NJEMAČKA - FAZ - DUBROVNIK - 18. VIII.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 18. VIII. 1997. 'Biser Jadrana' bori se za život "Pod socijalizmom jugoslavenskog obilježja Dubrovnik, 'biser Jadrana', kako ga rado nazivaju, bio je dobrostojeći grad. Glavni izvor zarade bio je turizam na kojeg je otpadalo 52 posto ukupne zaposlenosti i 49 posto ukupnog prihoda. Ostatak su dijelile trgovina, obrt kao i pomorski prijevoz bogate tradicije. Dobro se živjelo od stranaca koji su pretežno dolazili iz dobrostojećih zemalja zapadne Europe (Njemačke, Nizozemske, Švicarske): u zadnjoj uspješnoj turističkoj godini (1990.) hoteli grada su sa svojih 18200 kreveta te privatni iznajmljivači sa svojih 13000 kreveta, prijavili 4,5 milijuna noćenja. Ukupan promet hotelskog i ugostiteljskog zanimanja iznosio je 300 milijuna dolara. To je u ono doba bilo više od četvrtine turističkog prihoda cijele dalmatinske obale. Zatim je i na tom najjužnijem dijelu Hrvatske bijesnio građanski rat. Ponajprije je srpsko topništvo u studenom 1991 sedam dana i noći bez prestanka bombardiralo Dubrovnik (talijanski Ragusa). Uz to je grad na popisu UNESCO-ve kulturne baštine i time zapravo vrijedan osobite zaštite. Otad je prošlo skoro šest godina. Fizički su tragovi tog nasilja danas velikim dijelom uklonjeni, s ljubavlju i uz velike materijalne žrtve. Lučki grad okružen snažnim zidinama bez rupa, sa svojim jedinstvenim srednjevjekovnim nizovima kuća ponovno se predstavlja u staroj, neusporedivoj ljepoti. Pa ipak se 126 tisuća stanovnika županije osnovane prije četiri godine, danas bori za goli život. Od njih samo 23500 ima posao. Daljnjih 5500 registirani su kao nezaposleni. Stanovništvo je još uvijek u šoku, kao oduzeto, žali se u razgovoru novi, prvi oporbeni gradonačelnik Vido Bogdanović. Turizam kao nekada nosivi stup lokalnog gospodarstva slomljen je pod utjecajem građanskoga rata. Doduše, oružje već odavno šuti, ali Dubrovnik je diobom država skoro izoliran. Danas je gotovo bez zaleđa u slijepoj ulici. Samo nekoliko kilometara južnije protječe hermetički zatvorena granica s Crnom Gorom. Oni koji žele putovati individualno, upućeni su na ono malo prometnih veza ili na opasnu cestu duž obale koja vodi od Splita. Ne postoji željeznička veza sa sjeverom. Zračna luka Dubrovnik je s druge strane na glasu kao problematična, osobito kad puše bura pa se stoga mora, uz francusku pomoć, tehnički opremiti. Tamo gdje je ranije više od desetak zrakoplovnih kompanija taj grad povezivalo u svoju međunarodnu mrežu letenja, danas se linijski i charter letovi za Dubrovnik mogu nabrojati na prste jedne ruke. Uz to ima i nedostataka u kakvoći. Lokalni hoteli potječu iz socijalističkog doba, uglavnom iz ranih sedamdesetih godina. Ako su izdržali ciljano bombardiranje Srba - što se glede nekih betonskih utvrda može i požaliti - u njihovu modernizaciju već više od deset godina nije uložen ni novčić. U skladu s tim su i veličine i opreme soba. Školovano hotelsko osoblje iselilo je zbog duge ratne prisilne stanke u opet cvatuću Istru. Čini se da poneki hotelski menadžer svoj položaj zahvaljuje ponajprije političkim a ne stručnim kriterijima. Cijene su paprene; za to se pobrinula hrvatska kuna pod pritiskom precjenjenosti. U Dubrovniku je 1996. zabilježeno 900 tisuća noćenja. 'Mi smo preskupi i za to nudimo premalo', komentira stanje gospođa Pave Župan Rusković iz Atlas Travel. Gospođa Rusković koja je turistički posao naučila od najnižeg položaja i nakon svladavanja velikih otpora, danas je prva žena u Hrvatskoj koja vodi veliko poduzeće, točno zna o čemu govori: Atlas Travel, jedini putnički turistički organizator u Hrvatskoj, od građanskog je rata pretrpio pad prometa od 55 posto na 440 milijuna maraka. To je izazvalo smanjenje broja namještenika za 40 posto na 950 zaposlenih. Zasad se radi samo o tomu da se preživi i da ih inozemstvo ne zaboravi, drži gospođa Rusković. Njezin zahtjev glasi: izgradnja igrališta za golf i jakog konferencijskog središta kako bi se kratka sezona produljila na cijelu godinu. Jer blago dubrovačko zimsko podneblje ima dobre pretpostavke za odmor starijih, drži. Župan Jure Burić nema iluzija o mogućnostima svladavanja gospodarske krize. Samo za obnovu poslije rata i poslije prošlogodišnjeg potresa, trebao bi još oko milijardu njemačkih maraka i to uz već uporabljenih 300 milijuna. Njegov godišnji proračun iznosi 10 milijuna njemačkih maraka. Od toga samo na nedjelotvornu zdravstevnu službu ode jedan milijun. Najhitnijom zadaćom Burić drži prometnu povezanost. Stoga bi brzo trebalo izgraditi obalnu cestu s tri trake i tri male zračne luke (na Korčuli, Lastovu i u dolini Neretve) koje bi rasteretile zračnu luku Dubrovnik. Izgradnja zračnih luka počet će 1998. Izgradnja autoceste u zaleđu koja bi povezala Zagreb i Dubrovnik još je naprotiv u dalekoj budućnosti. U Dubrovniku nema spomena vrijednih industrijskih pogona a ne bi ih smjelo biti ni ubuduće. Župan zagovara izgradnju biološke zemljoradnje s proizvodnjom voća, povrća, vina i meda te ljekovitih trava i sokova. Podneblje je za to povoljno a plodno tlo nezagađeno - ako se izuzmu nagazne mine koje još uvijek leže naokolo. Burić drži da i izgradnja uzgajališta riba i školjaka u kristalno jasnoj vodi bezbrojnih uvala i otoka ispred Dubrovnika puno obećava. Jadranske pokrajine Molise i Apulija već su predočile konkretne prijedloge projekata za tehničku pomoć i preuzimanje prodaje na talijanskom i španjolskom tržištu, rečeno je kasnije u regionalnom uredu Dubrovnika u Hrvatskoj gospodarsdkoj komori. Temelj lokalnog gospodarstva bi po Burićevim podacima ipak trebao ostati turizam, dakako ne više neomiljeni masovni turizam s milijunskom vojskom posjetitelja na brzinu, nego kvalitetni turizam. To dakako nije lako provesti u djelo jer Dubrovniku za to nedostaju skoro sve pretpostavke - od infrastrukture za turizam više razine (...slobodno vrijeme) do hotela vrhunske klase. Modernizacija postojećih betonskih klada progutala bi goleme svote - a time se ne bi osiguralo uvrštenje u vrh. Kako je beskrajno mukotrpan i opterećen rizicima takav pothvat, s koliko se (i političkih) neprijateljstava danas još mora boriti privatni poduzetnik u Hrvatskoj, opisuje Nada Marić, voditeljica Ville Dubrovnik. Danas vodi prvu kuću na trgu i to je uspjela zahvaljujući nevjerojatnoj ustrajnosti i stručnom znanju. Nu ni ona ne bi mogla spasiti obiteljski hotel na idiličnom položaju niti njegova radna mjesta da joj u pomoć nije pritekao tekstilni poduzetnik iz Zagreba. Zapravo bi sanacija lokalne hotelske branše bila isplativa zadaća za Dubrovačku banku na koju otpada 75 posto svih loklanih štednih uloga i 90 posto svih posudba. Nu kod nje kredit stoji 13 posto kamata. Ako isplati samo dvije trećine kredita a jednu trećinu zadrži, na ukupnu svotu obračunava 9 posto a na zadržani dio korisniku kredita daje 5 posto kamata. Poduzeća za robni kredit na rok od 180 dana plaćaju čak 16 posto - uz oko 3 posto inflacije. Upada u oči da se ta banka - za razliku od drugih hrvatskih banaka - želi osloboditi bolnih kredita bez pomoći vlade i sanirati vlastitim snagama. Od 1995. posluje sa 'znatnim viškom' i najavila je dividendu od 23 posto. Nu u gotovom će isplatiti samo vlasničke dionice (2,5 posto dioničarskog kapitala), veliki ostatak pretvorit će u pričuvni kapital. Iduće se godine naime, ponosno priča direktor Pero Skurla, planira izlazak na londonsku burzu. I u kreditnim poslovima s hotelima banka, koja je tu tradicionalno najveći vjerovnik, nije bojažljiva. S upozorenjem na gubitke zbog promjene valute s jugoslavenskog dinara na hrvatsku kunu i povremenu hiperinflaciju, uspjela je dogovoriti sa svojim dužnicima - Villa Dubrovnik također spada među njih - da se izdani krediti multipliciraju s čimbenikom od najviše 3,1 posto. Budući da vlasnici hotela (primjerice Fond za privatizaciju i naftno poduzeće INA) nemaju novaca za otplatu, odobrila im je da svoje dugove otplate dionicama. Rezultat je da Dubrovačka banka preko svojeg Hoteli-Dubrovnik-Holdinga nadzire 27 od ukupno 50 hotela u Dubrovniku. Po podatcima direktora Ive Ljubišića, njegova je banka dosad obnovila tek nekoliko pogona ali je za to potrošila već 90 milijuna njemačkih maraka. Daljnja potrebna sredstva nisu specificirana, no poznato je da bi troškovi obnove samo hotela Belvedere mogli iznositi do 50 milijuna njemačkih maraka. Unatoč tomu banka koja, čini se, raspolaže začudnim nvočanim sredstvima, ni ne pomišlja na prodaju obnovljenih pogona. Ono malo privatnih hotelijera s očitom nelagodom promatraju vladajući položaj banke na tržištu. 'Od svih oblika kapitalizma imamo najgori', drži jedan hotelijer koji je razumljivo želio ostati anoniman. Ne zna se što će se dogoditi ako snovi Dubrovačke banke o procvatu turizma ne sazriju. Hrvatska ipak više godina skoro i nije bila nazočna u međunarodnom turističkom poslu kao ponuđač" - piše Klaus W. Bender. 190150 MET aug 97