7 SLOBODNA VUKMAN 13-10

Ž1=SLOBODNA DALMACIJA Ž2=13. X. 1997. Ž3=Zagovornici histerije Zoran Vukman u kolumni 'Hrvatska raskrižja', uz ostalo, piše: "Kad je riječ o hrvatskoj savjesti, kad je riječ o hrvatskoj stvarnosti, o hrvatskoj povijesti i hrvatskim grijesima, onda nije teško pronaći one koji moraliziraju, koji osuđuju, koji proklinju hrvatsku državu, demoniziraju Hrvate i koji bi čistili tuđu savjest. (...) Mnogo je tih moralista i dušebrižnika koji bdiju nad hrvatskom savješću i koji su tu da joj sude. Jedni danas nastupaju u javnosti s jedva prikrivenim likovanjem, kao da ih raduju pritisci na Hrvatsku i odvođenje Hrvata u Haag, a drugia kao da sve to daje poticaj za optužbe i stvaranje kompleksa hrvatske krivnje. (...) Za nas nema olakotnih okolnosti. Barem nam ih ne daju tužitelji i suci koji se javljaju u hrvatskome medijskom prostoru, poput, navest ću samo dva indikativna primjera, Slavenke Drakulić i Nikole Viskovića. Ta feministkinja koju u inozemstvu atributiraju kao hrvatsku književnicu, iako nije jasno zašto hrvatska, u jednom od svojih dubokoumnih literarnih sastavaka, čitavu jednu naciju tretira kao skup moralne nedonoščadi i 'kolaboracionista s vlašću koja je dopustila ubijanje civila i nagrađivanje ubojica'. Da se ta opaska odnosi na abolirane četnike, još bi čovjek nekako shvatio, međutim, ovdje se radi o Hrvatima koji skrivaju ratne zločine od pravednoga svijeta, dok se 'narod pravi gluh, slijep i nijem'. No, to još nije bit svega jer 'problem je u sljedećem: nerješavanje individualne krivnje vodi do kolektivne odgovornosti. Netko mora odgovarati. Pitanje je hoće li to biti pojedinci ili čitav jedan narod'. Da je potonju rečenicu Slavenka Drakulić isto tako izrekla i prije šest godina, kad su Srbi od Hrvatske napravili pakao na zemlji, onda bi još imala nekakav moralni kredibilitet poučavati Hrvate, makar ne nikako na tako uvredljiv i ohol način, ali joj se u tom slučaju ne bi moglo reći da su njezine opservacije potpuno besramne. Zanimljiva je činjenica da u vrijeme najgorega rata, kad je bilo riječi o nedvojbenim srpskim zločinima, onda su ti isti koji sada podmeću Hrvatima kolektivnu krivnju (što je apsolutno perverzno) naglašavali kako ne može biti govora o kolektivnoj odgovornosti Srba, kako je nepravedno osuđivati čitav jedan narod! Slavenka Drakulić bez imalo grizodušja nameće svakom Hrvatu odgovornost za zločine koje ona, očito izgubljena u političkom vremenu i prostoru, implicite vidi kao repliku ustaštva, a ovu državu i vlast kao fašističku, s kojom je u kolaboraciji čitava nacija i građani Hrvatske 'moralno i politički neodgovorni da preuzmu odgovornost za svoju budućnost, možda ih na to netko treba prisiliti?' Tko će nas i na što prisiliti, Slavenka? Na put prema Bleiburgu radi 'kolaboracije'? Za Nikolu Viskovića 'glavni plod balkanskog rata je konačno rješenje nacionalnih manjina, koje su dogovorili i uspješno proveli srpski i hrvatski šovinisti', što javno iznosi u zlobnom i ostrašćenom tonu kao potpuno krivotvorenje povijesnih činjenica! Vrhunac svega je kad taj čovjek proziva 'pravnike, svećenike, umjetnike i dobre očeve obitelji za prešućivanje delikta' koji uspoređuje doslovce s 'nacističkim pogromom nad Židovima i sibirskim Gulagom'!? Na takvu drskost hrvatska javnost ostaje ravnodušna jer je ostala zasićena sličnim agresivnim sadržajima, tako da joj je stanje negacije postalo - normalno stanje. Za mene je skandalozno da jedan intelektualac hrvatsku stvarnost poistovjećuje s nacističkom: a da nikada nije izrekao javnu osudu stvarnog neonacizma u srpskoj varijanti. Odakle onda tim javnim i tajnim tužiteljima Hrvatske, koji stvaraju ozračje antihrvatske histerije, moralno pravo da sude Hrvatskoj? Odakle im pravo da Hrvatima vade trun iz oka, a ne vide srpske balvane?" 130250 MET oct 97