ES 22. XII. EL PAIS - MMF

ŠPANJOLSKA EL PAIS 22. XII. 1998. Ono što se ne piše o Međunarodnom monetarnom fondu Manuel Guitian, direktor odjela za monetarna pitanja i tečajeve u Međunarodnom monetarnom fondu, piše o svome viđenju problema s krizama i načinima njihova rješavanja: "Sedmoga prosinca ove godine Međunarodni monetarni fond prihvatio je program žurne financijske pomoći koju je zatražila vlada Hondurasa, a nakana je što brže pomoći stanovništvu pogođenom uraganom 'Mitch' i poduprijeti napore koje ulažu vlada i cijelo društvo te države, inače visoko motivirani za obnovu gospodarstva. Samo nekoliko dana prije toga, direktor MMF-a posjetio je Srednju Ameriku kako bi se na terenu uvjerio o tom kriznom stanju, a ne proživljava ga samo Honduras nego i Nikaragva i El Salvador, te kako bi procijenio kakve su alternativne mogućnosti za izravnu pomoć od MMF-a ili neizravnu pomoć od neke druge financijske ustanove, čak i smanjivanjem vanjskoga duga prema međunarodnoj zajednici. Žurna pomoć u nevolji prvi je mehanizam kojim MMF raspolaže za pomaganje državama koje su pogođene prirodnim nepogodama, a upotpunjuju ga još neki načini kojima je svrha osiguranje postupne obnove gospodarskog i društvenog rasta. To je i jasno očitovanje brige država članica MMF-a da se napori na gospodarskoj obnovi provedu, ali i da se pri tome omogući pomoć u hrani i da se riješe problemi sa smještajem i zdravstvenom situacijom koje takve prirodne nepogode uvijek stvaraju. Nekoliko dana prije toga, ta je ustanova sklopila trogodišnji sporazum o financiranju s Brazilom, kako bi poduprla program strukturalnih reforma, kojim se priznaje važna uloga velikih javnih izdataka pri olakšavanju siromaštva i popravljanja životne situacije u kojoj žive ljudi te države. To se priznanje, jasno, nalazi u prvenstvu koji se daje programu za osnovno obrazovanje i podupiranju temeljnih zdravstvenih služba, a općenito i čvrstoj želji da se javna potrošnja bolje usmjeri prema dijelovima pučanstva kojima je to najpotrebnije. U siječnju 1998. MMF je prisilom postigao da južnokorejska vlada i poslodavci uspostave dijalog s radništvom kako bi se ravnomjerno raspodijelile žrtve nužne pri rješavanju financijske krize, a time je postavljen temelj za stvaranje, prvi put u povijesti te države, širokog sustava socijalne zaštite i pomoći nezaposlenima. A važnost koja se poklanja tim problemima u gospodarskim programima koje podupire MMF nije nikakva novost. Na žalost, ima i zaboravljenih problema, a oni se posebno naglašavaju u komentarima u tisku posvećenim radu ove ustanove. (...) Ravnoteža koja mora postojati između gospodarske reforme i nužnosti održavanja socijalnog mira ovisi o posebnim karakteristikama i okolnostima u svakoj pojedinoj državi. U svojim programima financijske pomoći, MMF stalno pokušava pronaći trajnu ravnotežu između nužnosti i napora koje poduzimaju neke države. MMF je stalno izložen izazovu, jer postoje velike razlike između njegovih država članica, a u svakoj od njih s vremenom se mijenja stanje i nastaju privremene 'trade-off' promjene. Općenito, u demokratskim uvjetima, vlada neke države o kojoj je riječ, u najboljem je položaju kad treba donijeti odluku o načinu rješavanja problema i uklanjanja napetosti. MMF se mora ravnati prema onome što odluči ta vlada, a ta je odluka obično ona koja se može najbolje provesti. No, to ne znači da se ne javljaju i razlike u gledištima o prikladnosti neke konkretne gospodarske politike koja se uvodi da bi se postigla ravnoteža. Mnogo je u novije vrijeme napisano o toj temi, a ja ću se samo kratko usredotočiti na poreznu i monetarnu politiku te na kamatne stope i protok kapitala. Kad je riječ o poreznoj politici, svi se slažu da se moraju smanjiti preveliki javni troškovi i da se mora poboljšati način trošenja toga novca. Mišljenja se razlikuju o ritmu i posebnim načinima kojima se ta smanjenja moraju provesti. U posljednje vrijeme, osobito u kontekstu azijske krize, u pitanje se dovodila nužnost poreznog poravnavanja, budući da je neravnoteža izazvana u gospodarstvima te svjetske regije povezana prije s privatnom aktivnošću nego s državnim ustanovama. To je osjetljiva tema, a radi se o stvaranju buduće gospodarske politike. Drugim riječima, riječ je o tome kakvu ulogu mora imati država u gospodarstvu. Ono čemu nas je naučilo azijsko iskustvo jest to da tradicionalne varijable nisu dovoljne (potrošnja, prihodi, deficit i javni dug) za mjerenje postojanja ili nepostojanja neravnoteže. Kao što je to dobro naglasio Paul Kurgman, eksplicitna ili implicitna jamstva države u Aziji su shvaćana kao porezna kartica, a to, koliko god bilo prikriveno, svejedno zahtijeva plaćanje iz državnog proračuna koji, opet, traži određeni napor poreznog sustava, a ne temelji se na konvencionalnim podacima. Početni programi koje je podupirao MMF uključivali su i taj napor, a to je, nakon što se saznalo da je račun prevelik, pridonijelo stvaranju fleksibilnosti pri prihvaćanju kasnijih politika. Ako se iz azijske krize može izvući neka pouka, onda je to realnost i veličina prikrivenih neravnoteža u poreznom sustavu koje se moraju ispraviti. To je područje u kojemu najveću važnost ima riječ 'transparentnost'. A to je druga tema, o kojoj se do sada malo pisalo. Mnogo je bilo komentara i o prikladnosti kombiniranja mješavine monetarne politike (kamatne stope) i tečajne politike (devalvacije) u Aziji. I tu su komentari pokazali da postoje velike razlike u mišljenjima. Bilo bi nepotrebno ovdje tražiti neki kategorički odgovor koji bi se mogao primijeniti u svim situacijama. Ali je moguće razjasniti neka relevantna mišljenja. U kritičnim situacijama, kao što su one u Aziji, najvažniji je cilj obnova 'kredibiliteta' pri vođenju gospodarstva kako bi se zaustavile turbulencije u cijeloj regiji. A tu se javljaju i dvojbe koje je teško riješiti. Nužnost zaustavljanja otjecanja kapitala i poticanja potražnje državne valute zahtijeva povisivanje kamata. Ali to povisivanje stvara probleme ranjivim tvrtkama i financijskim ustanovama. Zbog tih problema neki govore da kamatne stope moraju ostati niske i da ih mora zamijeniti nadzor nad kapitalom. No, ta strategija slabi državnu valutu i potiče bijeg novca koji teško mogu zadržati nekakava ograničenja. Tako se stvara okolina pogodna za rast inflacije, a ona ne pogoduje obnovi kredibiliteta i jačanju gospodarstva. Strategija koju podupire MMF prihvaća nužnost uvođenja privremeno visokih kamatnih stopa kako bi se potaknulo dragovoljno zadržavanje sredstava i ojačala državna valuta, zaustavila inflacija te pomogao povratak kredibiliteta. Popratne pojave su nužnost izravnog bavljenja tim problemom i ranjivost tvrtki i financijskih ustanova zbog mehanizama restrukturiranja načina njihova financiranja. Djelotvornost te strategije najbolje se vidi u primjerima kao što su Koreja i Tajland. Istina je da obnova gospodarstva, kao cilj, još kasni, ali se mora uzeti u obzir činjenica da je najvažnije ispraviti pogrješke koje u tim sustavima postoje već desetljećima. Mislim da će malo njih moći reći da bi metode koje uzrokuju inflaciju i izlazak kapitala mogle dati bolje rezultate na tom području. I na kraju, da vidimo kako stvari stoje s kontroverznom temom pod nazivom 'protok međunarodnog kapitala'. Svi se slažemo da to protjecanje sa sobom nosi opasnosti i dobre prigode. Slažemo se i pri tvrdnji da liberaliziranje kretanja kapitala zahtijeva da gospodarstva zadovoljavaju neke uvjete: makroekonomsku ravnotežu, čvrste financijske sektore, prikladnu strukturu za nadzor itd., a slažemo se i da mogu nastati situacije u kojima je neizbježno utjecanje nekim ograničenjima. Izazov leži u pitanju kako sve to provesti u praksi. Iako, u teoriji, svi znamo da postoje neki preduvjeti koji moraju biti ispunjeni prije nego se gospodarski sustav otvori, u praksi se ti uvjeti ne mogu ispuniti u zatvorenom okružju, bez vanjske konkurencije. Tu je riječ o uzajamnom djelovanju koje zahtijeva istodobne zahvate na dva područja: pri prilagođavanju gospodarstva za moguće otvaranje, ali se ono istodobno mora već početi otvarati. I baš zbog toga naglašavam nužnost uvođenja 'režima zajednički prihvaćenih norma' koje će voditi proces liberaliziranja kapitala. Budući da je poznato da u kritičnim situacijama korištenje ograničenja može biti nužno, nepostojanje takvoga režima znači opasnost od pojave nedosljednog djelovanja, a izazvalo bi sukobe u državama u takvoj situaciji. Upravo za usklađivanje toga djelovanja i vođenja napora na liberalizaciji, MMF je predložio neka načela koja bi omogućila stvaranje fleksibilnosti u razdoblju liberaliziranja, a podrazumijevaju nužnost stvaranja mudrih norma i uvođenje reda u korištenje ograničenja u slučajevima nužde. Ukratko, opće je poznata stvar da za rješavanje kriza ne postoje jednostavna rješenja. MMF je odgovoran za smanjivanje težine i vremenskog trajanja tih kriza te istodobno traženje trajnih rješenja za probleme svojih država članica. Tu leži i važnost koju on pridaje postojanju prihvaćenih pravila ponašanja (kako bi se osigurala dosljednost i izbjegli sukobi) i traženju gospodarskih mjera koje bi ojačale temelje gospodarstava (za izbjegavanje rješenja koja će se sutra pretvoriti u nove probleme)".