DNEVNI PREGLED BR. 251. OD 28. XII. 1998.

GLAS AMERIKE - VOA 27. XII. 1998. BiH je u protekloj godini postala protektorat - kaže Chris Bennett, bivši direktor Međunarodne krizne skupine o 1998. u BiH Prilog Ivice Puljića "Za Bosnu i Hercegovinu se najvažnije stvari ne događaju između dva siječnja nego između dva prosinca. Tu mislim na međunarodne konferencije o toj zemlji, na kojima se pregledava što je učinjeno i odredjuje taktika i sredstva za sljedeću godinu. Tako je bilo krajem 1997. na konferenciji u Bonnu, a i sada, krajem 1998., na konferenciji u Madridu," kaže za Glas Amerike Chris Bennett, donedavni direktor Međunarodne krizne skupine za jugoistočnu Europu. Gospodin Bennet u 1998. izdvaja činjenicu da je međunarodni posrednik za BiH Carlos Westendorp dobio mnogo veće ovlasti nego što ih je imao, a to je vrlo vidljivo na projektima zastava, registarskih pločica, putovnice, uklanjanja nekih radikalnih političara te na jačanju pritisaka na nacionalističke struje u cijeloj zemlji, što potvrđuje uhićenje Radislava Krstića, do sada najkrupnijeg uhićenika u Haagu. Chris Bennett izdvaja dolazak Milorada Dodika na mjesto premijera u republici srpskoj. "Međutim, to je značajan potez koji je više obećavao nego što je dao" kaže naš sugovornik koji posebno naglašava, kao značajan događaj u BiH 1998.. održavanje izbora i, kako kaže, pojavu međunarodnog protektorata: "Izbori su bili za međunarodnu zajednicu jedno veliko razočaranje, budući da su mnogi očekivali da će doći do velike promjene, a do nje nije došlo. Najzanimljivija stvar je, ipak, razvoj protektorata u BiH, nakon što je vidljivo da visoki predstavnik obavlja sve više dužnosti koje treba obavljati vlast BiH. Cilj međunarodne zajednice je pronaći rješenje koje pruža međunarodnoj zajednici mogućnost što bržeg napuštanja Bosne i Hercegovine." Hoće li gospodarstvo BiH prestati funkcionirati na "srednjovjekovni način"? "Čitav gospodarski sustav treba mijenjati i to je posao kojeg trebaju odraditi domaće vlasti, jer je sadašnji sustav, u stvari, ostavština komunizma. Tako Zavod za platni promet nadzire cijelo gospodarstvo i time ne daje nikakvu mogućnost privatnom sektoru,". Na tvrdnju da je Robert Gelbard, posebni američki izaslanik za provođenje Daytonskog sporazuma kazao da se u BiH posluje na srednjovjekovni način i da će međunarodna zajednica sve više smanjivati financijsku pomoć BiH, istodobno tražeći okretanje zemlje prema tržišnom gospodarstvu, gospodin Bennett kaže: "Gelbard ima pravo kad govori o gospodarstvu u BiH. Političke vlasti mogu nadzirati cijelo gospodarstvo, a to je jako opasno. Toga nema u zapadnim državama. Nikada nije nijedna zemlja dobila toliko financijske pomoći u tako kratkom vremenu." BiH je dobila mnogo veću financijsku pomoć u odnosu na broj stanovnika nego zapadnoeuropske zemlje nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, gospodarstva tih zemalja imala su zdrave temelje pa ih je lakše bilo obnoviti. U BiH je to teško, jer su ostali gospodarski odnosi iz komunističkog doba. Tako je gospodarski sustav ostao nezdrav i on vapi za reformama. Ukoliko se ne provedu te reforme, ova država će morati živjeti od međunarodne pomoći ili neće imati nikakvu budućnost", kaže Chris Bennett, svjestan postojanja korupcije i organiziranog kriminala u Bosni i Hercegovini: "Jedna je stvar važna, kada su gospodarstvo i politika u pitanju, a to je transparentnost, otvorenost. Korupcija u vladajućim krugovima je svugdje problem, to je problem i u Velikoj Britaniji iz koje ja dolazim. Međutim, ja sam jako sumnjičav ukoliko ne vidim da je u BiH sve otvoreno, pošteno i transparentno, a ništa nije u Bosni transparentno. Opasnost za korupciju je veća ovdje nego u bilo kojoj drugog zemlji. Problem je više u sustavu nego u pojedincima. Uvijek ima loših pojedinaca, ali moramo graditi sustave koji će nas braniti od tih pojedinaca. Problem BiH je to što čitav sustav nije zdrav. Nadam se da će, nakon madridske konferencije, vidjeti mnogo gospodarskih reforma, prije svega ukidanje Zavoda za platni promet koji imaju i Bošnjaci i Srbi i Hrvati. U stvari, prvo se moraju poduzeti političke reforme, jer sve je stvar političkoga nadzora. Tko god su ljudi koji su na političkim položajima, oni mogu krasti od svojih vlastitih ljudi i svoje vlastite zemlje," kazao je za Glas Amerike Chris Bennett, koji odlazi na novi posao u Bruxelles, gdje će pratiti zbivanja u tom dijelu kontinenta. Chris Bennett je u Sarajevu proveo dvije i pol godine i smatraju ga jedim od najboljih svjetskih poznavatelja prilika u zemljama nastalim nakon raspada bivše Jugoslavije. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 28. XII. 1998. Pregled tiska 'The Observer' nam savjetuje kako preživjeti godinu koju će obilježiti 'premillennium tension' i izbjeći sveopću histeriju koja će rasti kako se bude bližio kraj 1999. 'The Observer' jedan od svojih udarnih članaka posvećuje i ekscentričnom bogatašu Richardu Bransonu i njegovom trećem neuspjelom pokušaju obaranja rekorda u putovanju oko svijeta u balonu. Poslije 12 tisuća milja i gotovo polovice puta, Branson se sa svojom posadom spustio nedaleko od Honolulua na Havajima izjavivši kako je sretan što je živ. 'Mislim da sam iskoristio svojih devet života', rekao je pritom Richard Branson. A neke od najpoznatijih holivudskih zvijezda natječu se u nastojanju da uposle Paula Barella, nekadašnjeg batlera pokojne princeze Diane. Najzainteresiraniji su bračni par Tom Cruise i Nicole Kidman te Elisabeth Taylor, a sa svojim se ponudama natječu i Elton John i vojvotkinja od Yorka. Kako piše 'The Observer', Barell je preko noći postao senzacija u Americi i pitanje njegovog upošljavanja pitanje je potvrde statusa velike zvijezde. (BBC) INOZEMNI TISAK NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 24./25./26./27. XII. 1998. Božić kao privatna stvar "Svake godine kancelar na Badnjak kleči u crkvenoj klupi. Božić nije jedina prilika u kojoj ministar rada pokazuje da se uz oltar osjeća kao kod svoje kuće. Ministrica za obitelj pjeva 'Tihu noć' u crkvenom zboru. Ministar financija također svojim zvučnim basom podupire pobožne pjesme u zboru svoje župe. Ta su vremena prošla. Odanost djetešcu Isusu, koju je Kohlova vlada očitovala u jednoj anketi na Božić 1997. g., ne pojavljuje se kod njihovih crveno-zelenih nasljednika. Odanost 'njemačkom Božiću s božićnom jelkom i odlaskom u crkvu' (kao što to formulira agencija AP) očituje još samo ministar gospodarstva Karl-Heinz Funke (SPD). Njegove kolegice i kolege očituju suzdržanost: ministrice i ministri Muentefering, Schily, Trittin, Joschka Fischer, Wieczorek-Zeul, Daeubler-Gmelin i Bulmahn uskratili su informacije o svojoj 'tihoj noći', izjavivši da je 'privatna stvar' slavi li netko Božić i odlazi li u crkvu. Nakon rasprodaje Telekoma i Lufthanse, crveno-zelena vlada provodi vlastitu specifičnu privatizaciju: državotvorno-kršćanski štih, kojem su sve njemačke vlade do sada pridavale veliku važnost, javni odgovor na čuveno pitanje 'kakav je tvoj stav prema vjeri?', uvršten je pod Schroederovom vladom u sferu privatnosti, gotovo intime. Novi naraštaj u kancelarovu uredu ponaša se sukladno općem kretanju: narodne crkve priznate su kao važne društvene ustanove, ali javno očitovanje pripadnosti crkvenoj zajednici više nije traženo. Najjasniji odgovarajući znak bio je prvi službeni nastup crveno- zelene vlade: naime, evangelički kršćanin Gerhard Schroeder prvi je njemački kancelar koji je 27. listopada ove godine odbacio formulaciju kršćanske prisege 'tako mi Bog pomogao' na kraju svoje službene prisege. Pomoć odozgo do sada su se odvažili odbaciti tek pojedini ministri. Za razliku od njih, Kohlova je vlada 17. studenog 1994. g. bez iznimke zamolila nadzemaljsku potporu pri vladinim poslovima. Crveno-zelena koalicija očitovala je pak podijeljenost: na Boga se pozvalo samo sedam od ukupno petnaest ministara. Ministar vanjskih poslova Fischer, ministar okoliša Trittin, ministar rada Riester, ministar unutrašnjih poslova Schily, ministar financija Lafontaine, ministrica prosvjete Bulmahn i ministar u kancelarovu uredu Hombach položili su prisege bez pomoći više sile. Trittin je izjavio sljedeće: 'Zašto bi mi Bog trebao pomagati - ta nije mi pomogao sve ove godine'. Ministri su tako do sada u najbolju ruku mislili, ali nikada nisu to i kazali. Udaljenost između križa i kancelarova ureda povećava se: u okviru preustrojavanja Schroederove središnjice moći, organizatori raspravljaju o smanjenju ovlasti bivšeg odjela za crkvena pitanja. Odgovor na pisma u kojima su katolički i evangelički biskupi čestitali Schroederu na izboru za novog njemačkog kancelara bilo je tek kratko očitovanje zahvalnosti na formalnim listovima. Kancelarov sastanak sa crkvama nije za sada čak ni zakazan. Napokon, uloga crkava u društvu spomenuta je u sporazumu o vladajućoj koaliciji i u vladinom priopćenju namjera tek nekolicinom mršavih rečenica. Sam šef voli ograđivanje. Za razliku od svog prethodnika Kohla, koji je kontakt s crkvama smatrao glavnim pitanjem, izjavivši na prošlogodišnoj sinodi EKD (Evangelička crkva u Njemačkoj - op. prev.) da 'iz Božje riječi rastu snaga i nada', Schroeder se ne smatra 'crkvenim čovjekom'. To je napisao u neobjavljenom pismu predsjedatelju sinode EKD-a Juergenu Schudeu. U pismu, koje je po prvobitnom planu trebalo biti objavljeno u Schroederovoj knjizi 'Pisma za suvremenu Njemačku', Schroeder izjavljuje da 'jako poštuje crkve': njihova pomoć u socijalnim pitanjima i pomoć 'siromašnima i najsiromašnijima na ovom svijetu' snažno ga se doima, napisao je Schroeder, napomenuvši da ni sam 'nije odbacio crkvu ni vjeru' jer se nada da će na pitanje o 'pravom smislu postojanja pronaći odgovor, između ostalog, i uz pomoć crkve'. No, Schroeder priznaje da njegov stav prema crkvi 'sigurno nije ono što se očekuje od crkvi odanog člana zajednice. No, ima i distanciranih ljudi'. Same crkve oprezno izbjegavaju ocjene o crveno-zelenoj koaliciji. Moto je 'čekati i ispipavati', izjavljuje glasnogovornik katoličke biskupske konferencije Rudolf Hammerschmidt: treba se prvo međusobno upoznati, dodaje on. Njegov kolega iz Sinode EKD-a Thomas Krueger priznaje da se kod nove vlade 'manje može pretpostaviti da je određene stvari usisala zajedno s majčinim mlijekom' no što je bio slučaj sa CDU-om. To je, između ostalog, i pitanje naraštaja, dodaje Krueger. I zaista: naraštaj koji je sferu privatnosti proglasio sferom politike preobražava danas pitanje vjere u isključivu sferu osobnosti. Pritom Schroederova vlada sigurnim instiktom očituje opći trend: pojačano udaljavanje od narodnih crkvi, koje još broje 27 milijuna vjernika za svoje članove, ali bilježe i smanjeno sudjelovanje u župnom životu - po načelu 'crkva da, ali ne za mene'. Jedna EMNID- ova anketa pokazala je da su župnici nakon rođaka, prijatelja i psihologa, posljednja pomoć u privatnim problemima. Samo 37 posto Nijemaca smatra crkve važnim u procesu posredovanja vrijednosti - čime crkve daleko zaostaju za policijom, strankama ili Greenpeace- om. 71 posto stanovništva priželjkuje manji politički utjecaj Crkve. 'Novi centar' kao narod bez Boga? Analize izbora za njemački Bundestag 1998. g., koje je provela istraživačka skupina u Mainzu, sugeriraju upravo takav sud. Konfesionalna veza i dalje je jedan od najjačih čimbenika pri donošenju odluke o izboru političke stranke i jasno je upućena na pojedine stranke: 'Što je jača veza sa crkvom, to je uspješniji CDU/CSU', utvrdili su istraživači. Kod SPD-a je situacija suprotna: 'Od protestantskih vjernika koji redovno idu u crkvu SPD je dobio samo 28 posto glasova, dok je od onih koji ne idu u crkvu dobio svaki drugi glas'. Dakle, što je veća udaljenost u odnosu na Crkvu, to su birači bliže SPD-u i Zelenima. Pri tome valja napomenuti da je crveno-zelena koalicija iznenađujuće bogobojazna. U predsjedništvu Bundestaga sjede uzorni kršćani poput katolika Wolfganga Thiersea i evangeličke teologije Antje Vollmer. Vjera igra ključnu ulogu i u biografijama ministrica i ministara: primjerice, katolik Oskar Lafontaine pristupio je SPD-u zato što je ocijenio da 'CDU nije ostvario kršćanska načela. Njegov studij financirala je katolička organizacija Cusanus. Joschka Fischer tvrdi da neće istupiti iz Katoličke crkve. U knjizi 'Utemeljena nada', čija je autorica državna tajnica Christa Nickels, Fischerova kolegica Andrea Fischer opisala je kako je rad u katoličkoj mladeži obilježio njezinu sliku čovjeka ('Bog voli sve ljude jednako'). Franz Muentefering i Rudolf Scharping stekli su ugled prakticirajućih katolika, Edelgard Buhlmahn članica je hannoverskog radnog kruga 'SPD i crkve', a Herta Daeubler-Gmelin nadležna je u predsjedništvu SPD-a za kontakt s crkvama. Ipak su privatna pitanja vjere 'tradicionalno osjetljiva tema', izjavljuje član SPD-ova predsjedništva za politiku prema crkvama Burkhard Reichert: 'O tome ne razgovaramo' (...)", prenosi Bernhard Poetter. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 24./25./26./27. XII. 1998. Sukob između Zagreba i Sarajeva "NATO-ove stabilizacijske snage SFOR intervenirale su u pograničnom sukobu između Bosne i Hrvatske. Na zahtjev međunarodnog povjerenika za Bosnu Carlosa Westendorpa, SFOR-ovi su vojnici potisnuli hrvatske policajce iz spornog pojasa u blizini mjesta Martin Brod na zapadnoj obali Une. Akcija je protekla bez ikakvih problema, priopćio je SFOR u srijedu u Sarajevu. Već u listopadu ove godine Westendorp je pozvao hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana da povuče svoje policajce s tog područja. Povjerenik za Bosnu utvrdio je da cijeli Martin Brod pripada Bosni tako dugo dok povjerenstvo za granice ne odluči drugačije. Prilikom svečanog otvaranja jedne vojarne, Tuđman je izjavio da će po potrebi braniti spomenuto područje i hrvatskim vojnim postrojbama. To je područje pod okupacijom Hrvatske otkad je Tuđmanova vojska 1995. g. u operaciji 'Oluja' munjevito zauzela krajinu, područje na hrvatskom državnom teritoriju koje je za vrijeme rata u Bosni bilo pod nadzorom Srba. Martin Brod, smješten nizvodno od Drvara, bio je prije rata omiljeno izletište ribiča na vodopadima Une. Na spornoj zapadnoj obali Une nalazi se tek nekoliko kuća spomenutog sela. Duž te obale prolazi i željeznička pruga. Vlada u Zagrebu poziva se na argument da je taj pojas pripao Bosni tek 1952. g. povlačenjem granice između dviju republika u tadašnjoj Jugoslaviji. Granično pitanje povezano je s težnjom predsjednika Tuđmana da Hrvatskoj na zapadnom rubu Bosne i Hercegovine osigura zaleđe, koje će što zbijenije biti naseljeno bosanskim Hrvatima. U gradu Drvaru i okolnim selima živjeli su prije rata bosanski Srbi, koji su 1995. g. izbjegli iz muslimansko-hrvatske federacije u republiku bosanskih Srba. Od tada su pokušaji povratka neprekidno nailazili na nasilan otpor bosanskih Hrvata koji danas tamo žive", izvješćuje Bernhard Kueppers. DIE WELT 24./25./26. XII. 1998. OECD želi unijeti stručnost u raspravu o siromaštvu "Unatrag nekoliko godina siromaštvo je ponovno postalo aktualnom temom i u bogatim industrijskim zemljama. U teškoj konkurenciji današnjice prijeti opasnost da proces siromašenja zahvati nove slojeve stanovništva, žale se kritičari. Krivcem je proglašen čas ozloglašeni kapitalizam, čas čudovište globalizacije. 'Novo siromaštvo' Europe u prvom je redu posljedica vrlo visoke stope nezaposlenosti, ali i socijalne politike, koja više služi srednjim slojevima nego potrebitim rubnim skupinama, ne donoseći dovoljno poticaja za rad. Amerika, doduše, bilježi potpunu zaposlenost, ali i tamo, kao i u ostalim anglosaksonskim zemljama, rastu razlike u primanjima na štetu najslabijih građana. Što je zapravo siromaštvo i kako se mjeri? Općenito gledano, 'siromašnim' se smatra onaj tko ima niska primanja, tko dobiva samo polovinu prosječne plaće ili čak manje. Ta se definicija udomaćila, iako je 'uistinu proizvoljna' (OECD Europska organizacija za suradnju i razvoj, op. prev.). Po tom mjerilu, Njemačka ima 10 posto siromašnih građana. Izaberemo li kao mjerilo siromaštva granicu od 40 posto prosječne plaće, broj siromašnih nije ni izbliza tako velik, a izaberemo li kao mjerilo 60 posto prosječne plaće, tada ih ima gotovo dvostruko više. Nova studija OECD-a, utemeljena na normi od 50 posto prosječne plaće, uspoređuje stanje u četiri bogate zemlje - Kanadi, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i SAD-u. OECD se nada da će tom podrobnom studijom zatvoriti 'jednu analitičku rupu' i unijeti stručnost u raspravu. Izvješće polazi od proteklih šest godina, kako bi zahvatilo tipična obilježja osoba koje se dulje vrijeme zadržavaju ispod 'praga siromaštva'. Rezultat: u sve četiri zemlje 'iznenađujuće visok postotak stanovništva' prolazi u određenom dijelu višegodišnjeg razdoblja fazu niskih primanja. U većini slučajeva, ta faza traje kratko. Većina građana, dugoročno zadržanih ispod tog praga, pripada rubnim skupinama kojima se ne pomaže dovoljno i kojima je, između ostaloga, i teško pomoći. Realna predodžba razmjera siromaštva pretpostavlja uključivanje poreza i socijalne pomoći u tu računicu. Broj siromašnih 'ispod praga niskih prihoda' time se bitno smanjuje, posebno u Njemačkoj i u Kanadi. Na tom je području kvota niskih plaća, nastalih na tržištu, dvostruko i trostruko veća od kvote prihoda koje iste osobe dobivaju nakon poreza i socijalnih transfera. Važan je čimbenik trajanje faze niskih primanja. Što je ono duljo, to su slabiji izgledi za poboljšanje, to je veći i rizik opetovanog pada ispod praga siromaštva. Za svaku drugu osobu ta je faza dokončana u najgorem slučaju za godinu dana, a kod dvije trećine do tri četvrtine osoba nakon druge godine. Na tom području veliku fluktuaciju bilježi u prvom redu Amerika. Dakle, nisu uvijek pogođeni isti ljudi. U toj usporedbi, Njemačka bilježi relativno dobre rezultate. Statistička 10-postotna kvota siromaštva na temelju jedne godine (kao u Kanadi) niža je nego u Americi (15) i Engleskoj (20). Oko 46 posto osoba dobiva u Njemačkoj niska primanja do godinu dana, u usporedbi s 25 do 35 posto u tri ostale zemlje. Faza niskih primanja traje pet godina ili dulje kod 14 do 15 posto osoba u Njemačkoj i Kanadi te kod 27 do 28 posto osoba u Americi i Engleskoj - nakon oduzimanja poreza i transfera. Tako 20 do 40 posto svih tih osoba dospijeva najmanje jednom u šest godina ispod praga siromaštva. No, samo dva do šest posto ljudi 'siromašno' je šest godina. Trajno siromaštvo čini bit problema. Što učiniti? Vlade bi trebale podupirati domaćinstva u kojima zarađuju dvije osobe. Naime, porezi i zakoni o radu često lošije tretiraju domaćinstva u kojima privređuju dvije osobe, a to se odnosi i na skraćeni rad. Pomoć pri zbrinjavanju djece trebala bi biti povećana radi olakšanog zapošljavanja oba roditelja ili kod samohranih roditelja. No, opće mjere nisu dovoljne. Potrebni su specifični potezi, usmjereni na potrebe pojedinaca. Osim toga, često ne postoji dovoljno poticaja na rad, jer plaća koju odgovarajuća osoba može očekivati u slučaju nastavka rada nije bitno veća od socijalne pomoći. Tome valja dodati i nedostatke pri izobrazbi. No, u prvom redu treba se pobrinuti da primatelji socijalne pomoći ne izgube osjećaj vlastite odgovornosti za povratak u djelatnu zajednicu, ističe OECD" na kraju članka Andreasa Zaenkera. AUSTRIJA KLEINE ZEITUNG 24. XII. 1998. Hrvatska crkva ne dopušta vezivanje za stranke "Postojanje Katoličke crkve nije više ugroženo u Hrvatskoj kao što je bio slučaj za vrijeme komunizma, ali ugrožen je kršćanski moral i 'vrijednosti evanđelja', naglasio je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić u svojoj božićnoj poruci, koja je u medijima naišla na velik odjek. Bozanić je upozorio da Crkva nije pozvana 'odobriti ovaj ili onaj politički ili gospodarski model u društvu'. No, mladi je nadbiskup također jasno utvrdio da nepravilnosti u takozvanom procesu 'privatizacije', koji je malobrojne učinio bogatima, a ostale siromašnima, moraju biti javno prokazane. Nadbiskup Bozanić osudio je i korupciju u pojedinim područjima. Hrvati su u ovom desetljeću izgradili svoju državu i 'upravo nas odanost i ljubav prema toj državi nuka da upozorimo na temeljne moralne vrijednosti i na odnos prema demokraciji', istaknuo je Bozanić: 'Na kocki nije budućnost Crkve, već budućnost demokracije'. Nadbiskup je dodao da Crkva zalaganje za mir i pomirenje smatra središnjim točkama svoje djelatnosti u hrvatskom društvu. Nema sumnje da Katolička crkva zauzima čelni položaj u hrvatskom društvu. Primjerice, iako je rat završen već prije tri godine, posjećenost misa nije opala. Papa je posjetio Hrvatsku dva puta u roku od četiri godine. Prošle su godine utemeljene dvije nove biskupije, a Crkva se ne žali na nedostatan broj svećenika, kao što je slučaj na Zapadu. Upravo su zato Hrvati, posebno oporbene stranke, još više naćulili uši kad je mladi nadbiskup prošle godine u svojoj božićnoj poruci predbacio vladi da je stvorila 'grešne strukture'. Nadbiskup u miru Franjo Kuharić navodno je podupirao vladu. Njegov nasljednik, podrijetlom s otoka Krka, nastojat će biti blizak oporbi, počeli su već kalkulirati oporbeni listovi. No, otrežnjenje je nastupilo kad je postalo jasno da Crkva ne podupire nijednu stranku. Oporbeni listovi očitovali su razočaranje, napisavši da je Bozanić 'stao' sa svojom kritikom na pola puta. Ove godine neki oporbeni političari predbacuju Crkvi da je u najnovijoj božićnoj poruci prešutjela politička zastranjivanja Vlade", piše Alexander Oršić. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 27. XII. 1998. Novo doba za novi svijet "Glavne europske sile godinu završavaju aktivno. Oblikovale su mnoštvo svježih inicijativa, od dolaska nove vlade u Njemačkoj, novih briga o prekooceanskim odnosima u Britaniji i novog francuskog pogleda na europsku obranu", piše Jim Hoagland. "Za Amerikance je, jednako kao i sadržaj inicijativa, važan način na koji se one oblikuju: bez presudnog uključivanja Sjedinjenih Država, čak i kod pitanja koja se tiču vitalnih američkih interesa. Europljani se ne uspijevaju rješiti te nezamjenjive države. Cilj nekih europskih država je (barem u njihovim očima) jačanje veza s Washingtonom. Čak se i Francuzi trude izbjeći otvoreno izazivanje američkog vodstva u Europi u političkim i obrambenim pitanjima. No opipljivo raspoloženje ključanja u europskim ustanovama potaklo je pitanja koja Clintonova vlada postavlja svojim glavnim europskim saveznicama, a tiču se brzine i smjera gospodarskih, političkih i obrambenih integracija unutar petnaestočlane Europske unije. Washington se zalaže za integraciju, ali do određene mjere. Rujanski poraz Helmuta Kohla na njemačkim izborima u korist koalicije socijaldemokrata i zelenih pod vodstvom Gerharda Schroedera stvorio je novo političko raspoloženje u Europi. Jedanaest vlada u EU-a sada vode socijalisti ili druge stranke centra i ljevice. Oni govore donekle zajedničkim političkim jezikom, iako nacionalni interesi još uvijek nalažu njihova stajališta o spornim pitanjima. Njemačke interese sada zastupa Schroederova vlada, bez Kohlovog pokoravanja Parizu o pitanju europskog jedinstva i Washingtonu o globalnim pitanjima. To je promjena naraštaja jednako kao i politička promjena. I mora se uzeti u obzir dok berlinska republika daje do znanja da više nije spremna biti dragovoljan blagajnik europske izgradnje ili tihi partner u strategiji NATO-a. Druga pokretačka sila političkih prilagodba s obje strane Atlantika jest stvaranje nove europske valute, eura, koji će 1. siječnja postati obračunska jedinica za 11 članica Europske unije. Proći će dvije godine prije nego što euro zamijeni franak, marku, pesetu i druge valute u svakodnevnoj uporabi te pet ili šest godina prije nego što postane suparnik dolaru kao međunarodno sredstvo razmjene. No, koordinirano smanjivanje kamatnih stopa, 3. prosinca, kojim je glatko upravljala nova Europska središnja banka, pokazalo je da je euro već sila s kojom treba računati. To jednako (ili možda posebice) vrijedi za laburističku većinu Tonya Blaira u Britaniji, koja je u svom prvom parlamentarnom mandatu odlučila ostati izvan eura. Blair je odlučan u namjeri da pokaže da Britanija neće biti izostavljena iz važnih europskih odluka o jedinstvu. Američki dužnosnici pretpostavljaju da je to jedan razlog zbog kojeg je Britanija proteklih mjeseci bila toliko aktivna na europskoj obrambenoj bojišnici. Nakon predlaganja ozbiljne smotre europskih obrambenih mogućnosti, Blair se pridružio francuskom predsjedniku Jacquesu Chiracu 4. prosinca, potpisavši 'Zajedničku deklaraciju o europskoj obrani', s dosegom koji je iznenadio Clintonove političare. Deklaracija predstavlja kretanje i Pariza i Londona prema europskoj zapovjednoj strukturi unutar NATO-a koja bi tijelima Europske unije dala nove dužnosti i ovlasti. NATO bi i dalje ostao odgovoran ponajprije za europsku obranu (Francuska je odbacila dio svoje dugotrajne teorije o tom pitanju), dok je Velika Britanija prvi put u povijesti potpisala obrambenu politiku koju koordinira EU. No, čini se da Blair na umu ima više od običnog nadoknađivanja britanskog odsustva u monetarnoj integraciji. Navodno se i on raduje travanjskom sastanku na vrhu NATO-a u Washingtonu povodom pedesetogodišnjice toga saveza i osjeća da bi Europa tada morala pokazati Kongresu da je spremna preuzeti više dužnosti u svakoj budućoj Bosni ili Kosovu i suočiti se sa znatnom američkom reakcijom. Europu vladini planovi za taj sastanak na vrhu uglavnom čine tjeskobnom. Washington će na njega potrošiti 20 do 30 milijuna dolara. Europljani se boje da će se travanjska proslava prometnuti u vježbu, u američkom hladnoratovskom trijumfalizmu, političku glorifikaciju Billa Clintona radi liječenja njegovih domaćih rana, ili oboje. Takvo raspoloženje na sastanku bila bi strateška pogreška za sljedeću godinu, a ona će biti godina velikih promjena za Europu. Vjerojatno nitko neće 1999. proglasiti godinom Europe. Previše se ljudi sjeća katastrofa koje su pogodile kontinent kad je tako nazvana godina 1973. Ali Amerikanci će pomno promatrati stari kontinent dok on ide prema novome tisućljeću i novom dobu." THE NEW YORK TIMES 27. XII. 1998. Bez iluzija o Iraku "Kad Sadam Husein ne bi bio takav recidivist, možda bi bilo moguće smisliti manje izravan pristup obuzdavanju Iraka i spriječiti ga da proizvodi i koristi oružje za masovno uništavanje. Poslije ovomjesečnih američkih i britanskih zračnih napada, u Vijeću sigurnosti jača pritisak u cilju popuštanja. No, opasnosti koje olakšavanje međunarodnog stiska u Iraku nosi, prevelike su da bi se razmotrile promjene koje predlažu Francuska i Rusija, uključujući i ukidanje gospodarskih sankcija. Na nesreću, u ovom slučaju ne postoji idealna iračka politika. Zračni napadi bili su grub, ali potreban instrument nadziranja bagdadskog oružja, jednom kad je postalo jasno da inspekcije više ne djeluju. No, bez daljnje vanjske intervencije, Irak će u sljedećih godinu dana uspjeti opet izgraditi oružje i raketne pogone. Ne budu li inspektori u stanju obnoviti svoj rad, možda će biti potrebni novi vojni napadi s ciljem smanjenja iračkog arsenala. Čisto diplomatsko rješenje bilo bi bolje, no nitko nije smislio izvediv plan za suočavanje s diktatorskim bagdadskim poretkom, sklonim teroriziranju svojih susjeda i vlastitih građana. Teško je pregovarati s tiraninom koji nema namjeru poštivati svoje obveze i koji nuklearno, kemijsko i biološko oružje smatra spasom za svoju zemlju. Francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine predlaže nagrađivanje Sadamove ratobornosti. Vedrine bi raspustio sadašnji UN-ov program inspekcija i zamijenio ga programom prihvatljivijim iračkim prijateljima u Vijeću sigurnosti, a zatim bi ukinuo embargo na iračku prodaju nafte. Tjeranje Richarda Butlera, glavnog inspektora za oružje, i dopuštanje da Irak obnovi svoje blago pomoću milijardi dolara u naftnim prihodima, više zvuči kao francuska strategija osvajanja novih poslovnih prigoda u Iraku nego kao strategija za obuzdavanje Sadama Huseina. Rusija bi također željela da Vijeće sigurnosti ublaži sankcije. Svaki pristup Iraku koji ovisi o jedinstvu Vijeća sigurnosti osuđen je na slabost. Dok Francuska traži trgovinu, Rusija se nada ubiranju novca od oružja koje je prodala Bagdadu prije jednog desetljeća. Kina je ravnodušna prema iračkim prijetnjama. Sjedinjenim Državama i Britaniji možda uskoro neće preostati drugi izbor nego da stave veto na pokušaj smanjenja ili ukidanja sankcija, s izgledima za nametanje nepopularnog embarga na naftu. Clintonova vlada ne bi smjela skrivati teškoće pred kojima se nalazi ležernim pričama o traženju novih vođa za Irak. Nije vjerojatno da ćemo problem Sadama Huseina riješiti davanjem milijuna dolara neorganiziranim i podijeljenim iračkim oporbenim skupinama ili emitiranjem necenzuriranih radijskih programa u Iraku. Nema bezbolnog načina rješavanja iračkog problema. Da on postoji, Husein ne bi uspio održati svoju surovu vladavinu 19 godina", zaključuje uvodničar lista. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 26. XII. 1998. Ruski 'nepomirljivci' žele stvoriti golemu Srbiju "Teško će nas iznenaditi to što zapadnim medijima i dalje izmiču važna i uznemirujuća politička kretanja u Moskvi. To samo odražava potpunu zapadnjačku zaokupljenost ruskim financijskim metežom", piše Aleksandar Janov u članku koji list prenosi iz Los Angeles Timesa. "Takva prevlast ekonomije mogla bi se oprostiti u žestokim godinama vlasti predsjednika Jeljcina. Problem je to što ne samo g. Jeljcin, već i čitavo razdoblje, iščezavaju iz te slike. Novo i opasno razdoblje javlja se na obzoru, dok mi odbijamo vidjeti njegove znakove. To podsjeća na zapadni tisak s početka tridesetih, koji je na rubu nacističkog preuzimanja Njemačke i dalje bio zaokupljen financijskom agonijom Weimarske Republike. Znakovi koji su nedavno zanemarivani uključuju, primjerice, neobičan posjet Rusiji zamjenika srpskog premijera Vojislava Šešelja, kao i njegov senzacionalni poziv na slavensku uniju Rusije, Jugoslavije i Bjelorusije. Naravno, Šešelja uobičajeno zovu 'bijesnim psom' srpskog nacionalizma, 'nepomirljivcem' kraj kojeg čak i Slobodan Milošević izgleda poput miroljubivog umjerenjaka. Ono što je zaista važno, međutim, jest da je u ruskom gradu Jaroslavlju, Šešeljev poziv prihvaćen s ovacijama. Također je nedostajao Lukašenkov opis Ukrajine kao izdajnika zajedničke slavenske stvari. Šešelj i Lukašenko političari su, a ne putnici amateri. Oni su zasigurno namirisali promjenu u moskovskom političkom zraku. Zašto bi se inače iznenada trudili stvoriti savez s ruskim nepomirljivcima, protuzapadnim nacionalistima koji su posljednjih sedam godina teško radili pokušavajući izazvati sukob sa Zapadom? Unatoč svom svojem vikanju o cionističkoj uroti koja namjerno uništava Rusiju, ta su gospoda dosad bila tek od ograničene vrijednosti svojoj srpskoj i bjeloruskoj braći. S Jeljcinom u Kremlju i u nedostatku vjerodostojnog i popularnog vođe, nisu imali priliku radikalno promijeniti rusku vanjsku politiku. Ali ne više, ne tako dugo dok se okupljaju iza opasnog predsjedničkog suparnika u liku Jurija Lužkova, gradonačelnika Moskve. Bude li tako, čini se da će njihov politički program zahtijevati pomno praćenje. Posebno točke koje su od velikog značaja za Šešelja i Lukašenka: - neposredni Anschluss Bjelorusije, što bi za Rusiju bilo isto kao i austrijsko ujedinjenje s Njemačkom 1938. - povratak ukrajinskog grada Sevastopolja Rusiji (usporedite to s Hitlerovim zahtjevom za povratak Gdanjska uoči Drugog svjetskog rata) - stvaranje slavenske unije Rusije - Bjelorusije, Jugoslavije i Ukrajine, koju namjerava voditi Lukašenko. Ako se 'izdajničko' ukrajinsko vodstvo odbije priključiti, Šešelj i Lukašenko zaprijetit će građanskim ratom - na posljetku, 10 milijuna Rusa živi u Ukrajini. Pa što će se dogoditi ako Lukašenko zaista pobijedi na predsjedničkim izborima? S obzirom na to da je on jedan od najgorljivijih prvaka pripajanja Bjelorusije i vraćanja Sevastopolja, zasigurno će uslijediti neka vrsta rusko- ukrajinskog sukoba. Dogodi li se to, teško je zamisliti da Sjedinjene Države ne interveniraju u korist Ukrajine. A možemo jasno vidjeti što Šešelj i Lukašenko namjeravaju: američka je intervencija sve što je 'nepomirljivcima' potrebno kako bi Rusiju pretvorili u Srbiju u nastajanju. U tom slučaju, nema sumnje da bi Rusija bila gospodarski beznadno uništena, upravo poput Srbije. Ipak, opet poput Srbije, Rusiju bi hranio sveobuhvatni 'domoljubni' žar imperijalne obnove. Lako je zamisliti što bi izrastanje takve goleme nuklearne Srbije značilo. Samo zamislite pustošenje koje bi Irak na Bliskom istoku, ili Srbija na Balkanu mogli stvoriti, kad bi im se dopustilo da djeluju nekažnjeno iza ruskog nuklearnog štita. No, ovo je sigurno najgori scenarij. Ruski nepomirljivci možda se na posljetku neće sporazumjeti s Lužkovim (iako je teško zamisliti zašto ne bi). A sam Lužkov mogao bi izgubiti na izborima (iako je teško zamisliti tko bi ga mogao zamijeniti). Ipak, nije mudro pomagati mu praćenjem MMF-ova plana koji u Rusiji stvara samo bijedu, nacionalističke ispade i neprijateljstvo prema Zapadu. Nije još kasno da se shvati da je ono što Zapad čini Rusiji u posljednjih sedam godina preslika onoga što je činio Weimarskoj Njemačkoj dvadesetih. Bismo li tada trebali biti iznenađeni, ako istovjetna politika proizvede istovjetne rezultate? Čitava stvar izgleda još bizarnije kad se prisjetimo da je izniman naraštaj Amerikanaca poslije Drugog svjetskog rata već odbacio tu propalu weimarsku politiku financijske manipulacije u korist čvrste strategije obnove bivših neprijatelja - strategije okrunjene uspjehom i u Japanu i u Njemačkoj. Taj naraštaj Amerikanaca nije davao novac koji je bilo moguće ukrasti, kao što je to bio slučaj u Rusiji. On je umjesto toga modernizirao industriju. Zašto ne bismo išli stopama Georgea Marshalla i Deana Achesona, graditelja Marshalovog plana? Zašto bismo se odbili suočiti s činjenicom da je potrebna radikalna reforma, ali ne samo u ruskom gospodarstvu, nego i u zapadnoj politici? No, najvažnije stvari dolaze prve na red. Trenutno glavna zapadna briga u Moskvi mora biti kako osigurati da u sljedećih pet godina u Kremlju ne bude ruskog Miloševića. Ako ništa drugo, onda zato što poslije 2000. i dalje mora postojati Rusija spremna na prihvaćanje reformirane zapadne politike." ŠPANJOLSKA ABC 27. XII. 1998. Srpsko izazivanje "Nova Miloševićeva oružana operacija na Kosovu, koju je započeo u četvrtak, a nastavlja je kaznenim operacijama, okarakterizirana je kao pretjerani odgovor na smrt jednog srpskog policajca kojega su ubili gerilci u borbi za nezavisnost. I dok OESS-ovi promatrači pokušavaju zaustaviti sukobe, NATO-ov glavni tajnik Javier Solana opet pokušava mahati prijetnjom zračnim napadima na položaje srpske vojske i kosovskih Srba, ali nitko više zapravo i ne vjeruje da bi to moglo zastrašiti Miloševića. Zbrku koju je izazvala najnovija srpska ofenziva u nekim albanskim selima područja oko Podujeva beogradska je vlada iskoristila za uvođenje izvanrednog stanja, a to je zapravo operacija kojom se uništava albanska društvena infrastruktura, a cilj joj je, kao i prethodnima, nastavak podlog etničkog čišćenja koje provode vođe kosovskih Srba", stoji u uvodniku lista. EL PAIS 27. XII. 1998. Poslije Zaljevskog rata br. 2 "Četverodnevno američko i britansko bombardiranje u Zaljevu opet je kaznilo Irak, mnogo više nego osobno Sadama Huseina, a stvorilo je nepotrebno skretanje pozornosti s problema koji donosi proces smjenjivanja predsjednika Clintona. I, prije svega, natjeralo je vodu na mlin onima koji, kao Samuel Huntington, vjeruju da će sukobi budućnosti biti ratovi civilizacija, budući da od ideologije gotovo da ništa nije ni ostalo. Ali očito je da to nije politika za rješavanje problema s državom koja može biti opasnost za svoju okolinu i koja vjerojatno nije odustala od svojeg plana da jednoga dana dobije oružje za masovno uništavanje. Ne samo da ta bombardiranja nisu nikakva politika, nego su oništila i onu prijašnju politiku koju je zastupao upravo Washington, a riječ je o održavanju pritiska i nadzora uz pomoć UN-a kako bi se uočila i uništila svaka klica agresivnosti koju bi još mogao gajiti bagdadski diktator. Ne čini se vjerojatnim mogućnost da Irak, i poslije tako oštrih i tako slabo opravdanih sankcija - ako ništa drugo onda zbog svoje nedjelotvornosti, budući da nisu uništena tajna skloništa puna raketa - i dalje može trpjeti posjete sadašnje Unscom-ove ekipe, agencije zadužene za nadzor nad nuklearnim i kemijskim napredovanjem Bagdada. I što sada? Ni UN ni većina članica Vijeća sigurnosti ne žele se pridružiti kažnjavanju. Francuska, Rusija i Kina traže ponovno razmatrarnje iračkoga problema. Njemačka i Italija su pokazale da se nelagodno osjećaju. Arapi su, uglavnom, odlučili šutjeti. A Španjolska je bila jedna od rijetkih država koje nešto znače koja je veselo podruprla tu vojnu operaciju. Jasno je da je jedan od elemenata koji je nedostajao u teoretskoj strategiji uporabe batine i mrkve to što je Washington zaboravio mrkvu. U jednakoj mjeri u kojoj je Bagdad pokazivao svoje tajno oružje za masovno uništavanje, ako mu je nešto od toga uopće još ostalo, bilo bi logično da je bio olakšavan režim sankcija, kako bi potpuno zadovoljavanje uvjeta donijelo i potpuno ukidanje kažnjavanja. I dok je, sve do danas, Irak ispunjavao, istina, nevoljko i samo djelomice, sve te uvjete, u zamjenu je dobivao samo bombe. I najnovije olakšavanje embarga, a odnosi se na mogućnost da kupuje lijekove i hranu zahvaljujući izvozu nafte, bila je obična formalnost, budući da mu naftna industrija, žestoko bombardirana, sada ne omogućuje služenje tim 'popuštanjem sankcija'. Sada se može razmišljati samo o nekakvom sasvim novom sustavu za nadzor ludila Sadama Huseina koji bi se načinio neovisno o ekipi koju je vodio Richard Butler, majordom američkih interesa, kako ga je netko jednom nazvao. U toj bi novoj ekipi trebali biti predstavnici država manje upletenih u sukobe s Irakom, a na taj bi način ekipa mogla na Bliskom istoku djelovati bez nepotrebnog ranjavanja osjetljivosti iračkog nacionalnog ponosa, kao što se često događalo u slučaju povjerenstva koje je vodio Butler. Ta bi ekipa morala Vijeću sigurnosti predložiti plan za olakšavanje sankcija, ako ima razloga za to. A ako oni ne postoje, irački će predsjednik već znati što ga čeka. Sila može biti sredstvo, ali samo ako su iscrpljene sve ostale razumne mogućnosti", piše u uvodniku lista. BELGIJA LE SOIR 26. XII. 1998. Osloboditi se tereta holokausta? "'Ponosni smo na ovu zemlju, njezin krajolik i kulturu. Š...Ć To je zreo narod koji vjeruje u sebe i koji se ne treba osjećati ni boljim ni gorim od drugih', izjavio je sredinom studenog u parlamentu novi njemački kancelar Gerhard Schroeder (54 godine). Otkako je u Njemačkoj na vlast došao novi naraštaj, manje opterećen poviješću, nastaje novi stil u vladanju. Samouvjerenija i bez kompleksa, crveno-zelena vlada koju čine bivši šezdesetosmaši, želi braniti državne interese preuzimajući u cijelosti svoju 'povijesnu odgovornost', ukratko - načiniti od Njemačke 'normalnu' zemlju. No, žestina rasprave koja već dva mjeseca potresa zemlju oko načina obilježavanja holokausta, pokazuje koliki je privid ta normalnost. I koliko je prošlost još prisutna. Raspravu je 11. X. pokrenuo Martin Walser (71 godina), jedan od najvećih suvremenih njemačkih pisaca. Prigodom preuzimanja ugledne nagrade njemačkih nakladnika za mir u Frankfurtu, on je priznao da više ne podnosi 'stalno prikazivanje' njemačke 'sramote'. 'Najmanje dvadeset puta sam odvratio pogled od najmučnijih epizoda s koncentracijskim logorima', rekao je autor. On je zatim upozorio da se 'Auschwitz rabi u trenutne svrhe' i da se njime kao 'moralnom toljagom' stalno prijeti Njemačkoj. Njegov je govor završen uz burno odobravanje sudionika koji su se digli na noge. Samo je jedan čovjek ostao sjediti, zapanjena izraza lica: Ignatz Bubis. Predsjednik Središnjeg židovskog vijeća u Njemačkoj, Ignatz Bubis, ima 70 godina i moralni je autoritet u Njemačkoj. Duboko pogođen Walserovim govorom, on je pisca nazvao 'antisemitom' dodavši: 'Podjarivanjem strasti Walser želi potisnuti i zaboraviti. Š...Ć On se osjeća krivim svaki put kada se govori o III. Reichu. Š...Ć On nama Židovima podmeće da svjesno želimo povrijediti sve Nijemce Š...Ć Pitam se: kako sam mogao ostati u Njemačkoj?', rekao je. Uslijedila je lavina odobravanja i protivljenja Walseru i Bubisu. To je 'prva velika raspra u berlinskoj republici', pisao je konzervativni dnevnik 'Frankfurter Allgemeine'. Njezini razmjeri zapravo nadmašuju povijesnu svađu iz osamdesetih, čak i onu, nedavnu, koju je svojim provokativnim tvrdnjama izazvao američki povjesničar Daniel Goldhagen o kolektivnoj krivnji Nijemaca. Prvi put se zapalilo javno mišljenje. 'Ljudi su vidjeli da moj govor oslobađa', ponosio se Walser, pozivajući se na tisuće pisama potpore. Walser je, u stvari, dirnuo u osjetljivu žicu, izrazio je stanovitu potrebu. No kakvu? Žele li Nijemci okrenuti stranicu? Ili se žele sjećati na drugačiji način? I Bubis je dobio tisuće pisama. Političari šute, boje se izreći svoje stajalište... U ponedjeljak, 14. XII., dvojica ljudi su pristala na susret. Nakon rasprave koja je trajala četiri sata, uspjeli su ukloniti neke nesporazume. Upozoravajući na 'iskorištavanje Auschwitza', Walser je općenito smjerao na svađu između njemačkih intelektualaca, napose na Guentera Grassa. Ovaj je njemačku podijeljenost nazvao 'pravednom kaznom' za holokaust i ustvrdio da će ujedinjenje dovesti do novog Auschwitza. Bubis je pak mislio na davanje odštete žrtvama III. Reicha. Walser je rekao da on nipošto ne želi zaboraviti, već da se Shoaha želi sjećati onako kako on misli da treba. 'Pojavio se govor koji propisuje savjesti kako se treba sjećati holokausta', kritizirao je pisac, zauzimajući se za novi način sjećanja koji će biti oslobođen previše formalističkog ceremonijala. Bubis je na to također priznao da je potrebno opredijeliti novo sjećanje, ali je zamjerio piscu što zanemaruje moguće posljedice svog nastupa, koji je pravo spremište 'streljiva' za krajnju desnicu. 'Vaš je govor doživljen kao oslobodilački zato što su ga ljudi krivo shvatili. Rekli su: napokon ćemo moći okrenuti stranicu', prigovorio je Bubis. 'Više volim slobodnu savjest koja dovodi do neprihvatljivih rezultata, nego neslobodnu', uzvratio je Walser. Promatrač Salomon Korn zaključio je prepirku usporedbom s bocom koju Walser želi otvoriti u ime slobode izražavanja, a koju bi Bubis htio ostaviti zatvorenom iz straha da iz nje ne pobjegne zao duh. 'U toj raspravi o najpogodnijem obliku sjećanja, sve zavisi o stupnju povjerenja ili nepovjerenja prema njemačkom narodu', zaključuje njemački novinar", piše posebna izvjestiteljica iz Berlina Marion Goybet. FRANCUSKA LIBERATION 26./ 27. XII. 1998. Njemačka se mijenja malo po malo "'Koje će veličine biti novčanice? Želim ženi za Božić podariti novčanik, a htio bih da ga može rabiti i za euro' (...) U glavnom njemačkom centru za informiranje o euru u Bonnu pljušte pitanja koja su sve praktičnija, kako se približava dan uvođenja eura. Nijemci, koji su dugo bili najveći sumnjičavci, s vremenom su postali stručnjaci za konkretna i tehnička pitanja. 'Do preokreta je došlo u svibnju, kad je euro službeno uveden, primjećuje Angela Joosten, savjetnica u bonnskom centru. 'Do tada su ljudi zvali kako bi razgovarali o opravdanosti monetarne unije, o stabilnosti... Otkako je euro postao neizbježiv, ljudi su odmah prešli na vrlo praktična pitanja: 'Što će to značiti za mene?' Istodobno, polako je nestajala njemačka suzdržanost. Dok je u siječnju ove godine 30 posto Nijemaca bilo sklono euru, ovoga se mjeseca taj broj popeo na 43 posto, prvi put nadmašujući postotak onih koji su protiv (41 posto). Strahu koji nisu uspjeli pobijediti, savjetnici u informacijskom centru pokušavaju suprotstaviti jasne i točne odgovore: najveća novčanica od 500 eura bit će duga 16, a široka 8,2 cm. Novac iz zbirka neće se više moći rabiti kao sredstvo plaćanja, ali će se moći promijeniti u euro tijekom razdoblja koje još nije utvrđeno... Kako bi euro 'prodala' tako sumnjičavom pučanstvu kao što su Nijemci, 'zajednica za euro' (koju su osnovali služba savezne vlade za tisak, Europsko povjerenstvo i Europski parlament) računaju na stvarnu kampanju. Sasvim će malo osjećaja biti dopušteno početkom siječnja kada euro službeno stupi na snagu: obavijesti u većim novinama ('Da bi uspjeli u mnogim europskim zemljama morate biti pop-zvijezda ili euro'), svjetleći logotip eura na velikim tornjevima u Frankfurtu na Majni, sjedištu Središnje europske banke, pa stoga i prijestolnici novoga novca, rođendanska torta koja će se nuditi putnicima 1. siječnja u frankfurtskoj zračnoj luci... (...) Dolaskom socijaldemokrata na vlast, u rujnu, cjelokupna se kampanja, započeta u Kohlovo doba, odjednom našla u nesigurnim prilikama. Nova Schroederova vlada nije htjela preuzeti stare slogane: 'Euro dolazi' i 'Euro je budućnost'. Nova momčad traži 'konkretniji' slogan, ali ga još nije našla. Euro će se roditi 1. siječnja, a njemačka vlada još ne zna kako da mu se veseli. 'Nije li najbolji razlog koji govori u korist eura taj što je kancelar koji, je nazočan njegovu rođenju, dugo bio sumnjičav?', primjećuje savjetnik u vladi. Kao kandidat, Gerhard Schroeder je nazvao euro 'boležljivim nedonoščetom'. Kad je postao kancelar, obećao je da će paziti da nedonošče postane snažno dijete. Dok je vlada tako skromna u svojim zahtjevima, velike su banke u zemlji već odavno preuzele štafetnu palicu pokrenuvši velike kampanje za oduševljavanje eurom, od kojih svaka stoji koliko i vladina kampanja. Tako u jednoj od brošura Deutsche Bank traži usklađivanje poreza u Europi, i negoduje što samo tri posto Nijemaca govori talijanski! Dresdner Bank se ističe nešto osjećajnijom kampanjom, pridružujući se velikim europskim poduzećima. Na jednoj stranici ona prikazuje dobro poznati europski proizvod: plišanog medvjedića, kutiju s pastom za cipele, pahalicu... i, za 1. siječnja, čep Veuve Clicquot. Ispod, jednostavan natpis: 'Ja sam euro.' 'Mi smo banka', odgovara slogan. 'S obzirom na poseban strah u Njemačkoj, naša je zamisao bila povezati euro s konkretnim domaćim proizvodima', obrazlaže Katrin Sruemer koja je zadužena za publikacije o euru u Dresdner Bank. Čini se da je presudan bio razlog koji su banke stavljale na veliko zvono: 'Strah je loš savjetnik.' Bojati se eura znači izložiti se opasnosti iracionalnog ulaganja u zlato, švicarski franak ili nekretnine. Čim je u pitanju njihov novčanik, Nijemci su uspjeli svladati svoj najveći strah", izvješćuje iz Bonna Lorraine Millot. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 27. XII. 1998. Corleone: 'Crveno-zelena Europa nije uspjela' "Na kraju se u svakom zlu nađe nešto dobroga: 'Nakon slučaja Ocalan, kurdsko se pitanje više ne može zanemarivati'. Dok se umnožavaju pregovori oko nove zemlje koja će prihvatiti vođu PKK-a, doministar pravosuđa, Franco Corleone (Zeleni), već sastavlja končni račun njegova boravka u Italiji. Pozitivan za kurdsku borbu, a negativan što se tiče europske politike, i, ponajviše, razočaravajuć radi stava kojega su zauzeli njemački ambijentalisti, koji se sada nalaze u vladi socijaldemokrata Gerharda Schroedera. - Koja je pouka slučaja Ocalan? = Prije svega, da Europa ne može dalje ići od sporazuma do sporazuma. I političko i pravno jedinstvo preslabo je, a to izaziva zbunjenost. Treba doći do europskog ustava koji bi odredio zajednička pravila igre. Inače postoji opasnost da u slučajevima poput Ocalanovog ostanemo goloruki, bez instrumenata za rješavanje slučaja. U ovih mjesec i pol bilo je previše nekomunikativnosti među europskim zemljama. Dovoljno je sjetiti se odnosa s Njemačkom. - Bez obzira na to što se radi o jednoj crveno-zelenoj vladi, što je obećavalo 'prirodno' suglasje s talijanskim lijevim centrom. = Nije bilo tako. U teoriji bi ministri poput Otta Schillyija, odgovornog za unutarnje poslove, ili ministra vanjskih poslova, uz to i vođu Zelenih, Joschku Fischera, trebali biti na našoj valnoj duljini. Umjesto toga, oni su dva tjedna čekali s pitanjem izručenja i onda odlučili da ga neće zatražiti. Razmišljali su prema logici unutarnje politike, gledajući svoje nacionalne interese. Kod nas, nasuprot tome, stvar je prepuštena pravosuđu, kao što je i ispravno u takvim situacijama. - S rezultatom, međutim, da su odnosi s Ankarom postali zategnutiji. = Izručenje nije bilo izvedivo. No, oni su na njemu ustrajali. Sada su pokrenuli pravni postupak protiv našega ministra pravosuđa. Od talijanske sam vlade očekivao formalni prosvjed. No možda je, s obzirom na apsurdnost te inicijative, bila dovoljna i solidarnost koju su Dilibertu izrazili ostali ministri. - Kako će se riješiti taj slučaj? = Ocalan se stavio na raspolaganje da preseljenjem u neku drugu zemlju Italiju riješi te neugodnosti, no on ne želi odustati od svoje političke bitke. - Je li u pravu? = Nakon slučaja Ocalan, mimo njegovog osobnog slučaja, više se ne može zanemarivati kurdsko pitanje. I kad se suočimo s geopolitičkim ustrojem regije u kojoj živi taj narod, što se ne tiče samo Turske, ne može se zanemarivati njihov zahtjev za autonomiju i poštivanje ljudskih prava. Kako bilo da bilo, ako se slučajem Ocalan pridonijelo tomu da se ukloni jedno žarište oružanog sukoba, to je već dobar rezultat." LA REPUBBLICA 27. XII. 1998. Kosovo, krhko primirje "Nitko nije prikrivao da je primirje na Kosovu krhko. Vjerojatno ni Richard Holbrooke koji ga je i omogućio. No, možda, ni najpesimističniji među promatračima nisu mogli zamisliti da će trajati tako kratko. Jedva dva mjeseca. Od listopada do prosinca. I to je sve. Tek toliko vremena da Miloševiću dopusti da napravi varku, kao da je popustio pred međunarodnom zajednicom koja je prijetila bombardiranjem Srbije, i da provede veliko čišćenje u vrhu svoje vojske: izbačeni su generali koji su ga kritizirali, a na vrh su postavljeni oni najvjerniji. Kako bi mogao nastaviti prekinuti 'posao' u buntovnoj pokrajini s albanskom većinom. Ishod: prištinske ulice iznova vrve pripadnicima posebnih postrojba, napetost je opet porasla do neba, a na sjeveru zemlje se opet puca iz teškog topništva. Alibi je isti kao i uvijek. Radi se, opravdavaju se Srbi, o protuterorističkim operacijama. Tijekom kojih je, uoči Božića, desetak civila smrtno stradalo. A među njima čak i jedna šestogodišnja djevojčica, pogođena metkom snajperista. Ponovni početak etničkog čišćenja u području Laba, na granici sa Srbijom, i masovni izlazak policije na teren, izmamio je van i oslobodilačku vojsku Kosova koja se odmah osvetila, prema jučerašnjoj vijesti, ubivši srpskog seljaka i policajca. To su zabrinjavajući znakovi. U ožujku je rat upravo tako i počeo. Jedno ubojstvo, jedna odmazda. Protuudar pa odgovor, onaj srpski uvijek nesrazmjeran, što je imalo vrhunac u pokolju u Drenici, s 52 mrtvih Albanaca, među njima je bilo i sedmoro djece, a pokolj je zaprepastio svijet. No, OVK je učinio i nešto više. Priopćio je da neće poštivati prekid paljbe. A to nije dobra vijest, jer pobunjenici nadziru 75 posto teritorija, prema izvorima iz srpskog pokreta otpora (sic !), i to ne samo sela, već i predgrađa velikih gradova, a mogu računati na petnaest tisuća naoružanih i uvježbanih ljudi. Što je uistinu potaknulo Miloševića da ponovno stisne papučicu za gas u ovoj krizi, stvar je za koju se može naći više od jednog tumačenja. Prvo je tumačenje da je Oslobodilačka vojska Kosova odavno počela gomilati postrojbe na granici sa Srbijom, pokušavajući, pribojava se srpsko čelništvo, steći nadzor nad cestom koja spaja Beograd s Kosovom. Odatle proizlazi potreba za pravovremenom intervencijom kako bi se oslobodila ta arterija i područje od velike strateške važnosti. Drugo je zamršenije. Njega je na određen način rastumačio albanski premijer Pandeli Majko. Prema toj pretpostavci, utjecaj bi imalo nedavno veliko anglo- američko bombardiranje Bagdada. Sve u svemu, pravi trenutak za kockara, kakav je Milošević, da riskira nastavak operacija etničkog čišćenja (...) . No, mimo zlonamjernih tumačenja, vlada vrlo velika zabrinutost zbog mogućnosti da se nalazimo pred drugim, krvavijim kosovskim ratom. Jer, kad se dobro pogleda, to je primirje odgovaralo samo međunarodnoj zajednici, i nijednoj od zaraćenih strana." SLOVENIJA DELO 24. XII. 1998. Zajednički život - ali izvan Srbije Novinar lista Igor Mekina razgovarao je s Azemom Vlasijem. "Azem Vlasi, nekadašnji 'Titov omladinac' koji je 1989. godine s dužnosti prvog političara Kosova kao žrtva političkog procesa zbog optužbe za 'kontrarevoluciju', otišao u zatvor gdje je proveo 468 dana, ovih je dana opet predsjedavao. Sreli smo ga, naime, na konferenciji jugoslavenskog helsinškog odbora o 'pravima samoodređenja' Kosova u beogradskom hotelu Hayat. 'Dakako da se sjećam, kako da ne', glasno se smijao dok smo budili uspomene na one dane kad smo se samo nekoliko dana prije njegova uhićenja provukli pored čuvara i iznenađenoga Vlasija, tada predsjednika Pokrajinskog komiteta SK Kosova, dočekali u njegovom uredu. Vlasi je tada, unatoč nenajavljenom posjetu, očuvao jednaku mjeru srdačnosti s kojom se odnosi i njegova žena Nadira, koja je u trenutku njegova uhićenja odigrala ulogu njegovog najuvjerljivijeg tiskovnog predstavnika. Danas je Azem Vlasi odvjetnik koji živi i radi u Prištini i koji zbog svojih prošlih političkih iskustava ostaje jedan od stalnih sugovornika brojnih međunarodnih posrednika na Kosovu. - Onaj proces protiv Vas danas je vjerojatno već davna prošlost? = Nije. Vrhovni sud je zbog kršenja postupka vratio slučaj prvostupanjskom sudu koji je presudio da nisam kriv, jer je u međuvremenu prestao važiti i članak o kontrarevolucionarnom djelovanju na temelju kojega sam optužen. Tužitelj je iskoristio pravo žalbe na takvu presudu. Konačan odgovor sada može dati vrhovni sud Srbije. Proces u pravnom smislu dakle još nije završen. No, to nije glavni problem. Nekada smo mislili da je to zadnji montirani proces i da nešto slično više ne ćemo vidjeti. Ipak se takva praksa nastavlja i slični politički procesi događaju se svakoga dana. - Je li onda, s obzirom na zadnje događaje, još uopće moguć zajednički život Albanaca i Srba na Kosovu? = Od nasilnog ukidanja kosovske autonomije 1989. godine pa sve do ove godine bilo je rašireno uvjerenje da je pod pritiskom međunarodne zajednice i zbog političke stvarnosti moguće pronaći kompromisno političko rješenje. To bi značilo da bi Kosovo imalo one ovlasti koje je imalo do 1989. godine te još neke koje sada imaju Srbija i Crna Gora. Taj bi koncept kompromisa zahtijevao da se među pripadnicima svih naroda na Kosovu uspostavi ravnoteža i povjerenje, te da Kosovo očuva savez sa Srbijom, odnosno Saveznom republikom Jugoslavijom. No, ove godine su srpska vojska i policija počele okrutan, pljačkaški rat protiv civilnog stanovništva, a ne protiv Oslobodilačke vojske Kosova... Zbog toga je izgubljena i zadnja mogućnost nekakvog zajedničkog života Albanaca i Srba u Srbiji. Pripadnici različitih naroda na Kosovu bi dakakao mogli živjeti zajedno, ali to bi moralo biti izvan Srbije, izvan vlasti srpske države. Tako na vaše pitanje postoje zapravo dva odgovora: naš je zajednički život moguć, ali samo unutar samostalnog Kosova a ne više u okviru Srbije. - Kako onda gledate na prijedloge koje priprema veleposlanik Hill? Doista se neprestano dopunjavaju, ali u tim se prijedlozima još uvijek spominje 'područje Kosova', a ne 'Republika Kosovo', a za Albance planovi ne predviđaju pravo na samoodređenje zajedno s odcjepljenjem? = Istina je, to u planovima još uvijek nije jasno predviđeno, što je najvjerojatnije rezultat američkog pragmatizma kojim pokušavaju nekako zadovoljiti obje strane. Ipak je dobra strana Hillovog prijedloga u tomu što govori o 'privremenom rješenju', prema kojemu bi se tek počelo tražiti trajnije, pravednije rješenje. Na albanskoj strani zato nije moguće govoriti o potpunom odbijanju Hillova prijedloga. Kad bi Kosovo dobilo status pridružene članice sadašnje SR Jugoslavije, takvo bismo rješenje mogli prihvatiti. - A što bi bilo 'pravedno rješenje' za Albance? = Za Albance bi pravedno rješenje bilo nacionalno ujedinjenje, a ne život albanskoga naroda u dvije države. Ali ako zbog realnih odnosa sila to ovoga trenutka nije moguće, ako nije moguće nasilno mijenjati granice, moramo, kao politički realisti, potražiti međurješenje. Umjetnost politike jest u traženju mogućega. - Je li onda široka autonomija za vas uopće još prihvatljivo političko rješenje? = Jest, ali samo kao privremeno rješenje, kao stvarnost ovog trenutka. - Kako Vi osobno gledate na OVK? Bez akcija OVK-a vjerojatno ne bi došlo do internacionalizacije kosovskog pitanja i prijetnji bomardiranjem, no s druge smo strane i svjedoci sve brojnijih ubojstava seljaka, otimanja, napada na civilno stanovništvo i slično. To vjerojatno ne podupirete? = Dakako da ne, to nitko od nas ne podupire. Radi se o pojavama do kojih je dolazilo i na početku vojnih sukoba u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, kad oružane snage posjedinih naroda još nisu bile ustrojene kao prave vojske. Zato ni OVK nije mogao izbjeći određene pogreške. Političko rješenje prijepora ipak pretpostavlja i uređenu obrambenu snagu Kosova, bilo u obliku nekakve teritorijalne obrane ili u obliku stranih vojnih snaga i stranih jamaca za mir. - Međunarodni posrednici proteklih su godina puno puta rabili usporednice između krajine i Kosova. Svi znamo kako je na kraju svršio otpor krajinskih Srba. Ne postoji li opasnost da se i na Kosovu dogodi nešto slično i da međunarodna zajednica poslije vašeg odbijanja plana, koji je vrlo sličan planu Z-4, Jugoslaviji dopusti da sama riješi kosovsko pitanje? = Međunarodna je zajednica Hrvatskoj doista dala slobodne ruke za rješavanje toga problema, ali između ta dva problema postoji bitna, rekao bih kvalitativna i kvantitativna razlika. Govorimo o Kosovu koje je, za razliku od krajine, imalo svoje ustavom zajamčeno mjesto. Osim toga, na Kosovu je skoro dva milijuna ljudi koji imaju jako zaleđe u svojoj dijaspori. Radi se o opstanku na našoj zemlji, a u Hrvatskoj se radilo o pokušaju da srpska manjina za vrijeme raspada Jugoslavije od Hrvatske odcijepi dio njezinoga područja. To je bio separatizam, pokušaj odcjepljenja... - I zašto bismo to za što se vi zauzimate, nazivali drukčije? = U našem se slučaju ne radi o separatizmu. I to zato što se kod separatizma radi o odcjepljenu od cjeline kojoj pripadaš. U ustavnopravnom smislu, Kosovo nije pripadalo Srbiji, nego nekadašnjoj Jugoslaviji, federaciji. Tek uspostavom režima iz 1989. godine možemo govoriti o pokušajima aneksije Kosova. Naš je otpor stoga otpor protiv te aneksije i nasilne integracije Kosova koju provodi Srbija, a njoj nikada nismo pripadali. - Za kraj - kad biste mogli birati između jako velike autonomije u okviru Srbije i potpune neovisnosti samo na dijelu, možda na polovici sadašnjega Kosova, što biste izabrali? = Izabrao bih autonomiju. Dijeljenje Kosova nipošto ne dolazi u obzir, pa makar ovakvo stanje trajalo još godinama. Autonomija je daleko bolja, jer sam uvjeren da bismo prije ili kasnije izborili neovisnost Kosova. Što je, dakako, puno bolje nego da zbog želje za hitrim rješenjima izgubimo dio Kosova. - Gledaju li na to pitanje na isti način i u albanskim strankama? = To uopće nije predmet rasprave. Prevladavajuće je mišljenje među Albancima da takvo rješenje nije moguće. Reći ću jednostavno: to je isto kao da ja nasilno uđem u vašu kuću, praktički je okupiram, a da zatim zbog vašeg otpora i pritiska izvana predložim da je 'podijelimo'. Onoga koji se useli na silu morate istjerati iz kuće lijepim ili ružnim sredstvima, a ne pogađati se s njim o diobi nečega što je vaše. SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 27. XII. 1998. Je li Tuđman prodao svoje elitne generale sudu u Haagu "Hrvatski generali i bojnici, njih sedamnaest, polaznici škole za ratne vještine, bili su zabezeknuti kad im je vrhovnik Tuđman priopćio da se mnogi od njih nalaze na tajnom popisu haškog suda kao krivci za ratne zločine. (...) Doduše, hrvatski predsjednik je stavljanje svojih generala na popis za Haag opravdao bezočnim pritiskom međunarodne zajednice na njegovu demokratsku državu i narod, ali je, također, činjenica da je i najnaivinijim Hrvatima, a osobito pripadnicima HV-a, potpuno jasno da su njihove 'postrojbe' počinile neviđene zločine nad Srbima u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Baniji, Kordunu, zapadnoj Slavoniji i Bosni..." POLITIKA 26. XII. 1998. Poruke državnog i crkvenog poglavara "(...) U Predsjednikovoj prazničnoj poslanici posebno mjesto i ovaj je put namijenjeno Katoličkoj crkvi pa tako Tuđman i ovogodišnji Papin posjet prikazuje kao njegovu potporu 'hrvatskom narodu i njegovoj vlasti', što znači HDZ-u, dok pri rješavanju sadašnje krize u zemlji dio tereta (znači i odgovornosti) stavlja i na leđa Crkve (...) S posebnim iščekivanjem i pažnjom dočekana je i tradicionalna božićna poruka zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika Biskupske konferencije Hrvatske Josipa Bozanića, koji je istom prigodom prošle godine podigao nade svojih vjernika nedvosmisleno kritizirajući režim zbog sadašnjih patnji. (...) Ovakav ton i otvorenost, međutim, nije prisutan u sadašnjoj Bozanićevoj božićnoj poruci vjernicima, što već izaziva prve razočarane reakcije i pitanje zašto je novi nadbiskup, od kojega se mnogo očekivalo u oživljavanju i unapređivanju 'crkve u Hrvata', koju je njegov prethodnik, kardinal Kuharić, vodio konzervativnim putovima, otvoreno podupirući nacionalističku svjetovnu vlast, tako iznenada opet prizemljio (...)" DANAS 26./27. XII. 1998. Na dnu "(...) Hrvati i Srbi postali (su) mnogo sličniji otkako su razdvojeni, a njihove državne tvorevine, po svom međunarodnom položaju i statusu na samome su dnu, a u političkom i civilizacijskom smislu, postale su toliko bliske i slične da izgledaju kao cjelina..."