ZAGREB, 14. kolovoza (Hina) - Posljednji istupi Ivana Zvonimira Čička i Dobroslava Parage u kojima iznose "dosad možda najteže optužbe protiv hrvatskog vodstva", povod su osvrta Marka Barišića u Vjesniku, koji piše: "Ono što Čičkov
interview 'Feralu' (11. kolovoza) i Paraginu tužbu Haaškom sudu ('Novi list', 12. kolovoza), osim očite vremenske usklađenosti, još povezuje jest iznenađujuća sličnost njihovih optužbi: predsjednik Tuđman je, kako tvrde, kriv, jer je u Karađorđevu s Miloševićem dogovorio podjelu Bosne i Hercegovine te bi ga stoga obojica izručili Haagu".
ZAGREB, 14. kolovoza (Hina) - Posljednji istupi Ivana Zvonimira Čička
i Dobroslava Parage u kojima iznose "dosad možda najteže optužbe
protiv hrvatskog vodstva", povod su osvrta Marka Barišića u Vjesniku,
koji piše: "Ono što Čičkov interview 'Feralu' (11. kolovoza) i
Paraginu tužbu Haaškom sudu ('Novi list', 12. kolovoza), osim očite
vremenske usklađenosti, još povezuje jest iznenađujuća sličnost
njihovih optužbi: predsjednik Tuđman je, kako tvrde, kriv, jer je u
Karađorđevu s Miloševićem dogovorio podjelu Bosne i Hercegovine te bi
ga stoga obojica izručili Haagu". #L#
"U Čičkovom interviewu se Karađorđevo nalazi u samom naslovu
interviewa ('Oluja iz Karađorđeva') dok je u Paraginoj tužbi, kako ga
naziva, sporazum iz Karađorđeva, temelj na kojem gradi cijelu svoju
konstrukciju (iako nigdje ne navodi ni jednu riječ iz tog sporazuma).
Čičak je, kako je i dosad običavao, otišao korak dalje te tvrdi da mu
je jedan hrvatski general rekao da je u jednom ministarstvu jedne
strane države preslušao 'kompletan snimak dogovora u Karađorđevu'.
Međutim, ni on, poput Parage, ne navodi ništa iz tog navodnog
dokumenta.
Kao da su obojica o Karađorđevu informirani iz jednog te istog
središta, te su im i postavke kojima pokušavaju teretiti hrvatsko
vodstvo - gotovo identične. Karađorđevo kao glavni crimen te iz tog
navodnog dogovora izvedena optužnica kojoj je cilj kriminalizacija
cijelog državnog vodstva, zbog 'agresije' na Bosnu i Hercegovinu",
komentira Barišić. Ocjenjuje kako bi se o utemeljenosti njihovih teza
moglo razgovarati "samo pod uvjetom da su bilo Čičak bilo Paraga u
svojim optužbama otišli korak dalje od prepričavanja nečijih izjava",
a smatra i kako je to nepotrebno "kad se ima u vidu vjerodostojnost
njihovih dosadašnjih javnih istupa u kojima se ni dosad nisu
skanjivali izmišljati neistine, kada im se to učinilo potrebnim".
Kao potvrdu, Barišić, među ostalim, izdvaja jedan Paragin istup u
Splitu, nakon pada Vukovara, kada je za govornicu izašao sa svežnjem
papira "govoreći prisutnima da su to dokumenti koji govore kako je
Tuđman prodao Miloševiću Vukovar. Nikad nije objavio te navodne
dokumente, a sada nakon skorog dovršetka mirne reintegracije kojom će
se i Vukovar i cijelo Podunavlje definitivno vratiti pod hrvatsku
vlast, jasno je kako je Paraga zapravo lagao svome slušateljstvu",
piše Barišić.
Pišući pak o Čičku, Barišić, uz ostalo, podsjeća na njegovo
pojavljivanje na Širokom Brijegu 1990. godine kada je "postrojio grupu
mladića obukavši ih prethodno u crne majice. Dakako, tom činu bili su
prisutni i medijski djelatnici te se mjesecima nakon toga osobito po
beogradskom tisku, ali i inozemstvu, pisalo o 'uskrsavanju ustaštva u
Hrvatskoj, o crnokošuljašima, obnovi fašizma, itd. Javnost mora znati
da je taj čin postrojavanja grupe mladića obučenih u cne majice bio
njegovo djelo", piše Barišić podsjetivši kako danas Čičak "čak i
visoke uglednike Katoličke crkve titulira fašistima i rasistima".
Iz svega, Barišić na kraju zaključuje: "Jedino oko čega još treba
dvojiti (ali, ne previše) jest - za čiji račun Paraga i Čičak to rade.
Naime, kad se analizira vremenska koordiniranost njihovih istupa,
istovjetnost sadržaja njihovih 'optužnica' te 'timing' u kojem se
pojavljuju, postaje očitim da im 'gazda' stoluje u krugovima koji nisu
zadovoljni rezultatima hrvatskih izbora i koji bi umjesto sadašnjeg
'nekooperativnog' hrvatskog vodstva radije vidjeli neke druge
političare. Ako se ima u vidu kakvim se osobama i metodama pritom
služe, ne treba sumnjati da bi u slučaju ispunjenja njihovih
političkih želja Hrvatske bilo sve manje. Međutim, Čičak i Paraga ne
smiju nikada zaboraviti da ni u tom slučaju oni ne bi bili na vrhu.
Kako se i običava s takvima, oni bi i dalje za svoje nalogodavce
obavljali neke nove prljave poslove, makar danas iz svega vikali:
'Bombardirajte Hrvatsku!' (Čičak na 4. skupštini helsinškog parlamenta
građana u Tuzli, kolovoz 1995.)".
(Hina) dp db
140033 MET aug 97
(Hina) dp db