ZAGREB, 3. siječnja (Hina)- "U srpskoj politici došlo je do
raslojavanja, to je prvi i najupečatljiviji zaključak poslije prvih 50
dana 'uličnih borbi' oko vlasi u Srbiji. Logika 'diferencijacije'
nešto je drukčija no što je bil u vrijeme kada se srpstvo
homogeniziralo na programu 'ujedinjenja svih Srba u jednu državu':
tada su sa strane ostajali samo rijetki pojedinci koji su vidjeli - i
usudili se reći - kamo vodi takva politika; sada se profilira jasnija
linija podjele između vlasti i opozicije, iako je i dalje nedovoljno
jasno što ih sve razdvaja, osim što u politici na istom stolcu ne mogu
sjediti dva tijala. Milošević ili Drašković (ili Đinđić) - jedan je i
dalje suvišan!", piše Mirko Galić u uvodu kolumne 'Na rubu Europe'.
Podsjetivši kako je na početku rata Milošević iza sebe imao i bivšu
Jugoslavensku vojsku, i Srpsku akakdemiju i Srpsku pravoslavnu crvu,
Galić u nastavku analizira tko je i dalje ostao iz njega kao potpora.
Ocjenjuje kako su mu od tri stupa ostale "možda dvije polovice", jer
je vojska proglasila neutralnost i odoljeva kušnjama uplitanja u
srpsko-srpski sukob. Za Akademiju piše kako se "pokušava distancirati
sama od sebe", iako su akakdemici izmislili parolu 'Svi Srbi u jednoj
državi' i nastavlja:
"Jedino se Crkva kod Srba drži dosljedno svoje (velikosrpske) linije:
umjesto da mijenja politiku, promijenila je stranu. Nije više uz
Miloševića, s kojim je s Kosova kretala u boj za 'ujedinjavanje
srpskih krajeva', nego uz njegove protivnike, s kojima bi, očigledno,
htjela nastaviti izgubljeni boj". Kao potvrdu svoje tvrdnje Galić
navodi kako SPC Miloševiću ne spočitava to što je ateist ("bio je to i
u vrijeme Gazimestana") nego što je 'napustio zapadne srpske krajeve'!
"Krajeve, dakle, a ne Srbe, što je bitna razlika: krajevi se mogu
ujediniti samo na račun onoga kome politički i faktično pripadaju, i
sredstvima osvajanja, odnosno rata", napominje Galić.
Upozorava još da SPC nikada nije osudila rat i zločine, pa stoga
njezine namjere "ostaju i dalje opasne, jer ciljem - 'ujedinjavanje
srpskih krajeva' - opravdava svako sredstvo koje takvom cilju može
voditi". Pojašnjava to i na drukčiji način i piše: "Ima li kakve
slučajnosti u tome što se beogradske manifestacije vode u znaku 'tri
prsta'? Jedno je to što ljudi izražavaju svoj vjerski identitet i
slobodu vjere, drugo kad time politički mašu, a treće kad s tri prsta
mogu izražavati osvajačke planove na račun drugih (naroda i zemalja).
Teza o 'zapadnim srpskim krajevima' objektivno se na to svodi.
Da se Crkva u Beogradu odrekla rata, tri prsta u zraku bila bi
podignuta protiv Miloševića; ovako, njih se trebaju plašiti i drugi,
sve dok kod crkvenih ljudi u Beogradu ne prevladavaju evanđeoski
razlozi nad razlozima (velikosrpske) politike", zaključuje Galić.
(Hina) dp gk
082210 MET jan 97
(Hina) dp gk