ES 20. XII.EL PAIS O SAD BRITANCIMA I ES

ŠPANJOLSKA EL PAIS 20. XII. 1998. Naši saveznici "Ponos neke države u dobroj mjeri ovisi o pravom kalibru njezinih saveznika. Španjolska ih nikada nije imala, zato se njezin ponos, kao nacije, uvijek hranio više retorikom, a mnogo manje pravom realnošću. Tu je i razlog za postojanje kompleksa manje vrijednosti, kao rezultata činjenice da ne može računati ni na što od onoga što se nekada zvalo dogovaranjem između država, a danas se, jednako pogrešno, naziva međunarodnom zajednicom. Ohrabreni pričama o staroj slavi, Španjolci su se odlučili, već poslije završetka napoleonskih ratova, za politiku povlačenja u samoću, a posljedice su se jasno vidjele prije sto godina: europske su sile ostavile na cjedilu Španjolsku u sukobu s novom američkom imperijalističkom republikom koji je završio gubitkom Kube, Puerto Rica i Filipina. Od tada, neutralnost je proglašena španjolskom međunarodnom politikom, ali je to bio prije rezultat nemoći nego strateška odluka. Bili smo neutralni zato što nismo mogli biti ništa drugo. Republika nije bitno promijenila taj položaj, a to ju je skupo stajalo. Kad je izbila vojna pobuna, 1936., i kad su fašističke sile pohrlile u pomoć pobunjenicima, njezini navodni saveznici, Francuska i Velika Britanija, opet su je ostavili na cjedilu. A ostalo je živa povijest. Kraj naše neutralnosti u našim će mrežnicama ostati zapamćen kao dobrodošli plan gospodina Marshalla. Pa se osjećaju nemoći dodao i osjećaj poniženja. U tom dogovoru između država, Španjolska je desetljećima bila samo malo više od vjerne prijateljice arapskih država i piste za slijetanje američkih bombardera. Uključivanje u Europu označilo je kraj tih stoljetnih frustracija. Biti Španjolac nije više bilo ništa sramotnog u međunarodnim ustanovama. Naprotiv, zatomljena energija svih tih godina isključenosti te je Španjolce izbacila na visoke položaje s visokom odgovornošću, a to je stvorilo čudnu situaciju koja je trebala baciti u sjenu drugo lice ponosne izoliranosti i poništiti kompleks manje vrijednosti: izazvala je naivnost u odnosu prema inozemstvu. Jer, upravo se tako može nazvati veliko hvaljenje domovine i dodavanje dobre porcije naivnosti, što se najbolje vidi kod vodstva PNV-a (Partido Nacional Vasco), kojemu slina curi od sreće kad na izlet izvuku tako neprihvatljivu osobu kao što je to časni Cossiga. Ista se naivnost, osim toga, može vidjeti i u samohvali, da je netko bliski prijatelj nekog europskog političara, da vodi povjerljive razgovore s Tonyem i Helmutom ili da tko zna koliko puta tjedno razgovara s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država. Ta nas naivnost opet udara po licu kad vidimo da naša vlada toliko žuri s pokazivanjem solidarnosti prema SAD-u kojega naš ministar vanjskih poslova naziva 'našim saveznikom', kao da nas veže neka vrsta trostrukog savezništva. Jer, vlada koja se ne bi hvalila takvim prijateljstvom s Blairom i koja se ne bi pokazivala tako uslužnom ujaku Samu odgovorila bi na drugi način, izražavajući, ako ne negodovanje, onda barem ograđivanje ili žalost zbog preziranja UN-a, njegova Vijeća sigurnosti i glavnog tajnika, jer sve je to prezreno angloameričkom jednostranom odlukom o bombardiranju Iraka. Neka manje iskompleksirana vlada ne bi tako brzo rasprostrla baršun pred tim pupoljkom imperijalističke nostalgije koji se osjeća u Blairovom pozdravu hrabrim momcima iz RAF-a (Royal Air Force - britansko ratno zrakoplovstvo, op. prev.) i toliko asocijativnom nazivu 'Pustinjska lisica', kojim je Pentagon krstio svoju televizijsku akciju. Solidarni s našim saveznicima? Vjerojatno je to istina kad je riječ o našoj vladi, jer već smo imali prigodu uvjeriti se, kao da je to uopće bilo nužno, da tandem UK-USA, umjesto da budu naši saveznici, imaju jedan prilično svoj savez i da španjolska vlada, u pravim okolnostima, nije nimalo sretna kad se ti njezini saveznici udostoje povjeriti joj ulogu statista", piše Santos Julia.