IZVJEŠĆE PREDSJEDNIKA TUĐMANA (I)

ZAGREB, 22. siječnja (Hina) - Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman na zajedničkoj sjednici oba doma hrvatskog Sabora podnio je danas Izvješće o stanju hrvatske države i nacije u 1996. godini. #L# Na početku svog obraćanja Saboru predsjednik Tuđman je iznio osnovne značajke 1996. godine. U 1995. oslobođen je najveći dio hrvatskog okupiranog područja. Time je osigurana opstojnost hrvatske države i zaštićeni njezini dugoročni strateški interesi. Ostvarenjem tog temeljnog cilja sveukupne nacionalno-državne politike, stvoreni su preduvjeti da 1996. bude prva, istinski mirnodopska godina. Osnovni ciljevi hrvatske državne politike u prošloj godini bili su: osiguranje mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, učvršćenje vanjskopolitičkog položaja suverene i samostalne Hrvatske, kao srednjoeuropske države, dalja izgradnja i jačanje demokratskog ustroja na osnovama vladavine prava i socijalne pravde, te dalji preustroj gospodarstva koji će jamčiti poticanje razvitka, zaposlenosti i postupnog podizanja životnog standarda kako uposlenih, tako i umirovljenika i svih stradalnika Domovinskog rata. Smatram da, uvodno u ovom Izvješću, mogu s punim pravom reći, da smo u najvećoj mogućoj mjeri uspjeli u ostvarivanju tih temeljnih zadaća državne politike. Ako smo 1995., s pravom ocijenili kao godinu "...burnih zbivanja i važnih događaja od najvećeg povijesnog značenja od uspostave samostalne i demokratske hrvatske države", onda i prošlu, 1996., možemo ocijeniti, isto tako, vrlo uspješnom. Postignuti rezultati u toj godini, kao i u čitavom razdoblju od uspostave suverene Hrvatske mogu se poricati samo sa stanovišta nepoznavanja i nedobronamjernosti ili demagoškog politikanstva. U prošloj godini, državno vodstvo, svekoliki hrvatski narod i svi hrvatski građani, bili su, međutim, suočeni sa znatno drugačijim, pa i potpuno novim izazovima i zadaćama. Bilo je to u promijenjenim mirnodopskim prilikama, ali su one bile i ostaju bremenite teškim ratnim naslijeđem, i veoma složenim međunarodnim okolnostima. Među njima posebno valja spomenuti višestrane pokušaje vanjskog miješanja u unutrašnji demokratski razvitak suverene Hrvatske, a također i planove međunarodnih krugova o regionalnom integriranju Hrvatske u balkanskim ili jugoistočnoeuropskim okvirima, što je za hrvatski narod posve neprihvatljivo. II. VRAĆANJE HRVATSKOG PODUNAVLJA U HRVATSKI USTAVNO-PRAVNI POREDAK Pošto smo svojim ratnim pobjedama, oslobađanjem središnjih okupiranih područja hrvatske države, i promjenom strateškog odnosa snaga na ovom području, promijenili svekolike odnose, dobili smo čvrsta jamstva međunarodne zajednice za mirno vraćanje preostalog okupiranog područja Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Tako je od početka 1996. godine započela provedba Zagrebačko-erdutskog sporazuma o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja, pod privremenom upravom UNTAES-a na čelu s generalom J. Kleinom, u ustavno-pravni sustav hrvatske države. Iako je početak reintegracije kasnio nekoliko mjeseci, 21. lipnja 1996. uspješno je završeno razvojačenje Podunavlja. U tom je postupku 16.000 pripadnika srpskih paravojnih postrojbi razvojačeno bez ijednog incidenta, uz istodobno povlačenje svog teškog naoružanja. Istodobno, u suradnji UNTAES-a i Ministarstva unutarnjih poslova započeo je i otkup lakog i osobnog naoružanja, koje je preostalo kod civilnog pučanstva tog područja. Završetkom razvojačenja hrvatskog Podunavlja, počela je uredovati prijelazna policija, u sastavu koje u ovom trenutku djeluje i više od 300 hrvatskih redarstvenika, s tendencijom povećanja tog broja. Tijekom 1996., prvi rezultati provedbe mirne reintegracije - nakon razoružanja srpskih paravojnih postrojbi - bili su u tome što su otvorene najvažnije komunikacije - cestovni i željeznički promet i plovni putovi, te vraćena naftna crpilišta Đeletovci. Nakon normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa uspostavljen je na Bajakovu (kod Lipovca) i redovan međunarodni granični prijelaz između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije. Na ostalim graničnim prijelazima prema SR Jugoslaviji nalazi se prijelazna carina u kojoj rade i hrvatski carinici, a granični režim odvija se sukladno hrvatskim zakonima. Isto tako otvoren je i redovit granični prijelaz (kod Kneževa) i prema Mađarskoj, preko kojeg se ubrzo razvio živ promet između Osijeka i Mađarske. Već tijekom 1996., UNTAES je u potpunosti vratio pod suverenu hrvatsku vlast dio hrvatskog Podunavlja - nekoliko mjesta u tzv. srijemskom trokutu. U tom je području uspješno započeo i povratak hrvatskih prognanika u njihove domove, što je omogućeno uzorno organiziranom obnovom koju financira hrvatska država. Tu je odmah uspostavljena i djelatnost svih javnih službi od važnosti za normalan život pučanstva. Na taj je način napokon započeo povratak hrvatskih prognanika nakon punih pet godina neizvjesnosti. Uskoro će prema istom uzoru započeti povratak i u sela Antunovac, Ernestinovo i Bilje, a također i u područje tzv. baranjskog trokuta. Mirna reintegracija završit će se u cijelosti do sredine 1997. godine, s tim da je realno pretpostaviti da će se povratak prognanika okončati najkasnije do kraja godine. Provedba mirne reintegracije bila je moguća i stoga, što se - osobito nakon normalizacije odnosa između Hrvatske i Jugoslavije (Srbije) - dio srpskog pučanstva ne protivi reintegraciji. No, unatoč početnim uspjesima u reintegraciji, valja napomenuti da još uvijek postoji žilav otpor pojedinih skupina srpskih ekstremista, koji se nikako ne žele pomiriti s neizbježnošću vraćanja Podunavlja u ustavnopravni i gospodarski sustav Hrvatske. Neki predstavnici lokalnih Srba postavljali su i nerealne i za hrvatsku javnost posve neprihvatljive zahtjeve za političkom autonomijom i posebnim statusom tog područja, nastojeći i dalje odugovlačiti provedbu mirnog rješenja. Nasuprot tome, Hrvatska je opetovano pokazala svoju spremnost za mirno rješenje, jamčeći srpskom pučanstvu sva građanska i etnička (manjinska) prava. I s ovog mjesta pozivam sve Srbe, hrvatske državljane s tih područja da sudjeluju na izborima za tijela lokalne i županijske samouprave i za Županijski dom hrvatskoga Sabora. Moj nedavni boravak u Vukovaru i na dunavskoj granici, označio je više nego simbolično skori i konačni povratak hrvatske države u područja hrvatskog Podunavlja. Koristim ovu prigodu, kako bi pred ovim visokim Domom odao priznanje hrvatskim prognanicima za njihovo ponosno, strpljivo i dostojanstveno držanje, i za pokazano povjerenje u rad svih sastavnica hrvatske državne vlasti. Isto tako naše priznanje zaslužuje i privremeni upravitelj, general Klein, za uporna i razborita nastojanja da se mirna reintegracija, unatoč svim teškoćama, ipak uspješno privede kraju. To će ujedno značiti da će se uspješno završiti i mandat UNTAES-a kao rijedak primjer djelotvornosti mirovnih snaga. Više ne može biti nikakve dvojbe da će se Hrvatska ove godine u potpunosti vratiti bez novih žrtava i razaranja - sa svojim pobjedničkim stjegovima - u Vukovar, taj simbol hrvatske borbe za svoju slobodu i državu, i na Dunav, vraćajući područja Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srijema u krilo Domovine. III. VANJSKA POLITIKA I MEĐUNARODNI POLOŽAJ HRVATSKE 1. Odrednice hrvatske vanjske politike O osnovnim odrednicama hrvatske vanjske politike govorio sam opširnije u prošlogodišnjem izvješću hrvatskom državnom Saboru. To su: ostvarenje suverene hrvatske vlasti na cijelom državnom području, rješenje krize u Bosni i Hercegovini na osnovama dosljedne provedbe Washingtonskih i Daytonskih sporazuma, poticanje i razvijanje političke, gospodarske i svake druge suradnje sa svim, i osobito susjednim zemljama, uz čvrstu i dosljednu obranu vlastitih nacionalno-državnih interesa. Posebnu važnost pridajemo i usmjerenju Hrvatske prema europskim, osobito srednjoeuropskim gospodarskim integracijama, a isto tako i prema europsko-atlantskoj sigurnosnoj integraciji. I u protekloj godini posebnu smo pažnju posvećivali produbljivanju prijateljskih i partnerskih odnosa s glavnom svjetskom velesilom - SAD, i na političkom, i na obrambenom području. Promicali smo dobre i prijateljske odnose sa svim zemljama EU, sa Svetom Stolicom kao glavnim moralnim autoritetom u svijetu, s Ruskom Federacijom, s NR Kinom i drugim azijskim zemljama, sa zemljama Konferencije islamskih zemalja i zemljama pokreta nesvrstanih. Danas Hrvatska ima uspostavljene diplomatske odnose sa 120 država, dok je sa 7 država taj postupak u tijeku. Bili smo i ostajemo zainteresirani za što bolje odnose sa svim zemljama u kojima žive brojne skupine naših iseljenika. 2. Situacija u Bosni i Hercegovini nakon Daytonskih sporazuma Promjenom strateške situacije, do koje je došlo nakon hrvatskih vojnih uspjeha, stvorene su pretpostavke za mirovnu inicijativu zemalja Kontaktne skupine pod vodstvom SAD, slijedom čega je zaključen Daytonski sporazum, koji je potpisan u Parizu prosinca 1995. godine. Na konferenciji u Daytonu Hrvatska je bila jedan od najuvaženijih konstruktivnih čimbenika, pridonijevši mnogo uspješnom završetku konferencije, okončanju rata i novom ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine. Tim sporazumom osigurani su hrvatski strateški interesi. Njime je zajamčena opstojnost i ravnopravnost hrvatskog naroda, kao konstitutivnog naroda u cijeloj Bosni i Hercegovini, i posebno u hrvatsko-bošnjačkoj Federaciji, na osnovama Washingtonskog sporazuma o oživotvorenju Federacije, i o njezinoj tijesnoj povezanosti s Hrvatskom. U tu svrhu potpisan je i Sporazum (također u Parizu) o uspostavi Zajedničkog vijeća za suradnju Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom i Federacijom Bosne i Hercegovine. No, u svezi s tim javljaju se neka otvorena pitanja o kojima smo već započeli razgovore s predstavnicima i hrvatskog i bošnjačkog naroda, na osnovama načelne suglasnosti o povezivanju Hrvatske i Federacije. U cjelini uzevši vojni dio Daytonskog sporazuma proveden je u potpunosti, dok se u političkom dijelu javljaju mnoge teškoće i različite namjere. Stanovište Hrvatske u svemu tome jasno je i dosljedno. Smatramo da treba provesti i slovo i duh sporazuma iz Daytona, ali i Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH. Samo to jamči mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini i stvara pretpostavke za uspostavu novog međunarodnog poretka u tome području. Hrvatska zbog geopolitičke povezanosti ne može biti nezainteresirana za ono što se događa u BiH, a niti za sudbinu dijela hrvatskog naroda koji svoju opstojnost može osigurati samo kao konstitutivan i ravnopravan narod u najtješnjoj povezanosti sa suverenom hrvatskom državom. To je ne samo od strateškog nacionalno-državnog interesa, nego i ustavna obveza hrvatske države i moralna obveza cijelog hrvatskog naroda. 3. Odnosi Hrvatske sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom) Nakon što je na Daytonskoj mirovnoj konferenciji postignut sporazum o mirnom vraćanju još okupiranih područja hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak Hrvatske, počela se, postupno, ostvarivati normalizacija odnosa Hrvatske sa SR Jugoslavijom. Hrvatska državna politika vodila je cijelo vrijeme, od raskida državnopravnih veza s bivšom Jugoslavijom, računa o potrebi normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa na osnovama međusobnog priznanja i poštivanja teritorijalnog integriteta. Bez normalizacije tih odnosa ne bi bila moguća niti mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, niti stabilnost mira i napredak na ovim prostorima. Stoga je hrvatska vanjska politika pridala važnost normalizaciji odnosa sa Srbijom, usprkos nekim dosta glasnim mišljenjima da s krivcima osvajačkog rata i svega prouzročenog zla ne treba obnavljati i normalizirati odnose. Svakome tko imalo poznaje povijest i međunarodne odnose u suvremenom svijetu potpuno je jasna neodrživost takvih gledišta. Hrvatska - ne samo zbog svijeta nego i zbog svojih interesa - mora težiti normalnim susjedskim odnosima sa Srbijom, premda s njom ne želi više imati nikakve zajedničke države, ili posebnih integracijskih veza. No, uspostava normalnih diplomatskih odnosa, te prometnih i gospodarskih veza bila je neizbježna, od koristi je za obje države i za međunarodnu zajednicu, kao pretpostavka za stabilnost novog međunarodnog poretka. Nakon Daytonske konferencije, normalizacija odnosa bila je u određenom zastoju, ponajviše zbog otpora i špekulacija u svezi s hrvatskim Podunavljem i Prevlakom. Do novog poticaja došlo je nakon mog susreta sa Slobodanom Miloševićem (na poziv grčkog premijera Simitisa) 6. kolovoza 1996. godine u Ateni. Kratko vrijeme nakon toga, (23. kolovoza 1996.), potpisan je u Beogradu Sporazum o normalizaciji odnosa, a 9. rujna 1996. uspostavljeni su puni diplomatski odnosi razmjenom diplomatskih nota. Postojeća predstavništva podignuta su na razinu veleposlanstava. Sporazumom o normalizaciji SR Jugoslavija, to jest Srbija, definitivno je priznala teritorijalni integritet Hrvatske, dajući javno do znanja ne samo svojim ekstremistima nego i svemu srpskom pučanstvu u Hrvatskoj da više ne mogu računati na oružanu pomoć, već da moraju prihvatiti hrvatsku državu. Premda između Hrvatske i SR Jugoslavije postoji još niz neriješenih problema, treba se nadati da će se proces normalizacije nastaviti. U svezi s tim u pripremi je niz dvostranih sporazuma (o zračnom, cestovnom i željezničkom prometu, o međunarodnom prometu, o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, o zaštiti voda, o socijalnom osiguranju). Sporazum o normalizaciji prihvaćen je s velikim odobravanjem od svih međunarodnih čimbenika, kao dokaz prestanka "ratnog stanja" i uspostave mira na ovom području. 4. Hrvatska i europske integracije Već sam podsjetio da sam i u svom prošlogodišnjem izvješću Saboru, naveo kao jednu od najvažnijih zadaća hrvatske vanjske politike: povratak Hrvatske u srednjo-europski civilizacijski i gospodarski krug, s jasnim opredjeljenjem za euro-atlantske integracije. U tom je smjeru Hrvatska dosljedno razvijala svoj demokratski poredak, usprkos svim ratnim nedaćama. Međutim, prvi formalni početni korak učinjen je tek primanjem Hrvatske u Vijeće Europe 6. studenoga 1996.. Taj je čin dugo i neopravdano odgađan zbog nesklonosti onih političkih krugova u Europi koji su smatrali, i još uvijek smatraju, da je trebalo održati Jugoslaviju po svaku cijenu, kao uspješan model višenacionalne i viševjerske državne zajednice. Za njih je Jugoslavija bila glavni oslonac versajskog poretka na području jugoistočne Europe, ali i primjer ostalim narodima u višenacionalnim državama u Europi kako je moguće i nužno ostati u takvim višenacionalnim zajednicama. Očuvanje bivše Jugoslavije pomoću reformskih komunista uporno su podupirali mnogi međunarodni čimbenici, od Londona i Pariza, Rima i Bonna, do Moskve i Washingtona. To se očitovalo osobito u prijelomnim danima 1989. i 1990., kad je Anti Markoviću bila obećavana znatna financijska potpora Zapada, ako bi sa svojim Savezom reformskih snaga očuvao Jugoslaviju kao demokratsku zemlju slobodnog tržišta. U to je vrijeme i bivši predsjednik Mitterrand obećavao Borislavu Joviću francusku potporu za uključivanje u Europsku zajednicu, a i bilateralnu suradnju za razvitak Jugoslavije. Gorbačov je, što je potpuno razumljivo, također davao potporu Jugoslaviji i inzistirao kod Jeljcina da zauzme jasno stanovište, bojeći se da će primjer Jugoslavije negativno utjecati na spremnost naroda Sovjetskog Saveza, u prvom redu baltičkih, za ostankom u sovjetskoj zajednici. Slična su gledišta zastupali i službeni predstavnici drugih zemalja Europske zajednice. Kad su se svi napori za očuvanje Jugoslavije pokazali jalovim, te se ona raspala usprkos očekivanju međunarodnih krugova da će jaka jugokomunistička armija spriječiti osamostaljivanje Hrvatske, pojavili su se različiti pokušaji obnavljanja jugoslavenske zajednice. Zbog kompromitacije državno-političke ideje različiti prijedlozi su polazili, i polaze, od svrhovitosti gospodarskog povezivanja, s nadom da će to s vremenom omogućiti i stvaranje novih državnopravnih veza. Zadaća je u prvo vrijeme bila dana "nevladinim organizacijama", "uglednim intelektualcima" i "pragmatičnim gospodarstvenicima", da bi se danas došlo do službenih nacrta mjerodavnih međunarodnih čimbenika o regionalnoj integraciji. Još u rujnu 1992. godine održan je u Beogradu kolokvij o novoj zajednici republika bivše Jugoslavije. Poticatelj i glavni organizator Boris Vukobrat, osnovao je, uz nesumnjivu vanjsku političku i novčanu potporu, "Fundaciju za mir i rješavanje kriza", utemeljenu na potrebi stvaranja nove zajednice. Nizali su se dalje "znanstveni skupovi". Jedan je održan na utjecajnom Harvardskom sveučilištu, s prijedlogom profesora Rogera Fischera za globalno rješenje za bivšu Jugoslaviju, u novoj "Jugoslavenskoj" ili "Balkanskoj uniji". Nakon toga Vijeće Europe i lokalna istarska vlast organiziraju u Brtonigli, na hrvatskom području, skup pod nazivom "Regionalna samouprava i transgranična suradnja". Nakon toga, u jesen 1996. u Australiji se pojavljuje brošura "Istra - eksperiment Europe". Iza zamaskiranog podnaslova "Kulturni projekt" krije se zapravo težnja za izdvajanjem Istre iz Hrvatske (i dijelova iz Slovenije i Italije) u "Regiju unutar Europe". Za takvo pretvaranje Istre u "međunarodni europski kulturni park" pokrenut je i "Fond za Istrijanstvo", a među inicijatorima čitavog projekta spominju se i istaknuti članovi IDS-a. U Parizu se održava Konferencija o ekonomskom razvitku Balkana i Jugoistočne Europe, organizatori koje su Vukobratova Fundacija i Međunarodna mreža "Europa i Balkan" Sveučilišta u Bologni. Iz Italije dolazi i primamljiviji naziv "Euroslavija". Znanstveni ravnatelj konferencije bio je prof. dr. Branko Horvat iz Zagreba, a financijsku potporu dala joj je Komisija Europske Unije! O djelovanju Soroševe zaklade "Otvoreno društvo" javnost je nešto bolje, ali ipak nedovoljno, upoznata. Toj razvijenoj mreži daje se iz inozemstva velika potpora, kao uspješnom primjeru djelovanja za obnovu "demokratskog prostora" na području bivše Jugoslavije, bez obzira što je Soroševa aktivnost u nekim drugim zemljama (npr. i u SAD i u Italiji) podvrgnuta kazneno-pravnom ispitivanju. Među sličnim tzv. znanstvenim skupovima, koji se pretežno bave ljudskim pravima na ovom području kao pretpostavkom međusobnog povezivanja, treba spomenuti i Konferenciju Ditchley zaklade u Engleskoj o budućnosti zemalja bivše Jugoslavije. Tu je i pokušaj skupine dr. Paula Wernera iz Njemačke, da pod "zvučnim" imenom DEHOS (Demokratski hrvatski opći sabor) ostvari koaliciju lijevih i liberalnih hrvatskih stranaka, za koje se pretpostavlja da bi programski bile za ponovnu integraciju. Nisu izostali niti pokušaji promidžbe regionalnih ideja na službenoj razini. Još za vrijeme bivše Balladurove vlade, pokrenuta je u Francuskoj inicijativa za zaključivanje regionalnog pakta o sigurnosti, poznata kao Deklaracija iz Royaumonta. Obnovljena je i tzv. bugarska inicijativa, s osloncem na sastanke ministara vanjskih poslova balkanskih zemalja u Beogradu 1988. i u Tirani 1990., s idejom suradnje zemalja regije u osiguranju stabilnosti i ujednačavanju standarda, radi lakšeg integriranja cijele regije u Europu. Sličnu svrhu imalo je i tzv. Balkansko gospodarsko vijeće inicirano od Grčke. A nasuprot regionalnoj balkanskoj inicijativi EU, američka inicijativa za suradnjom u jugoistočnoj Europi (SECI) ima istovjetne, ali i posebne dublje pobude. Već sam u prošlogodišnjem izvješću Saboru spomenuo pojavu ideja o potrebi regionalne balkanske ili jugoistočno-europske integracije, a u svibnju 1996. sazvao sam i Predsjedničko vijeće, upozorivši da bi takva gledišta mogla imati utjecaja kod zaključivanja budućeg sporazuma Hrvatske o suradnji s Europskom Unijom. Sredinom 1996., Europska je Unija počela i službeno objavljivati svoj "regionalni pristup" u ostvarivanju suradnje sa zemljama koje su postigle svoju samostalnost raspadom bivše Jugoslavije i s Albanijom. To stanovište kulminiralo je potkraj 1996. dokumentom Ministarskog vijeća EU, pod nazivom "Zajednička načela budućih ugovornih odnosa s nekim zemljama jugoistočne Europe". U njemu je Hrvatska stavljena u isti "koš" sa SR Jugoslavijom i Bosnom i Hercegovinom i Albanijom. U diplomatskim krugovima taj se nacrt naziva "5+1-1": zemlje bivše Jugoslavije, minus Slovenija plus Albanija. Osnovna teza tog pristupa zemljama "južno od Slovenije i sjeverno od Grčke" - kako ih je nazvao opunomoćeni predstavnik EU Carl Bildt - jest da će Europska Unija tražiti od tih zemalja međusobnu suradnju i povezanost, sličnu onoj kakva postoji u Uniji, kao preduvjet za suradnju Unije sa svakom od njih. Pri tom se uvjetuje izgradnja otvorenih i kooperativnih odnosa i spremnosti ne samo na međusobnu suradnju na svim mogućim područjima, nego i na stvaranju jedinstvenih sustava energetike, telekomunikacija, informatike, svih vrsta prometa, poljoprivrede, zaštite okoliša, slobodan promet ljudi i roba. Jednom riječju čvršće povezivanje no što je igdje do sada ostvareno. Prema američkoj inicijativi o regionalnoj integraciji zemalja u Uniji jugoistočne Europe (SECI), Hrvatska bi se našla još dublje u totalnom balkanskom okviru. Tu Uniju činile bi, uz zemlje koje predviđa regionalni plan EU - tj. Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Albanija - još i Bugarska, Rumunjska i Moldavija, pa čak i Grčka i Turska s dodatkom Mađarske i Slovenije. Pretpostavke za sadržaj, odnosno za suradnju i povezivanje spomenutih zemalja ove šire zamišljene regionalne integracije, istovjetne su planu integracije jugo-balkanske regije prema prijedlogu EU. Bez obzira na sadržajne sličnosti, očite su razlike u svrsi jedne i druge (uže i šire) zamisli regionalne integracije. Prve, zasnovane na žilavo prisutnim versajskim pogledima (i interesima) nekih europskih sila, a druge, SAD, u biti ne toliko u skladu koliko nasuprot onima iz EU. Na nedavno održanom sastanku spomenutih zemalja, što su ga sazvale SAD u Ženevi (5. i 6. prosinca 1996.) za inicijalni dokument, "Izjavu o namjeri", nisu se izjasnili hrvatski predstavnik, zbog načelnih razloga i slovenski, jer u Sloveniji nije bilo Vlade. Sazivači su bili odustali od poziva Jugoslavije, ali je rečeno da će, razumljivo, i ona biti uključena. Uz SAD na ženevskom su sastanku bili predstavnici EU - trojka: Italija, Irska i Nizozemska, a i Rusija. Što bi takva prethodna integracija - svejedno eurojugoslavenska, balkanska ili jugoistočnoeuropska - značila za Hrvatsku, nije teško zaključiti bilo kojem razboritom i obaviještenom građaninu naše države. Po svom geopolitičkom položaju, po čitavoj svojoj četrnaeststoljetnoj povijesti, po svojoj civilizaciji i kulturi, Hrvatska pripada srednjo-europskom i sredozemnom krugu u Europi. Politička povezanost s Balkanom od 1918.-1990. samo je kratka epizoda u hrvatskoj povijesti za koju smo odlučni da se više nikada ne smije ponoviti! Suradnja, zapravo integracija, kakva nam se predlaže s našim južnim susjedima, kao preduvjet odnosa s Europskom Unijom, dovela bi do gospodarskog nazadovanja, a nakon određenog vremena do ponovne političke povezanosti, što bi značilo negaciju svega što je Hrvatska postigla svojom teško stečenom samostalnošću i nezavisnošću. Hrvatska stoga ne može prihvatiti nikakve regionalne integracije, osim one do koje će jednog dana doći s punopravnim članstvom u Europskoj Uniji. Dok hrvatska javnost općenito smatra da su spomenuti planovi regionalne integracije suprotni hrvatskim nacionalnim interesima, tako ne misle oni u SR Jugoslaviji, već ih prihvaćaju, a i dio političkih čimbenika u Bosni i Hercegovini odmah je objeručke prihvatio regionalni pristup. To dovoljno govori samo za sebe! O svemu tome morali bi razmisliti oni pojedinci u Hrvatskoj koji zagovaraju prihvaćanje regionalnog pristupa, jer bi time navodno glavnu ulogu u procesu približavanja Europi preuzela Hrvatska, a ne Srbija, odnosno Jugoslavija! To i jest glavni mamac kojim se Hrvatsku želi pridobiti za takve planove. Međutim, Hrvatska ima dovoljno iskustva sa sličnim idejama od prošlog stoljeća do naših dana. Stoga je nepovratno prošlo vrijeme nezrelosti hrvatske politike i traženja oslonca u političkim krugovima drugih zemalja. Uspostavom svoje samostalnosti i suverenosti, Hrvatska je stvorila osnove da svoju vanjsku politiku vodi u skladu s hrvatskim nacionalnim i državnim interesima, vodeći računa o međunarodnim okolnostima, ali ne podliježući hirovima i interesima nesklonih silnica. Ne prihvaćajući nikakvo formalno uključivanje u bilo kakve regionalne okvire, Hrvatska je, međutim, u potpunosti opredijeljena za razvijanje dobrih odnosa sa svim državama tog područja, posebno na pojedinim projektima od zajedničkog interesa, kao što su prometnice i energetska infrastruktura. U okviru europskih integracijskih kretanja Hrvatska je sudionica Srednjoeuropske inicijative, Radne zajednice Alpe-Jadran, a posebno je za nju važna što bolja i uža gospodarska suradnja sa zemljama Srednjoeuropske udruge slobodne trgovine (CEFTA). Zaključenje gospodarskih sporazuma sa zemljama te udruge, i pristupanje istoj, mora biti neposrednim ciljem hrvatske vanjske politike, jer će se Hrvatska na taj način početi i brže i prikladnije vraćati u onaj okvir svoje prirodne, geopolitičke i kulturno-civilizacijske pripadnosti, iz kojeg je bila istrgnuta, premda ne i bez vlastite krivnje. Što se tiče suradnje Hrvatske s europskim državama, u promicanju ideje europske sigurnosti i stabilnosti, treba istaknuti da je Hrvatska od samog njezinog primanja u tadašnju Konferenciju, a sada Organizaciju o sigurnosti i suradnji u Europi, podupirala ostvarenje načela te Organizacije. I djelotvornu primjenu tih načela, ne samo na svom državnom području, nego i u širem okruženju, u kojem još uvijek prijete opasnosti oružanih sukoba i nestabilnosti. To se posebno očituje u pristanku na osnivanje promatračkih misija, kojima je zadaća praćenje stanja ljudskih i manjinskih prava i razvitka demokratskih institucija. A također i u sudjelovanju u podregionalnom sporazumu o ograničenju naoružanja, što bi trebalo omogućiti da niti jedna od susjednih zemalja ne ojača sredstva svoje nacionalne sigurnosti na štetu drugih. U okviru opće europsko-atlantske suradnje, na osiguranju mira i sigurnosti, Hrvatska želi pristupiti Partnerstvu za mir, te postati i članicom Sjevernoatlantskog saveza (NATO), jer smatra da ta organizacija daje najbolje jamstvo za sigurnost svake svoje članice i za stabilnost cijelog međunarodnog poretka. 5. Hrvatska i Ujedinjeni narodi Suradnja s UN, kao i sa stalnim predstavništvima pojedinih država članica, bila je u najvećem broju slučajeva veoma dobra. To se isto može reći i za specijalizirane organizacije i agencije UN. Treba se, međutim, osvrnuti na jedno područje djelovanja Ujedinjenih naroda na kojem se izražavaju neki čudni odnosi nedostatne objektivnosti, moglo bi se čak reći, i nesklonosti prema Hrvatskoj. Kako i čime objasniti da Tajništvo Ujedinjenih naroda podnosi Vijeću sigurnosti nepovoljna izvješća o stanju poštivanja ljudskih prava u Hrvatskoj, osobito nakon oslobađanja okupiranih područja, pothvatima "Bljesak" i "Oluja"? Nisu li to, kao i svojevremena zanovijetanja oko primanja u Vijeće Europe, svojevrsni pritisci na Hrvatsku!? I logičan nastavak pitanja - zašto?! Hrvatska, dakako, nema i ne može imati ništa protiv međunarodnog praćenja i ocjena poštivanja ljudskih prava na svom području. Začuđujuće je, međutim, da se o poštivanju ljudskih prava neprestano govori samo u slučaju Hrvatske, dok ono nije predmetom pažnje Vijeća sigurnosti u onim drugim zemljama u svijetu gdje za to ima i te kako većih razloga. Kako to da se nikad nije postavilo u Vijeću sigurnosti, na istaknutom mjestu kao posebna točka rasprave, pitanje kršenja ljudskih prava koja su se tijekom niza godina događala prema pripadnicima hrvatskog naroda u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini? Ne možemo se oteti dojmu da se takvim djelovanjem želi pitanje ljudskih prava učiniti djelotvornim sredstvom političkog pritiska na Republiku Hrvatsku radi sasvim drugih ciljeva! Sasvim je sigurno da mi sami moramo učiniti sve, da povreda ljudskih prava u Hrvatskoj ne bude, odnosno, da ih bude što manje. Politička, psihološka klima, nakon užasnih ratnih zbivanja jugokomunističkom i velikosrpskom agresijom, još je uvijek takva da dolazi do povremenih ispada pojedinaca. No, sve to nije državna politika Republike Hrvatske. Ona čini što se god može učiniti putem njezinih državnih tijela da se spriječe ispadi prouzrokovani osobnim traumama i frustracijama pojedinaca. 6. Druge vanjskopolitičke aktivnosti U proteklom su razdoblju glavni pravci djelovanja hrvatske vanjske politike bili usmjereni na promicanje hrvatskih interesa kod najvažnijih međunarodnih čimbenika - Ujedinjenih naroda, SAD, zemalja Kontaktne skupine, Europske Unije, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, i drugih. Sa zadovoljstvom možemo ustvrditi da su ti napori bili svrsishodni i da su pridonijeli učvršćenju međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske. Hrvatska je svojom politikom, čvrstoćom svoga demokratskog poretka i dosljednošću u promicanju sigurnosti i stabilnosti u međunarodnom poretku, postala nezaobilaznim konstruktivnim čimbenikom u ovom dijelu Europe. Razvitak svestrano dobrih odnosa sa SAD ogleda se osobito u prijateljskom posjetu predsjednika Clintona Zagrebu, u siječnju prošle godine, kao i moj susret s njim i potpredsjednikom Goreom u Washingtonu u kolovozu, te moji susreti s drugim američkim dužnosnicima. Tome treba pridodati brojne susrete ministara Granića i Šuška i drugih hrvatskih civilnih i vojnih dužnosnika s američkima. Na taj način Hrvatska se približava ispunjenju uvjeta za pristupanje programu Partnerstva za mir i uključenje u sjeverno-atlantski sigurnosni sustav. Hrvatska i dalje razvija dobre odnose sa svim članicama Europske Unije, osobito s Njemačkom, Francuskom, Italijom, Velikom Britanijom i Austrijom s kojima ima dobre ili vrlo dobre gospodarske, kulturne i ostale veze. Odnosi sa susjednim zemljama su veoma dobri i Hrvatska nema s njima nikakvih većih neriješenih problema. Stanoviti problemi ne narušavaju općenito dobre odnose sa Slovenijom. Naročito su dobri odnosi Hrvatske s Mađarskom, a isto se može reći i za ostale zemlje koje pripadaju Srednjoeuropskoj udruzi slobodne trgovine (CEFTA). U proteklom je razdoblju došlo do daljnjeg razvitka dobrih odnosa s mnogim azijskim zemljama. Osim veoma dobrih i prijateljskih odnosa s NR Kinom, uznapredovali su i odnosi s drugim azijskim zemljama, npr. s Japanom, Indonezijom, Malezijom, (Južnom) Korejom, Indijom, a i s drugim zemljama tog najvećeg kontinenta. Jednako se tako dobro razvijaju prijateljski odnosi s Argentinom, Čileom, te s Brazilom i drugim latinsko-američkim zemljama, a također i s državama članicama Konferencije islamskih zemalja i s brojnim državama afričkog kontinenta. Pored mojih brojnih susreta i brojni susreti predstavnika hrvatske vlade sa stranim visokim državnim dužnosnicima (državnim poglavarima, predsjednicima vlada i ministrima) govore o međunarodnoj afirmaciji Hrvatske i sve širem razvijanju prijateljskih odnosa. Ove se godine očekuje posjet osmorice stranih državnih poglavara i predsjednika vlada Hrvatskoj, a meni je upućeno sedam poziva za posjete stranim zemljama. Treba istaknuti da je Hrvatska u prošloj godini zaključila 97 dvostranih i 10 višestranih međunarodnih ugovora koji uređuju međudržavne odnose na različitim područjima, od gospodarske, znanstvene i kulturne suradnje, do ukidanja viza za putovanja. Na kraju treba istaknuti da će Hrvatska i u narednom razdoblju nastaviti s dosljednom provedbom svoje vanjske politike u interesu mira, sigurnosti i stabilnosti u Europi i u cijelom svijetu, te dobre i plodonosne suradnje sa svim zemljama svijeta. (nastavlja se) (Hina) pp ds 221121 MET jan 97