BRITANSKA PREDIZBORNA KAMPANJA I PITANJE ŠKOTSKOG PARLAMENTA

LONDON, 29. travnja (Hina) - Uzastopnim dramatičnim upozorenjima kako bi Ujedinjeno Kraljevstvo moglo krenuti putem državne dezintegracije ostvari li se nakana najljućeg oporbenog takmaca, Laburističke stranke, da se u Škotskoj i Walesu nakon parlamentarnih izbora 1. svibnja održi plebiscit o uspostavi škotskog parlamenta i velške skupštine, britanski premijer i vođa Konzervativaca John Major prije svega pokušava pridobiti kolebljive birače u Engleskoj te osnažiti svoju poziciju među protestantima Sjeverne Irske. #L# Nakon što je u predizbornoj kampanji za skore izbore - u kojima se većinskim sustavom bira 659 mandatara - 'istrošio' teme o Europskoj uniji, gospodarstvu i zdravstvenom osiguranju, Major se okrenuo pitanjima ustavne reforme, u čemu se, u odnosu na najvažniji oporbeni zahtjev - za decentralizacijom državne vlasti i prijenosom zakonodavne ovlasti na budući škotski parlament i velšku skupštinu - dijametralno razlikuje od svojeg laburističkog konkurenta. U državnu zajednicu s Engleskom Wales je formalnopravno ušao 1536. godine, a Škotska 1707. godine. Vođa laburista Tony Blair obećao je biračima u Škotskoj da će se oni, u slučaju njegove izborne pobjede, na plebiscitu moći odlučiti o uvođenju samostalnog škotskog parlamenta (koji ne bi bio podložan britanskom) i koji bi, ako tako i jednim dodatnim glasačkim listićem odluče, imao ovlasti i ubirati poreze. Škotski primjer slijedili bi djelomice i birači u Walesu, koji bi se mogli odlučiti za uvođenje skupštine, predstavničkog tijela bez zakonodavnih ovlasti. Najavljeni plebiscit ne bi bio bez presedana - u Škotskoj je takav plebiscit bio održan u vrijeme laburističke vlade Jamesa Callaghana 1978. godine, kada su pobornici decentralizacije dobili neznatno više glasova od njezinih protivnika. No, kako oko trećinu glasačkog tijela nije glasovalo na izborima, do uspostave škotskog parlamenta ipak nije došlo, jer je tadašnji zakon zahtijevao da se barem 40 posto ukupnog biračkog tijela izjasni za decentralizaciju. Potom je 1979. godine slijedio i plebiscit u Walesu, na kojem su pobornici decentralizacije dobili samo 11 posto glasova. Major je pokušao odvratiti Škote od poziva na plebiscitno izjašnjavanje, plašeći ih time da bi škotski parlament neizbježno značio i veće porezno opterećenje u Škotskoj, jer bi otpale neto-subvencije, koje, kako navodi, uglavnom snosi Engleska. No, prema ispitivanjima javnog mišljenja, Majorove poruke nisu "zagrijale" škotske birače, koji bi u Škotskoj, prema najnovijim istraživanjima, Konzervativnoj stranci dali manje od 20 posto glasova. Od ukupno 72 škotska mandata, Konzervativna stranka dobila je na zadnjim izborima 1992. godine, 11 mandata, a u sljedećem sastavu parlamenta prijeti joj smanjenje na samo dva mandata. Prema ispitivanja biračkog tijela, svoje škotske mandate mogli bi izgubiti i istaknuti stranački prvaci, poput ministra vanjskih poslova Malcolma Rifkinda, ministra za Škotsku Michaela Forsytha i ministra trgovine i industrije Iana Langa. Oporbeni laburisti u Škotskoj bi, prema ispitivanjima javnog mnijenja, trebali ostvariti uvjerljivu većinu od oko 49-52 posto, dok je u Walesu (ukupno 38 mandata), u kojem su od 1932. godine neprekidno bili najjača stranka, stanje za laburiste još neupitnije. Ispitivanja javnog mnijenja pokazala su da je u Škotskoj druga po jakosti Škotska nacionalna stranka, kojoj se u anketama pridaje očekivani izborni rezultat od 21 do 30 posto glasova. Ta stranka, u očekivanju udvostručenja broja svojih mandata, neupitno podržava nastojanja za utemeljenjem škotskog parlamenta, kao stepenicu do ostvarenja svog konačnog cilja: potpune državne neovisnosti Škotske. Prema njihovu viđenju, Škotska je bogata zemlja, koja zahvaljujući svojim naftnim crpilištima u Sjevernom moru više pridonosi zajedničkom državnom proračunu nego što iz njega dobiva te koja bi uz Englesku bila vezana jedino pripadnošću Commonwealthu i Europskoj uniji. Majorovo opiranje decentralizaciji države u Škotskoj i Walesu nije naišlo na veći odaziv, no ista je tema imala značajnog utjecaja na raspoloženje birača u Engleskoj i Sjevernoj Irskoj. Major je engleskim i protestantskim biračima sebe i svoju Konzervativnu stranku predstavio kao jedine jamce da se spriječi daljnje neizbježno raslojavanje zajedničke države. "Glas za njega je glas za budućnost države", isticao je izborni slogan. Takav Majorov "vapaj" u britanskoj javnosti natjerao je njegova glavnog takmaca, laburističkog vođu Tonyja Blaira, da u žiži predizborne promidžbe smanji zahtjeve glede ovlasti škotskog parlamenta da ubire poreze, izjednačivši porezne ovlasti predviđenog parlamenta s pravom crkvenih župa da ubiru pristojbe. Bez vidnog uspjeha Blairovu su 'korekciju' prijašnjeg stajališta pokušali iskoristiti škotski nacionalisti, dok su se smireni engleski birači okrenuli potom prizemnijim temama, poput reforme školstva, budućnosti zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, sigurnosnim prilikama. No, obećanje koje je dao škotskim i velškim biračima, Blair će, u slučaju pobjede, ipak morati izvršiti. (Hina) miz br 291340 MET apr 97