11 SRBIJA VREME2 28-7

Ž1=VREME Ž2A=25. VII. 1997. Ž3=Anatomija jedne destrukcije Stojan Cerović analizira "anatomiju Vojislava Šešelja" i među ostalim piše: "Fizički napad na odvjetnika Nikolu Barovića nije nikakva osobita novost u repertoaru mračnog kabareta Vojislava Šešelja, kao što ni on sam nije rodonačelnik i izumitelj bestidne brutalnosti, ni prvi vođa razbojničke družine kojem je palo na pamet postati šefom države. (...) Šešelj se očito nada da će ovoga puta, u najmanju ruku, potvrditi i ozakoniti svoje pravo na bestijalnost, da će strah i osjećaj nemoći nesmetano širiti i da je pred njim velika budućnost. (...) U normalnim okolnostima ovakav čovjek mogao bi relativno nezapaženo naći mjesto u čvrsto hijerarhijski organiziranim ustanovima, kao što su vojska ili policija. U društvu bi mogao dogurati do omiljene osobe škandaloznih rubrika, a u politici koja ne trpi brutalno srljanje morao bi ostati minornom pojavom. Šešelju je, međutim, išla na ruku upravo takva politika Slobodana Miloševića i situacija izvanrednog stanja koja se već godinama održava. On se nudio sudjelovati, predvoditi i preuzeti odgovornost za svaki ispad, nered i nasilje, a potražnja za takvim podvizima bila je velika i nikada nije ni prestala. Šešelj se hvalio da su njegovi dragovoljci postavili zasjedu i poubijali hrvatske policajce u Borovom Selu kada je otpočeo rat u Hrvatskoj. Lagao je, ali je to odgovaralo i stvarnim krivcima i njemu. Oni se nisu htjeli hvaliti, a njemu je odgovarala svaka vrst publiciteta. I kasnije, tijekom rata, on i njegovi sudjelovali su više na televiziji nego na terenu, ali polako se između Šešelja i Miloševića uspostavila jedna stabilna simbioza. Netko je u Šešelju prepoznao dragocjen, ničim sputan destruktivni potencijal. Do tada još beznačajni vođa bande zvane Srpski četnički pokret uguran je u Skupštinu Srbije i izabrao novo ime za stranku koju će mu režim organizirati i podržati medijski i financijski. Zadatak mu je bio, glumeći oporbu, poticati rat, psovati i prijetiti cijelome svijetu te razbijati oporbu u Srbiji i, na nesreću Srba i Srbije, sve je to obavljao s ogromnom voljom, energijom i prirodnim darom. Znao je iskoristiti ponuđenu priliku i čak preživjeti razdoblje sukoba s Miloševićem, kada se vidjelo da se ljudi kao Šešelj ne mogu lako naći i izmisliti, niti je dovoljna samo prilika. Tako je, na primjer, propala najbolja namjera da se od Željka Ražnatovića-Arkana napravi političar, jer nije znao izgovoriti ništa složenije od: 'Kosovo je sveta srpska zemlja'. Šešelj se pokazao nezamjenjivim i Milošević mu se vratio. (...) Sada, nakon incidenta s Barovićem, Šešelj pokazuje namjeru s novim žarom krenuti u lov na izdajice, ustaše i antisrbe. Možda je to samo njegov izborni poklič, ali može biti i dijelom strategije usuglašene s Miloševićem kako bi se iskorijenila sva jezgra i tragovi onog građanskog otpora koji je prošle zime uzdrmao i ponizio režim. Tada se, naime, pokazalo da u gradovima Srbije još ima previše pristojnog svijeta i pritom spremnog pružiti otpor. Mislim da će Šešelj upravo među njima pronalaziti najviše ustaša. Zato vjerujem da su Barovićev slučaj, kao i ono dijete koje šepavi vojvoda ne pušta u vrtić jer ima hrvatsku putovnicu, stvari od prvorazrednog političkog značenja". 280155 MET jul 97