ZAGREB, 14. siječnja (Hina) - Američki regionalni plan za jugoistočnu Europu (SECI) u današnjem Vjesniku komentira glavni urednik lista Nenad Ivanković i u uvodu piše kako je on "neka vrst 'uvezene robe', ili ako se hoće 'projekt
odozgo', a ne kanaliziranje već postojeće 'regionalne stvarnosti'. Jer na tom prostoru opstoje vrlo različite države, narodi i kulture koje nemaju gotovo ništa zajedničko, čak ni zajedničku povijest", upozorava Ivanković i nastavlja:
ZAGREB, 14. siječnja (Hina) - Američki regionalni plan za jugoistočnu
Europu (SECI) u današnjem Vjesniku komentira glavni urednik lista
Nenad Ivanković i u uvodu piše kako je on "neka vrst 'uvezene robe',
ili ako se hoće 'projekt odozgo', a ne kanaliziranje već postojeće
'regionalne stvarnosti'. Jer na tom prostoru opstoje vrlo različite
države, narodi i kulture koje nemaju gotovo ništa zajedničko, čak ni
zajedničku povijest", upozorava Ivanković i nastavlja: #L#
"Riječju, ta jugoistočna regija bila bi neka vrst 'balkanske Amerike'
ali od prije dva stoljeća i s tom razlikom što takav multi-kulti,
takav gulaš naroda kultura i tradicija nikada na europskom tlu nije
funkcionirao, osim u prednacionalnim vremenima, u vremenima kada još
nisu bile formirane nacije i njihove države. To je i jedna od
najslabijih točaka cijelog tog plana, a da su Amerikanci to
previdjeli, objašnjivo je iz njihove tradicije i psihologije te iz
banalne činjenice da u Americi, na primjer, rasizma ima na pretek ali
nacionalizma nema, dok je u Europi stvar upravo obrnuta!"
U nastavku Ivanković izdvaja "nekoliko specifičnih razloga" zbog kojih
je takav plan za Hrvatsku "prije nevolja i nelagodnost negoli
poticajna ideja". Prvi je guranje u zagrljaj s agresorom, Srbijom i
Crnom Gorom, što je "iz moralno-političkih razloga nepodnošljivo".
Pritom upozorava kako je SECI, možda, u početku stvaranje "uistinu
samo 'fleksibilnog foruma', ali kasnije, slijedom dinamike samoga
procesa, svakako i čvršćih integracijskih formi". Drugi razlog vidi u
činjenici da međunarodna zajednica "najprije ponudi neki sporazum u
relativno prihvatljivoj formi za manje-više sve strane, a onda kad ga
jednom potpišeš, ona ga interpretira na način na koji to u prvom redu
odgovara njezinim interesima. I pritom se služi svim mogućim
repertoarom pritisaka na onoga koji se usuđuje stvari tumačiti
drukčije. Od Washingtonskog sporazuma o bosanskoj Federaciji do
Daytonskog sporazuma za Mostar, na primjer, ta revizija na štetu
uglavnom hrvatske strane stalno je bila i jest na djelu", napominje
Ivanković.
Uspoređujući Hrvatskuu sa Slovenijom i Mađarskom, piše kako te dvije
države "u mnogočemu imaju povoljniji geopolitički položaj od naše i
nisu izravno involvirane u sređivanje odnosa u Bosni. Pritisci na
njih, u slučaju da se kasnije pasivno drže, bili bi znatno manji
negoli na Hrvatsku. I takvih iskustava imamo dovoljno i ne treba ih
posebno isticati", nastavlja Ivanković.
Izdvaja još jedan problem koji ovako objašnjava: "Ako se prihvati
'američka inicijativa', kako se može odbiti europski 'regionalni
pristup', a da to ne izazove duboka podozrenja a onda možda i sankcije
europskih centara moći?" Na kraju piše: "Riječ je, dakle, o vrlo
kompliciranoj situaciji u kojoj se prelamaju najrazličitiji interesi
velikih sila, od onih geopolitičkih, gospodarskih do povrijeđenih
nacionalnih taština i težnji za veličinom i prestižom. I to na račun,
u ovom slučaju, svakako i naše zemlje. Lakog izlaza iz te situacije
svakako nema, jer odbiti Amerikance, a onda i Europljane, znači
izložiti se pritiscima, a možda i ucjenama pa čak i tihim sankcijama.
No što je alternativa? Prihvatiti sistem paukove mreže? S teško
sagledivim psihološkim pa i političkim posljedicama za stanje u samoj
zemlji? Napokon: ako bismo bili u regionalnoj zajednici s Turskom,
Albanijom, Bugarskom, Rumunjskom, Srbijom, pa čak i Moldavijom, kako
bismo se onda reklamirali kao zemlja sredozemnog i srednjoeuropskog
identiteta i položaja?"
(Hina) mc
140107 MET jan 97
(Hina) mc