DNEVNI PREGLED BR. 19 - 29. SIJEČNJA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 28. I. 1997. Pregled tiska Dva jučerašnja događaja u Srbiji dominiraju napisima britanskih novinara - veliko okupljanje građana Beograda u povodu proslave dana Sv. Save, na kojemu je poglavar Srpske pravoslavne crkve patrijarh Pavle pohvalio oporbu, te dostojanstvene protuvladine demonstracije koje traže kontrolu nad gradskom skupštinom u Nišu u ruke oporbenih političara. Unatoč obnovljenim masovnim uličnim prosvjedima, državni aparat predsjednika Miloševića ukopao se za dugu bitku te još jednom odbacio pravo oporbenoj koaliciji Zajedno da zauzme svoje mjesto u beogradskoj gradskoj skupštini, piše The Times. Općinski sud, kojega kontroliraju vladajući socijalisti, potvrdio je svoju raniju odluku protiv oporbe, što je zadnji korak u toj dugoj mučnoj sudskoj bitci. Time je zasjenjen dan koji je uglavnom pripao koaliciji. Četvrt milijuna Srba marširalo je iza poglavara Srpske pravoslavne crkve patrijarha Pavla u ponedjeljak ujutro na tradicionalnoj proslavi dana Sv. Save čime se potvrdila potpora koju oporbi pruža Crkva, smatra autor. No dalje na jugu, u Nišu, oporbeni su političari ušli bez ometanja u gradsku skupštinu čime je počelo novo političko razdoblje u tom industrijskom središtu. ... No gubitak Niša je udarac za za srbijanskoga predsjednika. Taj je grad nekoć bio dragocjeni rezervoar vjernih pristaša te je bio nazivan crveni Niš. Novi gradonačelnik Zoran Živković tvrdi za svojega prethodnika Miru Ilića da je jedan od najodvratnijih ljudi te da je on osobno oličenje zla socijalističke stranke u Srbiji. Ulične demonstracije nisu bile svugdje jednako uporne i slikovite kao one u srpskom glavnome gradu. Lokalni se premijer upravo usredotočio na gospodina Ilića. Tijekom demonstracija pristaše koalicije Zajedno uzvikivale su mu Bokasa i Pol Pot, završava prikaz u The Timesu. Dvadesetak pravoslavnih svećenika predvodilo je procesiju koja je bila jedan od najvećih crkvenih događaja u Beogradu u proteklih pedesetak godina, piše Tony Barber u The Independentu. Patrijarh Pavle je nakon mise u crkvi Sv. Save pohvalio demonstrante u Beogradu i ostalim gradovima zbog dostojanstva te ih je pozvao da ustraju, kako se izrazio, na svetom i pravednom putu. Oporbene su demonstracije inače proteklih dana opale s nekadašnjih stotinu tisuća sudionika na tvrdu jezgru od 15 do 20 tisuća. Jučerašnje okupljanje najveće su demonstracije u skoro mjesec dana, no - upozorava Tony Barber - one su bili kako politički tako i vjerski događaj. Patrijarh Pavle je stao svim znatnim crkvenim autoritetom iza oporbe, međutim - nastavlja Barber - njegovi su motivi puno složeniji od puke želje za pravednošću i demokracijom koja je prevladavala demonstracijama. U vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji patrijarh Pavle je bio srpski nacionalist koliko i predsjednik Milošević. Do rascjepa između njih dvojice došlo je kasnije, kada je poglavar Srpske pravoslavne crkve zauzeo stav da je srbijanski predsjednik Milošević izdao Srbe u Hrvatskoj i BiH, podsjeća Tony Barber u The Independentu. Laura Silber u Financial Timesu okreće svoju pozornost pokušajima gospodina Miloševića da spriječi cijepanje vladajuće koalicije koja je suočena s rastućom gospodarskom krizom u zemlji. Tvrdi se kako je srpski Predsjednik pristao da počne s programom privatizacije. Prema jednom neovisnom izvješću, vlada će privatizirati državno vlasništvo kao što su hoteli i restauranti. Riječ je o očitom pokušaju da se umanji financijska kriza u zemlji, te da se isplate zaostale plaće policiji i vojsci. Zapadni diplomati gledaju s oprezom na te vijesti. Inače je, nastavlja Laura Silber, jučer u Beogradu zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Igor Ivanov razgovarao s predstavnicima oporbene koalicije Zajedno i s gospodinom Miloševićem. Srpski se Predsjednik očito ponadao da će Rusija nastaviti obuzdavati svoj zapadni pritisak na Beograd kako bi se potvrdili izborni rezultati, procjenjuje Laura Silber u Financial Timesu. Auto bomba koja je petnaest metara odbacila rektora prištinskog sveučilišta i njegova vozača i koja je ostavila duboki krater na ulici također je navela mnoge da se upitaju hoće li Kosovo platiti kako bi Predsjednik ostao na vlasti, tvrdi Julian Borger koji se za The Guardian javlja iz Prištine. Još od dolaska gospodina Miloševića na vlast, na valu srpskog nacionalizma, mir na Kosovu nije bio toliko labav koliko sad. Koalicija Zajedno se boji kako bi srpski Predsjednik sada mogao odigrati na kartu Kosova, potičući paranoju i patriotizam kako bi ostao na vlasti. Socijalistički režim je vrlo brzo povezao eksploziju s demonstracijama. Srpski gradonačelnik Prištine Dušan Simić izjavio je kako su albanski teroristi dobili potporu za svoj napad u demonstrantima koji u Beogradu već dva mjeseca pokušavaju destabilizirati Srbiju. Odgovornost za napad preuzela je kosovska oslobodilačka vojska koja je isto tako preuzela odgovornost i za neke prijašnje napade na policiju. No, nastavlja Borger, tko god da je sastavio poruku kojom se preuzima odgovornost za napad nije govornik albanskog. Bombaški napad je izvršen pomoću daljinskog upravljača... Parkirani auto u kojem je bila sakrivena bomba prije dva mjeseca je zaplijenila policija jer njegov albanski vlasnik nije imao valjanu registraciju. Tko god da je organizirao taj napad, podsjetio je kako na Balkanu postoji barem još jedno žarište sukoba koje se tek treba rasplamsati, predviđa Julian Borger u The Guardianu. U istom listu dopisnica iz Atene tvrdi kako predsjednik Milošević, pod pritiskom svakodnevnih demonstracija u Beogradu, u Grčkoj vidi moguće utočište. Kako se javlja, srpski Predsjednik ne samo da se pripremio za završnicu već je poduzeo korake da si osigura ugodan egzil u Ateni. Jedan grčki list tvrdi kako je gospodin Milošević već prije više mjeseci sastavio planove za svaki slučaj, i to vjerojatno u dosluhu s grčkim političarima. Srpski čelnik uvelike je uložio u Grčkoj kupivši vilu u Ateni gdje njegov sin Marko, vozač trkaćih automobila živi već više godina. Prošle je godine gospodin Milošević, koji često ljetuje ne Kreti, navodno kupio 22 tone tešku luksuznu jahtu. List tvrdi kako će mu jahta zajedno s ljetnom rezidencijom na Krfu, koju upravo traži, osigurati ugodan boravak kada više ne bude na vlasti. Predsjednik se očito priprema na egzil prebacivanjem sredstava u inozemstvo. ... simpatije koje gospodin Milošević uživa kod grčkih političara očito upućuju na zaključak da on kani, ukoliko do toga dođe, Grčku odabrati za novi dom. List tvrdi kako je Milan Milutinović obavio većinu kupovina za srpskog Predsjednika - čitamo na kraju napisa iz Atene. (BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 28. I. 1997. Izvješće iz Beograda Stojana Cerovića: "(...) Zamjenik ruskog šefa diplomacije Igor Ivanov jučer je imao više sastanaka sa šefovima oporbe i predsjednikom Miloševićem, kojemu je prenio stav Moskve da treba prihvatiti izvještaj Povjerenstva OESS-a, ali da je to unutarnja stvar SRJ i da odluka pripada njezinim institucijama. Te institucije, odnosno sam Milošević, koji je jedina relevantna institucija, zasad - šuti. Neovisna novinska agencija Beta danas je objavila da je Milošević postigao sporazum s vodstvom Crne Gore o sljedećoj kadrovskoj kombinaciji: Na temelju sporazuma, Milošević bi trebao biti budući predsjednik SRJ, Momir Bulatović bi postao savezni premijer, a sadašnji crnogorski premijer Mile Đukanović bio bi predsjednik Crne Gore. U toj špekulaciji možda je najneobičnije to što se kao Miloševićev nasljednik na mjestu predsjednika Srbije spominje Slobodan Vučetić, sadašnji sudac Ustavnog suda, poznat kao kritičar režima. Spomenuti bi morao pobijediti na izborima pa nije slučajno da je uzet u obzir kako bi zadovoljio režimu nenaklonjenu javnost. U svemu tome sigurno je jedino da se Milošević jučer sastao s crnogorskim predsjednikom Bulatovićem, a prekosutra, odvojeno, i sa Milom Đukanovićem. Sasvim je moguće da je spomenuti sporazum postignut, ali ne vidi se da to pridonosi rješavanju spora oko lokalnih izbora. Primjetno je da u vrhu crnogorskih vlasti postoje razlike upravo u stavu prema Miloševiću i njegovu režimu. Bulatović izgleda usamljen u potpori Beogradu, pa nije ni slučajno da njegovo pomicanje na saveznu dužnost i Đukanovićeva promocija u predsjednika Crne Gore odgovara objema stranama. Sve to dolazi u obzir tek pod uvjetom da se sadašnja kriza razriješi, ali za Miloševića je rješenje o njegovoj vlastitoj budućnosti uvjet da možda napravi neophodne ustupke oko lokalnih izbora." (RFI) NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 28. I. 1997. Nemir u balkanskim "demokraturama" "Početkom prosinca prošle godine albanski premijer Meksi pozvao je svoje sunarodnjake da podupru borbu za demokraciju. Meksijev poziv bio je upućen Albancima na Kosovu, južnoj srpskoj pokrajini. Kosovski Albanci trebali bi, po riječima albanskog premijera, pomoći oporbi u Beogradu i ostalim gradovima Srbije u njezinoj borbi za priznanje rezultata komunalnih izbora (...) Meksijev poziv naišao je na odjek, doduše ne kod sjevernog susjeda već u njegovoj vlastitoj kući. Prosvjed započet prije tjedan dana u cijeloj Albaniji već odavno nije moguće protumačiti kao posljedicu bankrota određenih sumnjivih ulagačkih društava u kojima su mnogi Albanci izgubili svoj novac, uložen u očekivanju visokih kamata. Slom 'Piramide' i hitra vladina zabrana takvih ulagačkih društava bili su samo povod za ustnak koji je u međuvremenu poprimio i jasne političke dimenzije. 'Dolje Berisha!', uzvikuju demonstranti u Tirani, Skhoderu, Durresu i ostalim albanskim gradovima, zahtijevajući ostavku cijele vlade. Cilj navedenih ucjena nisu samo javne zgrade poput vijećnica i policijskih postaja već opetovano i lokalna sjedišta svemoćne Demokratske stranke. Naravno, oporba pokušava izvući političku korist iz prosvjeda. Vlada i posebno predsjednik Berisha nastoje ograničiti štetu, najavivši odštetu svim oštećenima. Nagle provale nasilja u Albaniji moguće je obrazložiti i činjenicom da ni u jednoj balkanskoj zemlji država i njezini 'čuvari' (policija, političari, vojska) nisu tako radikalno suprotstavljeni građaninu kao strana, neprijateljska tijela kao u Albaniji. Država u Albaniji ne podrazumijeva zajednicu građana i prvo lice množine već nadmoćne otuđene krugove trećeg lica množine protiv kojih je borba moguća tek u rijetkim izljevima kolektivnog nasilja. Djelomice nasilni prosvjedi u Albaniji podudaraju se vremenski s trajnim političkim krizama u Bugarskoj i Srbiji. Doduše spomenute manifestacije narodnog bijesa izazvane su u svakom pojedinačnom slučaju specifičnim razlozima - u Srbiji krivotvorenjem rezultata izbora, u Bugarskoj općom gospodarskom bijedom, a u Albaniji slomom 'Piramida'. No baš kao što je javno očitovaje nezadovoljstva u sve tri balkanske države poprimilo opsežne političke dimenzije, tako i njihovi politički sustavi pokazuju određene strukturne sličnosti. Načelno gledano, samodefinicije vladajućih stranaka nisu značajne i predstavljaju zapravo tek isprazne etikete. Bilo da je riječ o bivšim komunistima a današnjim socijalistima u Bugarskoj i Srbiji ili o navodnim konzervativnim demokratima u Albaniji, vladajuće strake u sve tri države imaju veliku moć u društvu. U većini balkanskih država podjela vlasti tek je u začecima te su miljenici stranaka postavljeni na ključnim položajima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. U prvom redu praktički nije provedeno odvajanje političke od gospodarske moći: navedenim državama vlada polito-gospodarska oligarhija (u Bugarskoj nazvana 'crveni milijuneri'). Ta oligarhija stekla je svoje blagostanje i utjecaj ili u procesu privatizacije nekoć državnih poduzeća ili se obogatila 'hladnim' preuzimanjem - još neprivatiziranih - spomenutih državni tvrtka. Podijeljena politička oporba dodatno olakšava vladanje starim-novim oligarhijama čije osoblje uglavnom potječe iz aparata nekadašnje podržavljene stranke i njezinih satelita. Formiranje političkog spektra, uobičajenog u zapadnim demokratskim državama, potrajat će nekoliko godina, a taj proces nije zapravo dovršen u većini balkanskih ali i država srednjeg dijela istočne Europe. U prvom redu broj stranaka naglo je porastao, gurajući birače u naručaj 'pouzdanih' snaga na vlasti. Pod pritiskom premoći vladajuće stranke uslijedilo je potom sklapanje saveza između nekoliko stranaka čije je zajedništvo zasada utemeljeno uglavnom na protivništvu vladajućoj stranci. U Rumunjskoj, koja bi nakon mirne promjene vlasti u studenom 1996. mogla u više aspekata postati primjerom zemljama balkanske regije, tri ključna politička bloka kristalizirala su se tek pola godine nakon presudnih izbora. Duduše izbori su - primjerice u Albaniji i Srbiji - obilježeni određenim intervencijama, a vladajuća stranka po potrebi jednostavno 'kupuje' dijelove oporbe. No formalno gledano, zahtjev za demokratskom legitimacijom moći ispunjen je održavanjem slobodnih i općih izbora. No rezultat tog procesa nije ni demokracija ni diktatura već 'demokratura'. Krhki demokratski konsenzus o društvu općenito i političkoj vlasti konkretno trebao bi biti zamijenjen povratkom kolektivnim vrijednostima poput naroda i nacije. Na mjesto konkurencije interesa pojedinaca i skupina, uobičajene u demokratskim društvima, stupa nacija ili narod čiju egzistenciju navodno ugrožavaju unutarnji ili vanjski neprijatelji. Unutarnji društveni sukobi premješteni su na vanjsku frontu: ponovno se oseže za 'povijesnim neprijateljima' i poznatim teorijama zavjere. U Srbiji klevetnički glasovi tvrde da oporbom upravljaju Amerika i Njemačka a i u Albaniji se uzrok pobune traži u 'povijesnim neprijateljima'. Politička borba stranaka prerasta u borbu prijatelja i neprijatelja domovine. No razvoj događaja u Srbiji, Bugarskoj i Albaniji pokazuje da se ionako prilično nestabilne 'demokrature' počinju tresti kada se pojave gospodarske teškoće odnosno ako obećanje o prosperitetu nije dovoljno brzo ispunjeno. No budući da polito-gospodarske oligarhije strukturno nisu sposobne provesti ni stvarne demokratske ni tržišne reforme, čini se da je pobuna prije ili kasnije neizbježna. Neredi u pravilu počinju u gradovima dok ruralne regije uglavno ostaju mirne. Usprkos pokušajima širenja jedne istine ograničenjem slobodnih i kontrolom družavnih medija, druge verzije ipak posvuda prodiru u javnost. Narodi istočnog dijela srednje Europe i Balkana više nisu izolirani - ne izolira ih Zapad, a više ni njihovi susjedi. Ljudima više nije moguće uskratiti vijesti iz cijelog svijeta, iz susjednih zemalja pa čak ni iz njihove vlastite države - čak i kada državna televizija o određenim događajima ne izvješćuje uopće ili izvješćuje samo u politički pročišćenom obliku. Kada je bugarska oporba započela svoje prosvjede protiv socijalističke vlade koji traju već tri tjedna, izričito se pozivala na srpski primjer. Nadalje u Bugarskoj i Srbiji također se neprekidno spominje primjer Rumunjske. Zar u tim državama neće uspjeti ono što je uspjelo Rumunjima? Čini se da su narodi spomenute regije razvili slabu, ali ne i potpuno inferiornu, demokratsku svijest koja se čak i nakon više godina šutnje snažno javlja za riječ", dodaje Matthias Rueb na kraju analize. Nova oligarhija Rusije "Jedanput general, uvijek general: Aleksandar Lebed koji se pokušava preporučiti Zapadu kao nova državnička nada Rusije, govori o bojnom polju kad se govori o Kremlju. U središtu ruske vlasti u kojem se potvrđuje tek nekoliko mjeseci, po njegovoj su predodžbi u međuvremenu pustolovi izgurali zadnje ozbiljne savjetnike predsjednika Jelcina. Ne voli slušati o tome da su neki od tih navodnih pustolova uvjerenih u svoju sreću bili ti koji su bivšeg padobranskog generala prošlog ljeta uspješno upregnuli za ponovni izbor Jelcina. U svakom se slučaju inače tako rječiti Lebed čuva preoštrih rasprava s njima. Na posljetku bi, ako se predsjednikovo stanje ne popravi, u svojoj obznanjenoj težnji za većom vlasti mogao biti upućen na potporu tih takozvanih pustolova. Pustolova? Točnije se može govoriti o novoj nomenklaturi, zvanoj u Moskvi 'G7': o sedam predstavnika novih ruskih bogataša visokih financija i industrijskog magnatstva koji bez straha tvrde o sebi da nadziru polovicu gospodarstva zemlje. To bi moglo biti pretjerano. No nedvojbeno je, dakako, da se taj nadzor istodobno proteže i na značajan dio ruskog medijskog ozračja, a njihov utjecaj na politiku posredno doseže i do Kremlja. Provokativnom iskrenošću vežu svoju gospodarsku moć ponajprije s privatizacijom državnih poduzeća iz komunističkog doba pri čemu je nemali broj bivših direktora udruženih s nekadašnjim partijskim dužnosnicima zaradio bogatstvo. Po stajalištu vodećih oporbenih političara nova nomenklatura nije jamstvo samo za banke i televiziju nego i za novu oligarhiju, čak za mafiju. S obzirom na rusku i sovjetsku povijest još osjetljivije: stari komunisti i nacionalisti ne propuštaju mračne natuknice glede židovskog podrijetla većine od tih 'G7'. Boris Berezovski, najaktivniji i najutjecajniji među njima to još prihvaća hladnokrvno, osobito stoga što teorije o urotama oduvijek pripadaju političkoj svakodnevici u Rusiji. Drži da je glavna zemlja propalog Sovjetskog Saveza u prijelaznom periodu od vlasti ideologije u vlast kapitala. I to će, zaključuje, za dulje ili kraće vrijeme biti dobro za cjelokupnu naciju. Za sve koji pretpostavljaju da se iza svega kriju mutni poslovi dobro se poklopilo što je taj tijek stvari otpočeo točno prije godinu dana u dalekim švicarskim brdima. Na svjetskom gospodarskom forumu u Davosu najvažniji su financijski menadžeri i poduzetnici ruskog kruga sudionika početkom 1996. zaključili da moraju zajednički djelovati kako bi spriječili opasnost komunističke pobjede na predsjedničkim izborima u njihovoj zemlji. No to je u danim okolnostim moglo samo značiti poduprijeti Jelcina financijski i publicistički, iako je njegovo zdravlje već tada potaklo nove dvojbe. I budući da su sedmorica visokog ruskog novčarstva iz najuže Predsjednikove okolice najbolje poznavali njegova bivšeg ministra privatizacije Anatolija Čubajsa, pobrinuli su se da ga Jeljcin imenuje voditeljem svoje izborne borbe. Čak je i savez zaključen prije drugog kruga izbora između kremaljskog gospodara zabrinutog za svoju političku budućnost i Lebeda koji je u prvom krugu kao protukandidat dobio skoro 15 posto glasova, stvoren nastojanjem 'G7' zbog osiguranja ponovnog izbora Predsjednika. Lebedu koji nije popularan samo u oružanim snagama, Jeljcin se za njegovu pomoć u izborima zahvalio čelnim mjestom u sigurnosnom vijeću, no staroj i novoj kremaljskoj eliti uskoro je postao neugodan. Pustila ga je da svrši još razorni rat u Čečeniji, no zatim je uspjela da se Predsjednik opet rastane od moćnog generala. Čubajs naprotiv, koji je poslije Jelcjinove izborne pobjede unaprijeđen za njegova šefa stožera i time postao jednim od najmoćnijih ljudi u Kremlju, mogao je do daljnjega, kao izraziti zagovornik reforme, biti siguran u potporu nove nomenklature. Ona više ne vuče konce samo iz pozadine. Veliki poduzetnik Berezovski postao je zamjenikom šefa sigurnosnog vijeća i kao čečenski dužnosnik izravni nasljednik Lebeda dočim je bankar Potanin postavljen za prvog zamjenika premijera s ovlastima za rusko gospodarstvo. Kako dugo će se održati ta nova oligarhija ovisi osobito o Jeljcinu, ali ne samo o njemu. Ako on uskoro ne stekne opet svoju vodeću snagu, treba računati s novim pomacima vlasti. Ako se Kremlj i dalje bude držao ustava, u slučaju prijevremenog povlačenja Predsjednika bi tri mjeseca kasnije trebali biti održani novi izbori. No na to ne računa samo Lebed. Nada se i ne manje aktivan moskovski gradonačelnik Luškov koji je Velikoj Sedmorici daleko bliži od politički još ponešto nespretnog nekadašnjeg padobranskog generala. Osim toga je i sljedeći svjetski gospodarski forum pred vratima. Možda će opet u Davosu pasti - prve ruske kocke u ovoj godini" - piše Werner Adam. FRANKFURTER RUNDSCHAU 27. I. 1997. Izazov Balkan "Europski jugoistok je bačva baruta. Balkanske zbrke; oduvijek je bilo tako, to potječe od osmanskog i habsburškog carstva i spada u kontekst 'borba kultura'. Stereotip je raširen i prilično pogrešan. Što se događa na Balkanskon poluotoku - ne baš 'pred našim očima' jer mi gledamo u stranu - druga je priča o razvitku i nazadovanju. Ona se može dijagnosticirati. Bolest ima tri bitna uzroka. Raspad socijalističkog tabora u prvom je redu izložio propuhu svaku svoju pojedinu baraku. Kontakti među njima koje je prije sedam godina razdvajala granica tabora, prekinuti su. Zaštita koju su pružale vanjske granice - od jakog kapitalističkog dijela svjetskog tržišta - otpale su bez nadomjestka. Istodobno do prezasićenja prisutne obveze isporuka u takozvane bratske zemlje nisu nadomještene, primjerice normiranim trgovačkim ugovorima nego su ukinute skupa s prodajom roba. Zbog toga balkanske države blagoslov slobodnog tržišta za čim čeznu njihovi disidenti (i ne samo oni) doživljavaju kao trostruko prokletstvo inflacije, stagnacije i pljačke. Pljačka je drugi uzrok općenito lošeg stanja. Ono što je nekad bilo nomenklatura, bez skrupula se privatno poslužilo kolektivnim bogatstvom čim se odreklo ideologijskih zapreka. Drug direktor, osumnjičen kao nesposoban, zlatom je popločao put za kontrarevolucionarnog profitera koji je sposoban za sve. Natuknica glasi: mafija. To uljepšava. To naime isključuje treći aspekt: salto s lijevo i crveno definirane navodno socijalističke ideologije opravdanja u šovinizam, Mussolinijev sindrom. Na etničkim je čišćenjima - u Bugarskoj - tvrdoglavo ustrajao već Todor Živkov. To je bila epizoda. Nacionalistička umišljenost kao trajan ideologijski nadomjestak je raširenija, od rumunjskih stranka Ceausescuovih nasljednika do jednog krila bugarske nasljednice KP-a a osobito u vladajućim strankama bivše Jugoslavije. Slobodan Milošević, beogradski condottiere koji doduše od Sredozemnog mora nije učinio 'mare nostrum', ali je od ostatka Jugoslavije napravio 'cosu nostru', glavni je ocrnjeni primjer; vladajućih malih Mussolinija ima i pokraj njega i protiv njega od Zagreba preko Pala do Prištine i dalje. Oni potječu iz aparata, u ranijem su se životu ponosili internacionalizmom, a sada demagoškim sredstvima poučavanja vladaju odabranim narodom. On ih djelomično još sluša. Broj onih koji su unatoč lošim iskustvima još pripravni prihvatiti staru stranku kao čimbenika vlasti, ne smije se podcjenjivati. Većina na četvrti čimbenik krize, masovno osiromašenje, reagira ipak s gnjevnim odvraćanjem. Većini su oduzeta socijalna jamstva. Iz iluzornog pa ipak uspješno sačuvanog sunadzora nad kolhozima i tvornicama pali su u egzistencijalnu nesigurnost. To ponajprije vrijedi za gradove; u provinciji je još moguće nešto poput samozbrinjavnja pa stoga kriza nije tako oštra. To pojašnjava i zbog čega je sa svakim izborima sve očitija razlika grad-selo. Demokratsko kretanje dakle ima granica. U Srbiji je silom prilika od krađe općinskih izbora sasma izvanparlamentarna. U Bugarskoj sposobnost ustrajanja jedanput slobodno izabranog, pravoslavlju vraćenog i od naroda otuđenog postokomunista gura većinu baš tamo: na ulice i u generalni štrajk. Rumunjska je, nakon dugog oklijevanja, napredovala velikim koracima. No tamo je euforija nestala nakon izborne pobjede Constantinescua, Romana, Ciorbea i Severina kao i nakon pomirenja s mađarskom manjinom. Ostali su bijeda i socijalna hladnoća, elementi nesigurnosti i nestabilnosti. Shavaćaju li političke elite ostale Europe svoju odgovornost? Čuju li da poziv za demokratskim promjenama sadrži i krik očajnika? Ili vlade, poput postojećih oporba, žele ostati dobronamjerni promatrači? Izraziti veselje zbog uspješnih izbornih djela, a ostalo prepustiti - to ne može biti. Europa se mora otvoriti balkanskim zemljama, osloboditi im put u svoje 'strukture' čim ih budu mogle zakoračiti. I u tome im se mora pomoći. Moraju pasti gospodarske barijere. Sa slobodom ulaganja za zapadne koncerne ne smiju se zadovoljiti: bit će kontraproduktivna ako se ne nadopune tržišnim pristupom za proizvode. Balkanski su narodi kadri sami izboriti demokraciju i slobodu. No vanjsku sigurnost tada demokratskim državama mora jamčiti Europa" - piše Karl Grobe. ITALIJA LA REPUBBLICA 28. I. 1997. Drugi Berlinski zid "Berlinski zid pada drugi put, osam godina nakon pada onog zastora od armiranog betona i bodljikave žice, koji je četiri desetljeća simbolizirao rascjep između demokratskog i kapitalističkog zapada, i totalitarnog i marksističkog istoka.(...) Istočna Europa je bila svedena na satelitski sustav moskovskog imperija, prema jednom ideološkom kodeksu određenom brežnjevljevom doktrinom, a 1968. godine primijenjenom na buntovnu Čehoslovačku. Danas, od Beograda, preko Sofije, do Tirane, jedna očajnička i ogorčena masa ljudi nastoji srušiti zid kameleonskog i mafijaškog postkomunizma koji je prodavao iluzije, i čiji je politički i gospodarski blef sada otkriven. Na području Balkana sada dolazi do učinka domina, čiji je uzrok informativni tam tam koji bezvoljni demokrati na vlasti, nostalgični nasljednici diktatora iz komunističkog doba, u dobu satelitske televizije i interneta nisu u stanju nadzirati.(...) No upravo činjenica da se taj učinak domina odnosi samo na jedan dio, onaj južni, postkomunističke Europe, pokazatelj je da je kraj sovjetskog modela podigao novi zid između srednjoeuropskoga postkomunizma, politički i gospodarski opremljenog za jamčenje jednog mekog, iako i ne sasvim bezbolnog, prijelaza, i balkanskog postkomunizma, u najgorem smislu pojma, koji je pokušao napraviti samo kozmetički prijelaz, više nominalni nego suštinski, uzdajući se u kulturnu zaostalost pučanstva.(...) Ova protivnost između srednjoeuropskog i balkanskog postkomunizma još je izraženija u Jugoslaviji, gdje su Slovenija i Hrvatska odmah povratile svoje habsburške sklonosti, dok je Srbija pod Miloševićevom čizmom pala u najdublju balkanizaciju. Bilo je gotovo sudbinski da ta protivnost eksplodira u tragičnom ratnom nasilju, čiji je epicentar postala najmultietničkija od bivših jugoslavenskih republika, Bosna, sa stanovništvom podijeljenom na trideset posto Hrvata, trideset posto Srba i trideset posto Muslimana.(...) Cinično je da su ti kameleoni kozmetičkog postkomunizma obećali ono što je pučanstvo, obrazovano samo televizijskim spotovima i reklamnim oglasima, željelo čuti; odnosno, da je dovoljno promijeniti nazivlje da bi se dobilo blagostanje koje se gledalo na televizijama preplavljenim soap-operama, opijumom siromašnih. Zapad je potpomagao prijevaru, poslavši u El Dorado gomile tragača za zlatom kraja dvadesetog stoljeća, multinacionalne tvrtke i financijske jurišnike. No sloj pokosta, iza kojega su se sakrili takozvani postkomunisti, raspao se brže od predviđenog, ogolivši stečaje država utemeljenih na, koliko političkim, toliko i gospodarskim blefovima. A ljudi su uvidjeli da je opet završilo zatočeništvo iza zida. U Beogradu, Sofiji i Tirani već su ga počeli rušiti. Sada treba očekivati da ljudi s pijucima iziđu na ulice i u Bukureštu, gdje kanalizacije već udomljuju više ljudskih bića nego štakora", piše Paolo Garimberti. IL PICCOLO 28. I. 1997. Ribarenje na Jadranu - Talijansko-hrvatski sporazum "Možda će prestati zaustavljanja, prilično česta posljednjih mjeseci, talijanskih ribarskih brodova u hrvatskim vodama, praćena zapljenama, uhićenjima, kaznama i, katkada, dodatno dramatizirana uporabom vatrenog oružja pomorske policije; čini se da su dvije zemlje krenule putem suradnje. Između Hrvatske i Italije je postignut važan sporazum o ribolovu u Jadranu.(...) 'Vrlo koristan susret', kako ga je nazvao predsjednik udruge za ribolov Ettore Iani, a koji je sudjelovao u pregovorima, 'jer udaljava opasnost velikih napetosti između talijanskih i hrvatskih mornarica, i, napokon, između dviju zemalja, ako bi došlo, kako se u posljednje vrijeme govorilo, do jednostranog stvaranja isključive gospodarske zone od strane Hrvatske. Odnosno, u biti, do podjele Jadrana na dva dijela'. 'Iz toga bi proizišlo nepodnošljivo stanje, izvor stalnih i ozbiljnih sukoba. Sporazum postignut u Fanu, međutim, ide u suprotnom smjeru'.(...) Strukovne organizacije (ribari i vlasnici brodova) izrazili su zadovoljstvo postignutim rezultatima i, sa svoje strane, potpisali su memorandum za jačanje odnosa između ribarskih tvrtki dviju zemalja." AUSTRIJA DIE PRESSE 28. I. 1997. Tko će naslijediti Tuđmana? "Još prije predsjedničkih izbora koji će biti održani u kolovozu ove godine Hrvatskoj možda predstoji ozbiljna promjena ustava. Svi pričaju o promjeni 'polupredsjedničkog' u potpuni parlamentarni sustav. Po važećem ustavu, predsjedniku države pripadaju opsežna prava: on smije raspisati izbore i referendum, imenovati i smijeniti vladu, a kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga i šef Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost praktički odlučuje o ratu i miru. Franjo Tuđman još je proširio svoju moć, a prava parlamentarna kontrola Predsjednikova djelovanja nije moguća. Zbog velike Tuđmanove moći oporbeni političari sumnjaju u demokratski napredak. Stoga špekulacije o promjeni polupredsjedničkog u parlamentarni sustav - bar načelno - odgovaraju oporbi. Doduše, oporbene vođe oprezno izbjegavaju pružiti potporu promjeni ustava jer strahuju da je u pozadini cijele te kampanje težnja vladajuće 'Hrvatske demokratske zajednice' da sačuva vlast. Bude li se Tuđman ponovno kandidirao na predsjedničkim izborima, pobjeda će mu biti osigurana. No stvari se mijenjaju ako Tuđman, koji se nedavno podvrgnuo operaciji odstranjivanja raka, iz zdravstvenih razloga ne bude mogao istaknuti kandidaturu. Već danas više od 35 posto Hrvata smatra da se Tuđman zbog svog zdravstvenog stanja ne bi više trebao kandidirati. Nasljednik nije na vidiku. Malobrojni popularni političari HDZ-a poput ministra vanjskih poslova Mate Granića neće steći potporu svoje stranke, a moćnici, u prvom redu potpredsjednik stranke Vladimir Šeks, nisu omiljeniji u narodu od same stranke koja može računati na jedva trećinu glasova. Nepopularni kandidat HDZ-a vjerojatno bi izgubio pri sučeljavanju s prikladnim zajedničkim kndidatom oporbe u izravnim izborima. No sve dok HDZ drži apsolutnu većinu u parlamentu, može ponovo postaviti predsjednika. Naime šef najjače oporbene stranke Vlado Gotovac poznati je intelektualac, ali nije profiliran kao političar", ističe na kraju članka Norbert Mappes-Niediek. DER STANDARD 28. I. 1997. "Ne želimo natrag na Balkan!" "Slovenski premijer Janez Drnovšek možda je okupio samo prijelaznu vladu. Dva i pol mjeseca liberalni demokrat Drnovšek čija je stranka LDS proizišla iz komunističkog omladinskog udruženja, borio se za novi sastav vlade koju je u početku želio postaviti na što široj osnovi. Rezultat je koalicija lijevog centra koja u parlamentu može računati na većinu od samo jednog jedinog glasa. (...) U razgovoru s novinarom lista designirani slovenski ministar vanjskih poslova Zoran Taler iz LDS-a izrazio je optimizam u vezi s funkcioniranjem nove vlade. (...) Krugovi u slovenskom ministarstvu vanjskih poslova očituju opreznu suzdržanost u komentarima američke Inicijative za jugoistočnu Europu (SECI) koju vodi Erhard Busek. Po njihovim riječima, Slovenija ne želi biti gurnuta natrag na Balkan budući da sedam desetljeća Jugoslavije nije uspjelo zatrti višestoljetnu pripadnost Slovenije srednjoj i zapadnoj Europi", prenosi Marianne Sajdik na kraju kratkog članka. KLEINE ZEITUNG 28. I. 1997. Radikalizacija na Kosovu "Srpska policija objavila je jučer navečer da je uhitila Avnija Klinaqija, navodnog šefa oslobodilačke vojske Kosova. Ta je albanska skupina po vlastitim riječima u više navrata napala srpske policajce. Njezin je cilj priprema oružanog ustanka na Kosovu. Srpsko tlačenje 90-postotne albanske većine u pokrajini Kosovu traje već dulje od 10 godina. Rješenje tog problema ocijenjeno je najtežim na Balkanu. Novost je da se Albanci nakon dugotrajne neuspješne mirne politike bar djelomice počinju radikalizirati. Teroristička priča 'oslobodilačke vojske Kosova' započela je prošle godine kada su vlasti na Kosovu počele naseljavati izbjeglice iz hrvatske krajine, izazivajući prosvjede Albanaca. Istodobno, mnogi pretpostavljaju da je srpska policija isplanirala terorističke udare kako bi pooštrenjem stanja na Kosovu skrenula pozornost s maratonskih demonstracija u Beogradu. Srpski šef oporbe Vuk Drašković zastupao je mišljenje da bi srpski predsjednik Milošević mogao aktivirati kosovsku frontu. Demonstracije u Beogradu uzbunile su i Albance, i u Tirani, i na Kosovu. Albanski predsjednik Sali Berisha i Rugovin protivnik na Kosovu Adem Demaqi kritizirali su u tom kontekstu Rugovu zbog njegove pasivnosti. Rugova je aktualni tajno izabrani predsjednik Albanaca. Po svemu sudeći Rugova slijedi radikalni cilj - zalaže se za nezavisnost ali želi ostvariti taj cilj nenasilnim sredstvima. Demaqi očigledno želi pričekati daljnji razvoj događaja i tada u prikladnom trenutku naslijediti Rugovu. Ove godine trebali bi među Albancima na Kosovu biti održani - naravno, tajni - izbori", napominje na kraju izvješća dopisnik lista iz Zagreba Alexander Oršić. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 28. I. 1997. Trgovina naftom i oružjem "Sklonost Clintonove vlade da prijeđe preko osjetljive nacionalne sigurnosne politike kad se pojavi prilika za sklapanje dobrog posla vrlo je zabrinjavajuća. Ovih se dana moglo čuti da je Bijela kuća prošlog ljeta zbog dobre poslovne prilike zanemarila zakon koji američkim kompanijama zabranjuje poslovanje sa zemljama koje financiraju terorizam. Korporaciji Occidental Petroleum dužnosnici su dopustili sudjelovanje u 930 milijuna dolara vrijednom naftnom projektu u Sudanu. Vlada je odbacila i staru zabranu prodaje raketa zrak-zrak Amraam zemljama izvan NATO-a. Ta odluka šteti pregovorima o ograničenju prodaje oružja i povećava opasnost da bi jednoga dana to vrlo djelotvorno oružje moglo biti uporabljeno protiv Amerike ili njezinih saveznika. Zabrana je ukinuta kako bi američke kompanije stekle prednost pred ruskim i francuskim suparnicima. Međunarodna akcija najdjelotvorniji je način borbe protiv terorizma ili za ograničavanje prodaje oružja. No, s najjačim gospodarstvom u svijetu i tehnološki najnaprednijom industrijom oružja, Amerika i sama može imati znatan utjecj, pod uvjetom se dosljedno i strogo drži pravila. Kad Washington počne selektivno primjenjivati vlastita pravila, njegova politika postaje besmislena. (...) Američki pokušaji borbe protiv terorizma i ograničavanje prodaje suvremenog oružja ne mogu se prekidati kad god se pojavi privlačan poslovni ugovor. Ubrzo će iznimke postati politika, a Washingtonu će ostati samo niz šupljih načela", zaključuje komentator. THE WASHINGTON POST 28. I. 1997. Priručnik CIA-e raspravlja o 'prisili' u ispitivanju Walter Pincus piše kako se "u najmanje pet latinskoameričkih država rabi priručnik CIA-e iz 1983. u uvježbavanju pripadnika sigurnosnih snaga za ispitivanje zatvorenika i drugih osumnjičenih neprijatelja. U priručniku se raspravlja o metodama 'prisile', kao što su fizički pritisak, prijetnje i neredovito davanje hrane i dopuštanje sna kako bi se 'uništila sposobnost otpora'. Priručnik CIA-e pod naslovom 'Priručnik za vježbu u iskorištavanju ljudskih izvora - 1983.' ističe ono što naziva 'psihološkim tehnikama' koje su 'osmišljene kako bi se osobu uvjerilo da nam želi dati informaciju koju želimo'. U uvodu se kaže: 'odlučno se protivimo' fizičkom mučenju jer smanjuje 'moralnu vrijednost (sigurnosne) organizacije i korumpira one koje se na njega oslanjaju kao na lak brzi izlaz'. Međutim, priručnik je, sve dok 1985. nisu unesene izmjene kojima se osuđuju metode prisile, poučavao tehnike poput one kojom se od uhićenika zahtijeva da mirno stoji dulje vrijeme, poput zatvaranja uhićenika u samicu i izlaganja vrućini ili hladnoći. Priručnik CIA-e iz 1983. i njegova prethodnica - priručnik o ispitivanju protuobavještajne službe napisan za uporabu u vijetnamskom ratu 1963., prvi je put otkriven u ponedjeljak u 'Baltimore Sunu'... Priručnik je najnoviji dokaz da su CIA i druge službe američke vlade u prošlosti osiguravale prijateljskim vladama vježbe u nasilnoj taktici u borbi protiv pokušaja prevrata. U rujnu je Pentagon objavio dokumente koji pokazuju da se u priručnicima obavještajne službe američke vojske koji su se od 1982. do 1991. koristili u uvježbavanju latinskoameričkih časnika u vojnoj školi zagovaraju smaknuća, mučenje, ucjena i drugi oblici prisile u borbi protiv pobunjenika. 'Baltimore Sun' je dobio priručnik CIA-e iz 1983. istražujući pozadinu američkih operacija uvježbavanja i potpore za honduraske vojne jedinice, bataljuna 316 poznatog po otmicama, ubojstvima i mučenju ljevičara osumnjičenih za pobunu tijekom osamdesetih. Predstavnik CIA odbio je potvrditi da je Honduras jedna od zemalja gdje se koristio priručnik CIA-e iz 1983. (...) U bilješci priloženoj jučer objavljenom materijalu napominje se da se priručnik iz 1983. koristio u pet latinskoameričkih zemalja, ali su imena tih zemalja zacrnjena. Objavljujući dokumente, predstavnik CIA-e je naglasio da agencija 'ne dopušta niti opravdava' uporabu psihološkog mučenja te da je ono 'zabranjeno zakonom, i međunarodnim i domaćim'. U priručnik su 1985. unesene izmjene nakon bure koju je u javnosti izazvalo otkriće drugog priručnika CIA-e iz kojega su nikaragvanski borci, koje su podupirale SAD, učili o neutralizaciji neprijatelja i održavanju prosvjeda koji bi mogli izazvati nasilje. U priručniku iz 1983. stoji rečenica: 'Iako ne naglašavamo uporabu tehnika prisile, želimo da budete svjesni njihova postojanja i pravilnoga načina njihove uporabe'. Za razliku od toga, u promijenjenom tekstu iz 1985. piše: 'Iako ne odobravamo uporabu tehnika prisile, želimo da ih budete svjesni kako biste ih mogli izbjegavati.' U poglavlju od 15 stranica u priručniku iz 1983. opisane su 'slabost... ovisnost... (i) strah' kao tri glavna načela uključena u 'uspješnu primjenu' tehnika prisile. Govoreći o slabosti, priručnik razmatra različite metode izazivanja 'fizičke slabosti', uključujući ekstremnu toplinu ili hladnoću, lišavanje hrane i sna i produljeni napor. No, u odlomku se sugerira da psiholozi vjeruju da je 'prijetnja izazivanjem slabosti djelotvornija od nje same'. Osim toga, kaže se da osumnjičenog remećenje njegovih životnih navika... može dezorijentirati i uništiti njegovu volju za otporom. Kad je priručnik iz 1983. prepravljen, u taj je odlomak dodana rečenica: 'Koliko god uspješno (mijenjanje navika) bilo, ono izaziva opasne psihološke poremećaje te se zato smatra oblikom mučenja'. (...) Priručnik sugerira da najbolje djeluje prisilna situacija koja izaziva 'bol za koju osumnjičeni misli da je sam sebi nanosi'. Kao primjer je navedena situacija u kojoj se od osumnjičenog 'traži da se ne miče, to jest da mirno stoji ili dugo sjedi na stolcu'. U novoj verziji CIA je napisala da se 'tu tehniku može koristiti samo u vremenskom razdoblju koje nije dovoljno dugo da izazove bol ili fizičko oštećenje'". Švicarski izaslanik dao ostavku zbog dokumenta William Drozdiak izvješćuje da je "švicarski veleposlanik u SAD dao ostavku poslije otkrivanja povjerljivog pisma koje je napisao prošlog mjeseca i u kojem od svoje vlade traži da 'povede rat' protiv optužba da švicarske banke nisu obrazložile nestanak imovine žrtava holokausta. 'Sonntagszeitung' iz Zuericha, koji je ovog vikenda objavio izvješće o dokumentu i kratke odlomke iz njega, napominje da se u dokumentu kao 'protivnike' navodi kritičare poput Svjetskoga židovskog kongresa i američkog senatora Alfonsea D'Amata, predsjednika senatskoga vijeća za bankarstvo. Obojica su optužili švicarske banke da su sakrile prave razmjere suradnje s nacističkim režimom i odbile priznati pravo žrtava holokausta i njihovih nasljednika na račune otvorene u vrijeme Drugoga svjetskog rata i prije. 'Švicarska mora povesti taj rat i pobijediti na inozemnoj i domaćoj fronti', napisao je veleposlanik Carlo Jagmetti, kako navodi list. 'Većini protivnika ne možete vjerovati'. U Jagmettijevoj ostavci, koju je objavilo švicarsko ministarstvo vanjskih poslova, stoji da je odlučio odstupiti jer ne drži 'primjerenim nastaviti svoju aktivnost na mjestu veleposlanika u ovoj zemlji', šest mjeseci prije isteka mandata. U ostavci tvrdi da su objavljeni odlomci izdvojeni iz konteksta te izražava žaljenje zbog mogućnosti da je nekog uvrijedio. 'Posebno me pogodila', napisao je, 'optužba da izvješće odražava antisemitizam'. (...) Otkrivanje dokumenta i Jagmettijeva ostavka najnovije su poglavlje u polemici koju je tijekom proteklih godinu dana izazvao niz navoda, opovrgavanja i rasprava o švicarskoj suradnji s nacistima i sudbini imovine koju su europski Židovi prije holokausta deponirali u švicarskim bankama. Poslije javnih pritisaka koji su trajali mjesecima, švicarski je kabinet organizirao skupine povjesničara i bankovnih stručnjaka kako bi proučili bankovne arhive, a tek prošlog tjedna povukao je staru politiku i pristao zatražiti organiziranje fonda vrijednog 70 milijuna dolara koji bi pomogao u davanju odštete žrtvama nacističkog holokausta i njihovim nasljednicima zbog izgubljenih računa. U objavljenim odlomcima pisma koje je poslao svojoj vladi, Jagmetti preporučuje da Švicarska pristane na opću isplatu 'jer se židovskim krugovima i D'Amatu mora brzo udovoljiti' kako bi 'nastupio mir na svim razinama'. (...) ... otkriće Jagmettijeve poruke izazvalo je buru prigovora u SAD i Švicarskoj zbog koje je zapravo bio prisiljen na ostavku. 'Ako je točno da je švicarski veleposlanik napisao te opaske, one pokazuju temeljno nerazumijevanje obveze koju je američka vlada preuzela prema svojim državljanima i traženju pravde za ljude čija su ljudska prava ugrožena tijekom Drugoga svjetskog rata', rekao je novinarima u Washingtonu predstavnik State Departmenta Nicholas Burns. (...) Burns je branio akcije židovskih skupina i D'Amata - koji je oštro zahtijevao objavljivanje tajnih švicarskih arhiva za koje kaže da bi mogli rasvijetliti odnose između švicarskih banaka i nacista te status zamrznutih računa iz nacističkog doba. (...) Unatoč oštrim Burnsovim primjedbama, dužnosnici State Departmenta su rekli da Clintonova vlada nije zahtijevala Jagmettijevu ostavku (...) Izvršni direktor Svjetskoga židovskog kongresa Elan Steinberg nazvao je izaslanikov prijedlog i ostavku 'nesretnim incidentom s tragičnim posljedicama', ali je rekao da se njegova organizacija veseli razvoju švicarske odluke o stvaranju kompenzacijskoga fonda za žrtve holokausta. Cilj kongresa, rekao je, ostaje isti - ostvariti 'moralnu i materijalnu naknadu' koju će Švicarska dati za izgubljenu imovinu žrtava holokausta. (...) U Bernu je ministar vanjskih poslova Flavio Cotti izrazio žaljenje jer je 'na takav način morala biti prekinuta doista uspješna i savjesna diplomatska karijera'. Ipak, rekao je, neprijateljski ton pisma nije u skladu s vladinim čvrstim uvjerenjem da se mora poduzeti sve kako bi se nastavio civiliziran i pošten dijalog sa zainteresiranim stranama, posebno sa židovskom zajednicom. Cotti je dodao da je kabinet odlučio zatražiti od istražitelja da ispitaju kako su novine došle do dokumenta kojim se predlaže političko stajalište". *** 'The Washington Post' je istoj temi posvetio i uvodnik u kojem se ističe da "odluka švicarske vlade i banaka koje sad govore o mogućnosti osnivanja fonda od više od 70 milijuna dolara za odštetu žrtvama nacističkog holokausta i njihovim nasljednicima... označava napredak. Dosad je Švicarska odbijala priznati odgovornost za te depozite i pokušala je prebaciti teret na podnositelje zahtjeva jer su uopće postavili to pitanje. Sad se namjeravaju suočiti ne samo s bankarskom obvezom prema ulagačima nego i s moralnom obvezom prema sebi da otvore bolno poglavlje o svom ponašanju u vrijeme rata. Jučerašnje izvješće o umjetninama koje su prije bile u židovskom vlasništvu i koje se sad nalaze u francuskim muzejima, sugerira da Švicarska nije jedina zemlja koja se našla pod takvom vrstom istrage". List je objavio i izvješće Anne Swardson iz Pariza pod naslovom 'Nacistički plijen navodno visi u Louvreu' u kojem dopisnica prenosi pisanje pariškoga 'Le Mondea' koji je objavio da "muzeji u Francuskoj imaju 1.955 umjetničkih djela koje su nacisti zaplijenili ili nabavili od francuskih vlasnika, većinom Židova, u vrijeme okupacije u drugom svjetskom ratu". Dopisnica napominje da je "objavljivanje tih navoda najnovije u dugom nizu izvješća u Francuskoj i širom Europe o tome koliko su blisko neke zemlje surađivale s nacističkim osvajačima". VELIKA BRITANIJA JANE'S SENTINEL POINTER veljača, 1997. Modernizacija hrvatskoga zrakoplovstva "Hrvatske zračne snage (HZS) i dalje se razvijaju prema uvjerljivoj razini na balkanskoj pozornici. Otkako su prošle godine poraženi krajina i bosanski Srbi, glavnu prijetnju za HZS predstavljaju bivša republika Jugoslavija i beogradski zrakoplovi MiG-29. Iako je Hrvatska prisiljena i dalje razmještati borbene zrakoplove MiG-21, napravljena su znatna unutarnja poboljšanja djelotvornosti flote od oko 32 zrakoplova, uključujući dva dvosjeda MiG-21 za vježbe. Većina poboljšanja odnosi se na nove sustave oružja. Među njima su mehanizam za izbacivanje bomba i projektila, prvi put upotrijebljen u operaciji Oluja u napadu na udbinsko uzletište. Hrvatski izvori tvrde da je sustav razvijen prvi put 1994. te da nosi vrlo eksplozivne protutenkovske male bombe (HEAT), po nacrtu slične onima pronađenim u sustavu 262mm višestrukog raketnog sustava Orkan. Svaka ima oblikovano punjenje s 45 g eksploziva HMX. To streljivo proizvodi bosanska muslimanska tvrtka Slavko Rodić u Bugojnu. Nije poznato koliko streljiva nosi svaki nosač, ali su se pokazali vrlo djelotvornima u napadu na zgrade na udbinskom uzletištu i protiv protuzračne obrane. HZS navodno modificira i verzije švedskih raketa brod-brod Bofor RBS-15, koje trenutačno koristi mornarica. Uspjelo je modificirati elektronski paket koji im omogućuje lansiranje iz zrakoplova MiG-21. Pretpostavlja se da to Hrvatima daje vrlo ograničenu sposobnost djelovanja zrak-zemlja, s navodnim dometom od oko 70 km. Okrećući se budućnosti, HZS aktivno pokušava nabaviti određen broj zrakoplova F-16C. Iako zastarjeli, ti će zrakoplovi osigurati mnogo uvjerljiviji odgovor na zrakoplove MiG-29. Istodobno će nedavna nabava 20 švicarskih Pilatusa PC-9... osigurati suvremenije mogućnosti uvježbavanja, ako se to ostvari. Osim novih zrakoplova, HZS su povećale i prijam pilota na vježbe. Trenutačno osnovno uvježbavanje letača pada pod pokroviteljstvo vojnog odjela Fakulteta za transport i veze pri Zrakoplovnoj akademiji u Zadru. U najnovijoj skupini primljeno je 60 novaka. Neki napredniji piloti otišli su na američku zrakoplovnu akademiju". RUSIJA ITOGI 28. I. 1997. Miloševićeva zaštita "Posrednim rezultatom prosvjeda koji su prije više od dva mjeseca počeli u Beogradu i preselili se u susjednu Bugarsku može se smatrati pobijanje prosječnih političkih aksioma. Glavno je otkriće: logika 'baršunastih revolucija' na koncu 80-ih i sredinom 90-ih godina slabo djeluje. Premašivši gotovo dvaput rekord praških studenata (37 dana neprekidnog prosvjedovanja), beogradska se politička oporba, čini se, počinje privikavati na misao da je diktaturu ipak lakše srušiti, nego reformirati. Za to vrijeme srbijanske vlasti i dalje energično razrađuju teoriju otpora demokratskom bogatstvu putem aparatnog pritiska koja će u političke anale vjerojatno ući kao 'Miloševićeva zaštita'. Novost te taktike je u tome što svojim izjavama da je spreman popustiti, Slobodan Milošević stalno zbunjuje protivnike. Priznanje pobjede oporbe na izborima u Beogradu od strane izbornog povjerenstva koje je prihvaćeno kao Miloševićev strateški ustupak, pretvoreno je u lakrdiju u najboljoj tradiciji aparatne glume. Doslovno nekoliko minuta prije isteka roka za podnošenje žalbe, socijalisti na vlasti (Miloševićeva stranka) uložili su priziv na tu odluku. Oporba i studenti moraju sada masama objasniti pravnu kazuistiku. To je, naravno, puno teže nego izviždati 'taticu Slobu'. Prvo su živci popustili savezu Zajedno. Njegovi su vođe očito ljuti što su vlasti prekinule ugodan posao na podjeli općinskih portfelja kojemu se oporba posvetila odmah nakon priznanja pobjede saveza u Beogradu. Zoran Đinđić je u razgovoru za 'Le Monde' već uspio izložiti svoje poglede na urbanistička pitanja u prijestolnici, kao da je već sjeo u naslonjač beogradskog gradonačelnika. A Vuk Drašković se glasno zapitao je li djelotvorna taktika mirnog prosvjedovanja, kada je shvatio da beogradski mostobran za sada ostaje u rukama protivnika. Nezavisni list 'Naša Borba' komentirao je to ovako: srbijanska oporba nikada ne propušta prigodu da ispusti pravu zgodu. 'Miloševićeva zaštita' dovela je u težak položaj i studentski pokret. Studenti koji su uzdrmali zamrznuto srbijansko vojničko društvo počeli su se razbijati na skupinske zahtjeve tipa 'Dolje rektor'. Srbijanske vlasti koje su u mladeži intuitivno osjetile glavnog protivnika, vjerojatno će uzdahnuti s olakšanjem ako uspiju studentski prosvjed usmjeriti u pravcu sveučilišnih nereda. To se za sada nije dogodilo, no beogradska inteligencija koja suosjeća s mladeži sa sve većom zabrinutošću govori da je trenutno potrošena socijalna osnova za moguće pristaše demokracije. Srbijansko društvo koje je tijekom rata ostalo bez sto tisuća diplomiranih stručnjaka (napustili su zemlju kako bi izbjegli mobilizaciju), još se nije oporavilo od te svojevrsne 'socijalne čistke'. Uostalom, vođe saveza Zajedno ne brine taj uznemiravajući simptom. Kako tvrdi nezavisni tisak, oni svoj glavni zadatak vide u diskreditaciji Miloševića pred Zapadom, a ne pred srbijanskim biračima. Oporba nastoji dokazati da je vođa koji ne može razriješiti krizu u svojoj zemlji za Zapad prestao biti jamcem Daytonskih sporazuma o Bosni. Mjesto odgovora Milošević se počeo igrati slijepog miša: čas je priznavao 'djelomične povrede' i smjenjivao dužnosnike koji su pogriješili, čas je dopuštao protunapadaje aparata. Ta je prividna neodlučnost postupno pretvorila masovni zanos koji prijeti 'baršunastom revolucijom', u potezanje konopca. Kriza je postala dugotrajna. Zato većinu Srba Milošević ne mora uvjeravati da nije on doveo društvo na rub rascjepa. Savez Zajedno mora dokazati da ima široku socijalnu osnovu. Miloševićev je cilj bio prisiliti vrijeme da radi za njega. Za razliku od oporbe koja nakon dva mjeseca prijetnji nije uspjela organizirati opći štrajk, Predsjednik u džepu ima još nekoliko aduta. Neke od njih već je otkrio. (...) Milošević je dao do znanja da slabljenje svoga položaja u Bosni obilato može nadoknaditi 'kosovskom kartom'. TANJUG-ov komentar može se tumačiti i kao poruka SAD-u koje su sredinom siječnja ponovno zamrznule gospodarske odnose s Beogradom. Čak je i SAD-u teško istodobno se baviti osiguranjem mira u Bosni i na Kosovu. Drugi Miloševićev adut može biti uzdanje u vođu srbijanskih nacionalista Šešelja kojega je u vrijeme bosanskog rata srbijanski Predsjednik ubrajao u svoje 'najdraže oporbenjake'. Šešeljeva je Srpska radikalna stranka već poduprla zahtjev socijalista da sudskim putem dobiju pobjedu saveza Zajedno na općinskim izborima u Beogradu. U vrijeme rata vanjska je prijetnja pomogla Miloševiću da ujedini srbijansko društvo. Sada ga on dovodi do rascjepa. Ni demokratski savez ni studenti za sada ne mogu ujediniti Srbe u ime novih ideala. Šešelj nije opasan jer ih više ne može ujediniti ratnim poklikom. Kao što se zna, u rascijepljenim društvima revolucije su rijetko 'baršunaste'. Ako oporba izgubi vlast nad sobom, Milošević zna što će učiniti", pišu Oleg Bojić i Dmitrij Sabov. SEVODNJA 28. I. 1997. Redarstveni odredi uzmaknuli pred svetim Savom Jelena Ščedrunova piše o proslavi blagdana Sv. Save u Beogradu. U napisu se među ostalim kaže: "No većinu sudionika u procesiji doveli su na ulicu ne toliko vjerski koliko politički osjećaji. Srpska se Crkva otvoreno očitovala za potporu oporbenom savezu Zajedno koji traži da se prizna njegova pobjeda u drugom krugu općinskih izbora od 17. studenoga. No glavno je da je ovaj blagdan pružio odličnu mogućnost da se republičko čelništvo upozori kako se redovi pristaša oporbe nimalo nisu prorijedili. (...) No čak ni najdraži svetac nije u stanju pomoći Srbima da razriješe sadašnju političku krizu. Vlast i oporba vode razgovor gluhih, pokazujući tek međusobnu mržnju. Ovih je dana Moskva poduzela prvi korak u razrješenju srbijanske krize, poslavši u nedjelju u Beograd zamjenika ministra vanjskih poslova Igora Ivanova. U subotu je tamo stiglo i izaslanstvo ruske državne Dume. Parlamentarci su razgovarali s trima srbijanskim oporbenim strankama, pri čemu je ostalo nejasno zašto su bile izabrane upravo te organizacije budući da dvije od njih ne sudjeluju u sadašnjim prosvjedima. Sa Socijalističkom strankom Srbije na vlasti nisu se uspjeli susresti. Za razliku od njih Igor Ivanov trebao je jučer osobno razgovarati sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem kojemu je, pretpostavljamo, iznio rusko stajalište prema zbivanjima u Srbiji. Nije poznato je li zamjenik ministra donio osobnu poruku ruskog Predsjednika srbijanskom kolegi (u razgovoru za ITAR-TASS Ivanov je izbjegao odgovor na to pitanje). Najavljeni su također susreti ruskog izaslanika s predstavnicima oporbenih stranaka. Posjet Igora Ivanova pokriven je velom tajne. Na Smolenskom trgu jučer ga nisu htjeli komentirati. Vjerojatno zato što Moskva namjerava poduprijeti Slobodana Miloševića, no obznanom takvog stajališta izgubit će mogućnost utjecaja na srbijansku oporbu koja i tako gleda na Zapad. U takvoj situaciji nije moguća Miloševićeva pobjeda mirnim putem. On mora ili popustiti oporbi ili je rastjerati tenkovima. Dani koji su pred nama pokazat će je li Moskva uspjela uvjeriti srbijanskog druga da je prvi put puno bolji, ponajprije za njega samog." SRBIJA POLITIKA 28. I. 1997. Provociranje Srba "Kao što se, na žalost, i očekivalo, otvaranje UNTAES-ove tranzitne ceste Osijek-Vinkovci kroz teritorij Srijemsko-baranjske oblasti, već u prva dva dana donijelo je incidente i uznemirenost srpskog stanovništva. (...) Pritisnuti prijetnjama i izloženi neugodnostima, Srbi napuštaju ta područja. I tako, svakim sljedećim korakom, rubna područja prema Hrvatskoj ostaju sa sve manje srpskog stanovništva, a dio teritorija praktično se otkida od Srijemsko-baranjske oblasti". Događanja na hrvatskoj političkoj sceni "(...) Supek se i ovom prilikom založio za Hrvatsku u kojoj će težište biti na parlamentarnoj demokraciji, dok predsjednik države ne bi bio vladar već više u funkciji predstavljanja vlasti. Kritički se izrazio i o aktualnoj situaciji s političkim strankama, za koje smatra da 'nisu dorasle trenutku, jer ne znaju definirati razvojnu strategiju Hrvatske, već se iscrpljuju borbom za vlast'". VJESNIK 29. I. 1997. Naklapanja o bankrotu "Nema ništa zgodnije za potrebe prigodničarskih narogušenih 'analiza' od razvlačenja fame o prezaduženosti. Uh, zadužismo se bezglavo preko glave! Takvoj se apriornoj, zastrašujućoj 'konstataciji' doda brojkica, što okruglija za potrebe 'širokih masa' - možda baš 'milijarda dolara' (koliko Hrvatskoj 'fali' po navodima jednog hrvatskog lokalnog dnevnika). Uzme se, uz to, i kakva 'potvrda' toga bankrota sa što višeg mjesta (primjerice, natuknica predsjednika Tuđmana o 'budućem racionalnom zaduživanju'), a sve se zgodno začini patetičnom 'vizijom' života budućih naraštaja čija će nejaka pleća, kao, stenjati pod dugovima države. I, eto priče. Dakle, u Hrvatskoj se konačno uvriježio nakaradan odnos prema ekonomskim statistikama: ako su nepovoljne, onda su nepovoljne, a ako su pak povoljne, onda iza njih 'nešto stoji'. Pa što stoji (a što čuči) iza rasta bruto proizvoda od oko šest posto, tri posto inflacije, vanjskog duga u visini četvrtine bruto proizvoda ili proračunskog manjka manjeg od dva posto bruto proizvoda? Prema nedavnoj analizi jednog poznatog talijanskog dnevnika, to su maastriški kriteriji ali iza njih stoji - Weimar(?), a spomenute će hrvatske novine k njima prisloniti izjavu čelnika omanje političke stranke, te ustvrditi kako je 'Hrvatska pred bankrotom'! Zacijelo, nije posrijedi 'bankrot' u 'računovodstvenom' smislu (premda se, eto, već javljaju i pretendenti na mjesto 'stečajnog upravitelja'). Evidentni tragovi budućeg zaduženja (ne nužno inozemnog) stoje i u prihvaćenom proračunu za ovu godinu. Tamo je zapisan nimalo okrugao planiran deficit od 2,863.697.888 kuna. To je činjenica koju nitko ne krije, ali i brojka koja malo koga zabrinjava s obzirom na dosadašnji nizak stupanj zaduženosti, pridošli investicijski rejting te sveukupnu uvjerljivost gospodarske stvarnosti. No, što će nam činjenice kad imamo 'bankrot države' i konjukturu naklapanja. Do sličnih je motrišta došao još prije pola stoljeća i poznati njemački nihilist kazujući kako ne postoje moralne činjenice, već samo moralno tumačenje činjenica. Ili se nekome čini da ova priča o bankrotu nema ništa s nihilizmom, a kamoli s moralom?", pita na kraju svog komentara Vedran Kukavica. SECI u teoriji i praksi U povodu posjeta makedonskog ministra vanjskih poslova Hrvatskoj i još jedne potvrde zavidne razine odnosa ovih dviju zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije, a da ih nitko ne tjera i silom okuplja u okviru nekakve 'regionalne inicijative', Mihailo Ničota piše o američkoj SECI inicijativi. Uz ostalo, Ničota piše: "Naime, novi, vrlo plodan krug hrvatsko-makedonskih razgovora u Zagrebu ponovno je pokazao koliko se razlikuju teorija i praksa toga SECI-ja. Hrvatska je, kako je naglasio Granić, pripravna sudjelovati u pojedinačnim programima suradnje s pojedinim državama, ali kategorički odbija biti formalnom članicom bilo kakve političke ili slične, makar i vrlo labave integracije. Makedonija, pak, koja se nalazi u drukčijem okruženju - između četiri vatre, od kojih se nastoji ugrijati a ne izgorjeti, kako je rekao predsjednik Gligorov - uvjetno prihvaća SECI samo kao 'eventualno jamstvo američke nazočnosti na Balkanu'. Inače, u načelu, želi surađivati samo na gospodarskim i ekološkim projektima, ali nikako na političkim. Riječ je, zaista, o posebnim interesima pojedinačnih država, koji se ne mogu i ne smiju trpati u nekakav zajednički regionalni koš. A pojedinačne države, kako pokazuje i primjer Hrvatske i Makedonije, koje se ponajprije vlastitim putovima nastoje kretati prema širim euroatlantskim integracijama, kada nalaze zajedničke interese mogu razviti vrlo dobru suradnju, ne čekajući da i neke od ostalih 'članica' fiktivne 'regionalne inicijative' sazriju do toga stupnja da se priključe 'paketu'", zaključuje Ničota. Mesićevi pristaše u škripcu Komentirajući rješenje Ministarstva uprave "iz kojeg se jasno vidi kako HND ovlašteno predstavljaju i zastupaju Josip Manolić i njegovi pristaše", Branko Podgornik ocjenjuje kako ono "označava definitivni odlazak HND-a kao vjerodostojne stranke s hrvatske političke pozornice. Rješenje nadležnog MInistarstva na svoj je način zapečatilo i politički razlaz Manolića i Mesića, dvojice suradnika koji su prije tri godine zatresli cijelu hrvatsku političku scenu. Sada, međutim, drmaju samo ostatke svoje stranke, koja se isprva mnogima činila perspektivnom, ali je ostala bez perspekive, čemu su u velikoj mjeri pridonijela upravo dvojica njezinih osnivača. I dok su surađivali, HND je na parlamentarnim izborima 1995. postigao samo tri posto glasova, a nakon višemjesečne svađe mogu dobiti još i manje", ocjenjuje Podgornik i u nastavku komentira razloge razlaza bivših suradnika. Ističe kako je, unatoč tome što su imali potpuno suprotno stajalište glede Sporazuma o normalizaciji odnosa Hrvatske i SR Jugoslavije, glavni razlog raskola bilo "pitanje treba li HND surađivati s HDZ-om kad je riječ o zagrebačkoj krizi". Predviđajući buduća događanja, Podgornik ocjenjuje kako Mesićevim pristašama nije ostalo "drugo osim pravnih lijekova. No, kako su lokalni izbori pred vratima, čini se da bi Mesićevi pristaše mogli zaključiti kako im sudsko natezanje može škoditi, jer da za njega nemaju dovoljno vremena. Mesićeva skupina našla se u velikom škripcu", ističe Podgornik i objašnjava: "Stranke koje nisu registrirane ne mogu izaći na izbore. Budući da je zakon ne priznaje, skupina oko Mesića više ne može kao stranka ući ni u najavljenu predizbornu koaliciju s Hrvatskom narodnom strankom. Čini se da toj skupini - ako želi izići na izbore - preostaje povratak pod Manolićevo kormilo, što je malo vjerojatno, ili prelazak u neku drugu stranku. Je li to vjerojatniji ishod?" VEČERNJI LIST 29. I. 1997. Ključ za Europu "Orijentacija Hrvatske prema euro-atlantskim političkim, gospodarskim i sigurnosnim integracijama neupitna je, a dobar dio aktivnosti naše diplomacije i državnog vrha usmjeren je ostvarenju toga cilja. Ponekad nas ljuti kad spomenute euro-integracije 'traže dlaku u jajetu'. Bilo je tako s primanjem u Vijeće Europe, a čini se da će Hrvatska i dalje u tom pogledu morati voditi dugotrajne i uporne rovovske bitke, koje će zahtijevati puno vremena, iznimnu količinu upornosti i strpljivosti", piše Marina Šerić i napominje kako postoje "dva osnovna ključa koja mogu odškrinuti vrata Hrvatskoj" za ulazak u EU te 'Partnerstvo za mir' - "reintegracija istočne Slavonije i uspješno privođenje kraju procesa koji je započeo u Daytonu, a na koji je i Hrvatska stavila svoj potpis". Istaknuvši još jednom kako "za sve to treba vremena i strpljenja", novinarka ocjenjuje kako su toga svi svjesni i vode bitku za spomenute ciljeve "politikom malih (ali nipošto beznačajnih) koraka". Jedan od prvih novinarka vidi u najavljenom potpisivanju sporazuma o prijateljstvu i suradnji s Italijom, prvim takvim sporazumom s nekom zemljom članicom EU. "U prvoj polovici godine treba aktivirati (inicijativa je već učinjena) i pregovore o Sporazumu o suradnji s Europskom unijom, što je prvi korak povezivanja s tom integracijom, te također pokrenuti cijelu priču s PHARE-programom", dodaje još novinarka i na kraju piše: "Ne smije se zapostaviti ni zemlje koje se nalaze u prvoj skupini kandidata za prijam u EU. Promoviranje u Poljskoj knjižice 'Kako poslovati s Hrvatskom', iznimno je bitno jer je to zemlja koja pripada toj grupi, koja je golemo tržište i u koje se trenutačno najviše ulaže. Sitni koraci možda su izazovi strpljenja, ali zasigurno vode do uspjeha". 290155 MET jan 97