THE WASH. TIMES, 18. IX. RJEŠENJE JE PODJELA BOSNE - SUMMERS, BANDOW

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 18. IX. 1997. Fantazije ... i strahovi o Bosni "Zamislite najluđu fantaziju o 'crnim uzvitlačima' samozvanih 'gerilaca' u Montani, Idahu i drugdje, u kojoj se ludim i gorljivim tonom opisuje kako našu zemlju nasilno preuzimaju strani vojnici pod zapovjedništvom UN-a; promijenite imena i mjesta - i što ste dobili? Dobili ste sadašnju politiku Clintonove vlade u Bosni", piše umirovljeni američki pukovnik Harry Summers. "Daleko od podizanja hajke, isti liberali i politički podobni konzervativci (uključujući i većinu novinskih i dalekovidničkih uredništava koji se podruguju takvim fantazijama, odbacujući ih kao pretjerane halucinacije) zahtijevaju još silovitije miješanje Amerike u unutrašnje stvari Bosne. Oni smatraju da je takvo miješanje humanizam najviše vrste, poduzimanje (iz dobrohotnosti) onog što, u svom golemom neznanju, sukobljene strane nisu u stanju učiniti same. Današnji intelektualci odobravanju takvu 'izgradbu države' smatrajući ju pravim putem za Ameriku. 'Clinton ne može jednostavno otići od sukoba i pustiti da se zaraćene strane kuhaju u svojim ubojitim sokovima, kako god bilo primamljivo to učiniti', piše Jim Hoagland u The Washington Postu od 14. rujna. I dok današnji intelektualci, poput g. Hoaglanda, pozdravljaju i ohrabruju američku politiku 'proširenja i angažmana', njihovi prethodnici su to prije jednog stoljeća to zvali drukčijim imenom. Osuđivali su to kao 'imperijalizam'. Godine 1899. antiimperijalistička liga je istaknula da su se 'Sjedinjene Države uvijek protivile zakonu koji jakima dopušta da podčinjavaju slabe. Amerika se može ravnati po starom krivovjerju - tko je jači taj tlači.' Nu djelovanje prema tom krivovjerju upravo je ono što sad činimo. Sjedinjene Države u Bosni čine ono što nikad ne bi dopustile kod svoje kuće. Zamislite, primjerice, da neki birokrat UN-a odluči da zbog broja ubojstava u D. C.-u (prema The Postu, tamo je u posljednjih 10 godina ostalo 2.008 neriješenih ubojstava) gradonačelnik Marion Burry bude za to smatran odgovornim te ga haaški sud optuži za 'zločine protiv čovječnosti'. Predsjednik Clinton bi nesumnjivo odbio izručiti gradonačelnika sudu. Zamislite zatim kontigent 'mirovnih snaga' UN-a kako se u crnim uzvitlačima spušta u D.C., nameće naredbe UN-a i preuzme krugovalne i dalekovidničke postaje koje emitiraju probarryjevsku promičbu. Neumjesna usporedba? Amerikanci bi to zaključili. G. Barry nije ni izbliza usporediv s bivšim predsjednikom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem, a D. C. nije Brčko ni Banja Luka. Osim toga, Amerika je prejaka da bilo tko, pa ni UN, uopće i pomisli da povrijedi naš nacionalni suverenitet. Nu upitajte zagovornike g. Karadžića na Palama i dobit ćete drukčiji odgovor. Za njih, maslinasti američki uzvitlači nevjerojatno sliče strašnim 'crnim uzvitlačima' i u njihovim je očima gore opisan scenarij upravo ono što Amerika danas čini njihovoj zemlji. Pozivajući snage NATO-a da 'postupe još agresivnije' i 'nastave u pokušajima hvatanja ratnih zločinaca', konzervativni Weekly Standard nadmašio je svoju liberalnu braću u oholosti i 'pravičnosti'. 'Moramo pojasniti ne samo Bosancima, već i svijetu, da je mnogo sigurnije biti nam prijatelj nego neprijatelj.' Ukoliko to nije politika 'tko jači taj tlači', osuđena od antiimperijalističke lige prije 100 godina, što je onda to? Bilo bi bolje da umjesto toga slijedimo istinski konzervativni savjet ministra vanjskih poslova Johna Quincyja Adamsa iz 1821. Odbacujući golemi javni pritisak za američku intervenciju na Balkanu kako bi se poduprla grčka neovisnost, Adams je izjavio da Amerika 'apstinira od miješanja u tuđa posla, čak i kad se radi o načelima do kojih drži... Amerika ne ide u inozemstvo u potrazi za monstrumima koje će uništiti. Ona želi slobodu i neovisnost za sve ljude. Ona je junak i osvetnik jedino na vlastitom području...' 'Amerika dobro zna da će se, stane li jednom pod tuđe zastave... upetljati bez mogućnosti izlaza, u ratove interesa i intrige osobne pohlepe, zavisti i ambicije, koji preuzimlju boje i prisvajaju standarde slobode. Osnovna maksima američke politike bi se nerazumno promijenila iz slobode u silu.' Kao posljedica toga, upozorio je, Amerika bi mogla postati svjetskim diktatorom. Više od 175 godina kasnije, u ime demokracije, Amerika je na dobrom putu da postane upravo to." Pod istim je naslovom objavljen i tekst autora Douga Bandowa: "Bill Clinton je prije izbora 1996. obećao da će to biti ograničena misija s dobro određenim ciljem i utvrđenim rokom završetka. Nu Bosna se pretvara u još jednu otvorenu vježbu izgradbe države, s američkim vojnicima kao naoružanim međunarodnim društvovnim radnicima. Predsjednik koji je odbio služiti u Vijetnamu sad rutinski riskira američke živote bez svrhe. Kongres bi trebao reći: 'Dosta je toga.' Krajem 1995. predsjednik Clinton najavio je da šalje vojnike u Bosnu, usprkos činjenici da Sjedinjene Države nemaju sigurnosnih probitaka u tom području. Ipak, on je obećao da će misija biti 'precizno određena; jasnim, realnim ciljevima' koji se mogu postići u godinu dana. Nakon svog reizbora, predsjednik je produžio misiju u Bosni za još 18 mjeseci. A sad se čini da vlada, pod pritiskom Europljana, ide prema još jednom, možda neodređeno dugom, produžetku. Zbog čega? Nedavni bosanski izbori prošli su relativno glatko, nu oni Bosnu ne čine ništa više državom nego što je to bila prije. Bosna postoji jedino u mozgovima Europljana i američkih dužnosnika. U samoj Bosni ima malo potpore za Bosnu - odnosno državu u kojoj ne prevladava ni jedna etnička skupina. Kako god bila privlačana vizija multietničke balkanske države, takav je ideal nestao za tri godine krvavog građanskog rata. Muslimani su se možda jednom zalagali za ideju pluralističkog društva, nu sukob je u prvi plan gurnuo islamske nacionalističke čvrstorukaše. Osim toga, iako su se odcijepili od Jugoslavije u kojoj su Srbi prevladavali, Muslimani nikad nisu imali načelnih prigovora na Srbe, koji su se zauzvrat željeli odcijepiti od Bosne u kojoj su prevladavali Muslimani. Tako danas ni u jednoj etničko zajednici nema jake potpore za istinski tolerantno multietničko društvo. U svakom slučaju, narodnosne skupine jedna drugoj ne vjeruju. Čitavo tisućljeće borbi između Slavena i Turaka, kršćana i muslimana, katolika i pravoslavaca ostavile su duboke rane, i prije nedavnih borbi. Stoga je jedina stvarna mogućnost podjela - odvajanje zaraćenih strana. To je sigurno drugo najbolje rješenje, nu ima više smisla nego stvaranje umjetne države koja može opstati jedino uz produženu vojnu intervenciju zapada. Podjela je mogla biti postignuta i bez rata, da Muslimani na zahtjev Sjedinjenih Država nisu odbili Lisabonski plan 1992. prije nego se sukob proširio na Bosnu. Sada, nakon desetaka tisuća smrti, došlo je do odvajanja. Na nesreću, wilsonovci koji prevladavaju u zapadnoj politici nisu zadovoljni te su spremni potrošiti živote vojnika u potrazi za utopijskim shemama društvenog inženjeringa. Kao što je tadašnja veleposlanica UN-a Madeleine Albright upitala Colina Powella prije nego je on umirovljen kao pročelnik zajedničkoga glavnog stožera: 'Kakvog smisla ima imati tu veličanstvenu vojsku o kojoj uvijek pričate, ukoliko ju ne smijemo uporabiti?' I tako Washington pokušava promijeniti ravnotežu moći u srpskom dijelu Bosne. Rizici toga su očiti. Iako bi Sjedinjene Države i druge europske snage lako mogle stišati masovno nasilje koje je nedavno orkestrirao srpski ratni vođa Radovana Karadžić, prizor zapadnih vojnika kako pucaju na srpske civile ne bi bio ugodan. A srpsko područje vrvi od pušaka i bomba koje bi mogle ozlijediti neugodno velik broj saveznika, dođe li do stvarnoga nasilja. Nema koristi koja bi opravdala takvu vrstu wilsonovskog huškanja na rat. G. Karadžić jest razbojnik, naravno; nu zamijeniti ga s njegovom nekadašnjom štićenicom Biljanom Plavšić sumnjiv je postupak. Ona je gorljivi nacionalist koja koristi Zapad dok on pokušava nju iskoristiti. I dok je Plavšićka na kratki rok spremnija na suradnju, dugoročno nije ništa više od Karadžića predana viziji multietničke Bosne. Zapravo, ona bi se mogla pokazati opasnijim protivnikom, budući da nema Karadžićeve međunarodne prtljage te je kroz zapadnu potporu osvojila moć. Jedini drugi razlog za dublje uvlačenje u balkanska pitanja jest vjerodostojnost. Weeekly Standard, hiperintervencijski usmjeren, tvrdi da bi predsjedničko obećanje o ostanku bilo 'vrijedno dvije oklopne divizije.' Nu američka vjerodostojnost u pitanju je u Bosni u prvom redu zato, jer je Washington dao budalasta obećanja, ne zato jer Washington oklijeva uložiti još više novaca i potencijalnih života u stvaranje umjetne države protiv volje onih koji bi u njoj vladali. Amerika koja bi povlačila crte samo kad bi njezin nacionalni probitak zaista bio u pitanju mogla bi štedjeti svoju vjerodostojnost, ne opetujući stalno pogrješke iz prošlosti. Nu Clinton je jednom lagao Amerikancima: kad je obećao da će misija na Balkanu trajati samo godinu dana. On je vjerojatno i drugi put lagao - kad je obećao povlačenje iz Bosne sljedećega ljeta. Kongres bi trebao uvjetovati financiranje Pentagona time, da drži predsjednika za riječ." 190253 MET sep 97