DNEVNI PREGLED BR. 250 - 24. PROSINCA 1998.

RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 23. XII. 1998. Nedostojna predstava "Grozničava poduzetnost kojom Ujedinjeni narodi ovih dana pokušavaju pomesti hrpu krhotina iračke nevolje, ne smije skrenuti pogled sa sasma načelnog pitanja: ima li UN doista još monopol na silu na koji se tako svečano zaklinje u svojoj povelji? Ili se samostalnim američko-britanskim pohodom na Irak ipak pokazalo da se svjetska organizacija kreće na rubu svojih političkih kompetencija? Najavljuje li se tu novi svjetski poredak, 'pax americana', neoborivi primat još jedine preostale supersile, gdje se Rusija bori za izgubljeno područje, a Kina se gubi u ljutim frazama o 'nemiješanju'? Ili su SAD i Velika Britanija na posljetku samo malo ispravile ono za što UN zbog svoje neizlječive zavađenosti više nije bio kadar - naime za dosljednu provedbu svojih rezolucija? Politka logike, tako je nedavno formulirao ruski ministar vanjskih poslova Igor Ivanov, mora u svakom slučaju imati prednost ispred logike sile. Treba se s njim svakako složiti. No u svijetu tomu nije tako. Ivanov postulira čistu idealnu predodžbu - inače po smislu jednaku Povelji UN-a. No to ima malo veze sa stvarnošću, osobito u Ujedinjenim narodima, a tamo ponajprije u najvišem gremiju odlučivanja, Vijeću sigurnosti. Tekuće rasprave na newyorškom East Riveru ovih dana potvrđuju to na tjeskoban način. Jedva su počeli novi krugovi sjednica, u Vijeću sigurnosti je već pala prva prijetnja vetom. SAD je kategorički protiv svake pomisli na prijevremeno ukidanje odnosno labavljenje sankcija protiv Iraka. Isto je tako škakljivo i pod prijetnjom veta ponovno razmještanje nadzornika UNSCOM-a u Iraku. Bagdad je to bez okolišanja odbio. Sada se šef UNSCOM-a Richard Butler - koji je u međuvremenu zbog nedostatka diplomatskih sposobnosti višestruko dospio na loš glas - postavlja na stražnje noge i naglašava pravo Vijeća sigurnosti da o tomu odluči. U svakom slučaju, akutnog političkog zapaljivog materijala ima en masse. I treba hitno nešto poduzeti. Jer u pozadini uvijek lebdi opasnost od daljnjih vojnih kaznenih akcija - kako su Washington i London već najavili. Novi irački koncept međunarodne zajednice u ovom je trenutku nužnost. No to se zbog nepromijenjeno zaoštrenih fronta čini gotovo beznadnim pothvatom. Koja će se strana prva pokrenuti? Tko će se u danim okolnostima prvi pomiriti s gubitkom obraza? Pritom dugoročne posljedice najnovije intervencije u Iraku još uopće nisu ispitane. Tome u prvom redu pripada okolnost da je potkopan monopol Ujedinjenih naroda na silu. Globalna legitimacija Vijeća sigurnosti UN-a nije se mogla drastičnije dovesti u pitanje. Tu ne pomaže ni argument da je svjetska organizacija upravo odlučno pokazanom oštrinom SAD-a i Velike Britanije dobila potporu. Sve je to preopterećeno opasnostima koje se sada više ne mogu isključiti - da će doći do oponašanja. Da će na posljetku međunarodno pravo netko uzeti u svoje ruke. To ne može biti u duhu međunarodne zajednice poput Ujedinjenih naroda, iako se to u njihovim prepirkama ne može previdjeti. Iza prepirke u pravilu su vlastiti interesi koji samo u rijetkim slučajevima svršavaju stvarnim kompromisima. A baš to otežava put prema sposobnosti usuglašavanja, prema pogledu preko ruba vlastitog tanjura, osobito u Vijeći sigurnosti" - drži Guenther Schmidt-Breer. NJEMAČKI RADIO - RDW 23. XII. 1998. Pregled tiska Njemački tisak i danas se bavi političkom krizom u Izraelu i njezinim učincima na bliskoistočni mirovni proces. List WESTFAELISCHE ANZEIGER iz Hamma piše o politici izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i naglašava: "Nepopustljivost je karakterizirala crtu koju je izraelska čvrsta desnica tražila od šefa vlade - nepopustljivost prema Palestincima na čelu s Jaserom Arafatom, unatoč svim demonstrativnim rukovanjima. Popustljivost je vrlina kojoj su se nadale umjerene stranke u Izraelu, jednako kao i palestinske koje su tražile dijalog - i unatoč teroru koji je taj dijalog tako često prekidao. Taj hod po oštrici za Netanyahua je postao kobnim. Potpisivanje mirovnog sporazuma koje ga je u očima svijeta učinilo nositeljem nade, u vlastitim ga je redovima predstavilo kao izdajnika". Berlinski TAGESZEITUNG - TAZ piše: "Politički Netanyahu nalikuje tako često smrtonosnim gumenim kuglama s kojima izraelska okupacijska vojska puca na palestinske demonstrante. Iznutra čelik - izvana guma. On je to pokazao još jednom na konferenciji u Wyeu. Nije htio potpisati, ali nije mogao ni odbiti. U posljednjem je trenutku još jednom kao čarobnjak pokušao iz šešira izvući zeca. Ni sat vremena od trena kad je na najgori način napao Radničku stranku i njihova vođu - predložio im je koaliciju nacionalnog jedinstva. U ciničnom Knessetu to je izazvalo opći smijeh". Prijedobnim izborima u Izraelu bavi se i freiburški dnevnik BADISCHE ZEITUNG i ističe: "Parlamentarni izbori bi mogli donijeti razjašnjenje odnosa ili, možda, ne bi? Izrael je podijeljen. Novi izborni zakon zemlji bi učinio dobro. Za jačanje velikih stranaka i ograničavanje sektaša. Onih koji su izraelskom društvu u Netanyahuovoj eri udarili pečat u tolikoj mjeri da on nije odgovarao stvarnome značenju. Zemlja se odveć dugo povijala pod tim jarmom i tako se izolirala. Nadajmo se da će se sada toga osloboditi što bi bilo dobro za cijeli Bliski istok". Druga tema ovoga pregleda je prijepor u njemačkoj vladi oko odustajanja od atomske energije. "Tko je dosad dvojio kako se između kancelara Gerharda Schroedera i njegova zelenog ministra ekologije Juergena Trittina odvija benigno ukalkulirana svađa oko izlaska iz atomske energije, najkasnije sada mogao bi biti na čistu: radi se o pravom koalicijskom krahu - piše nadregionalni dnevnik DIE WELT iz Berlina. Ovaj list nastavlja: "Kad je Trittin sada, i to ne savjetujući se s kancelarom, ukinuo povjerenstvo za sigurnost reaktora i zaštitu od zračenja, za Schroedera je očito mjera prevršena. Rijetko je kada u nekoj koaliciji jedan ministar tako demontiran nakon tako kratkog vremena vladanja. Markirana je crveno-zelena prijelomnica". Drukčije mišljenje, međutim, zastupa također berlinski dnevnik TAGESPIEGEL u kome čitamo: "Ali hoće li ova svađa vladu dovesti u doista ozbiljne nevolje? Trittin je sigurno izazvao svađu. On je donio nešto novo tako što je koalicijski dogovor tumačio u svoju korist. Tako se gradi pregovaračka masa od koje se opet može odustati. Obrnuto, ministar gospodarstva Mueller piše scenarij prema kojemu će francuska vlada Saveznu Republiku Njemačku ubuduće preplaviti transportima atomskog otpada - castora. Svatko stvara kulise prijetnje. Ministar gospodarstva pred elektro-poduzećima može pokazivati na zločestog momka Trittina kojega on mora obuzdavati. Ministar ekologije u bazi osigurava se da se žestoko borio protiv ministra gospodarstva i kancelara. I ako Trittin taj postupak osigura preko koalicijskog odbora, onda je obuhvatio čak i krilo realosa u svojoj stranci". (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 23. XII. 1998. Pregled tiska Britanske dnevne novine danas su pune napisa o internom političkom skandalu u koji je upleten britanski ministar trgovine i industrije Peter Mendelson. Tako na naslovnici 'The Timesa' čitamo kako je riječ o aferi koja je izbila kad je otkriveno da je spomenuti ministar prije dvije godine dobio svojevrsni zajam od svoga kolege u parlamentu i krupnog poslovnog čovjeka Geoffreya Robinsona, u iznosu od 373 tisuće funta pod nešto drukčijim, povoljnijim, uvjetima od uobičajenih kako bi kupio kuću na ekskluzivnoj lokaciji u Londonu. Problem je u tome što činjenica o tom zajmu nije javno obznanjena, odnosno što gospodin Mendelson nije upisao činjenicu o kreditu u svojevrsni spis u parlamentu, u koji su zastupnici dužni prijavili sve primitke koji bi mogli utjecati na njihove odluke pri obnašanju dužnosti. Sporno je i to što se donator, gospodin Robinson, zbog nekih svojih financijskih aranžmana, trenutačno nalazi pod istragom tijela u nadzoru upravo ministarstva trgovine i ministra Mendelsona, te što je ministar izbjegao aktivno sudjelovanje u tom tijelu. Stoga se postavlja pitanje o sukobu između službenih i privatnih interesa u ovom slučaju. Ta afera puni i sljedeće dvije stranice 'The Timesa' člancima u kojima čitamo kako je budalasta pogreška gospodina Mendelsona ozbiljno osramotila ne samo njega samoga nego i premijera Tonyja Blaira, odnosno vladu u cijelosti jer riječ je o vrlo bliskom suradniku premijera Blaira koji je, kako piše list, sa svojom reputacijom koja je mješavina između Raspučina i Machiavelija, jedna od središnjih figura zaslužnih za Blairov uspjeh, kao i za stvaranje pojma blerizma. 'The Times' još piše kako su izvori bliski Mandelsonu naveli da bi kredit trebao biti vraćen u roku od nekoliko tjedana, i to sredstvima njegove obitelji, ponajprije njegove majke. No u 'The Daily Telegraphu' koja također pomno analizira očito vrlo bombastičan politički škandal u Britaniji, navodnu izjava ministra Mandelsona kako će njegova majka pokriti dug, ona nije ni potvrdila ni demantirala, vješto izbjegnuvši odgovor na zamolbu da potvrdi spomenute navode upitom 'Zašto bi njezin sin trebao govoriti laži?'. Osim toga nije sigurno ima li gospođa Mandelson toliko novaca da isplati sinov dug. Kako piše list, njezin joj je otac nakon smrti ostavio 30 tisuća funta, a imovina njezina muža prigodom njegove smrti prije deset godina procijenjena je na 52 tisuće funta. Sve u svemu, kuća i imovina gospođe Mendelson procjenjuje se na petstotinjak tisuća funti. Čini se da će političko financijska afera Mendelson biti prvi veliki slučaj nove povjerenice za norme u britanskom parlamentu, piše 'The Independent'. Inače, to je svojevrsna revizorska služba utemeljena 1995. na preporuku odbora za norme u javnom životu, čiji je predsjedavajući u to doba utvrdio kako je povjerenje javnosti u parlamentarne zastupnike na vrlo niskoj razini. Elisabeth Filkin koja preuzima mjesto povjerenice za norme u veljači treba utvrditi je li ministar Mendelson trebao prijaviti sporni kredit. Prema riječima njezinih kolega, gotovo je sigurno da će gospođa Filkin biti vrlo teška povjerenica, ili drugim riječima, da se Mendelsonu loše piše. O aferi Mandelson sljedećih će dana u britanskom tisku zasigurno biti još mnogo riječi, kao što još jedna tema stalno puni stranice ovdašnjih dnevnika. Riječ je dakako o događajima u Iraku. 'The Guardian' piše kako se tri dana nakon operacije 'Pustinjska lisica' u Bagdad vraćaju humanitarni djelatnici da pomognu ublažiti najgore posljedice gospodarskih sankcija nametnutih Iraku. Zajedno s njima u grad je ušlo i stotinu kamiona s brašnom, mlijekom u prahu, lijekovima i deterdžentima, a prema službenim izvorima prvi zadatak humanitaraca je posjet mjestima razorenim u zračnim napadima. Njihova uloga je inače u osjetljivom nadgledanju izvoza dopuštenih količina iračke nafte, te u koordinaciji nabave hrane za ta sredstva. Kako kažu, najgori neprijatelj Iraka nisu projektili SAD-a nego pad cijena nafte na tržištu. Sedmogodišnji naftni embargo koji je UN nametnuo Iraku zbog politike njegova Predsjednika, zapravo je prouzročio podjelu međunarodne zajednice, piše list. Njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer jučer je pozvao na postupno uklanjanje sankcija Iraku. Sjedinjene Države i Britanija smatraju da program 'Hrana za naftu' mora ostati na snazi sve dok Sadam Husein ne uništi zabranjeno oružje. (BBC) INOZEMNI TISAK AUSTRIJA DIE PRESSE 24. XII. 1998. Nema božićnog mira "Zima je i u ratnim razračunavanjima vrijeme predaha ako mir nije moguć. Hladnoća, snijeg ili kišno doba ogade borcima borbu a dok se pripremaju za kasnije razbuktavanje, rado se govori o 'božićnom miru'. Od toga na Kosovu ni traga. Već nekoliko dana u srpskoj pokrajini opet pucaju, naoružavaju se, ubijaju i kolju, i sve govori u prilog tomu da je to samo predigra, opet. Sve se to, nota bene, događa dok se promatrači OESS-a poslani posredstvom Richarda Holbrookea pomalo smještaju kako bi nadzirali provedbu onoga što je u listopadu isposlovano pod pritiskom prijetnje akcijom NATO-a. Od toga je ostvareno malo točaka. Nasilje je opet prevršilo mjeru, od strane OVK, kao i od strane Srba (gdje policija preuzima ulogu vojske). Zajamčena istraživanja masovnih grobnica na Kosovu sprječavaju srpske vlasti. A posredovanje američkoga posebnog izaslanika Hilla o budućem statusu Kosova do sada je propalo zbog odbijanja sudionika (i/ili zbog Hillovih zamisli koje su daleko od stvarnosti). Sve je to, moramo na to podsjetiti, već bilo naznačeno u vrijeme velikog 'uspjeha' u jesen. U kosovskom je sukobu uvijek nedostajao ne samo pritisak ponajprije na Beograd, nego i predodžba o mogućem rješenju. To što sada, nakon dva mjeseca predaha, separatisti jednako kao i tlačitelji počinju pripremati svoje položaje za idući krug rata, nikoga ne treba čuditi. Može samo čuditi kako se to ravnodušno bilježi u međunarodnoj zajednici. U Iraku su već zatvorena vrata dovoljna za vojnu akciju. Na Kosovu deseci mrtvih nisu dovoljni čak ni za trenutno pojačanje pritiska ili otvaranje diplomatske paljbe. Sudionici mogu shvatiti i shvatit će tu ravnodušnost - i to kao ohrabrenje" - piše Andreas Schwarz. DER STANDARD 23. XII. 1998. Puno hvala, gospodine Blair "Kad je Tony Blair u listopadu na vrhu EU-a u Poertschachu pokrenuo svoju inicijativu za samostalan europski sigurnosni i obrambeni identitet, unutar unije izazvao je različite reakcije. Jedni su sarkastičnim tonom upozoravali na to da poticaj dolazi baš iz one europske zemlje koja je do sada svoju savezničku odanost prema SAD- u postavljala iznad svega. Drugi su u na veliko insceniranom prodoru britanskog premijera vidjeli presudan poticaj za europsku raspravu o sigurnosti. Francuska se pobojala za svoje vodstvo u mišljenjima na tom području i reagirala je najprije nasilno, ali je zatim pobjegla naprijed. Na svom susretu u Saint-Malou na opće su se iznenađenje predsjednik Jacques Chirac i premijer Blair zagrijali za izgradnju oružanih snaga EU-a. Činilo se da je led između Pariza i Londona razbijen, da je ponovno oživjela stara antanta s novim, europskim predznakom. To što se o toj temi na bečkom susretu EU-a govorilo tek rubno, pojašnjeno je raspravom o financijskoj reformi. Tjedan dana kasnije američke su i britanske bombe pale na Bagdad. Dok je predsjednik Clinton vojni udar obrazlagao obranom - ne pobliže definiranih - nacionalnih interesa SAD-a, Tony Blair se u takve argumentacije uopće nije upuštao. Jednostavno je govorio o 'obvezi' da se iračkom diktatoru pokaže gdje su mu granice. Mogao je isto tako govoriti i o obvezi da bude uz Sjedinjene Države kad god one drže da je primjena vojne sile primjerena. Blair je ipak odustao da britansku pomoć Washingtonu pripiše europskim interesima. Bio bi to preciničan komentar njegovoj sigurnosnoj inicijativi EU-a. Jer njezin se sadržaj akcijom u Iraku smanjio na ništicu. Skeptici koji su to pretpostavljali od početka, drže da je potvrđena njihova prosudba da je tema sigurnost za Blaira samo instrument kojim će potvrditi najavljenu novu europsku ulogu Velike Britanije. Unatoč tomu, Blairu moramo biti zahvalni. Zaslužan je što je sve postalo jasno a time je još više pojasnio nužnost koherentne europske sigurnosne politike. Svejedno je drži li se da anglo- američka kaznena ekspedicija protiv Sadama Huseina ima smisla ili da je kontraproduktivna - Washington je s njom napustio načelo legitimiteta na temelju zajednice naroda. Kao jedina preostala supersila, SAD slijedeći nacionalne interese (a oni mogu imati i unutarnjopolitičke motive), može biti bezobziran. S EU čija bi politička sposobnost djelovanja približno odgovarala njezinoj gospodarskoj snazi, to bi izgledalo drukčije. O otuđenju između Europe i Amerike ne treba govoriti. Transatlantski savez ostaje neizbježan - jer se temelji na zajedničkim vrijednostima. To ne isključuje razlike glede toga kako te vrijednosti najdjelotvornije braniti. Glas Europe može biti saslušan, a ako ga ima - i odgovarajući odjek. To pored vanjsko- i untarnjopolitičkog predstavnika ('Ms./Mr. Gasp') na posljetku znači i vojne kapacitete pod europskim zapovjedništvom. Jasno je da će ta 'EU-vojska' nekako biti povezana s NATO-om. No jasno je i da će SAD smanjiti svoju dominaciju samo toliko, koliko su tereta Europljani spremni preuzeti. A Velika će se Britanija jedanput morati odlučiti hoće li ostati američki nosač zrakoplova ili želi biti jednim od stupova EU-a" - piše Josef Kirchengast. NJEMAČKA DIE WELT 23. XII. 1998. Na dugom putu u Europu "Savezna je vlada puno toga nakanila za Europu. Većinu je dakako zatekla. No vrijeme tjera. Već krajem ožujka majstorstvo umjetnosti kompromisa mora biti ulašteno. Crveno-zeleni moraju bez vremena za učenje balansirati između svojih državnih interesa i europske krize. To nije propust stare ekipe oko Helmuta Kohla. Drukčije ne ide: uvijek kad Europa treba napraviti veliki korak naprijed, mora sama sebi postaviti ultimatum - a na posljetku na vidiku, čini se, nije ni jedna zemlja. Ono što zabrinjava je broj paketa koje treba zavezati po njemačkim uputama: agrarna reforma, regionalne pomoći, dioba financijskog tereta, porezi. Svaki problem za sebe napravljen je od istog materijala kao i krize - a Njemačka posvuda slijedi nacionalne interese. Nije badava ministar financija Lafontaine zatražio obustavu nepoštenih poreznih praksa. Utakmici državnih poreznih sustava ne može se doduše ništa prigovoriti. Pri tomu bi se ponešto moglo naučiti od pametnih susjeda. No zemlje članice imaju potpuno različite tradicije oporezivanja. Bilo bi pogrešno na silu ih sjediniti - a i nepotrebno. Ono što su Nijemci u režiji Thea Waigela već ispravno prigovorili, pojedinačna su rješenja za koncerne krojena po mjeri - bilo u Belgiji, Nizozemskoj, otocima na Kanalu ili Irskoj. Onima koji ih odobre neće donijeti baš puno u blagajnu. Onoga čiji će porezni obveznici otići, to će jako puno stajati. To ne može biti Europa, pogotovo ako se najvećem platiši EU-a Njemačkoj oduzmu porezi koji na posljetku idu u doprinose EU-a. Nisu manje opravdani ni njemački interesi za reformu agrarne politike EU-a i za pravedniju diobu financijskih tereta. Ali: kancelar Schroeder mora iskovati kompromis između 15 šefova država i vlada. Izborna buka poput nedavne to neće olakšati. No iznad svega lebdi proširenje unije na istok koje baš Nijemci duguju istočnoeuropskim susjedima. Omogućili su Njemačkoj jedinstvo - kad tu u zemlji nitko više nije vjerovao da Europa ne prestaje na Labi. Ne dopustiti da proširenje propadne zbog potrebnih reforma EU-a, moralna je obveza svake savezne vlade. Schroederovo bi majstorstvo bilo da njemačkom općinstvu pozitivno priopći kako će taj dug ubrzo biti podmiren - brže nego što to žele kočničari na jugu unije. Jasno je da bi Njemačka najviše profitirala od prijama mladih gospodarstava. Prepoznavanje proširenja na istok kao osiguranje elementarnih njemačkih interesa putokaz je u kompromis: glavni zgoditak na lutriji Nijemci ne smiju očekivati od smanjenja doprinosa. Tako Europa više ne funkcionira. No s brzim proširenjem na istok dobili bi vrijednu prednost: više koristi za manje smanjen doprinos" - zaključuje Nikolaus Blome. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 23. XII. 1998. EU izaziva pogrešan rat "U svađi oko banana poretka EU-a, SAD je bruxelleskim eurokratima dao silovitu pljusku. Dok EU stalno dotjeruje nove kompromise, Washington želi odgovoriti kaznenim carinama za europsku robu. Eskalacija se mogla predvidjeti: EU je 1993. stvorila anakroni sustav uvoznih odredaba koje se protive i njihovim izjavama o slobodnoj svjetskoj trgovini. Unatoč osudi svjetske trgovačke organizacije WTO, Bruxelles čvrsto ostaje pri svom obrazloženju: da bi se zaštitila proizvodnja banana u bivšim europskim kolonijama, takozvane dolarske banane iz Latinske Amerike mogu doći na europska tržišta samo u ograničenim količinama. Taj je argument nenadmašan u licemjerju. Jer EU je manje stalo do potpore siromašnim uzgajivačima banana (kojima bi se više pomoglo izravnom pomoći), negoli do zaštite moćnih tvrtaka za trgovinu voćem. Od takvog tržišnog poretka ponajprije su profitirale Velika Britanija i Francuska time što su uvozne dozvole prodavale njemačkim, nizozemskim ili belgijskim trgovcima. Svađa zbog banana teško se može riješiti jer u okviru postupka WTO-a pobjednička strana - SAD - prvi put sumnja da je presuda WTO-a korektno provedena. Europljani se sada pozivaju na formalni argument da Amerikanci bez ponovnog saslušavanja WTO-a ne smiju povećati kaznene carine. Pravila WTO-a u ovom slučaju uistinu nisu jednoznačna. No glavni su krivci u Bruxellesu: banana poredak nije spojiv sa slobodnom svjetskom trgovinom" - zaključuje list. FRANCUSKA LA CROIX 23. XII. 1998. Poseban dan za Nadu Bosičić "Za vrijeme puta oči su joj zasjale pri pomisli da će ponovno vidjeti svoje selo. No prešavši preko praga svoje bivše kuće, Nada Bosičić briznula je u plač. Pokućstvo ukradeno i spaljeno, vrata i prozori izvađeni. Čak su i vodovodne cijevi nestale. 'Pakao je prošao ovuda', promrmljala je stišćući ručnu torbicu uz crni ogrtač. Tog je dana Nada prvi put ponovno vidjela svoje selo u blizini Jasenovca, u Hrvatskoj. Srpkinja podrijetlom, ona je prije tri godine napustila ovo područje kada ga je hrvatska vojska povratila iz ruku srpskih pobunjenika. Pobjegla je iz straha da se povijest ne ponovi: '1942. pola je moje obitelji nestalo u koncentracijskom logoru u Jasenovcu kojim je upravljao pronacistički hrvatski režim', kaže. Nada se sklonila u Bosnu. Trebalo joj je više od tri godine da dobije pravo jednodnevnoga posjeta svojoj kući u sklopu skupnog posjeta desetak Srba podrijetlom iz Jasenovca koji im je odobrila hrvatska vlast. U tih nekoliko sati Nada je otišla u općinu gdje je dobila rodni list i domovnicu, što su prvi koraci za dobivanje hrvatske putovnice na koju ima pravo jer je 1991. živjela u Hrvatskoj. Povratak dostojanstvu i neovisnosti; no kako putovati bez putovnice? U Bosni postoji hrvatski konzulat, ali dugi redovi i administrativni troškovi čine ga nedostupnim za izbjeglice bez novca. Umirena posjetom pravoslavnom groblju pod snijegom, Nada se odazvala pozivu bivše susjede koja se nedavno vratila u selo. Šalica kave u jednoj i čašica kruškovca u drugoj ruci, nikako da presuše. 'Zidovi i krov moje kuće čitavi su. Tražila sam pomoć za obnovu', kaže s radosnim osmijehom na usnama. Ovaj jednodnevni posjet, treći za srpske izbjeglice iz Hrvatske, organizirala je jedna njemačka udruga, a omogućilo Visoko povjerenstvo za izbjeglice i hrvatske vlasti. On bi trebao srpskim izbjeglicama iz Hrvatske, kojih je oko petsto tisuća, pomoći da se vrate. To je neizravni napad na nacionaliste svih boja koji drže da je povratak manjina nemoguć", izvješćuje iz Jasenovca Florence La Bruyere. LIBERATION 23. XII. 1998. Vedrine misli da Unscom mora predati dužnost Jacques Amalric razgovarao je sa šefom francuske diplomacije Hubertom Vedrineom o iračkoj krizi i načinima njezina rješavanja: "Je li Francuska sklona prekidu nadzora nad iračkim postrojenjima za proizvodnju kemijskog i bakteriološkog oružja, budući da su njezini predstavnici već više puta potvrdili da je takav nadzor nemoguć? Pitanje koje Francuska postavlja je ovo: koji je najbolji način da postignemo cilj? Što učiniti kako bi na Bliskom istoku na kojemu je uspostavljen mir, Irak mogao živjeti zajedno sa susjedima, a da ne postane ponovna prijetnja. Nakon Zaljevskog rata trebalo je pronaći možebitne ostatke oružja za masovno uništavanje koje je Irak proizveo prije sukoba. Dokazalo se da oružje postoji, iako se nije znalo kako su daleko programi stigli, jer se to oružje nije rabilo tijekom rata. To je bila zadaća Unscoma koji je dobro radio prvih pet godina - više je oružja uništio zahvaljujući nadzoru, nego što je to učinjeno u sukobu. Nakon sedmogodišnjeg nadzora Unscoma, unatoč zaprekama koje je postavljao Irak, i nakon englesko-američkog bombardiranja, danas možemo smatrati da Irak nema potencijal koji je imao 1990., ili prije petnaest dana. Bilo bi čudno smatrati da je Irak više ili jednako opasan nakon napada, nego što je bio prije njih! (...) - Je li SAD spreman promijeniti svoje mišljenje u Vijeću sigurnosti? = Ništa nije nemoguće, ali to zavisi od njihovih ciljeva. Mi već mjesecima tvrdimo da napad neće riješiti problem. Njihovi su ciljevi bili različiti. Skrivene se kemijske zalihe ne mogu bolje nadzirati bombardiranjem i istodobno tvrditi da ih se ne bombardira jer bi to bilo preopasno. Žele li oni svrgnuti Sadama Huseina? No očito je da ni tada zračni napadi nisu pravi način. Vidimo da ne žele popustiti pritisak. Mi nismo ništa manje oprezni, ali postupamo na drugačiji način koji poštuje, pače i povećava ugled Vijeća sigurnosti i pravila međunarodne zajednice, i koji otvara mogućnosti ubuduće. Uvjeren sam da imamo o čemu razgovarati. - Kako izbjeći zamci koju predstavljaju odluke UN-a glede sankcija? = Zamka nisu odluke, već činjenica da je za njihovu promjenu potrebna jednoglasnost u Vijeću sigurnosti i da se neki članovi Vijeća sigurnosti ne slažu s Unscomom koji, po svojoj definiciji, ne može odlučivati. Dakle, one koji se ne žele ni pomaknuti treba uvjeriti da smo u slijepoj ulici. - Zadaća koju pred sebe stavlja Francuska je golema: treba uvjeriti SAD da promijeni mišljenje u trenutku kada je Bill Clinton u vrlo nesigurnim političkim prilikama u kojima bi svaki uzmak mogao biti koban. = Možda, ali mi imamo valjane razloge. Počevši s ovim: postupati nakon udara kao da se ništa nije dogodilo, značilo bi priznati da su oni bili uzaludni i da su odluke o udarima donesene iz razloga koji se ne tiču Iraka. To bi bilo nezgodno. SAD, naprotiv, može smatrati da su napadi nanijeli dodatni i odlučan udarac prijetnji za koju je tvrdio da postoji. S druge strane, on ne može biti neosjetljiv na svoj ugled u arapsko-islamskom svijetu, napose nakon velikog Clintonova govora u Gazi. Što najviše zanima SAD? Da Irak opet ne postane prijetnja. Naša je zajednička zadaća uspostaviti pravi, stalan nadzor nad oružjem i prihodima od nafte koji bi obuhvaćao sigurnosne zahtjeve koji bi omogućili da se nakon kratkog vremena ukine embargo na naftu. Eto, to su francuski prijedlozi o kojima bismo razgovarali s našim partnerima. - Jeste li skloni potpunom ukidanju embarga? = Ja govorim samo o zahtjevima koji bi omogućili da se ukine embargo na naftu. Ograničenja u svezi s iračkim oružjem koja su predviđena UN-ovim odlukama, vrijedila bi i dalje. Osim toga, embargo na naftu jako je oslabljen odlukom 'nafta protiv hrane'. Kao i svaka zabrana, i ova dovodi do ilegalne trgovine. - Vaši prijedlozi nisu izazvali veliko oduševljenje Bagdada. = To je točno. Iračani bi htjeli biti bez ikakva nadzora, no stalni je nadzor potreban zbog svega što se dogodilo u prošlosti i zbog uznemirenosti susjeda." ITALIJA IL MESSAGGERO 23. XII. 1998. 'Prijevoznik' Kurda protjeran na pet godina "Hrvat Lucin Bozidar protjeran je na pet godina iz Italije: radi se o vozaču glisera koji je 28. listopada na obali Civitanove iskrcao trideset i jednog Kurda, među kojima je bilo i žena i djece, koji su bježali iz Turske. Skrbeći o njemu, jučer je na sudu u Macerati bio nazočan i glavni konzul Hrvatske, Joško Bodulić, koji je došao izravno iz Milana. Branitelj toga Hrvata, odvjetnik Vittorio D'Angelo, sporazumio se s državnim tužiteljem Andreom Laurionom na dvije godine zatvora i novčanu kaznu od dvadeset milijuna lira. Presuda je poslije promijenjena u izgon na pet godina, kako predviđa zakon čija je ovo bila prva primjena. Čovjeku je vraćen brod, prelijepa motorna yachta, i novac (nešto maraka i hrvatske valute). 'Zakon dopušta zapljenu broda samo ako je u vlasništvu pilota. A u ovom je slučaju, međutim, pilot glisera plovilo iznajmio od specijalizirane tvrtke', objašnjava javni tužitelj Andrea Laurino. Oko povratka u domovinu Lucina Bozidara pobrinut će se sam konzul, koji u cijeloj Italiji prati sunarodnjake umiješane u slične događaje." IL MANIFESTO 22. XII. 1998. 'Napadi? To je doktrina odmetničkih država' "'Teško je naći logiku u bombardiranju Iraka koje je bilo još nasilnije od onih tijekom Zaljevskog rata prije osam godina', započinje Michael Klare, glasoviti američki politolog, stručnjak za vanjsku politiku i autor, među ostalim, važne knjige ('Rogue States and nuclear outlow: America's search for a New Foreign Policy') o 'nižerazrednim zemljama i nuklearnoj nejednakosti'. 'Napade, nakon četiri dana smrti i uništenja onoga što je ostalo od Iraka nakon pogubnog rata sankcijama, prije bih nazvao 'kažnjavajućim trzajem' Sjedinjenih Država, kojime se izražava bijes i frustracija zbog vođenja vlastite politike prema Sadamu, kao što bi to moglo biti i zbog onih prema Castru ili Gadafiju, i prema onima koji se ne pokoravaju hegemoniji Washingtona. To je još jedan pokazatelj koliko su bili nesposobni, tijekom mnogih godina i uz različite državne vlade, 'kastrirati' Sadama Huseina'. 'Irak, kao i Libiju', nastavlja, 'ili sutra neku drugu zemlju koja će se pojaviti, zdrobit će se prije no što bi mogle postati prijetnjom upostavljenog poretka. To je strah koji je i biološki. Pokušaj tjeranja na pokoravanje do sada je propadao i broj zemalja koje američko čelništvo smatra 'odmetničkim' predodređen je da raste'. - Koje bi druge rastuće sile sada mogle Americi promijeniti njihov hegemonistički položaj u svijetu? = Iran, Kina i Indija. Ta posljednja zemlja je Amerikancima bila najjači primjer pokušaja da se nuklearnim pokusima dođe do mjesta za stolom među najmoćnijima. Svijet sila koje se sada pojavljuju razlikuje se i po etničkim, kulturalnim i vjerskim obilježjima koja ne pripadaju zapadnom svijetu Anglosaksonaca. No da bi se dobro razumjelo koji su novi temelji koji vode buduću američku vanjsku politiku treba odgovor potražiti u akademskom svijetu Harvarda, Cambridgea ili Washingtona. Samuel Huntington, onaj koji je zacrtao američku strategiju National Security Councila Carterove državne uprave, isti je akademik koji je sedamdesetih godina razradio Trilateralu i načine nadzora neke 'demokracije'. Devedesetih, 1993., u listu Foreign Policy ustvrdio je da će budućnost svijeta biti 'podijeljena' i predodređena na borbu između malog broja civilizacijskih svjetova: kršćanskog, hinduističkog, muslimanskog i slavensko-pravoslavnog. Ratovi i budući sukobi predodređeni su da imaju etnički, nacionalistički i kulturalni karakter. Radit će se, na kraju, o ratu između civilizacija zapadnog svijeta i onih 'ostatka svijeta' kojega on određuje kao pripadnika 'barbarskih' civilizacija. Budućnost blagostanja i očuvanje bogatstva Zapada zasnivat će se na mogućnosti da se utječe na druga društva i da se dokaže 'moralna superiornost' nad muslimanima i Azijatima. U tu svrhu on upozorava da je za stabilnost Zapada nužno u NATO i zapadni kulturalni svijet uključiti baltičke zemlje, Sloveniju i Hrvatsku. Poticati pozapadnjivanje Južne Amerike. Obuzdavati vojne mogućnosti u konvencionalnom i nekovencionalnom oružju muslimana i Azijata. Izbjeći slabljenje veza Japana sa Zapadom kako bi se spriječilo zbližavanje s Kinom. Održati tehnološku i vojnu nadmoć prema ostalim nekršćanskim društvima i civilizacijama. - Je li to ponovljeno izdanje superiornosti arijske rase? = Upravo tako. Dat ću vam najsvježiji primjer: predsjednik Clinton je u govoru u kojemu je najavio napad na Irak kazao: 'U mnogim okolnostima tijekom ovoga stoljeća Sjedinjene Države su se našle pred izborom između kaosa i interesa zajednice'. Pojmovi kaos, barbarstva, odmetničke države neka su vrsta semantičko-simboličke šifre kada se govori o populaciji koja nije bjelačka. - Može li se Clintonova vanjska politika smatrati 'misijom' moralne superiornosti jednog čelnika zapadne civilizacije? = Clinton je, ne toliko u unutarnjoj politici, već u vođenju vanjske politike, pobornik strategije razrađene protiv zemalja koje je Washington klasificirao kao 'odmetničke' (Irak, Libija, Sjeverna Koreja, Kuba). On stopostotno pristaje na tezu koja te države određuje kao 'neprijatelje Sjedinjenih Država'. Njegova državna tajnica, Madeleine Albright, u svom je nedavnom govoru na sastanku NATO-a u Bruxellesu kazala: 'NATO treba biti preustrojen tako da bude u mogućnosti provoditi neku vrstu ograničavanja i nadzora vojnih sposobnosti 'odmetničkih' zemalja... i NATO treba biti pretvoren u oružanu ruku američke politike'. Iza tog nacrta nove američke vanjske politike u potpunosti stoji washingtonski establishment, harvardski intelektualci, a on dolazi i iz 'liberalno' progresističkog američkog akademskog svijeta. To su elementi koji su uvijek nazočni u oblicima američke politike: barbar je svatko tko je uselio, musliman, nekršćanska kultura ili etnicitet. A novosti, u toj nadrealnoj dimenziji, s približavanjem novog tisućljeća, riskiraju da proizvedu još ekstremnija fundamentalistička iznenađenja... jer prevlast bijele civilizacije kršćanskog podrijetla postaje manjinska. - Koje posljedice sada na Srednjem istoku može izazvati borba za hegemonističku vlast nad naftnim izvorima? = Kao što je kazano, američka strategija je prvenstvo, koje ne bi osporila niti jedna zemlja na svijetu, nad nadzorom nafte u Zaljevu, i Iraku danas, a prije toga Iranu, neće biti dopušteno da se izvuče iz jarma Sjedinjenih Država. Za 75 do 100 godina SAD će Srednji istok napustiti kao Desert Wasteland, Pustinjsku pustaru. - Ima li strateških promjena u budućoj američkoj politici? = Važna je promjena naglaska na Kaspijsko jezero i okolnu regiju. To je pravi alternativni pol, gospodarski i u geopolitičkoj strategiji." Razgovor je vodila Patricia Lombroso. BELGIJA LE SOIR 23. XII. 1998. Euro pobire uspjeh u... Aziji "Nekoliko dana prije nego službeno stupi na snagu, euro kude i hvale na sve četiri strane svijeta. (...) Preko Atlantika, u Sjevernoj Americi, iz ravnodušnosti su prešli u razdraženost: prijetnja međunarodnoj ulozi dolara više nije šala, već prava opasnost. Naprotiv, na jugu Novog Kontinenta, upravitelji velikim tržištem Mercosur (Brazil, Argentina, Urugvaj i Paragvaj) s uživanjem će pratiti prve korake zajedničkog novca. Kako bi i oni krenuli u stvaranje nekog 'ameriga' koji će zamijeniti imperijalistički 'gringo' dolar? Ništa nije nemoguće. U Aziji, (velika) mala europska ideja također ide svojim putem. Samo bez Japana koji od jena ne želi načiniti veliku međunarodnu valutu: Japanci žele i dalje manipulirati jenom po vlastitoj volji kako bi njihova izvozna poduzeća zadržala udarnu snagu. Gospodarstva jugoistočnih azijskih zemalja (Tajland, Indonezija, Laos, Malezija, Singapur, Filipini, Burma, Brunej i uskoro Kambodža) bolesna su zbog velike povezanosti sa zelenom novčanicom. U jeku financijske krize njihova valuta nije vrijedila ni prebijene pare u dolarima. Otada su se malo oporavile i povratile boju. Ali glavna je boja i dalje zelena. Da bi se oslobodili toga, umorni zmajevi i krezubi tigrovi odlučili su razmisliti o stvaranju zajedničkog novca. Njihov je cilj: 'Vratiti povjerenje, oživiti rast i promicati financijsku stabilnost ovoga područja.' Ipak, voluntarizmu na 'europski način' dodaje se neizbježni azijski začin: privid poniznosti. 'Za to će nam trebati 20 do 25 godina', upozorio je šef filipinske diplomacije, ističući da raznolikost gospodarskih sustava na azijskom jugoistoku i njihova zemljopisna udaljenost ne dopuštaju usporedbu s jedanaest zemalja Eurolanda. A kad bi to išlo malo brže? Prije deset godina nijedan Europljanin nije mogao ni pomisliti da će jedan novac vrijediti od Lisabona do Helsinkija. Zašto onda ne bi i od Bangkoka do Manile?", pita se Philippe Servaty. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 23. XII. 1998. Čelnik Europske središnje banke tvrdi da promjena kamatne stope nije vjerojatna "Deset dana prije no što Europa pokrene zajedničku valutu, čovjek koji ju vodi jasno je navijestio da u bližoj budućnosti ne očekuje promjene u europskim kamatnim stopama, posebice ne u obliku njihova smanjenja", piše Anne Swardson. "Središnja banka 'ne želi dati nikakav navještaj budućeg smanjenja u predvidivoj budućnosti', izjavio je predsjednik Europske središnje banke Willem F. Duisenberg na svom posljednjem sastanku s novinarima prije pokretanja eura 1. siječnja. Njegove su opaske važne iz tri razloga. Prvi je obična činjenica da će od prvog siječnja Europska središnja banka određivati novčanu politiku 11 europskih zemalja, koje će napustiti svoje valute u korist eura. Državne središnje banke 11 zemalja predat će svoje monetarne uzde Europskoj središnjoj banci, iako će bankari državnih središnjih banaka zadržati glas u vladajućem vijeću banke. Kao drugo, znak je stigao 3. prosinca, nakon koordiniranog smanjenja kamatnih stopa 11 zemalja eura. Bilo je nekih spekulacija da će Europska središnja banka početkom sljedeće godine opet smanjiti kamate, suočena s određenom gospodarskom slabošću zapadne Europe. Čini se da je Duisenberg pokušao stišati takve spekulacije. Na posljetku, neki ljevičarski političari u Europi, posebno njemački ministar financija Oskar Lafontaine, pozvali su posljednjih mjeseci na smanjenje kamata radi stimuliranja potražnje i potrošnje. Središnji bankari uglavnom vjeruju da bi ta vrst smanjenja kamata vodila višoj inflaciji. Lafontaine je u posljednje vrijeme bio tih, no smisao Duisenbergovih riječi bio je jasan. 'Jedini znak koji želimo dati jest: tržišta, ne očekujte promjenu kamatnih stopa u predvidivoj budućnosti', izjavio je on. Bilo je teorija da će, uz spori rast američkog gospodarstva i suđenje predsjedniku Clintonu koje je na vidiku, ulagači možda tražiti alternativna mjesta za držanje svog novca. Tako bi se, kaže teorija, prometna vrijednost eura dramatično povećala. Prvi pokazatelji su da će euro svoj život započeti vrijedan oko 1,20 dolara. Duisenber, bivši čelnik nizozemske središnje banke, nije prihvatio igru, izjaviviši da se 'u ovom trenutku nemamo razloga bojati oštrog rasta eura'. (...)" THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 23. XII. 1998. Je li sila prijeko potrebna za mir? "Uoči blagdana 'mira na zemlji' i nakon bombardiranja Iraka, važno je pitanje: Može li samo uporaba sile donijeti mir? Ratovi su, bilo međunarodni ili građanski, krajnji neuspjeh u rješavanju sukoba. Pa ipak, kao što događaji iz 1998. pokazuju, očito je sila čimbenik koji vodi mirovnim pregovorima. U studenom je u Kambodži postignut međunarodni mir i kompromis, no tek nakon vojnih poraza Crvenih Kmera i zagovornika princa Norodoma Ranariddha. Dogovor s jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem o Kosovu zasad je stao nakraj najgorim ubijanjima. Kao i u Bosni 1994., krhki mir stigao je tek nakon vjerodostojne savezničke uporabe sile. Strahovi o oživljavanju terorizma igrali su ulogu u pomirbi katolika i protestanata u dogovoru Dobar petak o pitanju Sjeverne Irske. No provedba je usporena nastavkom razmirice o nespremnosti dviju strana da odustanu od nasilja. Nasilne akcije s obje strane u izraelsko-palestinskom sukobu stvorile su pritiske da se mirovni proces poboljša. Prekid terorizma bio je ključni cilj dogovora postignutog u studenom. Izgledi za svršetak 'posljednjeg dugotrajnog izvora međunarodog oružanog sukoba na zapadnoj polutci' vodili su Peru i Ekvador prema nagodbi o granicama, postignutoj u listopadu. No kraj ubijanja katkad je najlakši dio. Osim dogovora između Perua i Ekvadora, u malo je spomenutih slučajeva priča završila. Iako su sila ili prijetnja silom možda dovele protivnike za pregovarački stol, temeljna pitanja svakog sukoba još treba riješiti pregovorima. Još nedostaje političke hrabrosti koja je godinama izmicala vođama da se donesu teške odluke. Unatoč međunarodnim pokušajima, u mnogim drugim kriznim područjima strane nisu dovedene za pregovarački stol - ili, ako jesu, nisu uspjele postići dogovor. Ego, ambicije, ponos, strah i uvjerenje da bi pobjeda još mogla doći stoje na putu pomirbe ili predaje. U Africi je 16 od 45 zemalja uključeno ili u građanski ili u međunarodni sukob. Barem četiri čimbenika ometaju pokušaje postizanja mira: - Proliferacija oružja i profitabilnost trgovine oružjem stalno ohrabruju rat. Godišnje istraživanje istraživačkog servisa Kongresa pokazalo je da se svjetsko tržište oružja 1997. proširilo prvi put u mnogo godina. Osamdeset pet posto zemalja koje posjeduju američko oružje nedemokratske su zemlje u razvoju - mnoge u Africi. U srpnju su se Sjedinjene Države i 20 drugih zemalja sastale u Oslu da stvore globalnu kampanju za nadzor oružja, no dobar dio velike trgovine je tajan, pa izgledi za službena smanjenja daju malo nade. - Posebno u Africi, bogatstva kontinenta - naročito dijamanti i nafta - daju i poticaj i nagradu za sukob. Kompanija de Beers, koja nadzire dobar dio trgovine dijamantima, izvješćuje da ilegalno tržište vrijednim kamenjem nikad nije bilo aktivnije. - Sila, bez obzira na svrhu, ima svoje troškove. Ratovi proizvode nove ratove dok uskraćivanje etničkih skupina donosi zahtjeve za osvetom i beskrajni krug ubijanja. - Zbog unutarnjih podjela i nedostatka veće potpore, međunarodni ustroj, bilo UN ili regionane organizacije, sve su manje kadre provoditi diplomatski pritisak. Neslužbeni pokušaji i građanska diplomacija, bez obzira na svoju vrijednost u mirovnim naporima, ne mogu posve ispuniti jaz. Tragično i ironično, sila se često čini potrebnim preludijem u mir, no samo ako njezinu uporabu slijede istinski diplomatski pokušaji s ciljem prave pomirbe. Ako tome nije tako, ogorčeni krug nasilja se nastavlja", piše David D. Newsom, bivši veleposlanik i podministar vanjskih poslova za politička pitanja. Castrov zahrđali državni brod zreo je za spašavanje "Prije četrdeset godina, 1. siječnja 1959., Fidel Castro je preuzeo vlast na Kubi. Danas je njegov državni brod stara hrđava kanta zahvaćena olujom koji je sam izazvao", piše Richard C. Hottelet. "Putnici su očajni, no g. Castro se još drži, nepopustljivo kormilareći u svom smjeru. Njegova je namjera samo ostati na površini i privući pomoć. U tome je uspješan. Sjedinjene su Države u međuvremenu doživjele neuspjeh u pokušaju da se riješe njega i njegova poretka. Zapravo, američka politika dala je Castru bauk, jenkijevsku prijetnju kojom se on služi da opravda tlačenje i zastrašivanjem natjera svoj narod na poslušnost. (...) Dvadeset četiri američka senatora, i demokrata i republikanaca, pisali su predsjedniku Clintonu, tražeći od njega da stvori dvostranačko povjerenstvo koje bi ponovno razmotrilo američku politiku prema Kubi u svjetlu 'važnih promjena u svijetu'. Oni navode Pentagonov ovogodišnji zaključak da Kuba nije sigurnosni rizik za ovu zemlju, nedostatak milijarda godišnje sovjetske pomoći Kubi 1991., i 'povijesni posjet Pape Ivan Pavla II' Kubi prošlog siječnja. Senatori nemaju određenih prijedloga, no njihova je očita svrha da podupru one koji rade na demokratskom preobražaju Kube. To nije brz proces. Papin posjet povećao je Castrov ugled, a Papa je otvoreno kritizirao američki gospodarski embargo. Kanadski premijer Jean Chretien uskoro je stigao u Havanu. Španjolski kralj Juan Carlos, ugledna osoba u hispanskom svijetu, dolazi sljedeće godine. Karipske i srednjoameričke zemlje obnovile su svoje diplomatske odnose s Kubom. Godišnji ibersko-američki summit 21 zemlje sastat će se u Havani 1999., kad će se ondje održati i Konferencija južnoameričkih biskupa. Moglo bi se činiti da je Castro velik pobjednik, no igra nikako još nije završena. Papa Ivan Pavao na Kubu nije došao da bi se sukobio s komunističkom državom već poradi zahtjeva da se Crkvi dopusti obavljanje uobičajenih funkcija u građanskom društvu: vjerske, moralne i humanitarne. Castro bolje nego itko zna kako je to subverzivno, i on se tome opire koliko može. Crkvene škole, koje je revolucija zatvorila, i dalje su zatvorene. Zahtjev za tiskarom nije odobren (iako su fotokopirni aparati koje su darovali njemački biskupi stavili u optjecaj 30.000 preslika Papinih molitava na Kubi). Caritas, rimokatolička agencija za socijalnu skrb, znatno je proširila svoj rad, oblačeći i hraneći siromašne i beskućnike (koji službeno ne postoje). No djelovanje sirotišta i skrovišta je zabranjeno. Policijska snaga poretka nije izazvana, no ljudi se manje boje države koja je gospodarski i moralno bankrotirala. Ovogodišnji prinos šećera desetljećima nije bio slabiji, a šećerna industrija glavna je kubanska industrija. Vlada sad više nego ikad ovisi o prihodu od turizma. Novčane pošiljke iz inozemstva, nekih 800 milijuna dolara godišnje (uglavnom od Sjedinjenih Država) vitalne su za gospodarstvo. Američki je dolar jedina vrijedna valuta na Kubi. Obroci hrane smanjeni su na razinu podhranjenosti, a prosječna obitelj može živjeti samo ako na neki način može nabaviti dolare. To 'na neki način' uključuje prostituciju, u kojoj je vlada barem tihi partner. Seksualni turizam, 'turistički paketi' za muškarce, čine oko jednu šestinu ukupnog turizma, procjenjuje se. Broj prostitutka u hotelima je vrlo uočljiv. Nije čudo da se ljudi, pa i mnogi mladi, u potrazi za smislenim sadržajem u svojim tmurnim životima okreću vjeri. Iako je prošle godine dopušteno zakonito iseljavanje 26.000 ljudi u Sjedinjene Države, a ovogodišnja kvota je otprilike ista, ljudi još pokušavaju pobjeći u čamcima. Američka je politika donijela samo gorke plodove. Vrijeme je da se vlada, ako nije posve sputana pritiskom na Predsjednika, priključi Kongresu u pokušaju njezina mijenjanja." SLOVENIJA DELO 23. XII. 1998. Hrvatska božićnica "Otvoriš radio i na bilo kojoj frekvenciji koja pripada HRT-a, prisiljen si od jutra do večeri slušati novokomponirane božićne pjesme, vrlo sumnjive kakvoće. Iziđeš na ulicu ili u neku prodavaonicu, posvuda umjetni sjaj iznakaženog Božića koji je poslije prevrata 1990. izgubio čar obiteljskog blagdana. Čak i gusjenici treba neko vrijeme da postane leptir, a kod nas se ljudi odjednom mijenjaju kao da ispadaju iz čarobnjakova šešira, drži kaštelanski župnik Luka Vuco koji traži usporednice između života oko Božića u nekadašnjem i sadašnjem režimu. Njih je spomenuo i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić u drugoj božićnoj poslanici, sastavljenoj za njega i za crkvu u Hrvatskoj, koju predstavlja, u vrlo osjetljivu trenutku. Crkveni dostojanstvenici u mnogim tranzicijskim državama postavljaju Hrvatsku za uzor kako je uredila odnose sa Svetom Stolicom, prema položaju Crkve u državi, vjerskom odgoju i još mnogočemu. Tko zna, možda su nekom drage i takve misli, izrečene na nedavnom plenumu središnjeg odbora HDZ-a, po kojima je proglašenje kardinala Stepinca blaženim uvršteno među najveće uspjehe državne politike u ovoj godini. No prije dva tjedna su Zagreb i Sveta Stolica razmijenili ratificirane dokumente o zadnjem sporazumu koji je potpisan u listopadu, a odnosi se na vraćanje oduzete crkvene imovine, a ujedno uređuje socijalnu sigurnost rimokatoličkog svećenstva koji je tim sporazumom tako reći privezan za državne jasle. Kao da je Rimokatolička crkva postala državnom ustanovom. Kritičare njezina položaja osobito smeta što će porezni obveznici po novom davati novac za plaće i mirovinsko osiguranje svećenika. Službeno se radi o državnom priznanju 'slobodnog djelovanja Rimokatoličke crkve u korist velike većine naših državljana koji su i katolici', kaže potpredsjednik vlade Jure Radić. No nevjerni državljani, pripadnici drugih vjera i katolici s pravom na slobodnu (ne)vjeroispovjed u državi, koja je po ustavu odvojena od Crkve, samo će iduće godine dati državi skoro 4,7 milijarda tolara za plaću i mirovinu katoličkih svećenika. Vlast sada drži da je takvim sporazumom kupila vječnu ljubav s jedinom državom na Zapadu - dakle Vatikanom - koja ju predstavlja kao svoju najpouzdaniju saveznicu, a da će na domaćem političkom prizorištu dobiti nekakvu bianco mjenicu za svoje djelovanje koje je u suprotnosti i s temeljnim crkvenim načelima. U Hrvatskoj se dakako ne radi o slobodnom djelovanju Crkve koju je bivši režim progonio možda dosljednije nego u bilo kojoj drugoj jugoslavenskoj republici, nije upitna niti njezina budućnost. Ugroženo je slobodno djelovanje čovjeka, sadašnjost a osobito budućnost demokracije, obrazlaže svoj nastup u božićnoj poslanici nadbiskup Josip Bozanić. U njoj su tako reći navedeni svi nedostatci hrvatskog društva koje vide i u inozemstvu a i kritičke oči oporbe, te razlozi zašto su koraci Hrvatske u Europu i svijet tako ukočeni, zapravo prisiljeni stupati na istom mjestu. Ili kako kaže u uvodu spomenuti župnik Luka Vuco u svojoj rubrici Jutarnjega lista: 'Barem neki na vlasti paranoično napadaju stari sustav koji je kao mrtvac pao u povijest i u kojem je šef države imao 7,5 puta veću plaću od prosječne; no sada je ta plaća 20 puta veća. Koji je od oba sustava više radio protiv božićne poruke?' Kaštelanskom župniku koji aktualnu vlast upozorava da ne vidi siromahe koji su je ostvarili svojim djelovanjem, nije moguće predbacivati komunističku prošlost kako se često događa kad o odnosima kritički progovori ljevica. Žalosno je ali istinito da je čak svećenik prisiljen zagovarati život u bivšem režimu kao podnošljiviji od sadašnjeg, kad bi službeno trebali teći med i mlijeko; zapravo je nadbiskupova božićna poslanica za mnoge jedina prava božićnica koja na hrvatskom jeziku znači trinaestu plaću ili neku drugu novčanu nagradu u ovo vrijeme. Ne treba nagađati kome je položaj Crkve u Hrvatskoj uzoran, a čemu i zašto je dakako drugo pitanje na koje može odgovoriti svatko komu (osobito) drugi priznaju da ima čistu savjest" - piše Peter Potočnik.