HONGKONG, 24. sijačnja (Hina) - Sredinom osamdesetih obujam robne
razmjene između sjeverne Amerike i Azije po prvi put je premašio
obujam razmjene medju Amerikom i Evropom. Počelo se tada govoriti o
izazovu koji za Ameriku i Evropu predstavlja ubrzani razvoj Južne
Koreje, Tajvana, Singapura i Hongkonga. Uvriježili su se izrazi kao
što su "azijski gospodarski tigrovi" i "azijsko gospodarsko čudo".
Tvrdilo se da ćemo 2.000. godine stupiti u stoljeće dominacije
azijskih zemalja.
Ta je predvidjanja za koju godinu samo potvrdio burni proces
gospodarske pretvorbe u Kini. Svijet je bio obasut naslovima tipa
"Kina se budi". Za samo deset godina Kina je udvostručila svoj
godišnji nacionalni proizvod.
Javile su se različite politološke, ekonomske i sociološke teorije o
razlozima tog nevidjenoga gospodarskog razvoja. Prevladalo je
shvaćanje da korjene treba tražiti u duhovnoj tradiciji tih zemalja.
Kao što se svojevremeno tumačilo da je duh kapitalizma proizašao iz
protestantske etike, tako su se sada korijeni azijskog gospodarskog
booma tražili u budističkoj i konfucijevskoj tradiciji. Budistički i
konfucijevski ideali - pridavanje iznimne važnosti obrazovanju, visoko
vrednovanje teškog rada, uvažavanje obitelji, kolektivnih vrijednosti
i autoriteta, tradicionalno njegovanje skromnosti, bili su proglašeni
glavnim polugama južnoazijskog privrednog generatora. Primjerice,
prosječna japanska obitelj stavlja na štednju 20 posto svojih prihoda,
dok prosječna američka obitelj svega 5 posto. Stari američki uzor
poduzetnosti, probojan i uspješan pojedinac koji se od čistača cipela
uspinje do milijunaša, činio se prevladanim. Azija je nudila jedan
posve drugačiji model, kolektivistički pristup radu, gospodarstvu i
narodnoj ekonomiji.
Spomenutim zemljama su se posljednjih godina sve dinamičnijim
razvojem pridružile nove - Indonezija, Filipini, Malezija i Tajland.
Medjutim, 21. stoljeće u znaku Azije još nije ni nastupilo, a već su
se pojavili prvi glasovi sumnje. Profesor ekonomije na stanfordskom
sveučilištu, Paul Krugman, objavio je sada već slavnu knjigu "Mit o
azijskom čudu", u kojoj je tvrdio da će se, čim se smanji agresivni
izvozni ritam azijskih zemalja, pokazati temeljne slabosti njihovih
gospodarstava, primjerice kronični manjak ekspertize i nedovoljno
razvijena infrastruktura. Stručnjaci Svjetske banke u jednom od
najnovijih izvješća otvoreno su se zapitali: "Da li se okončava
azijsko gospodarsko čudo?". Te sumnje se zasnivaju na neospornoj
činjenici da se tempo gospodarskog rasta se u najrazvijenijim azijskim
zemljama posljednjih godina smanjuje. Brutto domaći proizvod u Japanu
prošle je godine porastao samo 2 posto. Južnokorejsko gospodarstvo je
1996. godine zabilježilo porast od 7 posto, dok je 1995. godine bio
veći od 9 posto. U Hongkongu već pet godina taj rast ne premašuje 5
posto. Najveći pad je zabilježio Singapur. S 10 posto rasta 1994.
godine zabilježen je pad na prošlogodišnjih 6,5 posto.
Jedine istočnoazijske zemlje čija gospodarstva još uvijek bilježe
10-postotni rast su Kina i Vijetnam. Razlozi su jednostavni i
očigledni - u Vijetnamu i Kini su uzele maha gospodarske reforme,
privatizacija i priliv inozemnog kapitala. Unatoč tim izuzecima,
postaje očigledno da se doba burnoga napretka u istočnoj i
jugoistočnoj Aziji završava. Radna snaga prestaje biti jeftina, a
"tigra" više nema samo četiri. Već razvijena gospodarstva medjusobno
konkuriraju i vode sve nemilosrdniju bitku za sirovine.
Vrijeme će pokazati da li će za tri godine uistinu započeti stoljeće
Azije. Tihooceanske zemlje još uvijek imaju dobru priliku - ukoliko,
medjutim, politički potresi ne uspore, pa možda i posve zaustave
gospodarski rast. Nedavni štrajkovi su na nekoliko tjedana
paralizirali Južnu Koreju i u neostvarenoj proizvodnji donijeli
gubitke od 3.2 milijarde USD. Samo su izvoznici bili na gubitku od 482
milijuna USD. U etničkim sukobima u filipinskim gradovima, pak, nije
za sada bilo mnogo žrtava, ali inozemni ulagači već su postali
znatno oprezniji u razgovorima o budućim poslovima.
IGOR BLAŽEVIĆ
241206 MET jan 97
HONGKONG, 24. sijačnja (Hina)