, održanim prije tjedan dana, manja jugoslavenska republika suočava se s prijetećom osvetom Slobodana Miloševića. Pristašđe saveznog predsjednika svakodnevno demonstriraju glavnom gradu Crne Gore Podgorici i u ostalim crnogorskim mjestima, zahtijevajući oružje kako bi se obračunali s Đukanovićem. Prije nekoliko mjeseci Milošević je prešao iz fotelje srpskog u fotelju predsjednika jugoslavenske federacije. Đukanović je deklarirani Miloševićev protivnik i ima u rukama politička sredstva za blokadu Miloševićeve promjene saveznog ustava; takva bi promjena bila nužna za opremanje trenutačno tek reprezentativne dužnosti saveznog predsjednika uistinu značajnim ovlastima. Osim toga, Milošević se suočava samo s dva istinski katastrofična scenarija - jedan obuhvaća odluku Crne Gore o istupanju iz jugoslavenske federacije te više ne bi postojala federacija čijim bi predsjednikom Milošević mogao biti; drugi scenarij obuhvaća jednostavnu smjenu Miloševića u saveznoj skupštini, poduprtu glasovima nadproporcionalno zastupljenih Crnogoraca, srpske oporbe i socijalističkih prebjega. Već tjedan dana Momir Bulatović, Miloševićev saveznik koji je vrlo tijesno izgubio na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori, organizira svakodnevne prosvjede svojih pristaša - ponajprije pred predsjedničkom palačom u Podgorici ali i u ostalim gradovima. Na demonstracijama svakog dana sudjeluje do 20 tisuća demonstranata a Bulatović ih namjerava nastaviti sve dok Đukanović 'ne prizna svoj poraz'. No, OESS-ovi promatrači izbora izjavili su u svojim izvješćima da su izbori uglavnom bili pošteni i demokratski. Nadalje, crnogorski ustavni sud odbacio je u subotu prve Bulatovićeve žalbe zbog izborne prijevare, ocijenivši da su neutemeljene. No, suci očekuju nove žalbe i namjeravaju ih provjeriti. Srpska državna televizija svim snagama podupire Bulatovića i optužuje Đukanovića da je 'ukrao' pobjedu. Tu činjenicu politički promatrači smatraju dodatnom potvrdom svoje pretpostavke da je Beograd blagoslovio Bulatovićeve prosvjede. Stoga prijeti opasnost da će demostracije prerasti u nasilje. Krajem tjedna crnogorski policajci bili su prisiljeni zaštititi jedno albansko selo od naoružanih Bulatovićevih pristaša koji su se vozili ulicama i pucali. Izbiju li u Crnoj Gori nemiri, Milošević će kao savezni predsjednik biti ovlašten objaviti izvanredno stanje u zemlji", dodaje Boris Kalnoky na kraju izvješća. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 28. X. 1997. Nejedinstvo na Palama "U sukobu s predsjednicom republike bosanskih Srba Biljanom Plavšić, čije je sjedište u Banja Luci, razlike u mišljenju pojavile su se i u vodećoj skupini, okupljenoj oko bivšeg predsjednika RS i predsjedatelja SDS-a Radovana Karadžića. Sadašnji šef SDS-a, ministar vanjskih poslova Aleksa Buha, priznaje 'taktičke razlike u mišljenjima' u odnosu na Momčila Krajišnika, predstavnika srpske republike u tročlanom bosanskom predsjedništvu. U razgovoru za list Buha je predbacio međunarodnoj zajednici da pod američkim pritiskom podvrgava Daytonski sporazum 'reviziji u smjeru protektorata'. Isključio je mogućnost da će vodstvo SDS-a ikada nagovoriti Karadžića da se preda haaškom sudu za ratne zločince. Buha je kazao da su potvrđene njegove dvojbe, vezane za dogovor o novim izborima u RS, koji je Krajišnik postigao s gospođom Plavšić uz posredovanje srpskog predsjednika Slobodana Miloševića. Po njegovim su riječima skupštinski izbori koje priželjkuje gospođa Plavšić zakazani na inicijativu međunarodne zajednice za 23. studenog dok su predsjednički izbori koje priželjkuju Pale pomaknuti sa 7. prosinca na neodređeni datum. 'Revizija' Daytonskog sporazuma svodi se po Buhi na 'ukidanje samostalnosti' republike bosanskih Srba. Gospođa Plavšić pristala je na reviziju kada je pozvala NATO-uv postrojbu SFOR da zauzme policijske postaje ii prijenosnike televizijskog studija na Palama. 'Cilj je da se pod izgovorom demokratizacije uvede cenzura kao za vrijeme komunizma, instalira strani šef televizije a novinari podvrgnu provjeri', žalio se Buha. Buha se protivi namjeri Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) da nakon općinskih izbora, održanih sredinom rujna, povjeri formiranje gradskih i općinskih vlasti u srpskoj republici po načelu proporcionalnosti svim strankama, uključujući i muslimansku stranku SDA, a ne većinskim koalicijama. To je protivno lokalnim statutima, tvrdi Buha. SDS je dogovorio zajednički nastup sa Šešeljevim radikalima i socijalistima na svim onim mjestima - primjer je Zvornik i Prijedor - na kojim u protivnom ne bi postojala 'srpska' većina. Na izborima su izbjeglice i prognanici mogli birati zastupnike za skupštine svojih matičnih općina. U Srebrenici je na taj način muslimanska SDA čak osvojila apsolutnu većinu. Pri tome se manipuliralo glasovima izbjeglica, kazao je Buha. Buha uspoređuje sud UN za ratne zločince u Den Haagu s 'inkvizicijom'. Po njegovom bi mišljenju suđenje Karadžiću bilo iskorišteno za 'osporavanje' republike bosanskih Srba 'kao genocidne tvorevine'. Proturječno je što su Karadžić i njegov vojskovođa Ratko Mladić optuženi za genocid dok je njihovoj tvorevini u Daytonu priznat status republike. Karadžić ionako više ne diktira politiku, uvjerava Buha. 'Samo djelo te velike nacionalne osobe živi i dalje', dodao je on. U kontekstu razlike u mišljenjima između Buhe i Krajišnika vodstvo SDS-a nedavno je promijenilo njihov stranački rang. Nakon što je Karadžić 1995. g. morao dati ostavku na sve dužnosti kao optuženik suda za ratne zločince, Buha je postao 'vršiteljem dužnosti predsjedatelja SDS-a'. Danas je Buha 'predsjedatelj predsjedništva' stranke dok je Krajišnik prvi put postao jednim od sedam stranačkih 'podpredsjednika'. Prije rata Buha koji će uskoro navršiti 58 godina bio je profesor filozofije na sarajevskom sveučilištu a specijalizirao se za njemački idealizam", dodaje Bernhard Kueppers na kraju razgovora. Crna Gora suočava se s prijetećom kulisom "Izbori u Crnoj Gori završeni su a na scenu stupa postizborna borba. Beograd svim sredstvima nastoji spriječiti Đukanovićevo pruzimanje dužnosti novog predsjednika te jugoslavenske republike. 35-godišnji Đukanović optužen je za izbornu prijevaru i za separatizam a njegov je 'glavni prijestup' vjerojatno uskraćivanje poslušnosti Slobodanu Miloševiću. Đukanović zauzvrat optužuje svoje protivnike da su zemlju doveli na rub građanskog rata. Tisak već lansira izvješća da poraženi Momir Bulatović u malenoj Crnoj Gori namjerava formirati 'autonomna područja'. Istu tu metodu Srbi su početkom rata primijenili u Hrvatskoj i Bosni. U tijeku je izgradnja silovite prijeteće kulise iza koje je ostavljeno dovoljno prostora i za finese. Jasno je sljedeće: Đukanović bi kao maleni kotačić uistinu mogao blokirati mašinu Miloševićeve vlasti. Naime, nakon prijelaza na dužnost predsjednika krnje Jugoslavije, beogradski despot mora prvo opremiti svoj novi položaj ovlastima. No, Crnogorci bi vetom mogli omesti taj plan. Stoga će Milošević dakle pokušati istisnuti s vlasti svog protivnika ali neće stati na tome. Milošević i Đukanović previše su dugo marširali rame uz rame da bismo sada mogli isključiti mogućnost obnavljanja starog prijateljstva. Reformistička retorika dovela je Đukanovića do željenog cilja - vlasti. Sada će se Đukanović morati pobrinuti za konsolidaciju te vlasti te bi kraj postizborne borbe mogao donijeti i novu koaliciju", smatra Peter Muench. FRANCUSKA LE MONDE 28. X. 1997. Unija traži minimalno proširenje na Istok Philippe Lemaitre izvješćuje sa susreta ministara vanjskih poslova Europske Unije u Montdorfu (Luksemburg): "Petnaestorica se jasno okreću prema rješenju za koje se zauzima Povjerenstvo u svojem 'Dnevniku 2000': pregovori oko proširenja Europske Unije (EU) započet će 1998. s onim zemljama kandidatima koje su se najbolje pripravile, t.j., drži Bruxelles, s Madžarskom, Poljskom, Republikom Češkom, Slovenijom, Estonijom i Ciprom. Nastojat će se, međutim, da se ne povrijede drugi kandidati iz srednje Europe: Bugarska, Rumunjska, Slovačka, Letonija i Litva. To je najsigurniji rezultat susreta što su ga ministri vanjskih poslova Unije održali u subotu 25. i nedjelju 26. X. u Montdorfu. Na susretu se također razgovaralo o odnosima s Turskom koja je isto kandidatica, ali je isključena iz pregovora. 'Montdorf je potvrdio da diferencijacija nije diskriminacija; naći ćemo načina da dokažemo kako nitko nije isključen', zaključio je Jacques Santer, predsjednik briselskog Povjerenstva, u nedjelju 26. X. nakon sjednice. Što učiniti da se zemlje s kojima nije predviđen početak pregovora u 1998., ne osjećaju odbačenima i, unatoč razočaranju, budu i dalje europski usmjerene u svojoj politici? Na europskom susretu na vrhu koji se u prosincu treba održati u Luxembourgu, Petnaestorica će istaknuti da je riječ o 'otvorenom, pojedinačnom, osobnom i stvarnom' procesu - semantički su napori u Montdorfu bili u modi! - drugim riječima, nema 'prvog vala' ni 'drugog vala', sa svakim će se postupati prema njegovim zaslugama. 'Nadnevak početka je tek potankost; jedina je razlika u ritmu pregovora i nadnevku njihova svršetka', tvrdi Jacques Poos, luksemburški ministar vanjskih poslova. Ojačat ćemo veze, organizirati više susreta kako bismo prosudili svačije stanje i dokazali da EU ne zanemaruje nikoga. Uvijek u istom duhu, Unija će utvrditi 'predprijamnu strategiju', ulažući znatna sredstva. Napokon, Europsko će Vijeće prihvatiti francusku zamisao o osnivanju 'Europske konferencije' koja će biti otvorena prema Petnaestorici i svim kandidatima. Zamisao je da se tu, mjesto pregovora, povede dijalog o svim problemima od zajedničkog interesa. Uporno prešućivanje nekih zemalja, posebice Njemačke i Grčke, kada je riječ o toj konferenciji, proizlaze iz činjenice da Francuska i Povjerenstvo, uz koje, s neznatinim razlikama u mišljenju, pristaje većina država članica, žele da Turska sudjeluje u konferenciji. 'Europa se obvezala nizom sporazuma koji su u prošlosti bili potpisani s Turskom; ona je zainteresirana za donošenje stabilizacijskih odluka, da zemlje koje imaju problema, dovede u pozitivnu političku vezu', komentirao je Hubert Vedrine, francuski ministar vanjskih poslova. Klaus Kinkel, njegov njemački kolega, ne misli tako, i drži da takvo rješenje ne odgovara turskim potrebama. Treba tražiti formulu 'ad hoc', istaknuo je, zaboravivši očito da je Ankara dobro primila zamisao o sudjelovanju u konferenciji. 'Nitko se ne protivi tomu da Turska jednog dana postane članica Unije. Utvrdili smo da su nam stajališta sve bliža, i uvjeren sam da ćemo se dogovoriti do susreta u Luxembourgu', izjavio je optimist Lamberto Dini, talijanski ministar. Hans van den Broek, povjerenik koji je zadužen za proširenje, posjetit će Ankaru kako bi od Turaka zatražio da prekinu s kršenjem ljudskih prava, kao i 'izazovima' na vojnom polju. G. Vedrine je opetovao da mu se čini važnim da se, prije početka pregovora o pristupu novih članica, točno utvrdi način financiranja Unije i njezina proširenja, kao i smjernice za zajedničku gospodarsku politiku i politiku prema siromašnim područjima. 'Ne možemo napredovati nasumce, bez cjelovite predodžbe; treba rasvijetliti krajolik. Ima zemalja kao što je Njemačka i Nizozemska, koje plaćaju puno, a žele plaćati manje; treba vidjeti učinak takvih zahtjeva', rekao je." SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 28. X. 1997. Outsideri mogu pomoći da se smanji rizik od sukoba "7. se listopada u Kolumbiji se dogodila mikrokopija modernog rata. U selu San Jose de Apartado, tri su čovjeka ubijena dok su se vraćala s polja", piše David Bryer. "Oni su umrli, jer su bili dio takozvane 'zajednice mira' u San Joseu, koja je u ožujku objavila svoju neutralnost što se tiče i paravojnih postrojbi i gerila. Kad sam dva tjedna prije tih ubojstava bio u San Joseu, na mene je velik dojam ostavila iznimna hrabrost tih muškaraca i žena, koji su izazvali sve strane brutalnog kolumbijskog sukoba. Ta su ubojstva bila tako okrutna ne samo stoga jer se radilo o namjernom ubijanju civila, budući da su četiri od pet žrtava današnjih svjetskih sukoba civili, a gotovo polovica toga djeca. Važno je nadalje i to, što su se u ovom slučaju obični ljudi suprotstavili nasilju, u pokušaju stvaranja mirnije države. Mi koji živimo u mirnim područjima morali bismo odgovoriti na tu hrabrost. Moramo učiniti više da sprječimo ratove; svakako više od onog što profesor međunarodnih odnosa u Oxfordu Adam Roberts opisuje kao 'prazne izjave, poluobećanja i izdaje' karakteristične za devedesete godine. On je pritom mislio na Europu jednako kao i na Ameriku. Ljudi se ne bave pomaganjem ukoliko nisu optimisti. No s obje strane Atlantika ove je godine moguće primjetiti novu volju da se preuzme odgovornost koju nam nameće život u bogatim državama svijeta. Ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright govori o zauzimanju za prava slabijih; na nju je utjecalo njezino djetinjstvo u ratom razorenoj Europi. Britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook spominje novu 'etičku vanjsku politiku.' Francuski premijer Lionel Jospin želi da Europska Unija prihvati određen kod ponašanja što se tiče trgovine oružjem; Nijemci tu zamisao podupiru. O sličnoj se zamisli raspravlja i u američkom Kongresu. Ukoliko takav kod ove jeseni ne prođe u Kongresu, Europa bi mogla biti prva koja će o tome postići dogovor, u prvoj polovici slijedeće godine. To je u redu. No koliko je toga tek predstava? Koliko mnogo utjecaja imaju ministri vanjskih poslova na one koji donose odluke o obrani i gospodarstvu? Gđa Albright izgubila je svoju bitku s Pentagonom o prodaji američkih F-16 Čileu. Britanska obrambena poduzeća mnogo su moćnija nego ijedan domaći lobi te navodno vrše pritisak na vladu da zaustavi Cookov entuzijazam što se tiče reguliranja trgovine oružjem. Od završetka hladnog rata, zapadni komentatori primjećuju da međunarodnu politiku više ne pokreće geopolitika već geoekonomija. No takva međunarodna politika, pokrenuta potrebom da se trguje, veoma lako može značiti prodavanje oružja svakome, šutnju o kršenju ljudskih prava i zanemarivanje nekih svjetskih područja, posebice Afrike, koja je uvelike netaknuta bogatstvom globalne ekonomije. To se ne uklapa tako lako u novu etičku retoriku gđe Albright, g. Cooka i drugih ministara vanjskih poslova, koji su se kasno prošli mjesec sastali u New Yorku kako bi izrazili svoju namjeru da učine više za zaustavljanje ratova u Africi. Kako bi njihova politika počela odgovarati njihovoj retorici, vlade bi trebale slijediti primjer onih prosvijećenih poduzeća koja su nedavno shvatila da njihova trgovina ovisi o miru. U prošlosti su se prečesto u zaraćenim područjima sklapali poslovi na način koji je održavao nasilje. Sada neki uviđaju da to nije ni etički ispravno, ni u njihovom interesu. Za prosvijećena poduzeća, to je dio šireg poteza prema 'polaganju računa društvu'; oni odgovaraju na zahtjeve nas kao potrošača, koji želimo ne samo dobre proizvode već i dobra djela. Vrijeme je da se zapadne vlade također slože o testiranju svoje međunarodne politike u svjetlu toga, povećava li ona ili smanjuje rizik oružanog sukoba, i to provođenjem 'procjene utjecaja sukoba'. To znači prepoznavanje činjenice koju vidimo u siromašnim zajednicama - od Los Angelesa do Londona, od srednje Amerike do srednje Afrike: siromaštvo uvelike povećava rizik od nasilja. Trebali bismo biti optimističniji i vjerovati da zapadne vlade zaista mogu pomoći da se smanje ljudske žrtve rata. To je razlog zbog kojeg je Oxfam odlučio povesti kampanju da smanji sukobe, počinjući od zahtjeva da Sjedinjene Države i Europa smanje priliv oružja svjetskim ubojicama. Kampanja protiv zemljanih mina izuzetna je zbog brzine kojom je pokrenula ljude širom svijeta. Je li taj uspjeh tek bljesak u diplomatskom trendu nesposobnosti devedesetih godina, ili početak novog razdoblja u kojem će vlade slijediti etičniju međunarodnu politiku?" Pokreni se, nastavi pokušavati, postani bogat "Najbolji savjet da se postane bogat u Americi glasi: treba početi mlad. Postoje dva scenarija", piše Richard Reeves. "Prema jednoj strategiji, opsesivno se zaljubite u nešto što se ispostavi trendom budućnosti, kao što je primjerice bilo s kompjuterima. U slučaju neuspjeha te strategije, pokušavate i pokušavate sve dok ne uspijete. Bill Gates i mnogo drugih klinaca našlo se na pravom mjestu u pravo vrijeme. Većina ih nikad zapravo nije postala bogata. Druga je vrst djeteta ono opsjednuto novcem, koje pokušava i pokušava, sve dok ne nađe nešto što će ljudi kupovati. Uzmite primjer dvanaestogodišnjeg dječaka iz Port Hurona u Michiganu, koji je počeo prodajući novine putnicima vlakova koji su prolazili kroz grad. Previše nestrpljiv za školu, on je mnogo naučio o neuspjehu prije nego što je pronašao način da se obogati. Njegovo je ime bilo Thomas Alva Edison; on je našao način da udvostruči točke i crtice duž bakrenih telegrafskih žica. To je bilo 1869., kad mu je bilo 22 godine. Edison je bio kum američkih energičnih i poduzetnih ljudi. Kao i g. Gates, on je bio jednako poslovni čovjek kao i znanstvenik i izumitelj; odlučan momak u vrijeme tehnološke revolucije i lako dostupnog novca. Njegov je moto bio: 'Ne želim izumiti ništa što se ne prodaje.' Indijski useljenik Sanjiv Sidhu izgradio je u Dallasu poduzeće vrijedno 1,2 milijarde dolara. On kaže: 'Jasna mjera vrijednosti onog što radite dolazi kad ljudi za to daju novac. Ukoliko stvorite nešto i ljudi to ne žele kupiti, tad radite krivo.' (...) Većina novih i veoma bogatih spremna je isprobati bilo što. 'Poduzetnici nisu geniji, nisu čak ni posebice domišljati', izjavila je gđica Estrin. 'No oni su prilagodljivi. Ukoliko se stanje promijeni, promijene se i oni.' High-tech, kao i politika, umjetnost je mogućnosti. Ukoliko netko drugi ima bolju mišolovku, Estrin-Carrico, njihovi kolege i takmaci počinju tražiti bolji mamac. (...) Ispitivanje je središte ubrzanih poslovnih sustava. Financijaši i ulagači kockaju se zamislima mladih inovatora. (...) Uzorak teškog početka, neuspjeha te ponovnog počinjanja moderna je verzija osvajanja Zapada u 19. stoljeću. Nemirni su ljudi prešli Allegheni, krenuli zatim prema Mississippiju i rijekama Missourija te zatim krenuli na Oregon Trail. Mornari, političari i poduzetnici slijedili su vjetar. Poduzetnici i drugi sanjači doseljavaju danas iz Indije, Tajvana, Rusije i drugih udaljenih mjesta. Kenny Troutt također je stigao u Dallas. On je očajnički želio postati bogat iz uobičajenih razloga. Odrastao je siromašan, u Mount Vernonu u Illinoisu. Danas ima 49 godina i vrlo je bogat. Na dan kad je diplomirao godine 1970., na fakultetu u Illinoisu, počeo je otvarati poduzeća. 1988. stvorio je Komunikacije EXCEL, danas peti po veličini pogon biznisa telefoniranja na velikim udaljenostima. G. Troutt je svoju priliku našao u slomu AT&T-a. Postao je okretan preprodavač, kupujući blokove vremena na postojećim dalekovodima i preprodajući ih uz profit. Pa, to je ono zbog čega je Amerika to što jest, nije li tako? Pruža priliku za postizanje bogatstva. Ponekad to uspije, ponekad ne. Komunikacijski biznis prošlosti, Pony Express, koji bi iz St. Josepha u Missouriju do Sacramenta 10 dana nosio poštu (za 2 dolara po unci), zatvoren je 24. listopada 1861., dva dana nakon što su telegrafske linije povezale obalu s obalom. Prvotni ulagači izgubili su 200.000 dolara. No Kenny Troutt je danas milijarder." SLOVENIJA DELO 28. X. 1997. Schengenska 'juha' i schengenski zid "Nijedna se juha ne jede tako vruća kako je skuhana. Vjerojatno će ta stara slovenska izreka vrijediti i za schengensku 'juhu'. Ona je prekjučer i jučer digla tlak svima koji su putovali u Italiju ili iz nje, možda i zato što su se Talijani za nju pripremili kako su se pripremili. Bez obzira na to, odredbe schengenskog sporazuma mogle bi bitno izmijeniti život uz granicu koju su i u doba Titove Jugoslavije držali najotvorenijom u Europi. Dakako su je pri tome uspoređivali s crtom razdvajanja između jedne i druge Europe. Teško da su govorili o najotvorenijoj granici u Europi. A način njezinog prelaženja za tadašnje je odnose sila bio gotovo iznenađujuć. Treba priznati da je granica između Italije i samostalne Slovenije postala još otvorenijom, puno ugodnijom i europskom. A i bolje je uređena, granični su prijelazi na slovenskoj strani već po izgledu (i zbog nastojanja mnogih) prilično europskiji nego isti prijelazi s talijanske strane. No sada se preko noći sve promijenilo i nitko zapravo ne zna da li se Talijani samo šale ili imaju nekih početnih poteškoća pri uvođenju novih mjera, možda se radi o postupnom odgajanju neeuropskih naroda na okrutnu istinu da vrijede 'nešto manje' ili se radi o činjenici kojoj se treba prilagoditi ovako ili onako. U slovenskom ministarstvu unutarnjih poslova očekuju da će Talijani postupno uvoditi schengenske odluke jer ih sporazum obvezuje da ih sasma provode od prvoga travnja 1998. Dotad će Slovenija pokušati ublažiti novu strogu granicu s Europskom unijom provođenjem odluka memoranduma o suradnji policije Italije i Slovenije koji među ostalim predviđa otvaranje odvojenih voznih traka (slično kao na granici s Austrijom). Ako je dakle vjerovati informacijama ministarstva unutarnjih poslova, veliki zapleti na granicama s Italijom su ponajprije posljedica isprobavanja djelovanja novih mjera. A susjedi imaju što isprobati! Među ostalim jučer im se već pokvario računar, a istodobno na graničnom prijelazu Škofije imaju samo dva štambilja pa si zbog toga ne mogu priuštiti otvaranje treće trake...Tek će idućih dana biti jasno da li samo isprobavaju schengenske mjere ili ih već doista uvode. Teškoće su već jučer bile prevelike kad je zbog ponedjeljka i zatvorenih tršćanskih dućana bila samo trećina uobičajenog prometa. Takvim radom će za radnog vremena gužva biti dvaput ako ne i triput veća. Vozila će onemogućavati promet stanovnicima Škofija i drugih pograničnih mjesta pa će i pristup malograničnim prijelazima i možebitnim 'trećim' trakama u takvim prilikama biti neostvarljiv. Na koparskoj UNZ doduše predviđaju da će u najgorem slučaju preusmjeravati promet na druge, manje opterećene granične prijelaze, no drže da će biti potrebno strpljenje. Na teškoće su već prije nekoliko mjeseci počeli upozoravati slovenski i taljanski sindikati i odlučno traže od obiju država da barem državljanima Slovenije i Italije omoguće brži prijelaz granice. Odluke schengenskog sporazuma donijet će doduše izvanredne promjene koje mnogi ne mogu ni zamsiliti. Na prvom će mjestu trpjeti tršćanski trgovci jer će naposljetku hrvatski i slovenski kupci dobro promisliti koliko vremena mogu potrošiti za kupnju u talijanskim dućanima. Usporedno s njima trpjet će i slovenski turistički i ugostiteljski radnici. Ako će vrijeme čekanja na graničnim prijelazima zbilja biti tako dugo, Talijanima se neće ići zabavljati u igračnice a i omiljeni ručkovi, večere, kupanja i druga rekreacija u Istri bit će dvojbeni. Granica bi za Talijane i druge članove Europske unije morala bit normalno otvorena iako to neće biti ostvarljivo zbog dugačkih kolona hrvatskih i možda slovenskih automobila. Čak će i obične turiste koji se upute u Sloveniju i Hrvatsku, takvi zapleti navesti na razmišljenje. Bit će pogođene tisuće koje svakodnevno idu na rad u Italiju i oni koji u Italiji s njima ušteđuju troškove radne snage. Bit će pogođene obje manjine koje će tako biti još više odrezane od svojih matica. Možda će bolje biti slovenskim trgovcima koji će preuzeti više hrvatskih kupaca... Život će se sa schengenskom 'juhom', sličnije zbrci nego redu, prilično zamrsiti. Ne samo za neeuropljane. Europa će se schengenskim zidom pokušati ograditi od Balkana i svega zla koje dolazi s Istoka. Tu nipošto nije zanemarljiva pomisao poznavatelja da je talijanska granica protiv negativnog utjecaja s Istoka još najsigurnija baš na slovenskoj granici i da je ranjivija drugdje. Da se od brojnih slabosti ne može ograditi jednostavnim zidom, najbolje se može naučiti od Kineza koji su svoj postavili tako reći uzalud" - piše Boris Šuligoj. HRVATSKA VJESNIK 29. X. 1997. Mockove poruke "Tijekom kratkog boravka u Zagrebu, bivši austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock izgovorio je neke zlatne istine, koje bi ne samo Hrvati nego i mnogi promatrači sa strane rado čuli od drugih europskih i prekooceanskih političara. Mock je osudio što se prema Hrvatskoj primjenjuju dvostruki standardi i rekao da takav postupak odgovara 'starim oblicima imperijalizma prema malim zemljama", izdvaja Carl Gustaf Stroehm u uvodu komentara lista. Istaknuvši kako Mock, "za razliku od mnogih drugih (i često manje upućenih) gostiju iz inozemstva", nije u Zagreb došao "da bahato opomene Hrvate ili im očita lekcije iz osnovne škole demokracije", Stroehm nastavlja: "Svoje je poruke iznio na taktičan, elegantan i ljubazan način - primjerice kad je uvjerio Hrvate da se ne moraju plašiti dolaska stranog kapitala i inozemne konkurencije. Možda slika buduće Europe, koju je Mock nacrtao, sadrži previše optimizma. Na žalost, na našem kontinentu ne žive samo ljudi koji imaju ideale slične idealima ovog političara. Bilo je i bit će u europskom kontekstu još mnogo egoizma, sebičnosti, licimjerja i, radi svega toga, i razočaranja. Nema idelanog društva - i nema idealne unije. Ali, put u Europu uglavnom je neizbježan". U svjetlu tih Mockovih ohrabrujućih poruka upućenih hrvatskome narodu, Stroehm na kraju piše: "Dakako, ponekad se se možemo upitati: Zašto nema još nekoliko Mocka na ovom svijetu? Zašto ne postoji američki Mock? Zašto na vrhu UN-a i Europske unije nismo do dnašnjeg dana našli političara slične velikodušnosti i istog razumijevanja? Ali, možda ipak moramo biti zadovoljni i zahvalni da postoji barem jedan Mock - čovjek koji je razumio o čemu se na ovom prostoru radi". Ljevičari bezobzirno vladaju njemačkim javnim medijima Carl Gustaf Stroehm razgovarao je s Reginaldom Rudorfom, poznatim njemačkim medijskim stručnjakom, komentatorom te urednikom najvećih njemačkih listova. Zamoljen da opiše njemačka iskustva s javnom televizijom, g. Rudorf objašnjava kako je ideja o 'javnosti' radio-televizije nastala nakon drugog svjetskog rata "kao reakcija protiv monopolskog radija u vrijeme totalitarne diktature nacional-socijalizma. (...) Tako se formirao 'javni' radio, koji je bio kontroliran ne od države, nego od društva. Političke stranke, različite crkve i vjerske zajednice, sindikati i druge javne organizacije bile su zastupljene u 'radijskim vijećima'. Ali krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina ovaj sistem se odjednom promijenio: tada je utjecaj političkih stranaka ojačao. Umjesto države - odjednom, radio i televiziju počele su kontrolirati različite stranke. Budući da se elektronski mediji u Njemačkoj nalaze pod kontrolom federalnih jedinica, to jest pokrajina - 'Laender' - većinske stranke u pokrajinama dobile su kontrolu nad radio i tv-postajama. Na lokalnoj, zemaljskoj razini, socijaldemokrati su bili jaki - tako su počeli kontrolirati najveće tv i radio mreže...", objašnjava Rudorf i napominje kako je to u programskom sadržaju značilo da se odlučujuće pozicije, osobito u informativnom programu njemačke javne televizije, nalaze "pod kontrolom 'crveno' ili 'zeleno' obojenih urednika, spikera i režisera". Rudorf objašnjava kako su ključnu ulogu u tom odigrala financijska sredstva jer pristojbe za radio i televiziju, koje plaća svako njemačko domaćinstvo, isključivo idu u prilog javnih postaja (ARD i ZDF), pa je njihov godišnji prihod jedanaest milijardi maraka. Uz još dvije milijarde koje donose reklamni spotovi, proizlazi "da javna televizija i radio raspolažu godišnjim budžetom od 13 milijardi maraka - više nego sve privatne tv-postaje zajedno", upozorava Rudorf i dodaje: "Što se tiče kadrovske politike, socijalisti i ljevičari su mnogo efikasniji i bezobzirniji od takozvanih građanskih snaga. Nakon Drugog svjetskog rata njemačka građanska elita imala je puno posla, da obnovi zemlju iz ruševina i stvori takozvano njemačko čudo. Ali gospodarstveni menadžeri i većina demokršćanskih političara zanemarili su novinare, novinarstvo i medije. Tako su se lijeve snage, koje na primjer u gospodarstvu nisu imale nikakve šanse, koncentrirale na medijski prostor. Lijevi intelektualci, i što je još gore, poluintelektualci, preuzeli su vlast pred mikrofonima i kasnije tv-kamerama". Na temelju njemačkog primjera, Rudorf, govoreći o hrvatskim medijima, poručuje: "Hrvatima bih poručio da se čuvaju uzora poput njemačke javne televizije i provalija između javnog mnijenja i objavljenog mnijenja, koje u Njemačkoj, na žalost, postoje". VJESNIK 29. X. 1997. Olovne godine u ružičastom retrovizoru "'Situacija u medijima na žalost je gora nego u posljednjim godinama komunizma. Onda su pravila igre bila vrlo dobro poznata. To je bila jedna partijska država, nije bilo demokracije, aniti slobode medija. danas, imamo demokraciju, tzv. višestranački sustav, tzv. slobodu tiska, a 90 posto medija je pod izravnom kontrolom vlasti', izjavio je, među inim, komnetirajući medijske prilike u Hrvatskoj, u washingtonskom Nacionalnom klubu hrvatski novinar Viktor Ivančić prigodom uručenja ovogodišnje nagrade za slobodu tiska koju dodjeljuje newyorški Odbor za zaštitu novinara", piše Branko Madunić i u nastavku članka analizira Ivančićevu tezu kako je sloboda medija danas manja nego u posljednjim godinama komunizma. "Ponajprije, doista nema sumnje da su posljednje godine komunističkog režima bile liberalnije prema medijima u odnosu spram medijskih sloboda koje su bile u ranijim fazama komunističkog sustava. Za razliku od ranijih faza 'revolucije koja teče' mediji su u zadnjem desetljeću posttitovskog vremena bili pod blažom kontrolom zahvaljujući frakcijskim borbama u Savezi komunista, ali su bili itekako kontrolirani", piše Madunić i, pita: "Zar se zaboravilo da po kriterijima moralno-političke podobnosti mnogi autori nisu dobili šansu ni u pismima čitatelja? Da ne govorimo o mnogim novinarima koji su zbog svojih tekstova završili na robiji i poslije 'nagrađivani' mjestom na crnim listama, bez elementarne solidarnosti domaćih i stranih odbora za zaštitu novinara!" Upozorava i na to da je pokretanje novih listova bilo je nemoguće, pa je Hrvatska "godinama (jer je bila bez vlastite politike) bila i bez vlastitog političkog tjednika", a iznimka je, posljednjih godina, bio list 'Danas'. Analizirajući današnje vrijeme. odnosno vreijeme nakon rušenja Berlinskog zida, Madunić piše: "Na krilima hrvatske demokracije počelo je izlaziti desetak političkih tjednika, a i dnevni listovi su se radikalno demokratizirali. Slobodno izlaze tjednici od 'Globusa', 'Nacionala', 'Obzora', 'Imperijala' do Šuvarove 'Hrvatske ljevice'... Istodobno, od partijske kontrole oslobodio se radijski i tv program. Konačno, u toj demokraciji izlazi i Ivančićev 'Feral Tribune', po formatu i tiraži značajniji tjednik od onog 'Ferala' koji je izlazio u 'ono doba' na stranicama 'Nedjeljene Dalmacije'". Istaknuvši kako se "u razmatranju prilika u hrvatskim medijima... ne može zaobići činjenica da se demokratizacija hrvatske medijske scene događala u dvije silno otežavajuće okolnosti" - naslijeđu "totalitarnog novinarskog duha koji je kontaminirao ne samo novinare, nego i čitateljstvo te Domovinski rat, u kojem su hrvatski mediji po kategoričkom moralnom imperativu morali stati u obranu temeljnih ljudskih prava napadnute Hrvatske", Madunić ocjenjuje: "Dakako, sve navedeno nije dokaz da je sloboda medija u Hrvatskoj u poslijekomunističkom i poslijeratnom vremenu vremenu postala idealna. Hrvatski mediji će se i dalje susretati s istim vječnim pitanjima slobode medija, tipičnim za tranzicijske zemlje, kao i za zemlje zapadne demokracije koje imaju neprekinuti kontinuitet medijskih sloboda". Nakon svega, Madunić zaključuje: "Nema sumnje da teza kako su u prošlom sustavu bile veće medijske slobode od današnjih (koje nisu idelane) naprosto nije utemeljena. To, uostalom, dokazuje i činjenica da u demokratskoj Hrvatskoj, za razliku od predratne komunističke Jugoslavije, izlazi i Ivančićev 'Feral Tribune' kao slobodniji i tiražniji tjednik od onoga 'Ferala' u godinama koje laureat američke novinarske nagrade gleda kroz ružičasti retrovizor". SLOBODNA DALMACIJA 29. X. 1997. Radujem se svakom hrvatskom pomaku Bivši austrijski ministar vanjskih poslova dr. Alois Mock boravio je u Zagrebu i, uz susrete s hrvatskim predsjednikom dr. Tuđmanom i ministrom vanjskih poslova dr. Granićem, održao je predavanje o temi Europske unije i zajedničke Europe budućnosti. Uz komentar aktualnih događanja u Hrvatskoj, u kojem je izrazio radost zbog novih i pozitivnih promjena u Hrvatskoj, odnosno "stabilnim demokratskim poretkom i gospodarskim razvojem Hrvatske", dr. Mock je i upozorio kako moramo biti svjesni toga da se prema našoj zemlji "još uvijek primjenjuju dvostruki kriteriji zbog povijesnih ostataka imperijalističke politike velikih država prema 'malima'". Unatoč činjenici da je Hrvatska ponekad bila zanemarivana od strane europskoga Zapada, dr. Mock smatra "da je hrvatski identitet i nadalje u interesu Europe". Osvrnuvši se na predavanje koje je održao, dr. Mock kaže kako "moramo stvoriti Europu boljih šansi, ostvariti jedinstvo u raznolikosti". Opisujući povijest našeg kontinenta, kaža kako je ona bila povijest ratova koji su, smatra Mock, ljudima "dosadili", i da se oni sada žele "okrenuti društvenom i ekonomskom prosperitetu, ostvariti trajni mir. Pogledajmo samo povijest ideje paneuropejstva, koja je u svojim počecima bila utopijska za misao nekolicine naprednih umova, a koja je uzela velik broj žrtava kao danak tadašnjoj politici prevlasti i moći koje su zastupale velike i jake države. Paneuropski pokret postupno se stvarao i danas je u svijesti velike većine ljudi Europe, stvarajući novu modernu civilizaciju koja želi stvoriti blagostanje europskih država. Europska unija, Europa bez granica, jest posljednja faza integracije. Mislim da pored kulturne diferencijacije, koja će uvijek postojati, a koja je veliko bogatstvo našega kontinenta, treba postojati snažan osjećaj sigurnosti za sve građane Europe, vanjsku politiku zemalja temeljiti na prijateljskim odnosima i ujedno omogućiti ravnopravnost u odlučivanju demokratskim mehanizmima", napominje dr. Mock. Komentirajući kriterije koji se primjenjuju za primanje država u Europsku uniju, za što se zalažu sve zemlje bivšeg istočnog bloka, dr. Mock procjenjuje kako će proces njihova uključivanja započeti tek u predstojećim godinama, a da će se rezultati "toga procesa osjetiti tek u razdoblju od narednih trideset ili čak četrdeset godina. Ipak, mislim da pojedinačno pozivanje zemlja za punopravno članstvo u Europskoj uniji i njihovo kategoriziranje zapravo utiru put novoj podjeli među njima, što nije dobro. Razvija se, naime, nekakvo natjecanje među novim demokracijama, pa čak i međusobna ljubomora, na kojima se i temelji navedena podjela. Smatram da su takvi dvostruki kriteriji o podobnosti punopravnog članstva koje nameće Europska unija neutemeljeni i da treba postojati jednaka šansa za sve. U suprotnome, neke se države na taj način posredno marginaliziraju, i to bismo trebli izbjeći, ako već govorimo o jednakosti i ravnopravnosti koje su svetinja Europske unije", ocjenjuje dr. Mock. VEČERNJI LIST 29. X. 1997. Već viđeni scenarij "U Bosni se i u miru događa etničko čišćenje. Sustavno zastrašivanje Hrvata ubojstvim, maltertiranjima, ponižavnjima... postalo je nepodnošljivo i za najupornije, koji su tvrdili kako ih ništa neće moći potjerati s rodne grude. I to sve pred očima međunarodne zajendice, koja svojim mlakim reagiranjima kao da daje signal teroristima da ubijaju Hrvate u funkciji politike nije zabranjeno. Osobito prije nikih važnih događaja. Datumi zločina nad hrvatskim ljudima i objektima (osobito crkvama) ilustriraju takvu tvrdnju. S druge strane, višei ne treba podsjećati kako se energično reagira kada je obrnuta situacija", piše Jozo Pavković i ocjenjuje kako takva organizirana politika nedvojbeno ima "samo jedan cilj - podjelu Bosne". Apsurdnim drži "da nju najviše žele oni koji se deklarativno zalažu za njezinu cjelovitost", i upozorava kako su Hrvati terororom u Bosni "dovedeni na razinu nacionalne manjine, a konstitutivnost još samo imaju zapisanu u daytonskom i washingtonskom ustavu. S obzirom na to da je Republika Srpska etnički čista, kada Muslimani 'očiste' Bosnu od Hrvata, uspostvit će se posve nove pozicije za pregovore - o podjeli", komentira Pavković i procjenjuje: "Od takvog scenarija daytonsku BiH jedino može spasiti oživljavanje Washingtona, koji vrlo precizno govori o jačanju Federacije. Njezino je zaživljavanje jedino jamstvo za očuvanje BiH, a Hrvatima za jednakopravnost i opstojnost. U tom kontestu ohrabruje inicijativa hrvatskog vrhovništva koje priprema dokument o posebnim odnosima, koji će vjerojatno operacionalizirati načelne stavove iz Washingtona i Daytona. Jasno je da su u toj ideji secesionisti prepoznali veliku opasnost. Reagirali su 'prepoznatljivim rukopisom'. Krvlju ga je platila obitelj Domić iz Travnika", zaključuje Pavković. 290247 MET oct 97