INTERVIEW PREDSJEDNIKA TUĐMANA U POVODU DANA DRŽAVNOSTI (I.)

ZAGREB, 25. svibnja (Hina) - U povodu Dana državnosti predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman dao je interview glavnim urednicima hrvatskih glasila i Hrvatskom radiju i televiziji. U razgovoru kojeg je večeras emitirala Hrvatska televizija sudjelovali su Hloverka Novak-Srzić (HTV), Ivanka Lučev (Hrvatski radio), Nenad Ivanković (Vjesnik), Dubravko Hovatić (Hrvatsko slovo) Miroslav Ivić (Slobodna Dalmacija), Ivan Tolj (Hrvatska vojna glasila) i Branko Tuđen (Večernji list). Razgovor objavljujemo u cijelosti. #L# - Odgovarajući na prvo pitanje - koje se odnosilo na okolnosti proglašenja 30. svibnja, dana kada se 1990. sastao prvi višestranački Sabor nakon prvih slobodnih izbora, Danom državnosti - predsjednik Tuđman je kazao kako je, nakon uspostave demokratske vlasti i izbornog obaranja komunističke vlasti u Hrvatskoj, što je samo po sebi značilo ne samo uspostavu demokracije, nego i raskid sa jugoslavenskom zajednicom i socijalističkim sustavom, bilo različitih prijedloga za Dan hrvatske državnosti. Zajedno s nekim ljudima smatrao sam da to treba biti onaj dan kad je izvršena ta povijesna prekretnica u položaju Hrvatske. Odlučili smo se da Dan državnosti bude 30. svibnja, iako tada 1990. još nisu bili formalno raskinuti odnosi s jugoslavenskom zajednicom, ali je raskinuto sa komunističkim sustavom, pa i stvarno s jugoslavenskom zajednicom. Taj dan 30. svibnja, nakon provedenih višestranačkih izbora, nakon uspostave demokratske vlasti, bila je ona prekretnička točka u hrvatskoj povijesti. I kada je hrvatski Sabor donio takvu odluku mislim da je ona bila ispravna. Sama odluka je proglašena u Saboru uoči prve obljetnice 21. ožujka 1991. Sa zadovoljstvom mogu reći da je taj Dan državnosti prihvaćen u hrvatskoj javnosti i da dobiva na značenju upravo s tog gledišta raskida i s jugokomunističkim sustavom i s jugoslavenskom zajednicom. -Ima u hrvatskoj javnosti i mišljenja da možda rata nije trebalo, da se možda mogao izbjeći da je sa srpske strane bilo više tolerancije, da su Srbi možda imali nekakvog Pribičevića, koji bi stvari sagledao drukčije nego ondašnje srpske vođe, glasilo je drugo pitanje, uz napomenu da je predsjednik Tuđman imao i nekoliko razgovora sa tadašnjim predsjednikom Srpske demokratske stranke Raškovićem. Stvari su se odigrale onako kako su se odigrale, teško je predvidjeti drugačiji tijek događaja. No, razumije se, imate pravo, da je bilo razumnijih političara koji bi bili voljni prihvatiti našu ponudu mogao se rat izbjeći. Ali situacija u Hrvatskoj nije ovisila samo o hrvatskim Srbima, jer su oni bili sredstvo i oružje beogradske i jugokomunističke i velikosrpske imperijalističke politike, istaknuo je predsjednik Tuđman. Podsjetio je da su u prvom višestranačkom Saboru Srbi iz Hrvatske imali oko 16 zastupnika u komunističkim redovima, ali da ih radikalni i ekstremno nacionalistički Srbi nisu smatrali svojimm pravim predstavnicima iako su upravo ti Srbi dotada dobrim dijelom u potpunosti vladali Hrvatskom. Primjerice, predsjednik Saveza komunista Hrvatske bio je Srbin, imali su financije i policiju u svojim rukama, većim su dijelom to bili ti njihovi srpski predstavnici iz Knina. Tako da je Zagrebom vladala krilatica da Knin vlada, ne samo Zagrebom, negoli Hrvatskom, rekao je dr. Tuđman. Poslije uspostave višestranačja nekomunisti Srbi nisu smatrali te srpske predstavnike svojima, rekao je dr. Tuđman dodavši da je stoga pozvao na razgovore prof. Raškovića kao predsjednika Srpske demokratske stranke i kazao: "Gospodine Raškoviću, ako Vi ne priznajete ove Srbe koji su u Saboru, molim Vas, izvolite kao predstavnik znači, te građanske srpske politike predložiti sve ono što smatrate za potrebno da bismo uredili položaj srpske etničke zajednice u Hrvatskoj". Napomenuo je da mu je Rašković u jednom razgovoru kazao: "Predsjedniče, ja se slažem s Vama, da bi trebalo ići putem Svetozara Pribičevića". Svetozar Pribičević bio je, podsjeća dr. Tuđman, od 1918. pa početkom dvadesetih godina jedan od najekstremnijih srpskih unitarista pod vidom jugounitarista, da bi onda kasnije kad je Beograd maknuo kada je vidio da pomoću njega ne može vladati Hrvatskom, nakon čega je Pribičević sklopio s Radićem tzv. seljačku demokratsku koaliciju. Pribičević je bio za sporazum s Hrvatima i došao je do zaključka da je sporazum s Hrvatima u interesu Srba u Hrvatskoj. Prema tome, Rašković je uviđao potrebu sporazumijevanja hrvatskih Srba s hrvatskom vlašću, kazao da se slaže sa mnom, ali onda je rekao - " ali šta ja mogu, kad je moj narod lud narod". I onda poslije toga smo vidjeli Raškovića u Kninu na tim balvan-barikadama, kad je govorio "evo, ustanka Srba u Hrvatskoj". Takvo postupanje Raškovića upravo govori o tome, da su ti Srbi u Hrvatskoj bili sredstvo i jugokomunističke i srpske imperijalne politike iz Beograda. Koliko se sami po sebi nisu željeli pomiriti sa suverenom hrvatskom vlašću, toliko su još više bili oruđe jedne politike, koja je na kraju doživjela onakav poraz kakav je doživjela, ocijenio je predsjednik Tuđman. - Slijedeće pitanje upućeno predsjendiku Tuđmanu bilo je, kakva su stajališta prije sedma godina, u vrijeme "balvan revolucije" i pregovora hrvatskuih vlasti sa Srbima u Hrvatskoj zastupali predsjednici bivših jugoslavenskih republika? Predsjednik Tuđman je odgovorio da su 1990/1991. održavani sastanci u Predsjedništvu Jugoslavije čiji su stalni članovi bili predstavnici republika, te da su na njih pozivani i novoizabrani predsjednici republika. U tom predsjedništvu oblikovala se takva situacija da smo imali jedan velikosrpski blok, sastavljen od predsjednika Srbije, Crne Gore, Vojvodine i Kosova, te slovenske i hrvatske predstavnike, koji su bili protiv jugoslavenskog centralističkog i velikosrpskog shvaćanja federacije. Slovenci su bili veoma radikalni - no ni mi nismo bili manje radikalni u svojim željama, ali smo u svojim zahtjevima s obzirom na to da smo već imali "balvan revoluciju", ustanak u Hrvatskoj, i s obzirom na to da su predstavnici Bosne i Makedonije postavljali uvjete o kojima smo morali voditi računa, osobito Hrvatska, jer je bila povezana s Bosnom. Konkretno, makedonski i bosanski predstavnici su govorili o jednoj asimetričnoj federaciji, do te mjere da se na kraju iskristaliziralo: "Neka Slovenci, kad im Srbi dopuštaju odu, neka Hrvati imaju malo više konfederalnih prava, a Bosna i Makedonija žele ostati i u Jugoslaviji biti povezane više sa Srbijom". To mi je izjavio i Alija Izetbegović. Osim toga, imali smo u tom predsjedništvu i Antu Markovića, kao predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, koji je imao potporu zapadnih krugova i Europe i Amerike. Nastupao je s idejom održavanja demokratske Jugoslavije, prelaska na višestranačje i na slobodno tržište, ali jaču centralizaciju, te da je kriza produbljena zbog toga što su republike imale previše ovlasti pa da im ih treba oduzeti; da ta demokratska Jugoslavija treba biti centralistička da bi se održala, te da bi se demokracija i slobodno tržište moglo razvijati, pojasnio je tadašnju situaciju dr. Tuđman. Jugoslavenska armija u početku je ne samo formalno, nego i dijelom svojim kadrovima zastupala federalističke osnove na Titovim avnojevskim načelima. Ta načela jugoslavenske federacije zastupao je u početku 1990. i sam ministar Veljko Kadijević, međutim, kako su se stvari razvijale i zaoštravale, u armiji su sve više prevladavale velikosrpske smjernice. Kadijević je nastupao upravo s tih pozicija očuvanja Titove fedreacije, ali onda čak prihvatio neka Slovenci odu, jer s njima je teško, ali evo mi ostali Jugoslaveni, Hrvati, Srbi, govore te istim jezikom, te možemo urediti federaciju onako kako bi to bilo tobože u interesu. Moj odgovor Kadijeviću, jer je bilo osnova da se s njim razgovara i zbog njegovog položaja i toga što je kao osoba bio podvojen (bio je polu-Hrvat, polu-Srbin). U početku je čak, imao sam dojam, iskreno nastupao s tom tezom da on neće upotrijebiti armiju protiv ijednog jugoslavenskog naroda i da će armija zapravo štititi te avnojevske principe. Ukazivao sam mu na to da armija, htio on to ili ne, po svom sastavu sve više, po svojoj politici, po svojoj ulozi, postaje oruđe velikosrpske politike, rekao je dr. Tuđman naglasivši da se to u stvarnosti događalo. Uz takav razvoj u predsjedništvu Jugoslavije - gdje smo imali velikosrpski blok, gdje smo imali tu Markovićevu iluziju da se može demokracijom i slobodnim tržištem riješiti kriza, gdje se jugoslavenska armija pretvarala sve više u oruđe velikosrpske politike - jasno je da je glavni oslonac hrvatske politike bio na tome da u samoj Hrvatskoj stvorimo snagu koja će biti kadra da se opre, ne samo tom srpskom ustanku, negoli i srpskom imperijalizmu oslonjenom na jugoslavensku armiju. I da koordiniramo što više sa Slovencima kako oni ne bi sami izišli iz Jugoslavije, a mi ostali osamljeni u jugoslavenskoj federaciji. U tome nam je velikim dijelom uspjelo koordinirati svoje zahtjeve sa Slovencima, tako da, kao što znate, da smo se dogovorili da istog dana provedemo i odluke o raskidu s Jugoslavijom, kazao je predsjednik Tuđman. - Odgovarajući u nastavku na upit kako je Hrvatska međunarodno nepriznata, kada se borila za svoj identitet, uopće uspjela pronaći neke međunarodne sugovornike koji bi eventualno pokazali nekakvo razumijevanje predsjednik Tuđman je kazao da je odgovor jedino u tome što smo uspjeli uspostaviti demokratski poredak i stvorili vlastitu snagu na koju smo se mogli opirati. Po riječima dr. Tuđmana u Europskoj uniji politiku vode glavne europske sile koje su zajedno sa Sjedinjenim Američkim državama sveukupnu politiku gradile su na očuvanju rezultata Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. U versajskom poretku Jugoslavija je bila stvorena i nasuprot Njemačke, kao što su oni kazali, nasuprot oživljavanja njemačkoga imperijalizma, ali i nasuprot Sovjetskog Saveza. I rušenje, raspad Jugoslavije, narušavao je upravo čitave te osnove međunarodnog poretka na kojima su te zapadne sile gradile svoju politiku. Izlazak Slovenije su, jer je bila mala i nije imala toliki utjecaj, još mogli prihvatiti, ali izlazak Hrvatske iz Jugoslavije je značio definitivni raspad Jugoslavije i još osim toga, i negativan utjecaj na neriješena nacionalna pitanja u Europi i istočnoj i zapadnoj Europi. Prema tome, Zapad je bio do te mjere usmjeren da očuva Jugoslaviju i ne dopusti njezin raspad da su 1990. pa i 1991. bili zato da Hrvatska bude poražena. Ima i ovdje ljudi koji su čuli od predstavnika, europskih i američkih, da su očekivali da će od jeseni do Božića 1991. Hrvatska biti poražena, da nam nema spasa i preporučivali ljudima da bježe iz Zagreba. I, prema tome, čitava ta politika međunarodne zajednice bila je usmjerena na to da, ako ikako može, sačuva tu Jugoslaviju. I u tim i takvim okolnostima Hrvatskoj nije bilo, nije preostalo ništa drugo nego da gradi svoj demokratski poredak i istovremeno stvara svoje oružane snage koje se mogu othrvati agresiji jugokomunističke armije i srpskom ustanku u Hrvatskoj i na koje se može oslanjati u sveukupnoj svojoj politici. I prema tome, jedino smo na taj način prisljavali predstavnike Europe i Amerike, koji su otvoreno bili zastupnici Jugoslavije, da moraju priznati Republiku Hrvatsku, naglasio je dr. Tuđman. (Hina - nastavlja se) 252015 MET may 97