SJEVERNA KOREJA: HUMANITARNA KATASTROFA SVE VEĆIH RAZMJERA

HONG KONG, 5. svibnja (Hina) - Posljednjih su dana iz Sjeverne Koreje, unatoč njezinoj poslovičnoj zatvorenosti, počeli stizati ne samo službeni zahtjevi za pomoć već i dramatična svjedočanstva o stanovništvu koje se hrani travom i hrastovom korom, o više od stotinu umrle djece, o bolnicama u kojima nemaju čime hraniti bolesnike. Masovna glad sve više ugrožava sjevernokorejsko stanovništvo, dok oskudna međunarodna pomoć još uvijek slabo pristiže. #L# Pojavile su se i glasine o kanibalizmu, o roditeljima koji ubijaju djecu i o starcima prepuštenim smrti. Počelo se obistinjavati ono što se najavljivalo od početka godine, kako će u Sjevernoj Koreji, ne stigne li pomoć iz inozemstva, tijekom ljeta izbiti epidemija gladi. Stručnjaci UN još su početkom godine procijenili da je Sjevernoj Koreji hitno potrebno 2,3 milijuna tona hrane. U diplomatskim krugovima se o pomoći mnogo govorilo, ali u međuvremenu je malo toga bilo učinjeno. Međunarodna zajednica, pogotovu Južna Koreja, SAD i Japan, obećavala je pomoć, ali je ova ili presporo stizala ili je bila ponuđena uz uvjete koje nepovjerljivi komunistički režim u Pyongyangu nije bio spreman ispuniti. Japan je, primjerice, prvo zahtijevao razjašnjenje sudbine svojih građana nestalih tijekom posljednjih deset godina, za koje se sumnja da su oteti i da se nalaze u Sjevernoj Koreji. Washington i Seoul su se nadali kako će teškoće Pyongyanga s hranom primorati posljednji staljinistički režim na veću popustljivost. Prije dva tjedna su vlade SAD i Južne Koreje službeno u New Yorku pokrenule razgovore na koje su bili pozvani i predstavnici Pyongyanga. Osobito se američka administracija nadala da će razgovori prerasti u prave mirovne pregovore kojima bi se završila desetljećima duga napetost na korejskom poluotoku. Korejski rat u kojem su se Amerikanci borili na strani Juga, a više od milijun kineskih "dobrovoljaca" na strani Sjevera, završen je 1953. primirjem. Međutim, do danas nije bio postignut nikakav trajni mirovni dogovor. Predstavnik Međunarodnog Crvenog križa u Pyongyangu izjavio je prije nekoliko dana da će polovicom ovog mjeseca u cijeloj zemlji biti potpuno ispražnjena sva skladišta. Ozbiljnost krize potvrđuje i činjenica da je nedostatak hrane počeo pogađati i 1,3 milijunsku vojsku. Južnokorejska televizija je emitirala dokumentarne snimke na kojima se vide sjevernokorejski vojnici kako u riječnom šljunku traže žabe. Humanitarna katastrofa u S. Koreji najčešće se povezuje s poplavama koje su dvije godine zaredom uništile cjelokupni urod. Međutim, i bez tih prirodnih katastrofa S. Koreja se već duže vrijeme teško borila s kroničnim nedostatkom hrane. Unatoč ideologiji samodovoljnosti, tzv. juche filozofiji oslanjanja na vlastite snage, rigidni komunistički sustav u S. Koreji nikad nije bio sposoban proizvesti dovoljno hrane za svoje 23-omilijunsko stanovništvo. Kao i drugdje tijekom ovoga stoljeća, sustav kolektivnih farmi se i u S. Koreji pokazao posve neproduktivnim. Jednako kao što je nakon uvođenja kolektivnih zadruga izbila masovna glad u Rusiji, ili kao što je u Kini zbog Maovih kolektivističkih eksperimenta smrtno stradalo više od 30 milijuna ljudi, dok je Pol Potova kolektivistička utopija gotovo uništila narod Kmera, slične su posljedice zadesile i Sjevernu Koreju. I u godinama s najboljim urodom ona je uspijevala vlastitom proizvodnjom zadovoljiti samo dvije trećine potreba. Njeno stanovništvo je desetljećima patilo od kronične neuhranjenosti, zbog čega je danas prosječan stanovnik sjevera poluotoka 7-10 cm niži od svoga sunarodnjaka na jugu. Režim u Pyongyangu se još od rata s Južnom Korejom oslanjao na pomoć u hrani iz Kine i bivšeg Sovjetskog Saveza. No, nakon pada komunizma pošiljke iz Moskve su potpuno prestale stizati, a Dengova Kina, zaokupljena manje ideologijom, a više vlastitim gospodarskim reformama, također je znatno smanjila svoje isporuke. Deng Xiaoping je reformama u Kini pokazao da je dovoljno raspustiti kolektivne zadruge i vratiti zemlju seljacima pa da se gotovo preko noći riješi problem manjka hrane. Međutim, sjeverokorejski komunistički diktatori, preminuli Kim Il-sung i njegov sin i nasljednik Kim Jong-il su odbili provesti bilo kakve reforme. Bez "bratske pomoći" zemlja više nije bila u stanju održati sustav proizvodnje koji se u međuvremenu, bez umjetnih gnojiva i nafte, čak i bez životinja za vuču, posve urušio. Dugogodišnji promatrači prilika na Korejskom poluotoku se slažu da je izlaz iz sadašnje tragične pat situacije teško vidljiv. Vlada u Seoulu i njeni saveznici u Washingtonu i Tokiju nastoje ucjenom s hranom primorati Pyongyang na ustupke. Svi su svjesni toga da režimu na sjeveru prijeti potpuni kolaps jer se približava trenutak kada će i vojska ostati bez hrane. Kina je iz ideoloških, a još više vojno-strateških razloga, zainteresirana za održanje tog režima, no nije spremna uputiti veću pomoć ne želeći kvariti sve značajnije gospodarske odnose sa Seoulom. Peking bi i sam rado od vlade u Pyongyangu iznudio promjene po ugledu na kinesku gospodarsku reformu. Istodobno dok su sjevernokorejski vlastodršci u paničnu strahu od bilo kakvih promjena koje bi ugrozile njihovu vlast, u čemu najvišu cijenu plaća tamošnje stanovništvo, u Južnoj Koreji, koja je desetljećima sanjala o slomu militantnog i agresivnog susjeda na sjeveru, strahuju da bi brzo ujedinjenje bilo prevelik teret za njihovo gospodarstvo. (Hina) bla br 051311 MET may 97